1. Uvod

Difficile est legem scribere."

Stara Juvenalova izreka o pisanju satire može se, doduše bez negacije (non), primijeniti i na zakonodavnu djelatnost u nas.

Pod zakonodavnom djelatnošću¹ smatra se »proces odlučivanja« (»zakonodavstvo«) o važnim pitanjima zajednice, koji se odvija »u okviru ustavnopravnog uređenog postupka u kojem sudjeluje više za to ovlaštenih i kompetentnih državnih tijela.«

U svojoj kritičnosti ne zaboravljamo da je u ovom našem zakonodavnom »stampedu« ili sada već gotovo »uraganu«, a i inače, zakonodavna djelatnost, u najširem smislu riječi, izuzetno teška. Ona zahtijeva visoku stručnost, suptilnost i maštovitost u sagledavanju budućeg života namjeravane norme. Pritom ne treba zaboraviti ni činjenicu da ničija mašta ne može doseći maštovitost života, onoga što život donosi. Kada, pak, zakonodavac bude prinuđen na brze intervencije (ostavimo po strani to jesu li uvijek nužne, a time i opravdane), tada je u tom nizu brzog donošenja propisa, a ne manje u njihovim brzim izmjenama i dopunama (nerijetko u istoj godini isti propis više puta), teže spoznati i realnost.

2. Donošenje propisa

Za potrebe ovog članka, pokušali smo istražiti koliko je novih propisa doneseno, a koliko je izmijenjeno u razdoblju od 1. siječnja do 1. srpnja 2005. godine².

Taj pokušaj istraživanja pokazuje da su u tom razdoblju donesena 284 nova, cjelovita propisa. U istom razdoblju (dakle, sve u Nar. nov., br. 79/05), doneseno je 197 propisa o izmjenama i dopunama ili sveukupno 481 propis.

Pritom napominjemo da to istraživanje zaslužuje cjelovitiju analizu nego što zahtijeva ovaj članak. Tako će biti potrebno te podatke razmotriti i po donositeljima, ali imati na umu i činjenicu da podatak od 284 cijela nova teksta zaslužuje da se unutar njega ispita jesu li ti novi tekstovi samo novi ili se, pak, njima stavljaju izvan snage dosadašnji propisi istog ili sličnog naziva, a koji uređuju istu materiju. Dakako, postoji još i niz drugih razloga za istraživanje toga problema. Međutim, za ovaj članak dovoljni su i ti podaci. Pritom dodajemo da u njima nisu obuhvaćeni propisi koje donose nadležna tijela lokalne odnosno područne (regionalne) samouprave.

U pristupu donošenja novih propisa odnosno izmjena i dopuna postojećih, trebalo bi nastojati da se oni ne odnose na razrješenje pojedinačne, u tom trenutku aktualne, konkretne problematike, bez dugoročne vizije sveukupnog budućeg djelovanja tog propisa u toj materiji i njegova učinka na druge propise. Stoga i uz takvu zakonodavnu situaciju, za koju nam se čini da je njezin odraz i problem na koji ukazujemo u ovom članku te ne zaboravljajući na nju, pokušavamo tek pridonijeti onim razmišljanjima koja su upravljena na smirenje donošenja propisa. To nastojimo prikazati i na jednom konkretnom primjeru - na odredbama Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 35/05 - u nastavku teksta: ZOO/05) o ugovorima o doživotnom odnosno dosmrtnom uzdržavanju. Njihova manjkavost već je i prije primjene, koja počinje 1. siječnja 2006. (čl. 1164. i 1165. ZOO/05) dovela do sporenja i u teoriji i u praksi. Ta manjkavost propisa može dovesti do njihovog pogrešnog tumačenja u praksi odvjetnika, javnih bilježnika i sudova, te izazvati teško popravljive posljedice za ugovorne strane. O čemu je riječ?

