Pravo na slobodu izražavanja uređeno je člankom 10. Europske konvencije za ljudska prava (Konvencija),¹ koji glasi: 1. Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj članak ne sprječava države da podvrgnu režimu dozvola ustanove koje obavljaju djelatnosti radija ili televizije te kinematografsku djelatnost. 2. Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni radi interesa državne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnog reda i mira, radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, radi sprječavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti.

Presudom Europskog suda za ljudska prava (Europski sud)² od 31. svibnja 2011., koja je donesena u predmetu Ž. protiv Hrvatske (Zahtjev, br. 3699/08), utvrđeno je da nije došlo do povrede članka 10. Konvencije s tim što su hrvatski sudovi utvrdili i sankcionirali vrijeđanje suda od strane podnositelja zahtjeva. Predmet ćemo šire iznijeti u članku. Predmet je zanimljiv i utoliko što je Prvi odjel Europskog suda, u vijeću sastavljenom od sedam sudaca, presudu donio s 4:3 glasa, jer su tri suca glasala protiv, što su obrazložila u svojim izdvojenim mišljenjima, dodanima uz presudu. 

Pravo na slobodu izražavanja, osim Konvencijom, uređeno je i drugim aktima međunarodnog prava kojima su zajamčena temeljna ljudska prava i slobode, kao i najvišim pravnim aktima na nacionalnoj razini (ustavima).³ Od međunarodnih pravnih akata citirat ćemo Opću deklaraciju o ljudskim pravima (1948.), koja u članku 19. propisuje: Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja. To pravo obuhvaća slobodu zadržavanja mišljenja bez vanjskih pritisaka te slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg sredstva javnog priopćavanja i bez obzira na granice.⁴

Ustav Republike Hrvatske zajamčio je pravo na slobodu izražavanja u članku 38. stavak 1. i 2., koji glase: Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli. Sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja.⁵ Treba spomenuti i članak 16. Ustava, prema kojem se slobode i prava mogu ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje, a svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno prirodi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju. 

O povredi ustavnih sloboda zajamčenih člankom 38. Ustava, uključivo i povredu slobode izražavanja, Ustavni sud Republike Hrvatske nije imao priliku često odlučivati, kao niti o usuglašenosti zakona s člankom 38. Ustava.⁶ Iz novije prakse razvidno je, nadalje, da je Ustavni sud u donošenju odluka o ustavnim tužbama pojedinaca ili pravnih osoba iz tiskovnih medija, u kojima je isticana povreda članka 38. Ustava, uzimao u obzir stajališta i tumačenja Europskog suda o značenju i sadržaju slobode izražavanja, zajamčene člankom 10. Konvencije. 

Iz prakse Ustavnog suda treba izdvojiti predmet, broj: U-III-2858/08⁷ u kojem je Odlukom od 22. prosinca 2011. ustavna tužba odbijena kao neosnovana. Navodimo bitne okolnosti slučaja: 

Ustavna tužba podnesena je protiv presuda kojima je naloženo tuženiku da na ime naknade štete tužitelju isplati određeni novčani iznos, jer je utvrđeno da je tuženik (tiskovina) objavljivanjem neistinitih informacija u spornom članku tužitelju prouzročio povredu prava osobnosti (čast i ugled). Podnositelj ustavne tužbe (tuženik) bio je mišljenja da mu je osporenim presudama povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom 38. Ustava, te članak 10. Konvencije. 

Ustavni sud utvrdio je da ustavna tužba nije osnovana. Razlozi ustavne tužbe razmotreni su s aspekta povrede ustavnog prava zajamčenog člankom 38. stavak 1. i 2. Ustava, u svezi s člankom 10. Konvencije. Ocijenivši, međutim, da podnositelju ustavne tužbe ta prava nisu povrijeđena, Ustavni sud je tužbu odbio. Ključno stajalište Ustavnog suda u tom predmetu je sljedeće: 

