I na primjeru najavljenog sniženja stope PDV-a, kao i općenito pri namjerama, odnosno ostvarenju smanjenja poreznog opterećenja, ponovno se pokazalo da za provođenje u život neke ideje kojom se želi postići neki cilj, nije od odlučujućeg značenja ni želja, ni htijenje da se to učini, nego realna mogućnost da se željeno i provede. Do nepoklapanja željenog i mogućeg u oporezivanju može doći iz različitih razloga, kao primjerice: a) zato što se problem koji se želi riješiti oporezivanjem nije dozrio za rješavanje, ili b) zato što korištenjem predložene mjere iz područja porezne politike željeni cilj ne može ostvariti, ili c) zato što se nisu stekle sve pretpostavke koje omogućavaju i osiguravaju da se planirani cilj, tj. sniženje poreznog opterećenja primjenom PDV-a može sprovesti.

Da bi se mogli podmiriti brojni i raznovrsni rashodi povezani uz zadovoljavanje javnih potreba na čije je izvršenje obvezna država (na osnovi Ustava, zakona i drugih propisa), potrebna su joj i određena sredstva. A najznačajniji javnopravni prihodi kojima država podmiruje rashode iz svoje nadležnosti uz pristojbe, doprinose, naknade, javne zajmove te one prihode koje država ostvaruje na osnovi prava vlasništva, odnosno svojom djelatnošću, su porezi. Visina poreznih prihoda, pa time i poreznog opterećenja s jedne, te javnih rashoda s druge strane, uzročno-posljedično su povezani, budući da o (planiranoj, ubranoj) masi poreznih prihoda ovisi i mogućnost financiranja zadaća iz nadležnosti države, tj. podmirenje javnih rashoda. Stoga se može reći da porezi (i drugi javnopravni prihodi) determiniraju visinu javnih rashoda, da porezi (uz ostale, financijski daleko manje značajne javne prihode) i javni rashodi predstavljaju lice i naličje problema financiranja zadaća države, odnosno financijske aktivnosti države.

Koliko je utemeljeno obećano smanjenje PDV-a

Kad se zna da se u nas putem poreza (a obično se među porezne prihode ubrajaju i sredstva ubrana naplatom doprinosa) ubire više odo 80% javnih prihoda, onda se (uvjetno) može reći da je neutemeljeno obećavati smanjenje poreznog opterećenja - pa još onog poreza koji u ukupnim poreznim prihodima sudjeluje s impozantnih 35% (u 2002. g.), a da nije došlo i do smanjenja onih rashoda koji se podmiruju poreznim prihodima (u najmanju ruku treba istaknuti da do sada nije objavljeno da će do toga doći, na koje se aktivnosti države ono odnosi i koliko će ono biti).

Činjenica da se ne samo ne predlaže smanjenje nekih javnih rashoda, nego i da će na osnovi eksplicitnih izjava, odnosno najava danih istovremeno s najavama o smanjenju opterećenja PDV-om, doći do njihova povećanja (povećanje mirovina, povećanje raznih socijalnih davanja, izjednačavanje plaća liječnika s onima sudaca, a sve uz obvezu osiguranja značajnih sredstava za servisira-nje javnog duga), očigledno je da je iluzorno nadati se i očekivati da će - ne uvedu li se neke druge mjere koje će kompenzirati, odnosno neutralizirati izostanak prihoda od PDV-a kao posljedice primjene smanjenja stope primjenom koje se on ubire sada - doći do smanjenja poreznog opterećenja te da je realno očekivati da je moguće sniziti stopu PDV-a i tako smanjiti javne prihode. (Nisu poznati relevantni podaci o ostvarenim prihodima od ovog poreza za minulu godinu, pa se ne može s većom sigurnošću mnogo reći o tome koliko će biti smanjeni prihodi od PDV-a ako se stopa tog poreza smanji za 2 postotna poena). Kako se (za sada) ne predlaže uvođenje nekog novog poreza ili pak povećanje poreznog opterećenja primjenom postojećih poreza (smanjenjem ili ukidanjem nekih od poreznih oslobođenja i olakšica i/ili povećanjem njihovih stopa), kako se dodatni prihodi ne mogu osigurati ni nekim osjetnim povećanjem neporeznih prihoda i prihoda od kapitala, a ako je zbog visine zaduženosti javnim zajmom nerealno očekivati da bi se manjak poreznih prihoda koji će se u uvjetima koje smo opisali javiti smanjenjem prihoda od PDV-a, nameće se logičan zaključak o nemogućnosti da se obećanje o smanjenju stope PDV-a, ovako kako je to sada najavljeno, realizira.