3. Ugovor o doživotnom uzdržavanju

Odredbe ugovora o doživotnom uzdržavanju koji su sklopljeni ili će biti sklopljeni do 1. siječnja 2006. godine, sadrže članci 116.-121. Zakona o nasljeđivanju (Nar. nov., br. 48/03 i 163/ 03 - u nastavku teksta: ZN). Te odredbe bit će na snazi do 1. siječnja 2006. godine, kako je to propisano člankom 1164. stavak 1. podstavak 2. ZOO/05. Umjesto njih, na prosuđivanje prava i obveza iz ugovora o doživotnom odnosno dosmrtnom uzdržavanju koji budu sklopljeni nakon 1. siječnja 2006., primjenjivat će se odredbe članka 579.-589. ZOO/03, kako je to propisano člankom 1165. ZOO/05. Ovdje se nećemo baviti nizom, prema našem mišljenju, lošijih rješenja u odnosu na sada važeće odredbe članka 116. i sl. ZN-a, koje su provjerene u sudskoj praksi. Smatramo da je to također u zakonodavnom pristupu nepotrebno, jer tamo gdje su propisi koji se mijenjaju u sudskoj praksi provjereni i njihova učinkovitost dokazana, ne bi trebalo mijenjati takve odredbe bez svrhe i potrebe.

U ovom članku ćemo se zadržati samo na problematici koju otvara primjena odredbe članka 589. ZOO-a, koja glasi:

»Na ugovor o dosmrtnom uzdržavanju na odgovarajući se način primjenjuju (potcrtao J. C.) odredbe ovoga Zakona o ugovoru o doživotnom uzdržavanju.«

3.1. Što je sporno

Prema odredbi članka 579. ZOO-a:

»(1) Ugovorom o doživotnom uzdržavanju obvezuje se jedna strana (davatelj uzdržavanja) da će drugu stranu ili trećega (primatelja uzdržavanja) uzdržavati do njegove smrti, a druga strana izjavljuje da mu daje svu ili dio svoje imovine, s time da je stjecanje stvari i prava odgođeno do trenutka smrti primatelja uzdržavanja.

(2) Ako nije drukčije ugovoreno, ugovorom o doživotnom uzdržavanju obuhvaćene su i sve pripadnosti stvari ili prava koji su predmet toga ugovora.«

Uz tu je odredbu prvo sporno pitanje je li to ugovor mortis causa i kako se to odražava na oblik ugovora koji sastavlja javni bilježnik u obliku javnobilježničkog akta. Naime, ako je to ugovor mortis causa, a smatramo da to jest,³ onda je prema važećoj odredbi članka 62. stavak 1. točka 1. Zakona o javnom bilježništvu (Nar. nov., br. 78/93, 29/94 i 162/98 - u nastavku teksta: ZJB) za valjanost takvog ugovora potrebna nazočnost dvaju svjedoka akta. Ta odredba propisuje da su dva svjedoka potrebna pri sastavljanju javnobilježničkog akta koji sadrži ugovor ili drugu raspoložbu za slučaj smrti. Umjesto dvaju svjedoka akta, može se pozvati bilo koji drugi javni bilježnik (čl. 62. st. 3. ZJB-a).⁴

Pojavljuje se i razmišljanje prema kojemu to pitanje razrješava članak 72. ZJB-a. Prema tom propisu:

»Učinak, oblik i način sastavljanja javnobilježničkih akata o izjavama posljednje volje i o nasljednim ugovorima uredit će se posebnim zakonom.«

Ugovor o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju ne spada ni u izjave posljednje volje, ali ni u nasljedne ugovore. To je paranasljedni ugovor⁵.

