Hrvatski je sabor 10. lipnja 2011. tajnim glasovanjem praktički odbio sve kandidate za članove Povjerenstva za sprječavanje sukoba interesa koje mu je predložio Odbor za izbor, imenovanja i upravne poslove, prema odredbama članaka 31.-33. novog Zakona o sprječavanju sukoba interesa (Nar. nov., br. 26/11). Prema priopćenju Hrvatskog sabora, postojeće Povjerenstvo nastavit će rad, sukladno odredbama članka 51. prijašnjeg Zakona, sve do izbora novog povjerenstva¹. Prema našem bi mišljenju cijeli postupak kandidiranja i izbora morao započeti ispočetka. Čak se ne bi smjeli ponovno kandidirati oni koje je sadašnji sastav Hrvatskog sabora na ovaj način već odbio izabrati.²

Odgodu do koje je na taj način došlo valja pozdraviti jer će omogućiti novo promišljanje rješenja toga Zakona koji je donesen ishitreno, kao odgovor na prigovore europskih eksperata premda se, prema našem dubokom uvjerenju, te primjedbe nisu odnosile na odredbe zakonodavstva, već na praksu u kojoj su teške povrede praćene pravim izazovima koje pojedini, posebno lokalni, dužnosnici upućuju cijeloj javnosti, svakodnevni su dio informativnih programa televizijskih kuća. Uvjereni smo da će to dati vremena Ustavnom sudu da ukine predmetni Zakon u cijelosti, premda je oporbeni prvak J. Leko - naglašava se »u svoje ime« - podnio prijedlog Ustavnom sudu, u kojem se na prvom mjestu traži zaštita tajnosti poslovanja (bankovnih računa) dok su za nas bitna pitanja diobe vlasti navedena tek usput, kao sporedna.³

Na ozbiljnu i zabrinjavajuću neustavnost toga Zakona već smo upozorili u kolumni »O ustavima i ljudima«, br. 15. Upozorenja smo iznijeli u tisku i javno pozvali predsjednika Republike da po prvi put upotrijebi svoju ovlast i pokrene postupak ocjene ustavnosti zakona.⁴ S obzirom na uzdržanost stručne javnosti ovdje šire obrazlažemo naša stajališta.

Zakonodavstvo na području sukoba interesa usmjereno je na redukciju broja situacija koje nositelje javnih vlasti mogu dovesti u napast da se odaju koruptivnim djelatnostima. Klasični politolog Karl Friedrich, jedan je od rijetkih koji se početkom hladnog rata, dok su prevladavala djela posvećena pohvalama liberalne demokracije, bavio i takvim problemima kao što je korupcija. Korupciju definira kao »svako izokretanje javnoga interesa radi privatne dobiti«.⁵Regulacija sukoba interesa ima za cilj sprječavanje nastanka potencijalnih izvora institucionalne korupcije, koja se sastoji od zloporabe javnih dužnosti u cilju stvaranja dobiti za osobu kojoj takav dobitak ne pripada. Sukob interesa još nije korupcija, ali je u pitanju ambivalentna situacija koja na korupciju može navesti.

Takve su situacije mnogobrojne i sve bi bilo nemoguće prevenirati. Zbog toga, regulacija sukoba interesa cilja poglavito na visoke dužnosnike u svezi s financijskim interesima, dok se nadziranje različitih drugih oblika utjecaja, političkog ili osobnog, kao i druge vrste dobitaka, kao što je, primjerice, lokalna podrška određenim političarima kao nagrada za usluge koje čine građanima svoje izborne jedinice, smatra mnogo težom, pa i nemogućom za uređenje.⁶

Preventivno zakonodavstvo i etičke kodifikacije nastoje najprije regulirati sljedeće situacije sukoba interesa: (1) sukobe privatnih financijskih interesa sa zahtjevima javne dužnosti; (2) sukob javne dužnosti i zasebnih političkih interesa, kao što su interesi interesnih skupina ili političkih stranaka, te (3) sukobe interesa koji dolaze od posebnih obiteljskih ili osobnih odnosa i veza, kao što je nepotizam, klijentelizam, veze i poznanstva i slično.⁷

Situacija sukoba interesa ne podrazumijeva postojanje korupcije. Preventivna regulacija polazi od spoznaje da ambivalentne prilike stvaraju za pojedinca težak psihološki teret, zahtjevom da javnom interesu dade prevagu pred svojim interesom. Korupcija, pak, znači poseban, nemoralan i nedopušten način razrješavanja takva sukoba. Iskustvo pokazuje u određenim prilikama vjerojatan način razrješavanja takve etičke dvojbe.

