1. Uvod
Povod za pisanje ove teme^* nastao je zbog potrebe utvrđivanja značenja instituta pravomoćnosti, konačnosti i izvršnosti u upravnom postupku. Naime, zbog mjestimice zbunjujućeg pristupa zakonodavca u Zakonu o općem upravnom postupku¹ (u nastavku teksta: ZUP) u uređenju navedene materije, u pravnoj su se praksi, kao i u zakonodavstvu, pojavili problemi i pogrešna shvaćanja navedenih instituta. 

Zbog toga smatramo da je potrebno promotriti svrhu koju instituti pravomoćnosti, konačnosti i izvršnosti imaju u upravnom postupku. S obzirom na to da njihovo značenje nadilazi okvire upravnog postupka, potrebno je naglasiti da ćemo institute promatrati u ovom članku gotovo isključivo s obzirom na njihovo postupovno značenje.

2. Pravomoćnost u hrvatskom upravnom postupku
Tijekom razvoja i osamostaljenja upravnog prava kao posebne pravne grane pitanje pravomoćnosti upravnih akata predstavljalo je jedno od najzamršenijih i najspornijih pitanja, ponajprije zbog brojnih i oprečnih teoretskih koncepcija² kojima se vrlo često negirala mogućnost da upravni akti steknu svojstvo pravomoćnosti. Međutim, u hrvatskoj se teoriji vrlo rano počelo ukazivati na austrijsku upravnopravnu znanost koja je upravnim aktima priznavala snagu i mogućnost stjecanja pravomoćnosti.³ 

Potaknut takvim, za samostalnu pravomoćnost upravnih akata afirmativnim teorijama, kao i odredbama austrijskog Zakona o općem upravnom postupku⁴, tadašnji zakonodavac prihvatio je koncepciju pravomoćnosti upravnih akata. Zakon o općem upravnom postupku iz 1930.⁵ (u nastavku teksta: ZUP/1930) određivao je, tako, da se pravomoćne odluke kojima su stranke stekle određena prava, može ukinuti ili izmijeniti samo uz opće zakonske uvjete, i samo uz pristanak stranaka koje su stekle prava. Zakon je uređivao i pravna sredstva kojima se moglo intervenirati u pravomoćne odluke.

Zakonom o općem upravnom postupku iz 1956.⁶ (u nastavku teksta: ZUP/1956) pravomoćnost je uređena u sklopu osnovnih zakonskih načela⁷ te su također predviđena i izvanredna pravna sredstva kojima su se mogli osporavati pravomoćni akti. Od koncepcije pravomoćnosti prihvaćene u tom Zakonu nije se u bitnome odstupalo tijekom čitavog važenja Zakona u bivšoj SFRJ, a navedenu je koncepciju preuzela i Republika Hrvatska Zakonom o preuzimanju Zakona o općem upravnom postupku u Republici Hrvatskoj⁸ (u nastavku teksta: ZUP/1991). 

2.1. Načelo zaštite stečenih prava stranaka
Tradicija normativnog uređenja pravomoćnosti, započeta još davne 1930., nastavljena je i u novom ZUP-u. Njegov članak 13. pod naslovom »Načelo zaštite stečenih prava stranaka«, naime, određuje: 

ZUP, također, predviđa i izvanredna pravna sredstva kojima je moguće osporavati pravomoćne akte - obnovu postupka⁹, poništavanje i ukidanje nezakonitog rješenja¹⁰ te ukidanje zakonitog rješenja kojim je stranka stekla neko pravo.^{11, 12}

Iako je odredba članka 13. ZUP-a gotovo istovjetna odredbi članka 12. ZUP/1991 kojom je bila uređena materija pravomoćnosti, hrvatski je zakonodavac ipak učinio nekoliko važnih iskoraka i unapređenja instituta pravomoćnosti. Tako se zakonski pravomoćnost promatra u sklopu načela zaštite stečenih prava stranaka - načela koje u praksi Europskog suda pravde ulazi u sadržaj načela pravne sigurnosti kao općeg načela prava kojemu sud pruža zaštitu.¹³ Prema tome, ZUP i koncepciji pravomoćnosti priznaje snagu temeljnog načela, što, barem izrijekom, nisu činili prijašnji zakoni kojima je uređivan opći upravni postupak.