Europski sud ima bogatu praksu u primjeni članka 10. Konvencije, te je svojim odlukama razvio mnogobrojne aspekte prava na slobodu izražavanja, promičući time zaštitu konvencijskih prava i sloboda uopće. Članak 10. je vrlo složena i zahtjevna konvencijska odredba kad je riječ o slobodi izražavanja i mjerilima za njezinu zaštitu, što je razumljivo s obzirom na važnost te slobode za demokratski razvoj društva i za ostvarenje drugih ljudskih prava i sloboda povezanih s pravom na slobodu izražavanja.⁹

Stavkom 1. članak 10. Konvencije izrijekom je već u prvoj rečenici priznato pravo svakomu na slobodu izražavanja. U drugoj rečenici tog stavka propisano je što sve ono obuhvaća - slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja - i to bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice,¹⁰ što podrazumijeva i slobodu tiska, odnosno medija.¹¹

Budući da konvencijska prava većim dijelom nisu apsolutna u smislu njihovog ostvarivanja i zaštite,¹² ona mogu biti podvrgnuta određenim ograničenjima, ali samo na način i u okvirima propisanim samom Konvencijom, što jasno proizlazi iz članka 18. Konvencije, koji glasi: Ograničenja prava i sloboda dopuštena ovom Konvencijom neće se primjenjivati u druge svrhe osim onih za koje su propisana.¹³ Treba spomenuti i članak 17. Konvencije, koji propisuje zabranu zloporabe prava na sljedeći način: Ništa se u ovoj Konvenciji ne može tumačiti kao da uključuje za bilo koju državu, skupinu ili pojedinca neko pravo da se upusti u neku djelatnost ili da izvrši neki čin koji bi smjerali na uništenje prava ili slobode priznatih u ovoj Konvenciji ili na njihovo ograničenje u većoj mjeri nego što se u njoj predviđa.¹⁴

Odredba stavka 2. članak 10. Konvencije ključna je za ostvarivanje i zaštitu prava na slobodu izražavanja i druge slobode uz nju vezane jer ta odredba dopušta državama nametnuti ograničenja pravima iz stavka 1. članak 10. Prvo polazište Konvencije u stavku 2. članak 10. je utvrđenje da »ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti« pa ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom. Ta ograničenja moraju biti nužna u demokratskom društvu¹⁵ radi ostvarivanja legitimnih ciljeva kao što su: interes državne sigurnosti, teritorijalna cjelovitost ili javni red i mir, sprječavanje nereda ili zločina, zaštita zdravlja ili morala, zaštita ugleda ili prava drugih, sprječavanje odavanja povjerljivih informacija ili očuvanje autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti.

Razvidno je da ograničavanje sloboda zajamčenih člankom 10. Konvencije, kao i miješanje javne vlasti u prava općenito, mora biti propisano zakonom, nužno u demokratskom društvu, mora imati legitiman cilj, te biti poduzimano sredstvima koja su razmjerna tom cilju. Za pravilnu i učinkovitu primjenu ovih kriterija u konkretnim slučajevima vrlo je važna praksa Europskog suda koji stvara standarde zaštite konvencijskih prava i čija stajališta nastoje uravnotežiti pravo države na slobodnu procjenu u odnosu na pojedine legitimne ciljeve s ostvarivanjem zahtjeva koje prava i slobode priznate Konvencijom sadržavaju. Europski je sud u mnogim svojim odlukama iskazao stajalište prema kojem njegov zadatak nije preuzeti ulogu nacionalnih vlasti u procjeni nužnosti bilo koje mjere, već da u smislu članka 10. Konvencije preispita odluke koje su te vlasti donijele na temelju svojeg diskrecijskog prava. 