Kao što je to slučaj i u drugim suvremenim državama, i u nas se brzo nakon okončanja izbora i preuzimanja vlasti pokazalo da je mnogo lakše obećati, nego li obećano i ostvariti. Nije dovoljna samo dobra volja, nego moraju postojati i uvjeti da se željeno realizira, da se smanji porezno opterećenje, u ovom slučaju smanjenjem stopa PDV-a. Nije sporno je li do smanjenja opterećenja PDV-om trebalo doći (iako ne smatramo da je to trebalo učiniti na predloženi način). Međutim, ne možemo se složiti s najavljenim očekivanjem da će smanjenje stope PDV-a potaknuti gospodarsku aktivnost, povećati poreznu osnovicu, smanjiti poreznu evaziju, a sve to da će imati za posljedicu čak i povećanje poreznih prihoda, odnosno da su razlozi za takvo smanjenje socijalno-političke prirode (argumenti novijeg datuma kojima se opravdava zahtjev za sniženjem stope PDV-a), tj. da će od tog smanjenja imati koristi naši građani. Ako je točno da bi smanjenje stope PDV-a dovelo do povećanja proizvodnje, što bi dovelo (čak) do povećanja prihoda od PDV-a, onda se može postaviti pitanje zašto se ograničiti na smanjenje postojeće stope za samo 2 postotna poena. Zašto tu stopu ne smanjiti, npr. za 16% i tako još naglašenije povećati najavljene pozitivne učinke tog smanjenja. Ako je, pak, razlog smanjenja stope PDV-a u socijalno-političkoj sferi, nameće se pitanje je li to najbolji put da se ostvari zahtjev za plaćanjem poreza prema ekonomskoj snazi, odnosno da se što ravnomjernije rasporedi porezni teret naših građana (čl. 51. Ustava RH), odnosno koji građani će od te mjere imati koristi, kolika će ona biti, kako će se ona na građane odraziti ocijenjena sa stajališta socijalno-političkih učinaka oporezivanja. Treba se prisjetiti (točnog) argumenta koji se isticao u vrijeme uvođenja jednostopnog PDV-a u naš porezni sistem kao odgovor zagovornicima uvođenja (bar) i jedne snižene stope tog poreza, da PDV nije instrument socijalne politike.