2.2. Načelo zaštite legitimnih očekivanja
Nadalje, ZUP načelo zaštite stečenih prava stranaka upotpunjuje i primjenom načela zaštite legitimnih očekivanja stranke u pojedinim institutima upravnog postupka koji su prvi put uvedeni ZUP-om.¹⁴ U praksi Europskog suda pravde, zaštita stečenih prava ulazi u sadržaj načela pravne sigurnosti kao općeg načela prava kojemu sud pruža zaštitu.¹⁵ Načelo zaštite legitimnih očekivanja usko je povezano s načelom zaštite stečenih prava te također predstavlja jedan od aspekata načela pravne sigurnosti. U pravnoj teoriji ističe se da je teško povući jasnu razliku između koncepta stečenih prava i zaštite legitimnih očekivanja stranaka.¹⁶ ZUP izrijekom načelo zaštite legitimnih očekivanja stranaka ne utemeljuje kao jedno od načela upravnog postupka, međutim postojanje tog načela u hrvatskom pravnom poretku potvrdio je Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj Odluci, broj: U-IIIB/4366/2005 od 5. travnja 2006.¹⁷

Pravomoćnost, zaključimo prema ZUP-u, tako u osnovi predstavlja institut kojim ponajprije od izmjena zaštićuju stranke koje su upravnim aktima stekle određena prava. U Republici Hrvatskoj, prema članku 13. ZUP-a, pravomoćno je rješenje ono protiv kojeg se ne može izjaviti žalba niti pokrenuti upravni spor. Pravomoćnost, prema tome »konzumira« i žalbu u upravnom postupku i tužbu u upravnom sporu.¹⁸ 

Važnost instituta pravomoćnosti nalazi se, dakle, i u činjenici da iza svakog pravomoćnog akta stoji autoritet upravnog suda - čak i ako nije pokrenut upravni spor sama mogućnost njegova pokretanja može odvratiti tijela javne uprave od mogućih nezakonitih akcija. 

3. Konačnost u hrvatskom upravnom postupku
Pojam konačnosti u opći upravni postupak zakonodavac je uveo ZUP-om/1956¹⁹, te ga je u bivšoj SFRJ zadržao kroz sve zakonske izmjene i dopune. Navedenim je pojmom zakonodavac označio pravnu snagu koju upravni akt ima u trenutku kad se protiv njega više ne može izjaviti žalba kao redoviti pravni lijek.

Pojmu konačnosti veliku pozornost posvetila je i pravna teorija te se o njemu, tako, pisalo i u udžbenicima upravnog prava u bivšoj državi. U njima se pojam konačnosti razdvajao od pojma pravomoćnosti upravnog akta (kao i od pojma izvršnosti),²⁰ naglašavala se važnost pojma za koncepciju izvanrednih pravnih sredstava,²¹ isticalo se da se pojmom konačnosti izriče ograničenje vođenja upravnih postupaka samo u dva stupnja,²² te podrobno promatralo vremenske odnose između, pravomoćnosti, konačnosti i izvršnosti upravnog akta.²³

ZUP/1991 konačnost je uspostavio kao jedno od načela upravnog postupka.²⁴ Tekstu bivšeg saveznog Zakona o općem upravnom postupku pridodan je, naime, članak 11.a pod naslovom »Konačnost rješenja«: 

Pojam konačnosti olakšavao je snalaženje na zamišljenoj vremenskoj lenti upravnog postupka. Korištenjem navedenog pojma u zakonskim tekstovima mogla se na jezgrovit način istaknuti pravna snaga i svojstvo koje upravni akt ima u trenutku kad je završen postupak pred tijelima javne uprave, ali još nije stekao snagu pravomoćnosti. Pojam konačnosti bio je od izuzetnog značenja za utvrđivanje postupovnog trenutka u kojem je bilo moguće izjaviti pojedine izvanredne pravne lijekove, te kao i za utvrđivanje trenutka kad se moglo pristupiti izvršenju upravnog akta. Nije nevažna niti činjenica da je pojam konačnosti postao dio hrvatske upravnopravne tradicije, te da se koristio u velikom broju posebnih zakona kojima se uređivao upravni postupak.