Stajalište Europskog suda u odnosu na ocjenu povrede slobode izražavanja u postupcima zbog vrijeđanja suda zanimljivo je stoga što je upravo o tome raspravljao Europski sud i u uvodno navedenom predmetu Ž. protiv Hrvatske. Već je rečeno da je očuvanje autoriteta i nepristranosti suda jedan od legitimnih ciljeva koji opravdavaju ograničenje slobode izražavanja. Europski sud je u tim predmetima, polazeći od jamstva pravičnog suđenja, zajamčenog člankom 6. stavak 1. Konvencije, naveo da su sudovi jamci pravde, koji imaju temeljnu ulogu u državi kojom se upravlja zakonima te da moraju uživati povjerenje javnosti,¹⁶ zatim da je dopustiva zabrana slobode izražavanja kojoj je svrha ima za cilj očuvanje autoriteta sudstva,¹⁷ te da suci moraju biti zaštićeni od neutemeljenih napada, ali da i oni svojim ponašanjem mogu ugroziti imidž nepristranosti i neovisnosti koji pravosuđe mora uvijek imati.¹⁸

U zahtjevu Europskom sudu od 8. siječnja 2008. podnositelj je istaknuo prigovore koji se odnose na pristup sudu, nedostatak nepristranosti suda i slobodu izražavanja. Riječ je o pravima iz članka 6. stavak 1.¹⁹ i članka 10. Konvencije, od kojih je samo članak 10. predmet ovog teksta. Podnositelj zahtjeva, naime, smatra da je izricanje novčane kazne zbog uvrede suda, koju on u danim okolnostima smatra nepravednom, povrijedilo njegovu slobodu izražavanja iz članka 10. Konvencije.Od relevantnih okolnosti konkretnog slučaja, navodimo sljedeće: 

Postupak pred hrvatskim sudovima započeo je ovršnim prijedlogom komunalnog poduzeća protiv podnositelja zahtjeva radi plateža naknade za vodu. Zbog prigovora protiv rješenja o ovrsi, postupak je nastavljen kao parnični u kojem je donesena presuda kojom je usvojen tužbeni zahtjev protiv podnositelja.

Postupak zbog vrijeđanja suda protiv podnositelja zahtjeva, vođen je odvojeno od glavne stvari. Naime, nakon što je zaprimljena žalba podnositelja, uređujuća sutkinja prvostupanjskog suda ocjenjuje da je podnositelj (žalitelj) u žalbi vrijeđao sud te donosi odluku kojom žalitelja novčano kažnjava, za što navodi sljedeće razloge: Iz citiranog teksta bi proizlazilo da sud na neprimjeren način tijekom glavne rasprave komunicira sa strankama u postupku, da se sutkinja neprimjereno ponaša te da ne poznaje pravo. Sve navedeno predstavlja uvredu suda te citirani navodi izlaze iz okvira potrebnog poštovanja suda, pa čak pokušavaju učiniti upitnim znanje i stručnost konkretnog suca, što je nedopustiv način komuniciranja stranaka sa sudom jer predstavlja izravno vrijeđanje suca kao osobe, implicirajući njegovo stručno neznanje i nesposobnost za obavljanje sudačke funkcije. Pri odmjeravanju novčane kazne sud je imao na umu da je tuženik uvrijedio ne samo sud kao instituciju nego i suca kao osobu, zbog čega ga je valjalo, temeljem čl. 110. u vezi s čl. 10. Zakona o parničnom postupku, novčano kazniti. 

Podnositelj zahtjeva izjavio je žalbu protiv te odluke tvrdeći, inter alia, da je prvostupanjski sud proizvoljno tumačio njegove izjave, da one nisu bile uvredljive i da on nije imao nikakvu namjeru bilo koga uvrijediti. Drugostupanjski sud odbio je žalbu podnositelja zahtjeva i potvrdio prvostupanjsku odluku. Mjerodavni dio te odluke glasi: Prema ocjeni ovog suda, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je (…) navodima u žalbi tuženik uvrijedio sud. (…). Valja reći da je navodima iznesenim u žalbi tuženik iskazao nepoštovanje suda, što nedvojbeno predstavlja neprimjeren način komuniciranja stranaka sa sudom, te prelazi granicu zahtjeva civiliziranog i korektnog odnosa prema sudu kao instituciji društva. 