Taj posebni zakon je (još sada) ZN, a od 1. siječnja 2006. g. ZOO/05. Ni jedan od njih, međutim, nije se upustio u pitanje pretpostavki i načina sastava javnobilježničkog akta. Stoga smatramo da je bit i svrha odredbe članka 62. stavak 1. točka 1. ZJB-a, prema kojoj su dva svjedoka potrebna pri sastavljanju javnobilježničkog akta koji sadrži ugovor ili drugu raspoložbu za slučaj smrti, upravo u tome da svaki ugovor koji sadrži raspoložbu za slučaj smrti bude, ako se sastavlja u obliku javnobilježničkog akta, sastavljen uz nazočnost dva svjedoka akta. Što je, naime, ugovor o doživotnom uzdržavanju u svom završetku nego raspoložba za slučaj smrti, s učinkom u odnosu na davatelja uzdržavanja upravo od trenutka smrti primatelja uzdržavanja. Stoga su za valjanost sastava tog javnobilježničkog akta potrebna dva svjedoka akta ili pak javni bilježnik koji sastavlja taj akt može pozvati bilo kojeg drugog javnog bilježnika (čl. 62. st. 3. ZJB-a).

U praksi nema sigurnog stajališta verificiranog od nadležnih tijela sudbene vlasti u možebitnom sporu o valjanosti ugovora o doživotnom uzdržavanju, o tome jesu li potrebna dva svjedoka akta. Stoga se zalažemo za mišljenje prema kojemu su pri sastavu ugovora o doživotnom uzdržavanju, kada se isti sastavlja kao javnobilježnički akt, potrebna dva svjedoka akta ili pak bilo koji drugi javni bilježnik (čl. 62. st. 1. t. 1. i st. 3. ZJB-a).

3.2. Svjedoci javnobilježničkog akta

Takav pristup smatramo manje rizičnim za slučaj spora o valjanosti ugovora o doživotnom uzdržavanju zbog nedostatka oblika, od onoga u kojemu bi se zauzelo stajalište da svjedoci akta nisu potrebni. Naime, ako bi u sudskoj praksi bilo zauzeto stajalište da svjedoci akta nisu bili potrebni, ugovor ne bi bio pravno nevaljan. Naprotiv, ako svjedoci akta ne bi bili pozvani i nazočni, a sudska praksa bi smatrala da zbog nedostatka oblika ugovor ne bi bio pravno valjan, tada bi u prosudbi o valjanosti ugovora takav ugovor bio pravno nevaljan, jer ne bi ispunjavao uvjete pod kojima se može sastaviti javnobilježnički akt koji sadrži ugovor o raspoložbi za slučaj smrti.

Pritom, usput, dodajemo da za slučaj prevladavanja stajališta o tome da nisu potrebni svjedoci akta, njihovo pozivanje i nazočnost nisu zabranjeni, već štoviše, to ima uporište i u članku 62. st. 2. ZN-a, koji se odnosi na ostale slučajeve sastava javnobilježničkog akta, a prema kojemu ovisi o javnom bilježniku i strankama hoće li pri sastavljanju javnobilježničkog akta u tim ostalim slučajevima biti pozvani svjedoci akta. Konačnu riječ imat će sudska praksa.⁶

3.3. Oblik javnobilježničkog akta

Drugo je pitanje treba li zadržati takvo rješenje o obliku javnobilježničkog akta koji sadrži ugovor o doživotnom uzdržavanju. Smatramo da za to ne postoji ni jedan razlog i da bi, kao što je to i u slučajevima kada javni bilježnik provodi postupke kao povjerenik suda (ovdje on nije u tom svojstvu), trebalo njegove ovlasti, što znači i način sastava i oblik, kada ugovor sastavlja javni bilježnik u obliku javnobilježničkog akta izjednačiti s onim po kojem postupa sudac općinskog suda pri ovjeri ugovora o doživotnom uzdržavanju. U prilog tome govori i dostojanstvo javnobilježničke funkcije.