Zakonodavstvo o sukobu interesa nastalo je, s jedne strane, kao dio strukturalnog arsenala sredstava nadzora i ograničavanja nositelja vlasti i nužno je sa stajališta ostvarivanja ustavnih odredaba o njihovoj političkoj odgovornosti. Zabrana i kažnjavanje same korupcije, s druge strane, ulazi u kazneno pravo. Taj zaključak, držimo, jasno pokazuje da je regulacija sukoba interesa nužna sa stajališta uspostavljanja i razvitka vladavine prava, putem djelotvornog sustava kočnica i ravnoteža među granama i institucijama vlasti. Nadzor nad nositeljima vlasti ne može se prepustiti njihovoj (pretpostavljenoj) visokoj moralnoj svijesti, niti (samo) prosudbi njihove etičke važnosti na izborima, već su potrebna dodatna institucionalna osiguranja.⁸

Situacija u tranzicijskoj Republici Hrvatskoj bila je vrlo ozbiljna. Prvi poticaj za regulaciju sukoba interesa dala je Socijalno-liberalna stranka još 1993. godine, predlažući donošenje etičkoga kodeksa za dužnosnike, no on nije prošao niti saborske odbore. Sličnu inicijativu podnio je u to vrijeme i Vladimir Šeks predlažući Nacrt zakona o sprječavanju sukoba interesa, ali je njegov prijedlog doživio istu sudbinu. Vladajuća stranka odlučila je odgoditi pitanje sine die tijekom provođenja »divlje privatizacije«. Tek je nakon pobjede u ratu došlo vrijeme kada se problem više nije mogao ignorirati zbog zahtjeva međunarodne zajednice, a posebno prijma u članstvo Vijeća Europe. 

U listopadu 1997. godine Zaklada HDZ-a organizirala je javnu raspravu o korupciji i njezinom sprječavanju u Hrvatskoj i svijetu. Vladajuća stranka je Saboru podnijela prijedlog za regulaciju pitanja sukoba interesa, poglavito prema britanskom primjeru.⁹ Zakon o dužnostima i pravima državnih dužnosnika usvojen je 10. srpnja 1998. u bitno poboljšanoj inačici nego što je nudio taj prijedlog.¹⁰ No, odmah nakon njegovog donošenja, donesena je Odluka o odgodi primjene određenih odredaba, usred ogorčenih rasprava o plaćama dužnosnika koje su se, pred očima zgrožene javnosti, odvijale nekoliko mjeseci, i završile izmjenama i dopunama Zakona već u listopadu 1998. godine.¹¹ Radi ponovnih odgoda, nerazumijevanja i opstrukcije, prvi Zakon o sprječavanju sukoba interesa donesen je 2003. godine, a prvo povjerenstvo imenovano tek 2005. godine. Zakonodavstvo je od tada više puta popravljano.¹² Praksa bi bila idealna tema za politološko istraživanje koje bi razgolitilo institucionalnu korupciju u hrvatskoj politici. Pravi problemi leže, onda kao i danas, na planu provedbe i ne mogu se popravljati niti najoriginalnijim zakonodavstvom. To je bio glavni razlog prigovora stručnjaka Europske komisije. Svjedoci smo općeg i raširenog negiranja ozbiljnosti pitanja sukoba interesa na svim razinama.¹³ 

Politički ton raspravi o najnovijem hrvatskom Zakonu dala je premijerka Jadranka Kosor postavljajući pitanje: »Što ima oporba protiv sprječavanja sukoba interesa?« Kao da se podrazumijeva da je onaj tko kritizira Zakon protivnik prevencije korupcije. Dojam je da je upravo to odvratilo sve najviše državne dužnosnike, kao i vodstvo oporbe, da se uzdrže od rasprave, a posebno od podnošenja prijedloga Ustavnom sudu. 