Vlada Republike Hrvatske u svom očitovanju na zahtjev navela je da je izricanje novčane kazne za vrijeđanje suda predstavljalo miješanje u pravo podnositelja zahtjeva na slobodu govora, koje je, međutim, bilo u skladu sa zakonom, težilo je ostvariti legitiman cilj i bilo je nužno u demokratskom društvu. Odluka kojom je podnositelju zahtjeva izrečena novčana kazna, donesena je na temelju članka 110. Zakona o parničnom postupku,²⁰ sa svrhom očuvanja autoriteta sudbene vlasti. Vlada također smatra da je miješanje bilo razmjerno svom cilju jer su sudovi institucije kojima je svrha rješavanje sporova na civiliziran način. Zaključno, Vlada smatra da je miješanje u ovom predmetu bilo »nužno u demokratskom društvu« te, stoga, nije protivno članku 10. Konvencije. 

U odnosu na predmetni slučaj Europski je sud utvrdio da nije došlo do povrede članka 10. Konvencije,²² što je obrazloženo sljedećim (sažeto): 

Iz navedenih razloga Europski je sud utvrdio s četiri glasa prema tri da nije došlo do povrede članka 10. Konvencije. Presudi je dodano izdvojeno mišljenje²³ tri suca koji su glasali protiv presude.

U izdvojenom mišljenju izraženo je neslaganje s mišljenjem većine da nije bilo povrede članka 10. Konvencije, za što su, u bitnom, dani ovi razlozi: ništa u izričaju žalbe nije išlo preko prihvatljivih granica; navedena sudska praksa tiče se slučajeva kad su izjave podnositelja zahtjeva bile jako uvredljive; u ovom predmetu podnositelj zahtjeva je samo opisao, iako snažnim riječima, što se događalo na raspravi; ocjena mjerodavnih činjenica nije prihvatljiva; izjave podnositelja zahtjeva u njegovoj žalbi nisu uvredljive i stoga razlozi koje su dali domaći sudovi u potporu svojih odluka nisu »mjerodavni i dostatni«.

Najvažniji međunarodni pravni dokumenti o ljudskim pravima i slobodama, kao i Europski sud u svojim odlukama, ističu da je sloboda izražavanja (sloboda govora i izražavanja misli) neotuđivo pravo svakog čovjeka i temeljna vrijednost svakog demokratskog društva. Bez te slobode nema demokracije. Europski je sud za slobodu izražavanja rekao da »predstavlja jedan od temeljnih stupova demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta njegovog napretka i razvoja svakog čovjeka.«²⁴ Upravo stoga država ima obvezu svoj pravni poredak urediti u interesu maksimalnog promicanja demokratskih vrijednosti, a slobodu izražavanja interpretirati uz što manje ograničenja, slijedom čega je potrebno zagovarati što je moguće širu interpretaciju članka 10. Konvencije. Na to, uostalom, obvezuje i članak 14. Konvencije, kojim je propisana zabrana diskriminacije u uživanju prava i sloboda priznatih Konvencijom po raznim osnovama (tzv. diskriminacijske osnove), pa tako i po osnovi drugog (drukčijeg) mišljenja. Europski sud u svojim odlukama vrlo često ističe da je suzdržavanje od nezakonitih miješanja u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja osnovna obveza države, prema članku 10. Konvencije.²⁵

Prihvaćajući navedeno kao polazišta, jasno je da pravo na slobodu izražavanja mora koegzistirati s drugim temeljnim pravima i slobodama, jer, parafrazirajući Montesquiea, sloboda je dobro koje nam dopušta da uživamo u svim ostalim dobrima. Stoga navedena stajališta Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda pokazuju da pravo na slobodu izražavanja, zajamčenog člankom 38. Ustava Republike Hrvatske i člankom 10. Konvencije, zbog svojih brojnih aspekata i široke primjene, zahtijeva osobitu pažnju u svakom pojedinom slučaju utvrđivanja njegove povrede, odnosno zaštite.²⁶

Razvidno je da su prethodne odluke u predmetu Ž. protiv Hrvatske donesene primjenom standarda Europskog suda, prema kojima miješanje javne vlasti u slobodu izražavanja mora biti propisano zakonom, mora biti nužno u demokratskom društvu, mora imati legitiman cilj i mora biti razmjerno tom cilju. Primjenom tih kriterija sudovi moraju uspostaviti ravnotežu između prava pojedinca na slobodu izražavanja i općeg interesa društva da zaštiti prava i slobode drugih. 