Hrvatski zakonodavac, međutim, odlučio je pojam konačnosti u potpunosti izbaciti iz uređenja općeg upravnog postupka. ZUP, naime, više ne sadržava načelnu odredbu o konačnosti rješenja, a navedeni pojam ne navodi se niti u jednoj daljnjoj zakonskoj odredbi. Smatramo da je navedenim pristupom zakonodavac nepotrebno uskratio hrvatsko upravno postupanje za jedno korisno načelo. Također, mišljenja smo kako je takav pristup prouzročio praktične (a i teorijske) probleme koji bi se mogli vrlo štetno odraziti na cjelokupno upravno postupanje u Republici Hrvatskoj.

3.1. Zakonodavac nije odredio izraz kojim bi zamijenio pojam »konačnost«
Naime, iz odredaba novog Zakona o upravnim sporovima²⁵, vidljivo je da je zakonodavac zadržao koncepciju prema kojoj je izjavljivanje žalbe u upravnom postupku procesna pretpostavka za podnošenje tužbe u upravnosudskom postupku.²⁶ Također, iz odredaba ZUP-a kojima su regulirana izvanredna pravna sredstva, može se zaključiti da je zakonodavac korištenje takvim sredstvima vezao uz prethodno izjavljivanje žalbe. Prema tome, i u sadašnjem sustavu upravnog i upravnosudskog postupanja nužno je utvrditi postupovni trenutak koji se prije označavao pojmom konačnosti. Dakako, zakonodavac se nije morao koristi izrazom »konačnost«, no normativno-tehnički postojala je potreba jezičnog izražavanja situacije u kojoj se upravni akt nalazi u trenutku kad protiv njega više nije moguće izjaviti žalbu.

3.2. Obnova postupka
 Tako se zakonodavac u članku 123. stavak 1. ZUP-a, normirajući izvanredni pravni lijek - obnovu postupka, koristi sintagmom »rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti žalba«. Obnova postupka izvanredni je pravni lijek čija je svrha ponavljanje postupka u istoj upravnoj stvari u kojoj je postupak već jednom vođen, a da bi se rasvijetlile nove činjenice i novi dokazi ili otklonile posljedice povrede odredaba procedure ili, pak, otklonile posljedice nezakonitog djelovanja koje je bilo prisutno u tijeku prijašnjeg postupka.²⁷ Svi zakoni kojima je bio uređen opći upravni postupak, a koji su prethodili ZUP-u, obnovu postupka omogućavali su u situacijama kad bi upravni akti stekli svojstvo konačnosti. Iz odredaba članka 123.-127. je vidljivo da ZUP u uređenju obnove postupka nije bitnije odstupio od prijašnjih uređenja te je također želio osigurati mogućnost uporabe tog pravnog lijeka protiv konačnih akata.²⁸ Međutim, s obzirom na izbjegavanje korištenja izraza »konačnost« i »okončan«, zakonodavac koristi sintagmu »rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti žalba«. 

3.3. Poništavanje i ukidanje nezakonitog rješenja
Normirajući, međutim, izvanredni pravni lijek - poništavanje i ukidanje nezakonitog rješenja, zakonodavac je člankom 129. stavak 1. ZUP-a odredio da se »nezakonito rješenje može poništiti ili ukinuti u cijelosti ili djelomično i nakon isteka roka za žalbu«. Poništavanje i ukidanje nezakonitog rješenja svojevrsni je »sljednik« izvanrednog pravnog lijeka poništavanje i ukidanje po pravu nadzora koji je uveden ZUP-om/1956. Taj je Zakon člankom 262. stavak 1. određivao: »Rješenje koje je konačno u upravnom postupku nadležni će organ uprave poništiti po pravu nadzora :…«. Navedena je odredba ostala neizmijenjena tijekom svih zakonskih izmjena i dopuna u bivšoj SFRJ, a preuzeta je i u hrvatski pravni poredak ZUP-om/1991. (Nar. nov., br. 53/91 i 103/96 - Odluka USRH).

S obzirom na ratio samog instituta poništavanja i ukidanja nezakonitog rješenja, kao i s obzirom na činjenicu da se i »prethodnikom« navedenog pravnog lijeka - poništavanjem i ukidanjem po pravu nadzora uvijek omogućavalo reagiranje samo protiv konačnih upravnih akata, mišljenja smo da je zakonodavac sintagmom »i nakon isteka roka za žalbu« u članku 129. stavak 1. ZUP-a želio zapravo izraziti potrebu da rješenja budu konačna prije nego li se prema navedenom članku mogu poništiti ili ukinuti.²⁹

Međutim, izraz »i nakon isteka roka za žalbu« svakako omogućuje i drukčije interpretacije. Tako se, strogom gramatičkom analizom, može zaključiti da je rješenje, prema članku 129. ZUP-a, moguće poništiti ili ukinuti i prije nego li je rok za žalbu istekao.³⁰Također, s obzirom na to da donošenje rješenja o poništavanju i ukidanju rješenja može predložiti i stranka³¹, izraz »i nakon isteka roka za žalbu« u članku 129. stavak 1. mogli bismo tumačiti i kao nastojanje da se strankama omogući napadati rješenja i nakon što su propustile u roku izjaviti žalbu.

