1. Kratka povijest Zakona o nasljeđivanju

Zakon o nasljeđivanju donesen je, tada još kao savezni zakon, u svom prvobitnom tekstu objavljenom u Službenom listu SFRJ od 11. svibnja 1955. br. 20/55. Stupio je na snagu 11. srpnja 1955. godine.

Izmjene tog (tada još uvijek saveznog) Zakona izvršene su Zakonom o izmjenama Zakona o nasljeđivanju (Službeni list SFRJ, br. 12/65) koji je stupio na snagu 1. travnja 1965.

Zakonodavnopravna komisija Savezne skupštine utvrdila je 12. srpnja 1965. pročišćeni tekst Zakona o nasljeđivanju, koji je objavljen u Službenom listu SFRJ, br. 42/ 65.

Ispravci Zakona o nasljeđivanju izvršeni su u Službenom listu SFRJ, br. 44/65 i br. 47/65.

Na temelju čl. 1. st. 1. t. 72. Zakona o preuzimanju (Nar. nov., br. 52/71), Zakon o nasljeđivanju vrijedio je kao republički zakon u SR Hrvatskoj, a potom i u Republici Hrvatskoj.

Dopuna pročišćenog teksta Zakona o nasljeđivanju (sada već kao republičkog zakona) izvršena je Zakonom o dopunama Zakona o nasljeđivanju (Nar. nov., br. 47/ 78), koji je stupio na snagu 6. prosinca 1978.

Odredbe čl. 187. i 188. Zakona o nasljeđivanju prestale su vrijediti 1. siječnja 1983. godine na temelju čl. 108. t. 5. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (Službeni list SFRJ br. 43/82 i 78/82).

Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-l-11/1993. i U-l-904/1995. od 24. svibnja 2000., ukinut je dio st. 3. čl. 23. Zakona o nasljeđivanju i st. 4. tog članka u cijelosti.

U ovom trenutku tako izmijenjeni i dopunjeni, izgleda važeći Zakon o nasljeđivanju (u nastavku teksta: ZN), umjesto kojeg se donosi novi Zakon o nasljeđivanju, prema uvodno navedenom Prijedlogu Zakona br. 508.

U sada već davno započetom postupku o donošenju Zakona o nasljeđivanju, prvobitne dvojbe o tome treba li donositi novi zakon ili pak neuskladjenost s Ustavom razriješiti samo izmjenama i dopunama, prevladalo je stajalište prema kojem treba pristupiti pripremama prijedloga novog Zakona o nasljeđivanju. O tome je u uvodu Prijedloga (str. 1.) rečeno sljedeće:

“Usprkos nekim nedostacima, od kojih je osnovni neusklađenost materijalnopravnih odredaba, rađenih po uzoru na švicarsko i njemačko pravo, s procesnima, koje su primjerenije nekadašnjem, austrijskom, sustavu nasljeđivanja, taj se zakon općenito smatrao dovoljno dobrim i prikladnim našem poretku, tako da ga nije potrebno radikalno mijenjati. Neke su izmjene, međutim, nužne. Prije svega, nužno je iz njega ukloniti odredbe iz kojih proizlazi da je Republika Hrvatska dio Jugoslavije i da se u njoj “izgrađuje socijalizam¹ (npr. čl. 47., 131. itd.). Nadalje, treba ga prevesti na hrvatski jezik. Zatim, nakon što se u Republici Hrvatskoj ponovno osnovala javno-bilježnička služba, postalo je moguće sudove, koji su ionako preopterećeni, barem donekle rasteretiti te veliki dio poslova koji oni obavljaju u okviru ostavinskog postupka, a i izvan njega na području nasljednoga prava, povjeriti javnim bilježnicima. To su razlozi zbog kojih se pristupilo izmjenama i dopunama Zakona o nasljeđivanju. Rad na izmjenama nije se, međutim ograničio na navedeno, nego je obuhvatio i one odredbe koje više ne odgovaraju suvremenim prilikama, kao i one koje nepotrebno opterećuju i odugovlače ostavinski postupak. Kako bi takvi zahvati doveli do izmjene, odnosno dopune većine odredaba važećega Zakona, pristupilo se pripremi prijedloga novoga Zakona o nasljeđivanju.² 

U odnosu na Prijedlog, čini se mogućim ustvrditi da je Zakon o nasljeđivanju jedan od rijetkih zakona koji je (čiji je tekst) bez velikih izmjena i dopuna provođen kroz dugogodišnju ustaljenu praksu bez većih teškoća, izuzevši činjenicu da život otvara i u sudskoj praksi uvijek nova pitanja.³ 

Pravo nasljeđivanja je ustavno pravo

Ustav⁴ u Dijelu “III. Zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda” propisuje u članku 48. stavku 4.:

„Jamči se pravo nasljeđivanja".