U konkretnom slučaju, riječ je bila o pravu na slobodu izražavanja u sudskom postupku koje je korišteno na način koji je ocijenjen kao vrijeđanje suda, što je novčano sankcionirano. Domaći sudovi i Europski sud zauzeli su stajalište da je podnositelj zahtjeva svojim žalbenim navodima uvrijedio sud i suca, te time prekoračio granice koje mu daje pravo na slobodu izražavanja, slijedom čega mu nije dana zaštita toga prava. Naprotiv, prednost je dana zaštiti autoriteta suda, što je značilo da je miješanje u ostvarivanje podnositeljevog prava na slobodu izražavanja bilo opravdano i dopustivo. 

Na dodatno promišljanje o pravilnosti stajališta Europskog suda iz slučaja Ž. protiv Hrvatske navodi činjenica da su čak tri od sedam sudaca imala drukčije mišljenje, smatrajući da je ipak riječ o povredi članka 10. Konvencije. Zaključiti se može jedino da je svaki slučaj pozivanja na povredu članka 10. Konvencije potrebno vrlo pažljivo razmotriti, te da standardi, koje je Europski sud razvio u svrhu zaštite slobode izražavanja i drugih sloboda koje proizlaze iz članka 10. Konvencije, zahtijevaju neprestano preispitivanje u svakom pojedinom slučaju.  

Razmatranje značenja i domašaja slobode izražavanja, te mogućih aspekata njezine primjene, osobito kriterija ograničavanja, završit ćemo s onim što je još J. J. Rousseau rekao: Sloboda čovjeka nije u tome da može činiti sve što želi, nego u tome da ne mora činiti ono što ne želi.