Mišljenja smo, međutim, da su takve interpretacije, iako pravnički utemeljene, ipak protivne logici i svrsi izvanrednog pravnog lijeka poništavanja i ukidanja nezakonitog rješenja te da bi se primjenjujući članak 129. ZUP-a sukladno takvim tumačenjima u praksi izazvala nepotrebna zbrka. Smatramo da je zakonodavac želio uporabu izvanrednog pravnog lijeka poništavanja i ukidanja nezakonitih rješenja omogućiti samo protiv konačnih upravnih akata ali je, nepotrebno i nespretno, sintagmu »rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti žalba« (koju je uporabio u čl. 123. ZUP-a) zamijenio sintagmom »i nakon isteka roka za žalbu«.

Zaključno, željeli bismo istaknuti da smatramo da je načelo i pojam konačnosti nepotrebno izbačen iz ZUP-a. No, s obzirom na činjenicu da logika postupka to i dalje nalaže, zakonodavac je jezično navedeni pojam nužno morao zamijeniti nekim drugim pojmom istog značenja. Međutim, umjesto s jednim pojmom kojega bi dosljedno primjenjivao u zakonu, zakonodavac se poslužio s dva pojma, tj. s dvije sintagme te tako otvorio nepotrebna pitanja i potrebe za interpretacijom. 

4. Izvršnost u hrvatskom upravnom postupku
U pravnoj teoriji izvršnost upravnog akta ističe se kao jedna od njegovih karakteristika, no sekundarne, tj. akcesorne prirode.³² Strogo se razlučuje izvršnost akta od pravnog djelovanja upravnog akta zbog činjenice da se kod izvršnosti upravnog akta zapravo radi o mogućnosti njegova prinudnog izvršenja.³³ ZUP/1930, preuzevši koncepciju izvršenja od austrijskog Zakona o administrativnom izvršenju³⁴, uređivao je pitanje izvršnosti upravnog akta tako da je omogućavao donositelju upravnog akta, tj. šire rečeno samoj upravi, izvršiti ili naložiti izvršenje upravnog akta. Navedeni pristup zadržan je i u ZUP-u/1956 (i svim njegovim izmjenama i dopunama), a preuzela ga je (ZUP-om/1991) Republika Hrvatska.

Republika Hrvatska samostalno je uredila institut izvršnosti u ZUP-u, tako, pitanju izvršenja posvećuje svoj peti dio u kojem podrobno razrađuje postupak izvršenja (čl. 133.-149. ZUP-a).

Glede utvrđivanja trenutka nastupa izvršnosti rješenja potrebno je istaknuti da je on vezan uz mogućnost korištenja žalbe, ali i upravnosudske tužbe. Prvostupanjsko rješenje, tako, može postati izvršno čim je dostavljeno stranci ako žalba nije dopuštena ili ako žalba nema odgodni učinak. Ako je žalba dopuštena i ima odgodni učinak, prvostupanjsko rješenje može postati izvršno istekom roka za žalbu ako žalba nije izjavljena. Ako stranka žalbu izjavi, rješenje će postati izvršno dostavom rješenja kojom se žalba odbacuje ili odbija. Također, prvostupanjsko rješenje može postati izvršno i danom odricanja stranke od prava na žalbu, te dostavom stranci rješenja o obustavi postupka u povodu žalbe ako je stranka od žalbe odustala (čl. 133. st. 1. ZUP-a).

Budući da se protiv drugostupanjskog rješenja ne može izjaviti žalba drugostupanjsko rješenje kojim se rješava upravna stvar postaje izvršno dostavom stranci (čl. 133. st. 2. ZUP-a).