Kretanje poreznih stopa u drugim državama

Od uključivanja PDV-a u naš porezni sustav sredinom 1995. godine i njegove primjene početkom 1998. godine, porezna se stopa nije mijenjala, što nije slučaj u drugim državama koje primjenjuju taj oblik oporezivanja prometa. Tako je, primjerice, u prvih desetak godina od uvođenja PDV-a u porezni sustav Belgije stopa tog poreza promijenjena sedam puta, u Francuskoj se to dogodilo devet puta, u Danskoj osam puta, u Italiji čak 12 puta. Te su se promjene odnosile na povećanje opće stope tog poreza, smanjenje broja sniženih stopa, ukidanje povišene stope. Posebno treba istaknuti da je, primjerice, u svim državama Europske unije postojeća opća stopa PDV-a znatno viša nego li u vrijeme uvođenja tog poreza u njihove porezne sustave (s izuzetkom Francuske u kojoj je ta stopa sa 20% snižena na 19,6%). Tako je opća stopa koja je u vrijeme uključivanja tog poreza u porezne sustave određenih zemalja iznosila 10%, u njima povećana tako da ona danas u Danskoj iznosi 25%, u Njemačkoj 16%, u Velikoj Britaniji 17,5%. U Finskoj je opća stopa PDV-a od inicijalnih 11,1% povećana na 22%, a u Švedskoj na 25%. U Italiji je stopa sa 12% povećana na 20%, u Austriji sa 16% na 20%, itd. U Japanu je u vrijeme uvođenja PDV-a opća stopa tog poreza iznosila 3%, a u 2002. godini 5%, u Norveškoj je opća stopa PDV-a povećana sa 20% na 24%, u Švicarskoj sa 6,5% na 7,6%, itd. Iznošenje podataka o povećanju opće stope PDV-a u navedenim državama nema za cilj da se ospori potreba za smanjenjem poreznog opterećenja primjenom PDV-a u nas, nego da se ukaže na neosnovanost korištenja tog poreza kao iole ozbiljnijeg instrumenta gospodarske politike. Sigurno je da u bogatom arsenalu poreznih instrumenata kojima raspolaže suvremena država, ima pogodnijih poreza koje se uspješno može koristiti (i) za ostvarenje gospodarskih ciljeva, nego što je to PDV, kao što je isto tako nedvojbeno da je u njemu, u sustavu javnih prihoda, namijenjena fiskalna uloga (nerijetko ga uspoređuju sa »strojem za pravljenje novca«). U ispunjenju te uloge posebnu pozornost treba posvetiti uklanjanju, odnosno smanjenju socijalno nepovoljnijih učinaka primjenom PDV-a (regresivni učinak).

Primjena snižene stope PDV-a

Ako PDV nije pogodan za realiziranje nekih makroekonomskih ciljeva, postavlja se pitanje, može li se on koristiti za realiziranje nekih socijalno-političkih ciljeva? Za ostvarivanje nekih od ciljeva socijalne politike pogodni su drugi porezi (npr. porez na dohodak). No, odgovarajućim poreznim tretmanom proizvoda (i usluga) u prometu, primjenom PDV-a može se ublažiti, pa čak i neutralizirati njegov osnovni nedostatak - regresivni učinak, tj. da porez postotno plaća više onaj koji ima manje. Za naš PDV, kojeg karakterizira primjena samo jedne porezne stope (uz nultu stopu samo za mali broj proizvoda) može se - bez rezerve - reći da je socijalno neosjetljiv. Stopa u visini 22% (odnosno, ostvare li se najave, 20%) primjenjuje se i pri nabavi dječje obuće i odjeće, kao i pri kupnji odijela obilježenih Armanijevim ili Guccijevim znakom, pri kupnji sapuna ili parfema najpoznatijih kozmetičkih marki, ali i pri kupnji deterdženata za pranje rublja, pri kupnji ukiseljenih krastavaca, ali i artičoka, pri kupnji konzerviranih sardina i dimljenog lososa, itd., itd. I dok se, primjerice, u Europskoj uniji sve članice (s izuzetkom Danske) uz opću stopu koriste i sniženim stopama (Belgija i Luksemburg primjenjuju tri snižene stope, a po dvije snižene stope imaju Finska, Francuska, Irska, Italija, Austrija, Portugal, Švedska i Španjolska), Hrvatska se opredijelila za primjenu samo jedne stope PDV-a (tzv. jednostopni PDV). Čak se i Švicarska, u kojoj je dohodak po stanovniku višestruko veći nego u nas, iz socijalno-političkih razloga opredijelila da uz relativno nisku opću stopu PDV-a u visini od 7,6% koristi i dvije snižene stope i to u visini od 2,4% i 3,6%. Mislim da nikako nije bez osnove pitanje koje se nameće: zašto se i pored brojnih promjena u oporezivanju prometa primjenom PDV-a u spomenutim državama u našem okruženju, odnosno kod naših najznačajnijih vanjskotrgovačkih partnera, kao što su to npr. Italija, Austrija, Njemačka ili, pak, Mađarska i Slovenije, nije odustalo od primjene snižene stope PDV-a? Nije li upravo sada zgodna prilika da se ozbiljno i argumentirano preispita utemeljeno-st opredjeljenja nositelja porezne politike od prije jednog desetljeća da prihvate prijedlog stranih kreatora našeg poreznog sustava da se uvede jednostopni PDV, da se (ponovno) analiziraju i ocijene prednosti i nedostaci primjene i snižene (sniženih) stopa PDV-a (koje su u uporabi u daleko najvećem broju zemalja koje primjenjuju PDV, pa se jednostopni PDV može nazvati izuzetkom od pravila), te da se s punom pozornošću razmotre prednosti i nedostaci linearnog smanjenja opterećenja PDV-om, odnosno smanjenja njegove stope sa 22% na 20%.