1 Nar. nov. – MU, br. 18/97, 6/99 – proč. tekst, 8/99 – ispr., 14/02, 1/06 i 2/10. Konvencija je u Republici Hrvatskoj na snazi od 5. studenog 1997. i dio je hrvatskog pravnog poretka na temelju članka 141. Ustava. 
2 Europski sud za ljudska prava djeluje od 1959. kao nadzorno tijelo sui generis u sustavu zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda, zajamčenih Konvencijom. Sjedište mu je u Strasbourgu. Na temelju Protokola 11. uz Konvenciju, od 1998. djeluje kao stalni međunarodni sud. Prema stajalištu Europskog suda, njegova jedina zadaća je osigurati poštovanje obveza koje su preuzele stranke - države potpisnice Konvencije (v. npr. predmete Europskog suda: Blečić protiv Hrvatske, br. 59532/00 i Nikolac protiv Hrvatske, br. 17117/06).    
3 Temeljni zakon SR Njemačke (Ustav) u članku 5. stavak 1. propisuje: Svaka osoba ima pravo slobodno izražavati i širiti svoje mišljenje (..); u stavku 2. propisana su mjerila koja se tiču ograničenja slobode mišljenja, informiranja i tiska. Savezni ustavni sud SR Njemačke u poznatom predmetu Erich Luth iz 1958. utvrdio je povredu članka 5. stavak 1. Ustava zbog povrede prava na slobodno iznošenje mišljenja. Ustav Republike Italije u članku 21. stavak 1. propisuje: Jamči se sloboda izražavanja misli govorom, pismom i svakim drugim sredstvima izražavanja. 
4 Pravo na slobodu izražavanja slično uređuje članak 19. Međunrodnog pakta o građanskim i političkim pravima iz 1966., kojeg je Republika Hrvatska stranka od 8. listopada 1991. (Nar. nov. – MU, br. 12/93). Treba spomenuti i članak 11. Povelje o temeljnim pravima Europske unije (2007.). 
5 Ostalim odredbama članka 38. Ustava propisana je zabrana cenzure, pravo novinara na slobodu izvještavanja i pristupa informaciji; zajamčeno je pravo na pristup informacijama koje posjeduju tijela javne vlasti, ograničenja kojeg prava moraju biti razmjerna prirodi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju te nužna u slobodnom i demokratskom društvu, a propisuju se zakonom; zajamčeno je pravo na ispravak svakomu komu je javnom viješću povrijeđeno Ustavom i zakonom utvrđeno pravo. 
6 Iz podataka dostupnih na www.usud.hr proizlazi da su ustavne tužbe podnesene pozivom na članak 38. Ustava uglavnom odbijene. Prvi takav predmet bio je U-III-3121/05 (Nar. nov., br. 123/06), u kojem je u Odluci od 18. listopada 2006. rečeno: Ustavni sud u (...) napominje da se pravom na javno iznošenje osobnih mišljenja u ulozi građanina ne mogu opravdavati kršenja propisanih obveza zaposlenika prema poslodavcu (...). Ocjenu suglasnosti zakonskih odredaba s člankom 38. Ustava Ustavni sud je, primjerice, proveo u predmetima, broj: U-I-131/98 (Nar. nov., br. 20/00) i broj: U-I-241/00 (Nar. nov., br. 50/00). Prema pregledu prakse Europskog suda s web stranica Ministarstva pravosuđa, Europski sud je do sada odbio sve zahtjeve iz Hrvatske u vezi s člankom 10. Konvencije.  
7 Odluka je objavljena u Nar. nov., br. 6/12. 
8 Ustavni sud pozvao se na praksu Europskog suda: Observer i Guardian protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. studenoga 1991. (Zahtjev, br. 13585/88) i  Prager i Oberschlick protiv Austrije, presuda od 26. travnja 1995. (Zahtjev, br. 15974/90). 
9 Pravo na slobodu izražavanja najčešće se povezuje s pravom na poštovanje privatnog života (čl. 8. st. 1.), pravom na slobodu mišljenja (čl. 9. st. 1.) ili pravom na slobodu udruživanja (čl. 11. st. 1. Konvencije). 
10 U trećoj rečenici stavka 1. članka 10. Konvencije ipak se daje ovlast državama da stave pod »režim dozvola« one ustanove koje obavljaju djelatnost radija ili televizije te kinematografsku djelatnost. 
11 Kao primjer tumačenja i primjene članka 10. Konvencije u svezi sa slobodom tiska kao »javnog čuvara« najčešće se ističu predmeti Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva (presuda od 26. travnja 1979.) te cit. The Observer and Guardian protiv Ujedinjenog Kraljevstva,  a od novijih, primjerice, predmet Ukrainian Media Group protiv Ukrajine (presuda od 29. ožujka 2005.), kao i predmet Caroline v. Monaco protiv Njemačke (br. 59320/00, presuda od 24. srpnja 2004.) u kojem je vezano utvrđena i povreda članka 8. Konvencije.. 
12 Apsolutnim konvencijskim pravima u smislu nepostojanja ograničenja za njihovo ostvarivanje i zaštitu smatraju se, primjerice, zabrana mučenja (čl. 3.) i zabrana ropstva (čl. 4. Konvencije). Treba reći da postoje konvencijska prava koja se mogu derogirati u vrijeme izvanrednog stanja, što je pobliže uređeno čl. 15. Konvencije.      