S obzirom na to da i tužba u upravnom sporu može odgoditi izvršenje rješenja³⁵ moguće je da do izvršnosti rješenja dođe tek nakon pravomoćnosti, tj. tek nakon dostavljanja stranci presude kojom se tužba odbija. Također, ako je u rješenju određeno da se radnja koja je predmet izvršenja može izvršiti u za to ostavljenom roku (rok za dobrovoljno izvršenje činidbe), rješenje će postati izvršno tek istekom toga roka.

Promotrimo li, prema tome, vremenski odnos između izvršnosti i konačnosti, moguće je zaključiti da je najčešće njihovo istovremeno nastajanje. No, također je moguće da izvršnost nastupi prije konačnosti u situacijama kad žalba nema suspenzivno djelovanje. Isto tako, moguće je da izvršnost nastupi nakon konačnosti kad je u rješenju određen rok za dobrovoljno izvršenje činidbe, kao i ako se ishodi odlaganje izvršenja upravnog akta do donošenja odluke u upravnom sporu.

Međutim, pojedini autori, objašnjavajući da se radi o gotovo istim pojmovima, smatraju da se u primjeni odredaba posebnih propisa konačan akt treba shvaćati kao izvršni akt prema novom ZUP-u.³⁶Navedeno stajalište prihvaćeno je i u zakonodavstvu jer su u postupku usklađivanja sa ZUP-om u velikom broju posebnih zakona pojmovi »konačnost« ili »konačan« zamijenjeni pojmovima »izvršnost« ili »izvršan«.³⁷

Smatramo da navedena shvaćanja i zakonodavčev pristup nisu ispravni. U bîti radi se o dva različita instituta. Pojmom konačnosti želi se izraziti procesni trenutak u kojem se rješenje nalazi kad protiv njega više nije moguće koristiti redovite pravne lijekove (žalbu) u upravnom postupku. Pod pojmom izvršnosti, pak, ponajprije podrazumijevamo mogućnost prisilnog ostvarenja izreke upravnog akta.³⁸

Mišljenja smo da je jedina je sličnost između navedenih instituta u tome da se u nekim situacijama njihov nastanak vremenski podudara. Međutim, kako smo to prije i naveli, vrlo su česti i slučajevi da takvog vremenskog podudaranja nema te da izvršnost može nastati i prije, ali i nakon konačnosti. 

5. Zaključak
Instituti pravomoćnosti, konačnosti i izvršnosti u hrvatskom upravnom postupku prisutni su već više od 80 godina te su bili zadržani i u ZUP-u, prvoj kodifikaciji upravnog postupka u samostalnoj Republici Hrvatskoj.

Zakonodavac je u uređenju instituta pravomoćnosti i izvršnosti upravnih akata zadržao, ali i unaprijedio, neka prijašnja postupovna rješenja. U uređenju instituta konačnosti, međutim, zakonodavac je napravio nekoliko ozbiljnih propusta koji bi se mogli ozbiljnije odraziti na cjelokupni upravni postupak u Republici Hrvatskoj.

Tako je, ponajprije, nejasno zbog čega je zakonodavac u potpunosti izbacio načelo konačnosti, kao i sâm jezični izraz »konačnost« iz ZUP-a. Kako smo to u radu i naveli, zakonski je i dalje potrebno jezično izraziti trenutak u kojem se upravni akt nalazi kad protiv njega više nije moguće iskoristiti žalbu kao redoviti pravni lijek u upravnom postupku. Zakonodavac navedeni procesni trenutak i dalje označava, ali to, nepotrebno i zbunjujuće, čini s dvije različite sintagme: »rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti žalba« i »i nakon isteka roka za žalbu«.

Također, smatramo da su instituti konačnosti i izvršnosti dva bitno različita instituta i da je pogrešno zamjenjivati izraz »konačnost« ili »konačan« pojmovima »izvršnost« ili »izvršan«, a kako se to čini u velikom broju posebnih zakona kojima se uređuje upravni postupak.

Držimo da pojam i izraz »konačnost« treba i dalje koristiti, kako u upravnopravnoj teoriji i praksi, tako i u zakonodavstvu, te da sama činjenica što u ZUP-u navedenog pojma i izraza nema nikako ne znači da je on nestao iz pravnog života. Željeli bismo, vezano uz takvo naše shvaćanje, samo istaknuti da se u drugim zakonskim tekstovima vrlo rijetko nailazi na izraz »slobodna ocjena« (načelo iz čl. 9. ZUP-a), ali da to, dakako, nikako ne znači da upravna tijela ne rješavaju primjenjujući slobodnu (diskrecijsku) ocjenu.