Time je i pravo nasljeđivanja ustavno pravo (pravo zajamčeno Ustavom)⁵.

O nekim važnijim promjenama ZN-a

3.1. Zakonski nasljednici

Uređujući kao jedan od pravnih temelja nasljeđivanja, nasljeđivanje na temelju zakona, Prijedlog u članku 8. o zakonskim nasljednicima, predviđa sljedeće:

“(1) Na temelju zakona ostavitelja nasljeđuju svi njegovi potomci, njegova posvojčad i njihovi potomci, njegov bračni drug, njegovi roditelji, njegovi posvojitelji, njegova braća i sestre i njihovi potomci, njegovi djedovi i bake i njihovi potomci, i njegovi ostali predci.

(2) Na temelju zakona ostavitelja nasljeđuje i njegov izvanbračni drug koji je u pravu nasljeđivanja izjednađen s bračnim. Izvanbračnom zajednicom u smislu ovoga Zakona smatra se životna zajednica neudane žene i neoženjenog muškarca koja je trajala dulje vrijeme, a prestala ostaviteljevom smrću, pod uvjetom da su bile ispunjene pretpostavke koje se traže za valjanost braka.⁶

(3) Osobe iz stavka 1. ovoga članka nasljeđuju po nasljednim redovima.

(4) Nasljednici bližeg nasljednog reda isključuju iz nasljedstva osobe daljnjeg nasljednog reda.”

I u članku 25. stavka 3. Prijedloga se navodi:

“Izvanbračni drug nema pravo na nasljedstvo ako je njegova zajednica života s ostaviteljem bila trajno prestala.”

Inicijativu za unošenje takve odredbe u Prijedlog dali su:

Ministarstvo europskih integracija u svojim primjedbama na Nacrt Prijedloga Zakona o nasljeđivanju. Ono je navelo:

»U Prijedlogu zakona o nasljeđivanju uređeno je nasljeđivanje bračnog druga. Međutim, mišljenja smo da bi osim uređivanja nasljeđivanja bračnog druga, bilo potrebno urediti i nasljeđivanje izvanbračnog druga. Naime, prema Obiteljskom zakonu (Nar. nov., br. 168/98) izvanbračna zajednica u imovinskopravnom pogledu izjednačena je s bračnom (čl. 251. - 262. Obiteljskog zakona). U tom pogledu, uzevši u obzir da je Republika Hrvatska potpisnica Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe (Nar. nov., br. 6/99), u kojoj se kao jedno od temeljnih ljudskih prava navodi pravo na jednako postupanje, odnosno zabranu diskriminacije po bilo kojoj osnovi, ističe se potreba da se u ovaj Nacrt prijedloga zakona o nasljeđivanju unesu odredbe o nasljeđivanju i izvanbračnog druga.

Ministarstvo rada i socijalne skrbi u svojim primjedbama navodi i ove razloge:

“Predlažemo da se u nasljednike prvoga nasljednog reda uvede i izvanbračni drug ostavitelja.

Obiteljskim zakonom izvanbračna zajednica regulirana je kao zajednica života neudane žene i neoženjenog muškarca.

Člankom 262. Obiteljskog zakona određeno je da izvanbračna zajednica žene i muškarca, koja je trajala dulje vrijeme, stvara imovinskopravne učinke na koje se na odgovarajući način primjenjuju odredbe tog Zakona o imovinskim odnosima bračnih drugova.

S obzirom na spomenuto, mišljenja smo da je potrebno izvanbračnog druga uvrstiti u red zakonskih nasljednika prvoga nasljednog reda."

Prijedlog te primjedbe pretvara se u naprijed navedeni tekst članka 8. stavak 2.