Da ne bi bilo nikakve sumnje o našim stajalištima, želimo ponovno istaknuti: sprječavanje zloporaba sukoba interesa nužno je razborito urediti i to se ne smije dovoditi u pitanje. Problem je prevažan da bi se kamuflirao formalno najrazvijenijim zakonskim odredbama koje uopće nije moguće provesti. Prigovori koje ističemo predmetnom Zakonu tiču se:

1) nedvojbene povrede temeljnih ustavnih načela;

2) utemeljenosti na pogrešnom tumačenju i preporuka međunarodnih organizacija;

3) nedvojbene neprovedivosti sa stajališta istaknutih ciljeva i potrage za (neovisnim) osobama koje bi ga imale provoditi;

4) otvorenosti političkim zloporabama;

5) njegove nedopustive pravne nedorađenosti.¹⁴ 

Najgrublje povrede Ustava nalazimo u uspostavljanju, sastavu i nadležnostima Povjerenstva (čl. 42.-47. Zakona) kojima se izravno vrijeđa: članak 3. Ustava; članak 4. Ustava i članak 5. Ustava. Naime, Zakonom se na Povjerenstvo prenose dijelovi: 1) nadležnosti Hrvatskog sabora (čl. 81. Ustava); 2) nadležnosti Ustavnog suda Republike Hrvatske (čl. 129. Ustava); 3) nadležnosti Državnog odvjetništva (čl. 125. Ustava). Takva delegacija nadležnosti ne bi bila dopuštena niti u sustavu načelne ustavne supremacije parlamenta (skupštinski sustav), koji je dužan zaštićivati ostvarivanje temeljnih vrijednosti ustavnog poretka (čl. 3. Ustava), a izravno je suprotna ključnom načelu svih modernih demokratskih Ustava: načelu diobe vlasti (čl. 4. Ustava). Time je prekršena i odredba članka 5. Ustava. 

Sabor nije ovlašten zakonom uspostavljati takva posebna tijela, niti na njih delegirati svoje bitne ovlasti na način kojim se podrivaju temelji poretka ustavne vladavine. Nadležnosti parlamenta, naime, nisu njegova diskrecijska prava, već istodobno i njegove dužnosti, te on ne može njima disponirati prema svojoj volji.¹⁵ To je važno pripomenuti s obzirom na uporna ponavljanja teorije o suverenitetu parlamenta, odnosno o skupštinskoj vladavini, koja ugrožava temelje doktrine konstitucionalizma. Sabor je podređen hrvatskom Ustavu. Parlament ne može obavljati sudbene funkcije, niti može zakonom uspostavljati tijela kojima povjerava takve funkcije, a koja nisu predviđena Ustavom.Naše je mišljenje da se niti samom ustavnom promjenom Hrvatski sabor ne može odreći diobe vlasti, kao ni drugih temeljnih načela prihvaćenih u suvremenoj ustavnopravnoj civilizaciji¹⁶. 

Suvremeni politolozi ističu univerzalnost problema krize povjerenja u institucije vlasti. Robert Cox piše: »Građanstvo gubi povjerenje u političare, ne samo na temelju dokaza o raširenoj bahatosti i korupciji vlasti, već i zbog uvjerenja da političari ne razumiju, pa dakako ne mogu ni rješavati najveće probleme s kojima su suočene njihove političke zajednice, kao što je nezaposlenost i propadanje javnih službi.«¹⁷ Giovani Sartori zaključuje: »Razočaranje i nezadovoljstvo dosegli su u novije doba vrhunac frustracije, srdžbe te, na kraju, potpunoga odbacivanja politike i prihvaćanja onoga što bismo mogli nazvati anti - politikom. Kako je došlo do toga? … objašnjenje leži, vjerujem, u političkoj korupciji. Politika nije nikada bila, a vjerojatno ne će nikad ni biti potpuno čista, niti je politička korupcija u bilo kojemu pogledu novost. Ali pohlepa i korupcija su u novije vrijeme dosegle prije nepoznate razmjere. Politička je korupcija, zaista, dosegla točku u kojoj ona korumpira politiku samu ... a kad kažem kako korumpira politiku, mislim na demokratsku politiku.«¹⁸

Zbog toga je, i u tijeku pregovora o članstvu u EU, tolika pozornost posvećena borbi protiv korupcije i prevenciji zloporabe sukoba interesa. Ali ključni problemi prevencije zloporabe sukoba interesa u Republici Hrvatskoj ne mogu se riješiti uspostavljanjem nad-ustavnih tijela, niti se preporuke međunarodnih tijela i organizacija smiju tako tumačiti. Ako bi pojedini strani ili domaći stručnjaci zastupali takva stajališta, što bi rezultiralo protuustavnim zakonom kao u ovom slučaju, Ustavni je sud dužan pružiti zaštitu hrvatskim ustavnim institucijama i obrazložiti je korektnim pristupom međunarodnim dokumentima i preporukama. 