* Rad je objavljen u cijelosti u Zborniku Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Vol. 33 No 1/12. 
1 Nar. nov., br. 47/09. 
2 »Pitanje samo sobom ni ne bi bilo tako zamršeno, da ga nije sama teorija zaplela u pravi gordijski čvor.« Krbek, Ivo, Pravosnažnost (pravomoćnost) upravnog akta, Naša zakonitost, 1-2(1957.), str. 4. 
3 Vidjeti Krbek, Ivo, Stranka u upravnom postupku, Jugoslovenska štampa, Zagreb, 1928., str. 83.-93. 
4 Austrijsko je pravo prvo u svijetu kodificiralo upravni postupak kad je 21. srpnja 1925. donijelo tri zakona o upravnom postupku te četvrti uvodni zakon. Vidjeti o navedenome u: Medvedović, Dragan, Pravno uređeni upravni postupci - pretpostavka moderne uprave, u: Modernizacija hrvatske uprave, priredio: Ivan Koprić, Društveno veleučilište, Zagreb, 2003., str. 382 i Đerđa, Dario, Opći upravni postupak u Republici Hrvatskoj, Ing biro, Zagreb, 2010., str. 14 i 15. 
5 Sl. nov., br. 271 od 25. XI. 1930. 
6 Sl. l. FNRJ, br. 52 od 19. prosinca 1956. 
7 Čl. 11. navedenog Zakona pod naslovom »Pravo-moćnost rješenja« određivao je: »Rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti žalba niti pokrenuti upravni spor (pravomoćno rješenje), a kojim je neka osoba stekla određena prava, može se poništiti ukinuti ili izmijeniti samo u slučajevima koji su zakonom predviđeni.« 
8 I prijašnji Zakon o općem upravnom postupku (Nar. nov., br. 33/91 i 103/96 - Odluka USRH), u čl. 12. pod naslovom »Pravomoćnost rješenja« određivao je: 
»Rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti žalba niti pokrenuti upravni spor (pravomoćno rješenje), a kojim je stranka stekla određena prava, odnosno kojim su stranci određene neke obveze, može se poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u slučajevima koji su zakonom predviđeni.« 
9 Vidjeti čl. 123.-127. ZUP-a. 
10 Vidjeti čl. 129. ZUP-a. 
11 Vidjeti. čl. 130. ZUP-a. 
12 Ništavi akti načelno ne proizvode pravne učinke niti mogu stjecati svojstvo pravomoćnosti. V. Borković, Ivo, Upravno pravo, Narodne novine, Zagreb, 2002., str. 389. 
13 Vidjeti Medvedović, Dragan, Bitne razlike novog Zakona o općem upravnom postupku prema prijašnjem Zakonu o općem upravnom postupku, u: Primjena Zakona o općem upravnom postupku, Novi informator, Zagreb, 2010., str. 30. O načelu pravne sigurnosti vidjeti Hartley Trevor C. Temelji prava Europske zajednice: uvod u ustavno i upravno pravo Europske zajednice, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 2004., str. 146. 
14 Vidjeti, tako, odredbe o jamstvu stjecanja prava (čl. 103. ZUP-a) i obavješćivanju o uvjetima ostvarivanja i zaštite prava (čl. 155. ZUP-a). Vidjeti o navedenom opširnije u: Šikić, Marko, Ofak, Lana, Nova načela upravnog postupka (s posebnim naglaskom na razmjernost, legitimna očekivanja i stečena prava), Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, 1(2011.), str. 147.-150. 
15 Medvedović, op. cit. (bilj. 5), str. 30. O načelu pravne sigurnosti vidjeti Hartley, op. cit. (bilj 16), str. 146. 
16 Vidjeti Schwarze, Jurgen, European Administrative Law, Office for Official Publications oft he European Comunities, Sweet and Maxwell, London, 2006., str. 886. O navedenom vidjeti također: Šikić, Ofak, op. cit. (bilj. 14), str. 137-138. 