Očekivano, te su odredbe izazvale rasprave, pa tako i na spomenutom zasjedanju Hrvatskog sabora.

U raspravama je, dosad, posebno ukazivano na nepostojanje definicije „izvanbračne zajednice", kao i na nesigurnost u pojmovima: „zajednica života" i „dulje vrijeme trajanja", pa i „trajni prestanak zajednice života".

Ne osporavajući te dvojbe, smatramo da ipak treba poći od sljedećeg:

Izvanbračna zajednica ustavnopravna je kategorija. Odredbom čl. 61. st. 2. Ustava propisano je:

„Brak i pravni odnosi u braku, izvanbračnoj zajednici (istaknuo je J.C.) i obitelji uređuju se zakonom. “

Dvojbe na koje se upućuje nisu (bile) nepoznate i u primjeni Zakona o braku i porodičnim odnosima, a ni Obiteljskog zakona. One se u praksi uspješno i razrješavaju. To njihovo razrješenje mutatis mutandis bit će korisno i u primjeni čl. 8. st. 2. Prijedloga, ako ne bude moguće još u tijeku postupka donošenja Zakona o nasljeđivanju, dodatno urediti tu materiju. Riječ će, prije svega, biti na stvaralačkoj sudskoj praksi, ali i uz pomoć znanosti.⁷

3.2. Nasljedni redovi

Prijedlog sadržava odredbe o nasljednim redovima u člancima 9. do 20.

U odredbi članka 14. važećeg ZN-a, bilo je propisano:

“Ako je jedan roditelj ostaviočev umro prije ostavioca, dio ostavine koji bi mu pripao da je nadživio ostavioca nasljeđuju njegova djeca (braća i sestre ostaviočevi), njegovi unuci i praunuci i njegovi dalji potomci, po pravilima koja važe za slučaj kad umrloga nasljeđuju njegova djeca i ostali potomci.

Ako su oba roditelja ostaviočeva umrla prije ostavioca, dio ostavine koji bi svakome od njih pripao da je nadživio ostavioca nasljeđuju potomci, kako je izloženo u stavku 1. ovog članka.

U svim slučajevima ostaviočeva braća i sestre samo po ocu nasljeđuju na jednake dijelove očev dio ostavine, braća i sestre  samo po majci nasljeđuju na jednake dijelove majčin dio, a rođena braća i sestre nasljeđuju na jednake dijelove sa braćom i sestrama po ocu očev dio, a sa braćom i sestrama po majci majčin dio."

Odredbom čl. 11. st. 3. Prijedloga propisano je:

„Ako su oba roditelja umrla prije ostavi-telja, bračni drug nasljeđuje cijelu ostavinu. “

O tome je u Obrazloženju pojedinih odredaba Prijedloga Zakona o nasljeđivanju⁸ rečeno ovo:

„Novina u odnosu na važeći Zakon propisana je u drugom nasljednom redu u kojem je dana prednost ostaviteljevu bračnom drugu pred ostaviteljevom braćom i sestrama, te njihovim potomcima. Naime, odredbama članka 11. Zakona predloženo je rješenje prema kojem ostavitelja koji nije ostavio potomke nasljeđuju njegovi roditelji i njegov bračni drug, a u slučaju ako su oba roditelja umrla prije ostavitelja, samo bračni drug. Potomci roditelja (braća i sestre ostavitelja i njihovi potomci) nasljeđuju po načelu predstavljanja samo ako nema bračnog druga (čl. 12. Zakona).⁹

Na opravdanost da se nasljeđivanje u drugom nasljednom redu uredi tako da se bračnom drugom dade prednost pred ostaviteljevom braćom i sestrama te njihovim potomcima ukazao je još 2001. Zlatan Stipković¹⁰. S obzirom na značaj te promjene čini nam se da je razloge takvog prijedloga korisno u cijelosti ponoviti. Oni glase:

“Očito je da se naše društvo od 1955., kad je donesen Zakon o nasljeđivanju, do danas znatno promijenilo. Od važnosti za nasljedno pravo prvenstveno su promjene do kojih je došlo u sastavu obitelji i uopće u shvaćanju porodice. Već i zbog velikog napuštanja sela i odlaska u grad obitelji su postajale sve manje, a veze unutar porodice sve slabije. U gradu se opaža da se obitelj najčešće sastoji od bračnih drugova i djece te eventualno ponekog roditelja. Godine 1955. još su bile česte velike patrijarhalne obitelji, pa nije čudno što je tada smatrano revolucionarnom novošću uvrštenje bračnoga druga, toga uljeza u parentelu, među zakonske nasljednike prvoga nasljednog reda.¹¹ Bračni drug u prvom nasljednom redu dijeli ostavinu s ostaviteljevom djecom na jednake dijelove. Ako pak nema potomaka, bračni drug prelazi u drugi nasljedni red¹² gdje ostavinu dijeli s ostaviteljevim roditeljima i, po načelu predstavljanja, njihovim potomcima, tj. ostaviteljevom braćom i sestrama, nećacima itd. Tu je bračnom drugu rezervirana polovina ostavine, što znači da prelaskom u drugi nasljedni red nije oštećen, jer i u prvome može dobiti najviše polovinu (ako ostavinu dijeli samo s jednim potomkom). Bračni drug će kao zakonski nasljednik dobiti cijelu ostavinu samo ako nema nijednog drugog nasljednika drugoga nasljednoga reda, dakle ostaviteljevih roditelja, braće i sestara, nećaka, pranećaka itd. U doba donošenja Zakona to je bilo rješenje koje je uvažavalo i tadašnje shvaćanje porodičnih veza i “moderniju" težnju da se ostvari prava ravnopravnost spolova - pod bračnim se drugom, naime, redovito misli na udovicu. Danas, nakon četrdesetak godina, to se nekad napredno rješenje često doživljava natražnim. Bračni drug u jednoj maloj obitelji brata svoga bračnoga druga često se doživljava strancem. I okolina će često doživjeti kao nepravdu slučaj kad udovica iz jednog čvrstog braka bez djece nakon smrti svoga bračnoga druga, koji je propustio napraviti oporuku mora ostavinu dijeliti s nekim strancem, npr. bratom svoga bračnoga druga kojega možda nije ni poznavala. Stoga se čini opravdanim nasljeđivanje u drugom nasljednom redu urediti tako da se bračnom drugu dade prednost pred ostaviteljevom braćom i sestrama te njihovim potomcima. Što se tiče roditelja, smatra se da je tu postignuta prava ravnoteža između bračnog druga i roditelja te da se postojeće rješenje u najvećem broju slučajeva doživljava pravednim.¹³ Predlaže se, dakle da u drugom nasljednom redu, kad nasljeđuje bračni drug, bude isključena primjena načela predstavljanja. Bračni drug bi kao i dosad dijelio ostavinu s roditeljima, ali kad ovih nema, naslijedio bi sve. Braća i sestre pak, kao nasljednici drugoga nasljednog reda, nasljeđivali bi samo kad nema bračnoga druga. U tom bi slučaju po načelu predstavljanja mogli predstavljati jednog ili oba prije umrla roditelja, što vrijedi i za njihove potomke - ostaviteljeve nećake, pranećake itd. Takvo se rješenje smatra primjerenim današnjim odnosima u obitelji i u porodici pa bi ga se vjerojatno doživljavalo pravednijim od postojećega.”

To razmišljanje slijedi i Prijedlog u kojem se u uvodnom dijelu navodi i ovo:

“Kod zakonskog nasljeđivanja, u drugom nasljednom redu, dana je prednost ostaviteljevu bračnom drugu pred ostaviteljevom braćom i sestrama te njihovim potomcima. Kroz 47 godina primjene važećeg Zakona o nasljeđivanju došlo je, naime, do velikih promjena u obitelji. Danas kad uglavnom prevladavaju male obitelji koje najčešće čine bračni drugovi i njihova djeca, često se kao nepravda doživljava slučaj kad bračni drug mora dijeliti ostavinu s ostaviteljevom braćom, što se nekad u patrijarhalnoj obitelji smatralo normalnim. Stoga je predloženo rješenje prema kojemu ostavitelja koji nije ostavio potomke, nasljeđuju njegovi roditelji i bračni drug, a u slučaju da su roditelji umrli prije ostavitelja, samo bračni drug. Potomci roditelja (braća i sestre i njihovi potomci) nasljeđuju po načelu predstavljanja samo ako nema bračnog druga.¹⁴

3.3. Odredbe članka 22. i 23.

Prijedloga

U poglavlju o nasljeđivanju na temelju zakona, treba ukazati i na odredbe čl. 22. i 23. Prijedloga koji glase:

Posvojčad u slučaju srodničkog posvojenja

Članak 22.