lako namjena ovog članka nije iznošenje argumenata kojima se može osporavati opravdanost opredjeljenja za jednostopni PDV, smatramo da se socijalno-politički ciljevi koje bi trebalo postići najavljenim sniženjem stope PDV-a, a koji su kao argumentacija za usvajanje te mjere dominirali na prvoj sjednici nove Vlade, daleko uspješnije može zagovarati i braniti selektivnim sniženjem tereta tog poreza, tj. tako da se smanji porezno opterećenje proizvoda najšire potrošnje, što bi se postiglo tako da se ti proizvodi oporezuju primjenom snižene porezne stope. Više je nego sigurno da su potrebne promjene u oporezivanju prometa primjenom PDV-a, kao što je očito i da se »u žaru« predizbornih nadmetanja dana obećanja i pored iskrenih namjera onih koji su ih učinili, ne mogu odmah ispuniti. Mišljenja smo da ne treba odustati od smanjenja opterećenja PDV-om, ali ne linearno, nego samo za određene sa socijalno-političkog stajališta značajne predmete oporezivanja (odabir kojih ne bi trebalo predstavljati problem, budući da postoji toliko država u kojima se provodi takva politika oporezivanja primjenom PDV-a, među kojima zasigurno ne bi bilo teško naći ne samo jednu koja bi mogla poslužiti kao predložak), kad se za to steknu uvjeti. A mnogo se toga može učiniti u području javnih rashoda i javnog sektora, odnosno u području financijske aktivnosti države, što bi omogućilo i osiguralo realiziranje ideje o smanjenju opterećenja PDV-om. Linearnim smanjenjem opće stope PDV-a za najavljena 2 postotna poena, građani Hrvatske malo će dobiti, ali će državna blagajna mnogo izgubiti. Manjak u njoj teško će se moći brzo i lagano nadoknaditi.

Stoga smatramo primjerenim pa i potrebnim upozoriti na to da smanjenje stope PDV-a sa 22% na 20% nije smanjenje stope tog poreza za 2% kako se to uporno ponavlja na raznim skupovima, u izjavama i komentarima koji se čuju u elektroničkim medijima ili se mogu pročitati u dnevnom i tjednom tisku. Ako se stopa PDV-a smanji sa 22% na 20%, onda je porezna stopa smanjena nešto više od 9% ili - drukčije rečeno - za 2 postotna poena. Ako se, pak, realizira smanjenje stope PDV-a od 22% za 2%, to bi smanjenje iznosilo 0,44%, odnosno umjesto sadašnje stope PDV-a od 22%, oporezivanje prometa obavljalo bi se primjenom stope od 21,56%, što sigurno nije smanjenje na koje misle oni koji ističu i brane stajalište o potrebi smanjenja stope PDV-a za 2%.