17 »Najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske su vladavina prava i poštovanje prava čovjeka. One su temelj za tumačenje Ustava. Obveza poštovanja navedenih ustavnih vrednota nužno dovodi i do obveze tumačenja mjerodavnih zakona i drugih propisa u skladu s dva važna načela koja su sastavnice navedenih ustavnih vrednota. To su načelo pravne sigurnosti (izvjesnosti) i s njim povezano načelo zaštite legitimnih očekivanja stranaka u postupcima u kojima se odlučuje o njihovim pravima i obvezama.« 
18 Vidjeti Borković, op. cit. (bilj. 12), str. 391. 
19 Vidjeti čl. 249. st. 1., čl. 262. st. 1. i 2. ZUP-a/1956. 
20 Vidjeti Popović, Slavoljub, Upravno pravo, Savreme-na administracija, Beograd, 1959., str. 172 i Ivančević, Velimir, Institucije upravnog prava, Pravni fakultet u Zagrebu, Zagreb, 1983., str. 278. 
21 Vidjeti Krbek, Ivo, Pravo jugoslavenske javne uprave, III. knjiga, Birotehnički izdavački zavod, Zagreb, 1962., str. 108. 
22 Vidjeti Stjepanović, Nikola, Upravno pravo u SFRJ, Privredni pregled, Beograd, 1973., str. 82-83. 
23 Vidjeti Borković, op. cit. (bilj. 12), str. 319-320. 
24 Shvaćanje da se čl. 11. ZUP-a/1991 nije uspostavilo načelo, nego se samo utvrdio pojam konačnosti rješenja v. u: Medvedović, op. cit. (bilj. 13), str. 31. 
25 Nar. nov., br. 20/10 i 143/12. 
26 Vidjeti čl. 30. t. 3. Zakona o upravnim sporovima. 
27 Vidjeti Borković, op. cit. (bilj. 12), str. 467. Također vidjeti i: Đerđa, op. cit. (bilj. 4), str. 279. 
28 Navedeno shvaćanje vidjeti i u: Jurić Knežević, Dunja, Izvanredni pravni lijekovi u novom Zakonu o općem upravnom postupku, u: Gagro, B., Jurić Knežević, D., Kasabašić, Š., Kosović Marković, M., Kriletić, M., Medvedović, D., Šimunec, R., ZUP - iskustva u praksi i primjeri, Novi informator, Zagreb, 2011., str. 84. 
29 »Smatramo da se nezakonito rješenje može poništiti ili ukinuti i u slučaju kada je postalo pravomoćno, upravo slijedom istaknutog načela, ali da do takve intervencije može doći već nakon onog procesnog momenta koji smo prije označavali pojmom ‘konačnost’.« Ibid., str. 82. 
30 Navedeno shvaćanje vidjeti u: Turčić, Zlatan, Komen-tar Zakona o općem upravnom postupku i Zakona o upravnim sporovima, Organizator, Zagreb, 2011., str. 272. 
31 Vidjeti čl. 131. st. 3. ZUP-a. 
32 Vidjeti Ivančević, op. cit. (bilj. 20), str. 234. 
33 Ibid., str. 266., Krbek, op. cit. (bilj. 21), str. 29 i 30., Đerđa, op. cit. (bilj. 4), str. 305. U teoriji postoji i stajalište da izvršnost rješenja označava onu fazu u postupku u kojoj izreka rješenja može biti dobrovoljno ili prinudno provedena u život. Vidjeti Borković, op. cit., (bilj. 12), str. 476 i 477. 
34 O navedenom vidjeti u: Ivančević, op. cit. (bilj. 20), str. 269. 
35 Vidjeti čl. 26. Zakona o upravnim sporovima i čl. 140. st. 1. ZUP-a. 
36 Vidjeti Bienenfeld, Josip, Primjena Zakona o upravnim područjima prostornog uređenja i gradnje nakon stupanja na snagu novog Zakona o općem upravnom postupku, u: Primjena Zakona o općem upravnom postupku, Novi informator, Zagreb, 2010., str. 283 i Đerđa, op. cit. (bilj. 4), str. 60. 
37 Vidjeti, tako, npr., čl. 7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnim službenicima (Nar. nov., br. 49/11), čl. 28., 34., 40. i 47. Zakona o izmjenama i dopunama Pomorskog zakonika (Nar. nov., br. 61/11) i čl. 29. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o azilu (Nar. nov., br. 88/10). 
38 »Izvršnost rješenja je svojstvo na temelju kojega se obvezana stranka može prisiliti da izvrši obvezu kad je ona u zakonskom ili rješenjem određenom roku nije dobrovoljno izvršila, odnosno pravna mogućnost ostvarenja izreke upravnog akta.« Đerđa, op. cit. (bilj. 4), str. 306.