(1) Srodničkim posvojenjem međusobno stječu posvojitelj i njegovi srodnici s jedne strane, te posvojče i njegovi potomci s druge strane, pravo zakonskog nasljeđivanja.

(2) Srodničkim posvojenjem prestaje međusobno pravo zakonskog nasljeđivanja između posvojčeta i njegovih krvnih srodnika.

(3) Ako dijete posvoji maćeha ili očuh, ne prestaje nasljedno pravo između posvojčeta i roditelja koji je u braku s posvojiteljem, te krvnih srodnika tog roditelja.

Posvojčad u slučaju roditeljskog posvojenja

Članak 23.

(1) Roditeljskim posvojenjem stječu međusobno posvojitelj i posvojče pravo zakonskog nasljeđivanja krvnih srodnika u ravnoj  lozi, tako da posvojče i posvojčetovi potomci imaju prema posvojitelju nasljedna prava kao da su posvojiteljeva djeca, odnosno daljnji posvojiteljevi potomci, a posvojitelj i njegovi predci imaju prema posvojčetu i njegovim potomcima jednaka nasljedna prava kao da je posvojitelj posvojčetu roditelj, a posvojiteljevi predci da su posvojčetovi predci.

(2) Posvojče iz roditeljskog posvojenja i njegovi potomci ne nasljeđuju na temelju zakona posvojiteljeve pobočne srodnike, njegovog bračnog druga, a ni njegovu posvojčad koja su to na temelju roditeljskog posvojenja, kao ni potomke takvih pos- vojčadi.

(3) Roditeljskim posvojenjem prestaju međusobna prava nasljeđivanja posvojčeta i njegovih krvnih srodnika. Iznimo od toga roditeljskim se posvojenjem ne dira u nasljedno pravo posvojčeta i njegovih potomaka prema posvojčetovu roditelju koji je u braku s posvojiteljem, te krvnim srodnicima tog roditelja.

3.4. Nužni nasljednici

Prema odredbi članka 30. ZN-a nužni nasljednici su:

“Nužni nasljednici jesu: potomci umrloga, njegovi usvojenici i njihovi potomci, njegovi roditelji i njegov bračni drug.

Ostali preci i braća i sestre umrloga jesu nužni nasljednici samo ako su trajno nesposobni za rad i nemaju nužnih sredstava za život.

Osobe nabrojene u ovom članu jesu nužni nasljednici kad su po zakonskom redu nasljeđivanja pozvane na nasljedstvo.”

Prema mišljenju predlagača taj:

“Krug nužnih nasljednika po važećem Zakonu je vrlo širok i isto tako neprimjeren suvremenoj obitelji. Predloženim Zakonom krug apsolutnih nasljednika sveden je na ostavitelju najbliže osobe - potomke, odnosno posvojčad i bračnog druga, dok su roditelji i ostali predci nužni nasljednici uz dodatne pretpostavke socijalne naravi.¹⁵

Prijedlog u članku 69. predviđa suženi krug nužnih nasljednika, tako da taj članak glasi:

“(1) Nužni nasljednici su ostaviteljevi potomci, njegova posvojčad i njihovi potomci te njegov bračni drug.

(2) Ostaviteljevi roditelji, posvojitelj! i ostali predci nužni su nasljednici samo ako su trajno nesposobni za rad i nemaju nužnih sredstava za život.

(3) Osobe iz stavka 1. i 2. ovoga članka nužni su nasljednici kad su po zakonskom redu nasljeđivanja pozvane na nasljedstvo.”

U Obrazloženju se, pak, o tome navodi sljedeće:

“Ovim se odredbama uređuje krug nužnih nasljednika i njihovo pravo, izračunavanje vrijednosti nužnog dijela, umanjenje raspolaganja za slučaj smrti i vraćanje darova, isključenje nužnih nasljednika iz nasljedstva te lišenje nužnog dijela u korist potomaka.

