»Na ovom sastanku valja raspraviti prijedloge za poboljšanje učinkovitosti rada hrvatskih sudova, ali i potrebe sudova. Nabrojio bih nekoliko prioriteta hrvatskih sudova u dijelu u kojem postoji njihova odgovornost za stanje u sudbenoj vlasti.

Osobna odgovornost sudaca

Prije svega se, od svakog pojedinog suca u Republici Hrvatskoj, kao i državnih službenika i namještenika koji rade u sudbenoj vlasti, zahtijeva odgovorno obavljanje poslova koji su im dani u nadležnost. Pritom se od svakoga zahtijeva da obavi svoje zadaće u onom obujmu koje mu to nalažu propisi, a u odnosu na suce posebno Okvirna mjerila koja donosi ministar pravosuđa. Jednako tako valja upozoriti i na obvezu kvalitetnog ispunjavanja sudačkih i drugih obveza. O svemu se tome trajno vodi računa. Primjerice, rezultati rada svakog suca utvrđuju se mjesečno, tromjesečno, polugodišnje i godišnje.

Suci profesionalno ispunjavaju svoje dužnosti

Velika većina sudaca u Republici Hrvatskoj odgovorno ispunjava svoje složene sudačke obveze. Ipak, ima pojedinih sudaca koji zbog svojih osobnih razloga nisu u mogućnosti odgovoriti profesionalnim obvezama. Svaki predsjednik suda tada mora ispuniti svoju zakonsku obvezu i pokrenuti stegovni postupak protiv takvih sudaca koji, u krajnosti znači, i razrješenje od sudačke dužnosti. Naime, suci koji zbog vlastite nesposobnosti, ili drugih osobnih svojstava, nisu sposobni obavljati taj posao štete ugledu cijele sudačke profesije, a ponajprije nanose štetu građanima koji ne mogu ostvariti svoja prava u postupcima pred sudovima. Osim toga, drugi suci, a takva je velika većina, koji marljivo i profesionalno ispunjavaju svoje dužnosti, s pravom mogu pitati zašto tolerirati takve pojedince i zašto netko tko iz subjektivnih razloga ne radi prima istu plaću kao onaj koji u cijelosti ispunjavaju svoje obveze, ili čak radi i preko tih obveza. Od sudaca se očekuje da stoje na braniku pravne države i uvode red tamo gdje je potrebno. No, svakako, oni ne smiju propustiti uvoditi red i u vlastitom dvorištu.

Odgovornost Državnog sudbenog vijeća

Tu je velika odgovornost i Državnog sudbenog vijeća koje mora svojom politikom izricanja stegovnih mjera utjecati tako da izrečena mjera ne djeluje samo na suca na kojeg se konkretno odnosi, već da bude i poruka svima drugima koji zanemaruju svoje obveze, odnosno sudačke dužnosti.

Poboljšanje učinkovitosti sudova

No, osim osobne odgovornosti sudaca postoje i druga važna pitanja.

Na nedavnom sastanku s predsjednicima svih drugostupanjskih sudova u državi dogovoreno je da se prednost u rješavanju u svim sudovima dade predmetima u kojima postupak traje dulje od pet godina. Isto tako sudovi, u sklopu mogućnosti, moraju voditi računa o onim predmetima koji su prema slovu zakona hitni, primjerice radni sporovi, osobito sporovi u kojima se odlučuje o dopuštenosti ili nedo-puštenosti otkaza, sporovi zbog uzdržavanja i slično.

U kaznenim postupcima inzistira se na tome da se prednost dade rješavanju predmeta u kojima prijeti opasnost nastupanja zastare. Unatrag dvije godine posebno se inzistira da se tim predmetima dade prednost. U 2003. je u odnosu na 2002. godinu smanjen broj predmeta u kojima je nastupila zastara kaznenog progona. U odnosu na ukupan broj predmeta pred sudovima prvog i drugog stupnja zastare su nastupile u 1,06% predmeta. Svaki se predmet u kojem nastupi zastara analizira. Podaci pokazuju da su zastare nastupile iz objektivnih razloga, a nedavno je pokrenut stegovni postupak protiv jednog suca za kojeg je ocijenjeno da su zastare nastupile zbog njegovih subjektivnih propusta.

Prema tome očito je da se vodi računa o urednom obavljanju poslova u sudovima, te da se za propuste u radu zahtijeva odgovornost. Suci, dakle, ne izbjegavaju odgovornost za svoj rad. Naprotiv, podaci pokazuju da velika većina sudaca svoj posao obavlja zadovoljavajuće s obzirom na obujam tog posla, ali i s obzirom na njegovu kvalitetu.

Opterećenje sudova

Poboljšanje učinkovitosti sudova ne ovisi samo o radu sudaca, već se mora/može ostvariti nizom mjera.