3.4. Prijedlozi izmjena i dopuna

Time se zalažemo i za izmjenu odredbe članka 62. stavak 1. točka 1. ZJB-a te smatramo da zakonodavac ne bi trebao s time čekati, već jasnom odredbom otkloniti takve dvojbe. To bi pitanje trebalo, prema našem mišljenju, urediti dopunom odredbe članka 580. ZOO-a o obliku ugovora o doživotnom uzdržavanju. To također ukazuje na posljedice manjkavosti te odredbe.

4. Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju

Pojam ugovora o dosmrtnom uzdržavanju utvrđen je člankom 586. ZOO-a, koji glasi:

»(1) Ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju obvezuje se jedna strana (davatelj uzdržavanja) da će drugu stranu ili trećega (primatelja uzdržavanja) uzdržavati do njegove smrti, a druga se strana obvezuje da će mu za života prenijeti svu ili dio svoje imovine.

(2) Davatelj uzdržavanja stječe stvari ili prava koji su predmet ugovora o dosmrtnom uzdržavanju kad mu, temeljem toga ugovora, te stvari ili ta prava budu preneseni na zakonom predviđeni način stjecanja.«

Do donošenja ZOO-a, ta materija nije bila uređena nekim važećim propisom. Smatralo se da je to ugovor obveznog prava, ali ga dosadašnji Zakon o obveznim odnosima nije uređivao.

Na prosuđivanje valjanosti tog ugovora primjenjivalo se Načelno mišljenje Proširene opće sjednice SVS, br. 8/57 od 11. siječnja 1957. godine. Ono se moglo primjenjivati najprije na temelju članka 4. Zakona o nevažnos- ti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije (SI. I., br. 86/46), a zatim od 31. prosinca 1991. godine na temelju Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. (Nar. nov., br. 73/91 ).⁷

O razlozima zbog kojih su odredbe članka 586.-589. ZOO-a o ugovoru o dosmrtnom uzdržavanju unesene u Zakon o obveznim odnosima, navedeno je u Obrazloženju Prijedloga zakona o obveznim odnosima (str. 299)8 sljedeće:

»Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju u ovome trenutku nije uređen niti jednim pozitivnopravnim propisom. No, unatoč tome, njegova je primjena u praksi vrlo česta. Taj se ugovor razvio kroz praksu, na temelju načela dispozitivnosti, a svoju je potvrdu dobio i od sudova. Stoga se javila potreba da ga se uredi propisom, a kako se radi o ob- veznopravnom ugovoru, bilo je potrebno predvidjeti ga u okviru odredaba ZOO-a. Osnovna razlika između ovog ugovora i ugovora o doživotnom uzdržavanju jest u tome što kod ugovora o dosmrtnom uzdržavanju imovina primatelja uzdržavanja prelazi na davatelja uzdržavanja za vrijeme života primatelja uzdržavanja, a kod ugovora o doživotnom uzdržavanju u trenutku njegove smrti. Zato su uređene samo posebnosti tog ugovora, a u ostalom se upućuje na odgovarajuću primjenu odredaba ZOO o ugovoru o doživotnom uzdržavanju (čl. 589.).«

4.1. Oblik i ovjera potpisa

Za ugovor o dosmrtnom uzdržavanju dovoljno je da bude sastavljen u pisanom obliku. Ne traži se ovjera ugovora pa ni da potpis na ugovoru bude ovjeren. Međutim, za zemljišnoknjižnu provedbu potrebna je ovjera potpisa⁹. Potpise ovjerava javni bilježnik.

Odredbe o ugovoru o dosmrtnom uzdržavanju sadrže, uz već navedeni članak 586. ZOO/05, još i članke 387.-389. ZOO/05.