Kako je već rečeno, načelo slobode oporučnog raspolaganja ograničava se nužnim nasljednim pravom. Međutim, krug nužnih nasljednika po važećem Zakonu vrlo je širok i neprimjeren suvremenoj obitelji. Stoga je predloženim Zakonom krug apsolutnih nasljednika sveden na ostavitelju najbliže osobe - potomke, odnosno posvojčad i njihove potomke te bračnog druga, dok su ostaviteljevi roditelji, posvojitelji i ostali preci nužni nasljednici uz dodatne pretpostavke socijalne naravi: samo ako su trajno nesposobni za rad i nemaju nužnih sredstava za život (čl. 69.).”¹⁶

O zadržavanju socijalnog kriterija Stipković navodi ovo:

"Nezgodna je strana takvoga rješenja što ipak u modernom nasljednom pravu zadržava socijalni kriterij (koji tu ne spada), kao zadnji relikt socijalističkoga prava. S druge strane, time se ublažuje suženje kruga nužnih nasljednika, pa promjena neće biti preradikalna. Osim toga, iskustvo pokazuje da je mogućnost nasljeđivanja, vezana za te pretpostavke socijalne naravi, vrlo rijetka. Sudska praksa tu je dosta stroga, pa, npr., socijalnu pomoć smatra nužnim sredstvima za život. Stoga će predci, kao uostalom i braća i sestre dosad, vrlo rijetko moći naslijediti kao nužni nasljednici.^{17 18}

U odnosu na pitanje nužnog nasljeđivanja, ovdje tek napominjemo, da nam se čini da bi ga trebalo ukinuti. To je ograničenje, posebno prava vlasništva (čl. 48. Ustava), za koje je teško tvrditi da može naći svoje uporište u članku 16. Ustava. Međutim, tema je to za sebe. U Prijedlogu očito neće naći podršku.

3.5. Tumačenje oporuke

U nastojanju da se ograničenja smanje, Prijedlog to provodi i u odnosu na slobodu oporučivanja. Ona je ograničena, kako je to iz netom navedenog vidljivo, nužnim nasljednim pravom. Međutim, načelo poštivanja prave volje ostaviteljeve provedeno je dosljednije nego u važećem zakonu. Naime, prema članku 90. ZN-a:

“Odredbe oporuke valja tumačiti prema pravoj namjeri oporučitelja.

U slučaju sumnje treba se držati onoga što je povoljnije za zakonskog nasljednika ili za osobu kojoj je oporukom naložena neka obaveza.”

Naprotiv, članak 50. Prijedloga daje “prednost” oporučnom nasljedniku u odnosu na zakonskog. Ona glasi:

“(1) Odredbe oporuke valja tumačiti prema oporučiteljevoj pravoj namjeri. (2) U dvojbi o pravoj oporučiteljevoj namjeri treba se držati onoga što je povoljnije za oporučnog, a ne zakonskog nasljednika.

(3) U dvojbi o pravoj oporučiteljevoj namjeri treba se držati onoga što je povoljnije za osobu koja je oporukom nečim opterećena.”

3.6. Hrvatski upisnik oporuka

Odredbom članka 68. Prijedloga ustrojava se Hrvatski upisnik oporuka. Taj članak glasi:

“(1 ) Činjenica da je sastavljena, pohranjena, te proglašena neka oporuka evidentira se u Hrvatskom upisniku oporuka.

(2) Upisnik oporuka iz stavka 1. ovoga članka vodi Hrvatska javnobilježnička komora po pravilima koja će pravilnikom propisati ministar nadležan za poslove pravosuđa.

(3) U hrvatski upisnik oporuka na zahtjev oporučitelja podatke iz stavka 1. ovoga članka pohranjuju:

1. nadležni sudovi;
2. javni bilježnici;
3. odvjetnici;
4. osobe koje su sačinile oporuku.

(4 ) Hrvatski upisnik oporuka javni je upisnik iz kojega se podaci ne mogu prije oporučiteljeve smrti nikome staviti na raspolaganje, osim oporučitelja ili osobi koju je on za to posebno ovlastio.