13 Opće je stajalište Europskog suda da ograničenja dopuštena Konvencijom ne smiju ograničavati niti smanjivati konvencijsko pravo na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sâma bît prava, pa ograničenje ne će biti u skladu s Konvencijom ako nema legitimni cilj i ako ne postoji razumni odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti. 
14 Široku slobodu tumačenja slobode izražavanja, koja načelno obuhvaća sve oblike izražavanja, Europski sud je kroz svoju praksu, osobito primjenom i tumačenjem članka 17. Konvencije, ipak morao ograničavati pa je zabranjivao oblike izražavanja kojima se poticalo nasilje ili širio govor mržnje. Vidjeti predmete Glimmerveen i Hagenbeek protiv Nizozemske (1979.), Jersild protiv Danske (1994.), Gunduz protiv Turske (2003).        
15 Zahtjev »nužno u demokratskom društvu« jedan je od bitnih načela u zaštiti slobode izražavanja, koji podrazumijeva postojanje prijeke društvene potrebe za nekim ograničenjem. O tome osobito u predmetu Europskog suda Handysaid protiv Ujedinjenog kraljevstva (presuda od 7. prosinca 1976.), čija stajališta se spominju u gotovo svim predmetima Europskog suda u kojima se odlučivalo o povredi članka 10. Konvencije. Vidjeti već navedeni predmet Observer, zatim predmete Steel i Moris protiv Ujedinjenog Kraljevstva  (presuda od 15. veljače 2005.), Giniewski protiv Francuske (presuda od 31. siječnja 2006.), Krasulya protiv Rusije (presuda od 22. veljače 2007.) itd.  
16 Vidjeti predmet Schopfer protiv Švicarske (1998.) u kojem je odvjetnik podnositeja zahtjeva kritizirao lokalno kazneno sudstvo. Isto i predmeti De Haes i Gijsels protiv Belgije (1997.), Kyprianou protiv Cipra (br. 73797/01, presuda od 27. siječnja 2004.), Prager i Oberschlick protiv Austrije (1995.). 
17 Vidjeti već spomenuti predmet Observer i Guardian, te predmet Mariapori protiv Finske (br. 25333/06, presuda od 22. listopada 2009.). 
18 To je slučaj Perina protiv Italije (2003.) u kojem je podnositelj zahtjeva napisao članak i optužio suca za predrasude u vezi s njegovim političkim djelovanjem. 
19 Prigovor o povredi članka 6. stavka 1. Konvencije zbog nemogućnosti pristupa sudu utvrđen je neosnovanim, dok je prigovor o povredi te odredbe Konvencije zbog nedostatka nepristranosti suda odbačen kao nespojiv s odredbama Konvencije ratione materiae. 
20 Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08 i 57/11. 
21 U tom dijelu Europski sud pozvao se na poznati predmet  Europapress Holding protiv Hrvatske (br. 25333/06, presuda od 22. listopada 2009.), u kojem je zahtjev te novinske tvrtke odbijen. U postupku pred domaćim sudovima tvrtka je obvezana na naknadu štete za objavu članka (v. predmet Ustavnog suda Republike Hrvatske br.: U-III-2723/03, odluka objavljena u Nar. nov., br. 147/05). 
22  U potkrjepu takvog utvrđenja, Europski sud pozvao se na svoju bogatu praksu u sličnim predmetima: Saday protiv Turske (br. 32458/96, presuda od 30. ožujka 2006.), W.R. protiv Austrije (br. 26602/95, presuda od 30. lipnja 1997.), Mahler protiv Njemačke (br. 29045/95, presuda od 14. siječnja 1998.), A. protiv Finske (br. 44998/98, presuda od 8. siječnja 2004.), Keller protiv Madžarske (br. 33352/02, presuda od 4. travnja 2006.) i Kwiecień protiv Poljske (br. 51744/99).    
23 Prema članku 45. stavak 2. Konvencije, ako presuda ne izražava jednoglasno mišljenje sudaca, svaki sudac ima pravo dati izdvojeno mišljenje. Isto je propisano i pravilom 74. stavak 2. Poslovnika Europskog suda (Nar. nov. – MU, br. 8/04 - proč. tekst). 
24 O tome vidjeti cit. predmet Handyside. 
25 Prema Europskom sudu, država u tom smislu ima pozitivne i negativne obveze. Vidjeti predmete Casado Coca protiv Španjolske (1994.), Informationsverein Lentia protiv Austrije (1993.), Ozgur Gundem protiv Turske (2000.) i dr. 
26 Praksa Europskog suda pokazuje da je sloboda izražavanja tumačena vrlo široko u smislu da je u načelu većina oblika izražavanja govora, mišljenja i stajališta zaštićena, uz obvezu države da propiše koji su to oblici izražavanja ipak zabranjeni (v. cit. predmet Handyside), kao i koja sredstva izražavanja su u okvirima te slobode. Europski sud se u primjeni članka 10. Konvencije bavio raznim aspektima slobode izražavanja kao što su pravo na neizražavanje stajališta, na imanje mišljenja, na primanje i širenje informacija itd.