Nijedna se preporuka Vijeća Europe ili bilo koje međunarodne institucije ne smije tumačiti u smjeru ugrožavanja ustavnog poretka, a upravo tome bi mogle voditi neustavne odredbe predmetnog Zakona.¹⁹ Takve institucije nitko ne preporuča niti bi mogao preporučivati.²⁰ Radi se o nerazumijevanju i pogrešnom tumačenju preporuka koje upućuju na traganje za neovisnim tijelima, ali ni u kojem slučaju ne zahtijevaju potkopavanje ustavnog poretka utemeljenog na diobi vlasti.²¹Primjena mješovitog »letonsko-rumunjsko-slovenskog modela«, kako je zakonski prijedlog protumačen od strane hrvatskih predlagača, upravo zaprepašćuje s obzirom na dostupnost instruktivnih materijala OECD-a i drugih međunarodnih organizacija na internetu.²² Ipak, zbog kroničnog »nerazumijevanja« i velike žurbe, naša je Vlada ponudila Zakon o posebnoj »nad-vlasti« nadležnoj za progon onih koji ignoriraju sukob interesa.²³

Primjena zakonodavstva usmjerenoga na prevenciju korupcije putem regulacije sukoba interesa pokazala je u povijesnoj i komparativnoj praksi, ugrađene institucionalne slabosti o kojima valja voditi računa. U praksi je moguće izokrenuti smisao pojedinih rješenja i uporabiti ih za svrhe suprotne namjeravanima. Institucije namijenjene prevenciji korupcije često se koriste kao sredstva u političkoj borbi. Ako nedostaje etička dimenzija, te institucije lako pervertiraju u oružje protiv političkih protivnika. Razlika između zrelih i novih demokracija nije glede toga kvalitativna, već je više riječ o stupnju moguće, odnosno od javnosti tolerirane bahatosti političara pri takvoj zloporabi pravnih rješenja. 

Denis Thompson izvodi općenit zaključak: »Kada institucije usmjerene na etiku vlasti postanu samo dodatno političko oružje u Kongresu, gube svoj moralni autoritet. One ne samo što ne uspijevaju svesti pod nadzor individualnu i institucionalnu korupciju, već joj mogu i pridonijeti. One srozavaju povjerenje u postupak i sposobnost Kongresa da ozbiljno razmotri optužbe ... možda je najvažnija lekcija u tome da institucija mora samu sebe zaštititi od neetičke uporabe etičkih optužbi«.²⁴

Kod hrvatskog povjerenstva »mješovitog tipa« crte nadzora i odgovornosti su potpuno zamagljene. Formalno ovo je tijelo svemoćno i ne odgovara nikome. To nije rješenje koje bi moglo opstati u sustavu demokratskog konstitucionalizma. U Zakonu ima niz drugih pogrešaka, ali one su u usporedbi s navedenim povredama temeljnih načela minorne koliko god bi mogle utjecati na djelotvornost rada Povjerenstva, kao i mogućnosti njegove političke zloporabe. Potpuno je pogrešan pristup hrvatske oporbe koja je, ignorirajući bitna ustavna načela, prvo tražila samo da se članovi povjerenstva biraju dvotrećinskom većinom, a zatim obećala da će ga ukinuti »kad dođe na vlast«. Takvo tobože nezavisno tijelo može zloporabiti svaka vlast za napad na svoje političke protivnike. Zato takvo tijelo nigdje niti ne postoji s takvim ovlastima. To je upravo bit i svrha ustavnog ograničavanja vlasti: nikakvog razloga nemamo vjerovati onima koji obećavaju da će Zakon ukinuti kad i ako dođu na vlast, premda su to, kako su oni sami, a i mi ovdje već naglasili »sve odreda časni ljudi«. Takvi su zakoni, naime, vrlo praktični za svaku vlast, a ne bi bilo prvi put da se vlast odrekne svojih obećanja iz doba oporbenog djelovanja.