(5 ) činjenica da oporuka nije evidentirana u Hrvatskom upisniku oporuka, niti bilo gdje posebno pohranjena, ne šteti njezinoj valjanosti.”

Prema Obrazloženju Prijedloga:

„Hrvatski upisnik oporuka - javni upisnik u kojem se evidentira činjenica da je sastavljena, pohranjena, te proglašena neka oporuka, a koji vodi Hrvatska javnobilježnička komora po pravilima koja će propisati ministar nadležan za poslove pravosuđa, novina je u predloženom Zakonu. U taj upisnik, na zahtjev oporučitelja (istaknuo J.C.), podatke o navedenim činjenicama dostavljaju nadležni sudovi, javni bilježnici, odvjetnici i osobe koje su napravile oporuku. Međutim, činjenica da oporuka nije evidentirana u Hrvatskom upisniku oporuka, niti bilo gdje posebno pohranjena, ne šteti njezinoj valjanosti.¹⁹

3.7. Odricanje od nasljedstva

Odredbe o odricanju od nasljedstva Prijedlog sadržava u člancima 130. - 137. U odnosu na te odredbe značajna je ona članka 133. stavka 2. koja glasi:

„Odricanje od nasljedstva ne odnosi se na naknadno pronađenu imovinu”.

Te odredbe nema u važećem ZN-u. Ona je, međutim, ostvarena kroz gotovo ustaljenu sudsku praksu. Izričiti propis članka 132. stavak 2. Prijedloga, tek je potvrda te sudske prakse. Činjenica je da je pitanje biti ostaviteljevim nasljednikom statusno pitanje. Međutim, ono ne može biti lišeno i prosudbe da li bi se nasljednik odrekao nasljedstva da mu je bilo poznato da i ta, naknadno pronađena imovina, čini dio nasljedstva. Pitanje biti ostaviteljevim nasljednikom stoga je ne manje i imovinskopravno pitanje. U pravnom sustavu kakav je utvrđen Ustavom, u toj činjenici ne treba nalaziti ništa što bi se kosilo s načelima morala i što bi trebalo spriječiti nasljednika da se u odnosu na naknadno pronađenu imovinu opredijeli drukčije nego što je to bilo u nasljedničkoj izjavi o odricanju. Može se raditi, kako to i praksa pokazuje, o značajnim imovinskim ili drugim razlikama. One mogu imati i neke druge motive osim imovinskih, npr. neka obiteljska zbirka, za koju se nije znalo, a koja ima posebno i emotivno značenje.

Ako bi se izjava o odricanju nasljedstva odnosila i na naknadno pronađenu ostavinsku imovinu, bilo bi to svojevrsno izvlaštenje, a u određenom smislu ograničenje ljudskih prava i temeljnih sloboda - ovdje na nasljeđivanje (čl. 48. st. 4. Ustava). Za to nema uporišta ni u kojem propisu Ustava. Ograničenja prava moraju se postići sa što manjim zadiranjem u ustavna prava građana. Takva se odredba, prema našem mišljenju, protivi i pravilu o razmjernosti ograničenja (čl. 16. Ustava) kao općem ustavnom načelu.²⁰

Stoga se zalažemo za predloženu odredbu članka 132. stavka 2. Prijedloga. Njome se samo zadržava i osigurava od svake dvojbe dugogodišnja sudska praksa koja nije prihvatila takva ograničenja i u kojoj se pokazalo da za to postoje značajni pragmatični razlozi. Ograničenje bilo kojeg prava, a posebno ustavnog, uvijek mora biti iznimka. Za nju moraju postojati izuzetni razlozi. Takvih ovdje nema.

U sljedećem nastavku pisati ćemo o nekim novim materijalnopravnim i postupovnim odredbama, a posebno o javnim bilježnicima kao sudskim povjerenicima u provođenju ostavinskih postupaka.