Taj potonji otvara značajne sporove. Naime, iako postoji, koliko nam je poznato, suglasnost oko teorije da to nije ugovor mortis causa, već inter vivosj ipak se pojavljuju različita stajališta. Tako i Kačer smatra da je do 1. siječnja 2006. g., kao dana stupanja na snagu ZOO/05, ako bi na temelju ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, sklopljenog prije stupanja na snagu ZOO-a, došlo do ispunjenja ugovora, mogle nastati određene teškoće, jer: »... je za ugovor o doživotnom uzdržavanju propisana stroža forma od one za ugovor o dosmrtnom uzdržavanju. Nakon 1. siječnja 2006., zbog jednakosti forme ugovora (potcrtao J. C.) ovakva situacija (koja je moguća) više neće uzrokovati teškoće ...«.

Stoga Kačer, dalje, navodi: »Nema nikakve razlike u odnosu na oblik glede ugovora o dosmrtnom uzdržavanju koji je uređen u čl. 589. ZOO koji upućuje na primjenu odredaba koje se odnose na ugovor o doživotnom uzdržavanju. Upravo je ovdje velika promjena u odnosu na dosadašnje stanje, kako ono prije stupanja na snagu ZN/2003, tako i nakon toga, sve unutar nasljednopravnih propisa. Naime, sve do početka primjene ZOO/05 vrijedi dvojnost oblika. Naime, za ugovor o doživotnom uzdržavanju je do ZN 2003. bila propisana isključivo forma sudske ovjere (sudskog zapisnika) dok je za ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, primjenom pravnih pravila, vrijedila obična ovjera potpisa koju vrše javni bilježnici, a samo tamo gdje ih nema odgovarajuće upravno tijelo. Nakon početka primjene ZN 2003. za ugovor o doživotnom uzdržavanju propisan je pisani oblik i ovjera od strane suca nadležnog suda, ili ugovor sastavljen u obliku javnobilježničkog akta ili ugovor solemni- ziran po javnom bilježniku. Za ugovor o dosmrtnom uzdržavanju tim se propisom nažalost ništa nije promijenilo i to je nešto što sigurno loše utječe na pravnu sigurnost, jer nije isto kada se pristupi običnoj ovjeri kod koje druga strana čak i ne mora biti nazočna, kod koje u pravilu nema (a ni ne mora biti) nikakvih objašnjenja, kao kada se obavlja postupak ili kod suca ili javnog bilježnika uz niz formalnih i sadržanih upozorenja i objašnjenja i, konačno, uz vrlo svečanu formu koja je dodatni jamac sigurnosti i ozbiljnosti.

Stupanjem na snagu ZOO/05, ovaj relativno krupan nedostatak bit će riješen. Osim pravne sigurnosti, to će osigurati i manje problema u slučaju konverzije, npr. kada dođe do smrti primatelja prije ugovorenog roka prijenosa, što bi (konverzija iz ugovora o dosmrtnom u ugovor o doživotnom uzdržavanju) de lege tata bio težak i praktično gotovo nepremostiv problem glede oblika ugovora.«

4.2. Pretpostavke za pravnu valjanost ugovora o dosmrtnom uzdržavanju

Mi, naprotiv, smatramo da je za pravnu valjanost ugovora o dosmrtnom uzdržavanju potrebno da budu ispunjene dvije pretpostavke:

• da je sastavljen u pisanom obliku i
• da su potpisi na ugovoru (znači ne i sam ugovor) ovjereni po javnom bilježniku.

Potonje je potrebno i radi zemljišnoknjižne provedbe.

Zauzimamo se za to stajalište. Naime, i nekim drugim ugovorima obveznog prava prenosi se vlasništvo na nekretninama (i pokretninama), ali se ne zahtijeva ovjera ugovora odnosno javnobilježnički akt koji bi imao značenje takvog akta iz članka 62. stavak 1. točka 1. ZJB-a. Tako je, primjerice, odredbom članka 377. ZOO-a propisano da ugovor o kupoprodaji nekretnina mora biti sklopljen u pisanom obliku. Za zemljišnoknjižni prijenos potrebna je ovjera potpisa,¹¹ a ne ovjera ugovora. Ne vidimo razloga zbog kojih bi, kada je riječ o ugovoru o dosmrtnom uzdržavanju, kojim se vlasništvo prenosi s primatelja uzdržavanja na davatelja uzdržavanja odmah, trebalo postupiti drukčije.