Najkritičnijim sa stajališta ustavnosti smatramo odredbe članaka 47. i 48. Zakona izdvojene pod naslovom »Poziv za podnošenje ostavke na obnašanje javnih dužnosti«.²⁵Apsurdnost i promašenost tih odredaba jasno je uočljiva kada uzmemo u obzir da se one prema članku 2. Zakona odnose, među inim dužnosnicima, i na: predsjednika Republike Hrvatske, predsjednika Vlade Republike Hrvatske, predsjednika Hrvatskog sabora, predsjednika i članove Ustavnog suda i Vrhovnog suda i druge najviše dužnosnike. Političke opasnosti su jasne: pozivom na ovaj Zakon mogao bi se izvršiti državni udar! Dakako, ovdje ne tvrdimo da takva mogućnost neposredno predstoji ili, čak, da doista postoji, ali odlučno ističemo da takvi zakoni ne smiju ni formalno biti na snazi, da takve zakone treba što prije eliminirati iz pravnog poretka, te da nikakvi razlozi ne mogu opravdati njihovo održavanje na snazi. U najmanju ruku oni će prije ili kasnije zapeti za oko europskoj javnosti, a odgovornost za takav zakonodavni kuriozum pripisat će se Republici Hrvatskoj²⁶.

Pravna neozbiljnost i promašenost navedenih odredaba, prema našem mišljenju, uočava se iz nedopustivog propusta odredbe o tome odgađa li korištenje propisanog pravnog sredstva (upravni spor) objavljivanje odluke povjerenstva. Potrebno je kazati i tko će snositi odgovornost u slučaju neutemeljenog napada na nekog dužnosnika, primjerice, predsjednika visokog Suda ili samog premijera. To pokazuje kako niti sam pisac nije Zakon smatrao potrebnim stručno razraditi, a sam ga zakonodavac nije u tome našao prikladnim ispraviti vraćanjem na doradu. Žurba je postala vrhovno načelo hrvatskog zakonodavstva i vrijeme je da se tome stane na kraj! Nevjerojatan je stupanj dosegla stranačka disciplina u Hrvatskom saboru. Zakon je usprkos (i našim) javnim upozorenjima bio usvojen u žurnom postupku, da bi tek tajnim glasovanjem saborska većina pokazala svoje stajalište! Ističemo da samo ukidanje ovdje navedenih odredaba ne rješava brojne druge probleme neustavnosti. Takav Zakon naprosto treba u cjelini što prije eliminirati iz pravnog poretka jer samim svojim postojanjem on ugrožava same njegove temelje. Ne smije se čekati slučaj političke zloporabe jer bi tako nastala šteta mogla biti nenadoknadiva.