Jedna od tih mjera je i premještanje predmeta s više opterećenih na manje opterećene sudove. Kao predsjednik Vrhovnog suda nedavno sam odredio ustupanje oko 3.000 predmeta sa Županijskog suda u Velikoj Gorici i Općinskog suda u Slavonskom Brodu na druge sudove. Bitno je da se time želi postići, osim ravnomjernijeg opterećenja sudova, i to da stranke mogu u jednom kraćem roku očekivati da će dobiti odluke u svojim predmetima. Dosad je tako ustupljeno ukupno oko 20.000 predmeta. No, s obzirom na broj predmeta koji je pred hrvatskim sudovima, ta je mjera samo kap u moru.

Hrvatski suci su u 2003. godini riješili 1.568.291 predmeta. To je otprilike onaj broj predmeta koliko sadašnji broj sudaca i drugog sudskog osoblja, a u skladu s mjerilima Ministarstva pravosuđa, može riješiti. Očito je, međutim, da zaostale predmete, kao i priljev novih predmeta, taj broj sudaca ne može riješiti. Zvono već više godina zvoni na uzbunu. Naime, već više godina uzastopno raste broj predmeta u kojima građani i pravne osobe zahtijevaju sudsku zaštitu. Pitam se zar doista u ovoj državi ima toliko sporova i zar doista svi moraju završiti na sudovima. Imajući na umu broj novo

primljenih predmeta u 2003. tj. 1.733.364 kao i broj predmeta koji nisu riješeni prethodnih godina (1.547.940) lani su hrvatski sudovi imali u radu ukupno 3.116.231 predmeta. Hrvatska ima oko 4.400.000 građana, pa se moramo pitati kakvi smo to ljudi kad je gotovo svaki Hrvat na neki način sudjelovao u nekom od sudskih postupaka.

Ulaganje u sudbenu vlast

Očito je da se bez ozbiljnih ulaganja u sudbenu vlast tako nagomilani zaostaci neće moći riješiti. U tom smislu pozitivnim ocjenjujem početne poteze Vlade Republike Hrvatske i napore koje ulaže ministrica pravosuđa. No, posao koji je pred nama je golem i svaka grana državne vlasti mora dati svoj doprinos. Dakle, za stanje u hrvatskom pravosuđu veliku odgovornost imaju i Hrvatski sabor i Vlada Republike Hrvatske.

Ne povećavati broj sudaca

Ne bi valjalo povećavati broj sudaca. Naprotiv njihov broj valja postupno smanjivati. Umjesto njih, za rad na manje složenim poslovima i tipskim predmetima valja angažirati veći broj sudskih savjetnika i drugog sudskog osoblja, koji mogu biti zaposleni i određeno vrijeme, pa kad predvidivo dođemo do poželjne ažurnosti sudova, onda bi prestala i potreba njihovog daljnjeg angažmana. Zato očekujem da se što prije popune ta mjesta.

Naime, istina jest da u mnogim zemljama zapadne demokracije ima manje sudaca u odnosu na broj stanovnika nego što je to slučaj u Hrvatskoj. Međutim, tamo uz suce djeluje veći broj sudskih službenika koje bismo mogli nazvati pomoćnici sudaca i koji obavljaju brojne tehničke poslove u vezi sa suđenjem, a koji kod nas opterećuju suce.

Posebnu pozornost valja obratiti na-jopterećenijim sudovima u Republici Hrvatskoj a to su prvostupanjski sudovi u Zagrebu i Splitu. Tu su nagomilani i najveći problemi, osobito u zem- Ijišno-knjižnim odjelima.

Financiranje sudbene vlasti

Sudovima se osiguravaju sredstva za redoviti rad gotovo na donjoj granici preživljavanja.

Osobito sam nezadovoljan načinom organizacije financiranja sudbene vlasti. Sadašnji sustav je u tolikoj mjeri birokratiziran pa dolazi do apsurdnih situacija da sudovi i kad imaju novaca, ne smiju njime raspolagati, tj. imaju za plaćanje telefona, ali nemaju novca za plaćanje pisama koja šalju. Naime, predsjednici sudova ne mogu raspolagati tim sredstvima tako da tamo gdje ima novaca isti premjeste na poziciju gdje novaca nema. Zbog birokratske gluposti sudovi kasne s plaćanjem računa, kad sud i ima novca, pa država zbog toga plaća i zatezne kamate. To je neracionalno gospodarenje državnim novcem. Događa se da sudovi nemaju novaca za plaćanje telefonskih računa u istražnim službama ili da suci plaćaju benzin za vožnju automobilom u istražnim službama. To su nedopustive stvari i sustav financiranja u tom dijelu valja mijenjati.

Ponešto o sudskim pristojbama

Posebna priča su niske sudske pristojbe. Država kao da zove - rad sudova je jeftin, dođite, tužite se, a i zabavno je. Slično kao u starom Rimu - kruha i igara, a kod nas kruha i suđenja. Postoje slučajevi u kojima je strankama u socijalno osjetljivim predmetima opravdano omogućiti besplatan pristup sudu (primjer su radni ili obiteljski sporovi).