 

 

1 U članku za navedeni Prijedlog Zakona o nasljeđivanju koristimo kraticu: Prijedlog.
2 V. o tome i Zlatan Stipković: “O nekim promjenama u našem nasljednom pravu de lege ferenda," Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, br. 1/2001. str. 45.
3 . Primjer je i članak Vlade Belaja: “Raskid ili izmjena ugovora o doživotnom uzdržavanju zbog promijenjenih okolnosti”, Pravni vjesnik Pravnog fakulteta Sveučilišta J.J. Strossmayera u Osijeku, br. 3-4/2001, str. 9. Uz ostalo, u članku dani prijedlozi sigurno mogu koristiti u zakonodavnom, postupku pri stvaranju Prijedloga.
4 Pročišćeni tekst Nar. nov., br. 41/01, ispr. br. 55/01.
5 V. i članak 62. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (pročišćeni tekst Nar. nov., br. 49/02)
6 Masnim slovima istaknute su izmjene u odnosu na važeći članak 9. ZN-a.
7 V. o tome i Mira Alinčić u Obiteljskom pravu, Narodne novine, Zagreb, 2001. str. 123, te Aleksandra Korač, ista knjiga, str. 444. i 495. V. i u komentaru Obiteljskog zakona, II. izmijenjeno i dopunjeno izdanje, “Narodne novine”, d.d., Zagreb, 2002, autora Mire Alinčić, Ane Bakarić-Abramo-vić, Velimira Belajca, Dubravke Hrabar i Aleksandre Korač, posebno na str. 2., 108. i 121. Pojam: “dulje vrijeme trajanja životne zajednice” očito se ne može urediti "vremenskim oročenjem”, već to, s obzirom na niz drugih okolnosti, treba prepustiti, kao i u primjeni Obiteljskog zakona, sudskoj praksi.
8 U nastavku teksta: Obrazloženje
9 Iz Obrazloženja str. 2.
10 V. Zlatan Stipković, op. cit. str. 48.
11 Zakon je tu ozakonio dotadašnju sudsku praksu. Sudska je praksa nakon 1945. najprije na području nasljednoga prava odstupila od OGZ-a, pa nije primjenjivala samo pravna pravila iz OGZ-a nego i neka iz sovjetskoga prava kao “tekovine revolucije” i tzv. “narodno pravno shvaćanje”. V. Nikola Gavella: "Nasljedno pravo”, Zagreb, 1986., str. 22.
12 V. čl. 10-16 ZN-a. Sasvim iznimno bračni će drug dobiti cijelu ostavinu kao nasljednik prvoga nasljednoga reda i neće prijeći u drugi. To će biti kad ima potomaka, pa se oni odreknu nasljedstva.
13 Nemoguće je postići da zakonsko rješenje bude doista pravedno u svakoj situaciji u životu. Može se dogoditi da netko sklopi brak nakon vrlo kratkog i površnog poznanstva s nekom osobom i da ubrzo nakon toga umre. Onda će takav bračni drug dijeliti ostavinu s roditeljima koji su možda ostavitelju dali sve ono što je imao. S druge strane, dijelit će ostavinu s roditeljima i bračni drug koji je sam s ostaviteljem u najčvršćem braku stekao sve što čini ostavinu, dok se roditelji za ostavitelja uopće nisu brinuli, i sl. No, zato postoji mogućnost da se oporukom mnogo toga izbjegne, što bi se inače doživjelo kao izrazita nepravda.
14 Iz Prijedloga str. 2.
15 Iz uvoda Prijedloga, str. 2
16 Iz Obrazloženja, str. 6
17 Predloženo rješenje sudovi su uglavnom dobro primili, iako je bilo mišljenja i da se nužno nasljedno pravo uopće ukine i da se nužno nasljeđivanje za sve nužne nasljednike učini ovisnim o pretpostavkama socijalne naravi, tj. svi bi potencijalni nužni nasljednici imali to svojstvo samo ako su trajno nesposobni za rad i ako nemaju nužnih sredstava za život. V. materijal Ministarstva pravosuđa RH.
18 Zlatan Stipković, op. cit. str. 50.
19 Obrazloženje str. 6
20 V. o tome: Siniša Rodin: “Načelo proporcionalnosti - porijeklo, ustavno utemeljenje i primjena”, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, br. 1-2/ 2000, str. 31, Ivan Šprajc: “Načelo razmjernosti kao načelo ustavnog ranga”, “Informator”, Zagreb, br. 4798 od 1. ožujka 2000., str. 20., te Nevenka Šernhorst: “Pravno uređenje i primjena načela razmjernosti u praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske", “Informator", Zagreb, br. 5030 od 22. svibnja 2000. str. 7