1 Prema odredbi čl. 56. Zakona Povjerenstvo do donošenja novih, nastavlja rad prema odredbama starih podzakonskih propisa: Pravilnika o unutarnjem ustroju i postupku (Nar. nov., br. 86/05), te Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa o unutarnjem ustroju i postupku (Nar. nov., br. 123/09) i drugih. 
2 Premda smo svjesni da je praksa uzastopnog kandidiranja toliko uobičajena da je ne će biti moguće prekinuti tumačenjem već jedino izmjenama Ustava i zakonodavstva - vjerojatno tek na zahtjev neke skupine stručnjaka koja će obavljati (neformalni) monitoring sve do punopravnog članstva u EU. 
3 Već je početkom primjene novog Zakona Povjerenstvo zahtijevalo od dužnosnika podatke koji se smatraju zaštićenim poslovnom ili bankarskom tajnom ili privatnošću. Oporbeni su zastupnici smatrali da se time zadire u njihova osobna prava iz čl. 35. i 37. Ustava, zaprijetili bojkotom, pa na kraju popustili i dali podatke, ali unoseći rezervu »u skladu sa zakonodavstvom RH, tj. samo za slučaj pokretanja kaznenog postupka«, Jutarnji list, 18. svibnja 2011.; Večernji list, Obzor, 11. lipnja 2011. 
4 Ovlasti iz članka 89. st. 2. Ustava RH - Anita Končar: »Smerdel - Zakon o sprečavanju sukoba interesa nije usklađen s Ustavom«, Vjesnik, 4. veljače 2011., 5. 
5 Karl Friedrich: Political Pathology, Political Quarterly, vol. 37, str. 74, cit u Sandra Williams: Conflict of Interest: the Ethical Dilemma in Politics. Gover Books. London 1985., str. 13. 
6 Američki izraz za usluge koje lokalna zajednica očekuje od svojega kongresmena (pork barrel - bačva svinjetine), datira iz doba naseljavanja Zapada, kada se pomoć često sastojala u konzerviranoj hrani. Danas su to lokalne ceste, mostovi i razne intervencije kod administracije u korist svojih birača, kojima se kupuje njihovo povjerenje. Drži se općenito, da je to nužno u određenoj mjeri, ali nečasno ako se u tome pretjera. 
7 Vidjeti primjere u Branko Smerdel: Sukob interesa i njegova prevencija u zrelim demokracijama, Državnost, vol. 1, br. 3, str. 430. 
8 Potreba za tim oblikom regulacije proizlazi iz nekih temeljnih postulata »političke arhitekture« kao pravila izgradnje demokratskih političkih institucija. James Madison je u Federalistu upozorio da, iako je svaki pojedinac najbolji sudac vlastita interesa, ne smije doći u poziciju da o tom interesu sam odlučuje kada je u sukobu s interesima drugih pojedinaca. Ambicija mora biti postavljena tako da se suprotstavlja ambiciji, moć drugoj moći, kako bi vladavina prava mogla prevladati. Šire vidjeti Vincent Ostrom, Politička teorija složene republike, Informator, Zagreb, 1989., 101. 
9 Prijedlog zakona, br. 399, od 10. veljače 1998., koji je imao zamijeniti i dopuniti, već više puta mijenjan Zakon o plaćama državnih dužnosnika iz 1992. godine (proč. tekst Nar. nov., br. 87/94 i 72/95) i Zakon o pravima zastupnika u Saboru iz 1992. godine, mijenjan 1994. godine (proč. tekst Nar. nov., br. 72/95). 
10 Nar. nov., br. 101, od 10 srpnja 1998. 
11 Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o pravima i dužnostima državnih dužnosnika (Nar. nov., br. 1358, od 8. listopada 1998.). 
12 Usp. Nar. nov., br. 163/03, 94/04, 48/05, 141/06, 60/08, 38/09 i 92/10. 
13 U raspravi u lipnju 1998. godine zastupnici su pokazali duboko nerazumijevanje biti problema. Oporbeni je zastupnik SDP-a rekao: »Mislim da smo mi svi časni ljudi, izabrani u Hrvatski državni sabor jer smo dokazali da znamo braniti svoj dignitet, i mislim da takva zabrana nama, da radimo ako imamo vremena, prostora i želju da radimo - znači apriornu sumnju u nas. Takva je pretpostavka nedopustiva.« Zanimljivo, na sjednici 10. lipnja 2011. godine, zastupnik HDZ-a A. Hebrang gotovo je istim riječima branio pojedince predložene za članove Povjerenstva: »Časni su to ljudi, u koje se ne smije unaprijed sumnjati«. Opće je poznato da načela vladavine prava nalažu da svi dužnosnici budu pod nadzorom (dakle, unaprijed pod sumnjom da bi mogli zloporabiti svoju moć). 