Puno su, međutim, brojnije situacije u kojima je riječ o sporovima male društvene važnosti (primjer, neplaćanje komunalnih usluga, parkirališnih naknada i slično). Takvim sporovima sudovi se ne bi uopće trebali baviti. U sadašnjoj situaciji oni koji kroz takvu vrstu sporova »istjeruju pravdu« morali bi visokim pristojbama platiti taj privilegij da svojim postupcima angažiraju rad sudaca. To stoga jer danas oni koji uredno plaćaju poreze kroz Državni proračun, zapravo financiraju rad sudova za one koji ne plaćaju svoje obveze, ali se zato - parniče.

Sudovi su dežurni krivci

Iz svih sudova prvog stupnja dolaze informacije da se sudovi susreću s velikim problemima u ovrsi. Jedan od bitnih razloga zbog kojih u državi vladaju poslovni nemoral i nedisciplina su neživotne odredbe Ovršnog zakona. One kao da pozivaju dužnike - nemojte plaćati, nemojte ispunjavati svoje obveze. Hrvatski sabor mora hitno donijeti odredbe koje će sudovima omogućiti učinkovito postupanje u provođenju ovrhe. Građani i pravne osobe počet će poštivati sud i doživljavati Hrvatsku kao zemlju vladavine prava kad budu suočeni s činjenicom da država raspolaže takvom snagom koja će dužnike stimulirati da ispunjavaju svoje obveze. Osim toga, svijest među građanima i pravnim osobama, da je pravda brza i učinkovita, destimulirat će sve one koji sada i u banalnim stvarima izbjegavaju plaćanje svojih obveza. U ovom trenutku pred hrvatskim sudovima su stotine tisuća predmeta male novčane vrijednosti, gdje dužnici koriste gužvu i neefikasnost sudova u ovrhama pa ne plaćaju svoje obveze. To se mora suzbiti, a to se ponajprije može učiniti radikalnom promjenom Ovršnog zakona. Ako država ne želi sudovima dati u ruke učinkovito sredstvo za ovrhu, onda neka to pošteno kaže i neka donese zakon kojim će dužnicima jednostavno oprostiti njihove dugove. Sudovima je dosta biti dežurnim krivcima u situacijama kad im država ne daje ni zakonske mogućnosti ni sredstva za učinkovito djelovanje. Sudovi jesu spori, ali će rijetko tko primijetiti da su tome jedan od razloga nejasni i loši zakoni. A, zakone ne donose suci.

Normativni optimizam političara

Svjedoci smo da Hrvatski sabor donese zakon kojim daje nove poslove sudovima, ali im ne daje za to nove suce niti drugo sudsko osoblje, prostor i opremu. Najnoviji primjer za to je Obiteljski zakon prema kojem bi sudovi trebali od centara za socijalni rad od 1. rujna 2004. preuzeti više tisuća složenih i socijalno osjetljivih predmeta vezanih uz obiteljske odnose. Riječ je o potpuno novom poslu za kojeg nisu osigurani ni novi suci, ni stručni djelatnici koji bi u tome trebali pomagati sucima, ni prostor, ni oprema. Ako se primjena tog zakona ne odgodi nastat će velike poteškoće u provedbi. Ponovno će suci biti dežurni Pedro, a nitko neće reći da ni Hrvatska vlada ni Hrvatski sabor nisu sucima osigurali uvjete za rad na takvim, ljudski vrlo osjetljivim, predmetima.

Hrvatski političari inače pate od normativneg optimizma. Oni drže da će donošenjem novog zakona problemi nestati, kao odneseni čarobnim štapićem. To je iluzija. Za svaki novi posao treba odgovarajući broj ljudi, prostor i oprema. To političari, u pravilu, ne osiguravaju, već sve trebaju opet raditi ionako preopterećeni postojeći suci i drugi djelatnici u sudovima.

Odgovornost Hrvatskog sabora i Vlade

U svakom slučaju valjalo bi preispitati mogućnost da se putem zakona sudovi ne opterećuju poslovima koji nisu sudski i o kojima bi trebala odlučivati druga tijela.

Htio sam time naglasiti da djelovanje sudbene vlasti ne ovisi samo o sucima i drugim sudskim djelatnicima. O njihovoj osobnoj odgovornosti sam već govorio. Ta djelatnost, i te kako, ovisi i o odnosu izvršne vlasti, dakle Vlade Republike Hrvatske i Hrvatskog sabora kao zakonodavca. Prema tome, političke izjave o tome daje pravosuđe problem, ali i prioritet u procesu pristupanja Europskoj uniji, doživjet ću kao puke i prazne fraze ako Hrvatski sabor i Vlada ne osiguraju, kake razumne propise koji će biti provedivi, tako i sredstva za angažman odgovarajućeg broja ljudi te prostor i opremu za rad na tim poslovima.

Htio bih na kraju naglasiti, i kad ne bi bilo našeg cilja što prije pristupiti Europskoj uniji, sve rečeno bilo bi vrijedno poduzeti radi građana i pravnih osoba koji imaju pravo na život u pravno uređenoj državi.«