14 S čim je očigledno - pod uvjetom tajnog glasovanja - suglasna većina zastupnika Hrvatskog sabora. 
15 Rasprava se vodila u francuskoj ustavnopravnoj teoriji s početka 20. stoljeća (Carre de Malberg), a i u hrvatskoj klasičnoj teoriji između Ive Krbeka i Jovana Stefanovića pedesetih godina. 
16 Suglasni smo glede toga s mišljenjem Jasne Omejec: Kontrola ustavnosti ustavnih normi (ustavnih zakona i ustavnih amandmana), Godišnjak akademije pravnih znanosti Hrvatske, I,1 (2010.), 1-29. 
17 Robert Cox: Economic Globalization and the Limits to Liberal Democracy, u Anthony Me Grew, (Ed.) The Transformation of Democracy. The Open University, Cambridge, Mass., 1997., 66. 
18 Giovani Sartori: Comparative Constitutional Engeneering, 2nd ed. Macmillan Press. London, 1997., str. 145-146. 
19 »Prema Preporuci Vijeća OECD od 23. travnja 1998, godine, ‘etičku infrastrukturu’ preventivnog djelovanja na planu bore protiv korupcije bitna su tri temeljna elementa: (1) usmjeravanje, utemeljeno na odlučnom opredjeljenju političkoga vodstva, određivanju vrijednosnih kriterija putem kodifikacija postupanja, te profesionalna socijalizacija putem obrazovanja i obučavanja: (2) upravljanje, putem posebnih usmjeravajućih tijela ili neke od postojećih upravnih agencija, kroz uređivanje uvjeta obavljanja javnih službi, formuliranje politike, te praktično djelovanje: (3) nadzor, na temelju zakonskoga okvira koji omogućava nezavisno istraživanje i sankcioniranje nedozvoljenih postupaka i ponašanja, djelotvorne mehanizme odgovornosti, te otvorenost prema javnosti.« Branko Smerdel: Politička etika, ustavna vladavina i sukob interesa, Vladavina prava 7-8 (1998.), 129. 
20 Kada su te preporuke donesene, ponajprije se takvim tijelima smatralo institucije civilnog društva. Bilo je logično očekivati da će dugogodišnji predsjednik Transparency International Zorislav Petrović biti imenovan u novo Povjerenstvo jer Zakon zahtijeva da kandidat ima iskustvo u borbi protiv korupcije. Vodstvo hrvatske organizacije osvijestilo se tek kada je navedeni glatko odbijen jer ne ispunjava druge zakonom propisane uvjete koji se tiču radnog staža. 
21 Vidjeti: OECD Managing Conflict of Interest, http://www.google.hr/#hl=hr&source=hp&q= managing+ conflict+of+interest&oq, pristup 9. 6. 2011.; ADB/OECD Anticorruption Initiative: Managing Conflict of Interest: frameworks, tools, and instruments for preventing, detecting and managing COI, WWW./ADB.org., 10. 6. 2011. Knjige su dostupne besplatno u PDF formatu. 
22 Branko Smerdel: Nemoguća misija: je li moguće spriječiti sukobe interesa, Informator, br. 5958, 3. 
23 Koncept Povjerenstva prema novom Zakonu podsjeća na ovlasti nekadašnje sovjetske Prokurature ili, pak, carskog »kontrolnog vijeća« u doba kineske dinastije Han u 3. stoljeću p.n.e. Usp. Branko Smerdel: Boim L./Morgan G.: The Soviet Procuracy Protests, prikaz knjige, Zbornik PFZ, 30, (1980.), 4, 60 -603. 
24 Dennis F. Thompson: Political Ethics and Public Office, Harvard University Press, Lonodon 1997., 48. 
25 To su sljedeće odredbe: „Članak 47. (1) Izabranog dužnosnika koji ne podnese izvješće o imovinskom stanju i nakon izricanja sankcije od strane Povjerenstva ili koji u izvješću iz članka 8. i 9. ovog Zakona navede neistinite ili nepotpune podatke o imovini s namjerom da prikrije imovinu, Povjerenstvo može pozvati da podnese ostavku na obnašanje javne dužnosti. (2) U slučaju iz stavku 1. ovog članka, Povjerenstvo će poziv za podnošenje ostavke na obnašanje javnih dužnosti objaviti u »Narodnim novinama«, dnevnim novinama koji se prodaju na cijelom području Republike Hrvatske te na internetskim stranicama Povjerenstva. Članak 48. (1) Protiv odluke Povjerenstva iz članka 42. do 47. ovog Zakona može se pokrenuti upravni spor.“ 
26 Dok dovršavamo ovaj članak, objavljeno je da je nizozemska veleposlanica u Republici Hrvatskoj najavila da će njezina zemlja zahtijevati formalni monitoring, sve do ulaska Republike Hrvatske u punopravno članstvo. Usp. »Hrvatskoj treba nadzor«, teletekst HTV-a, od 13. lipnja 2011.