Primatelj uzdržavanja zaštitu svog prava postiže, ako to smatra potrebnim, pridržajern prava stvarnog tereta (čl. 587. ZOO-a). Naime, ako primatelj uzdržavanja daje nekretninu, može odrediti da se u njegovu korist na njoj osnuje stvarni teret uzdržavanja. Vidjeti o tome članak 587. ZOO-a te članke 259. i 260. ZV-a. Time se primatelj uzdržavanja može zaštititi za slučaj ako bi davatelj uzdržavanja otuđio tu nekretninu. Novi stjecatelj mogao bi je steći samo s navedenim stvarnim teretom.

Na takav zaključak upućuje i sama dikcija članka 589. ZOO-a, prema kojoj se na ugovor o dosmrtnom uzdržavanju na odgovarajući način primjenjuju (potcrtao J. C.) odredbe ovoga Zakona o ugovoru o doživotnom uzdržavanju.

Pojam »odgovarajući« nije istovjetan pojmu »isti«. Riječ odgovarajući mogli bismo izraziti i riječima »shod-ni« ili »prikladan«¹².

4.3. Nužnost vjerodostojnog tumačenja Zakona

Smatramo da propise treba tumačiti tako da, kad god je to moguće, smanje složenost nekog postupka ili zahtjeva zakonodavca. Ovdje smatramo da to znači da kao i kod većine drugih prijenosa vlasništva, za valjanost ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, ne trebaju, posebno uz mogućnost ugovaranja stvarnog tereta uzdržavanja, daljnja jamstva, već je dovoljan pisani oblik i ovjera potpisa darovatelja i primatelja uzdržavanja na tom ugovoru.

Tu raspru razriješit će, dakako, sudska praksa. No, teško je ubrzo očekivati stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske (pa možebitno i Ustavnog suda Republike Hrvatske), jer ono ne može biti, bar u pravilu, drukčije izraženo osim odlukom o reviziji. Stoga predlažemo, jer je riječ o izuzetno teškim (egzistencijalnim) posljedicama za ugovaratelje, da nastale dvojbe o sadržaju članka 589. ZOO/05 glede oblika ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, posebno pitanja ovjere, razriješi zakonodavac vjerodostojnim tumačenjem.¹³

*Jadranko Crnić je umirovljeni predsjednik Ustavnog suda Republike Hrvatske.
Difficile est satiram non scribere. (Juvenal)
¹ Prema Karl-Georg Zierlein: Uloga ustavnih sudova pri interpretaciji pravnih normi, Zbornik, Novi Vinodolski i dr., Organizator, Zagreb, 2000., str. 327.
² Učinili smo to prema registru pravnih propisa Republike Hrvatske, Novi informator, Zagreb, br. 5358-5359 od 13. i 16. srpnja 2005.
³ Vidjeti o tome Hrvoje Kačer: Ugovori o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju, Zbornik Zakon o obveznim odnosima, Inženjerski biro d.d., Zagreb, 2005., str. 165 i 170. U istom smislu može se izvesti zaključak iz članka Olge Jelčić: Ugovori o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju: Novo nasljednopravno uređenje, Narodne novine, d.d. 2003., str. 93 i 96.
⁴ Vidjeti o tome Ivica Crnih - Mihajlo Dika: Zakon o javnom bilježništvu, Organizator, Zagreb 1994., str. 169. Vidjeti o javnobilježničkom aktu i Mihajlo Dika: Javnobilježnička služba u Republici Hrvatskoj, Pravo i porezi, br. 12/02, str. 3 i br. 2/02, str. 3.
⁵ Vidjeti o tome i Nikola Gavella: Nasljedno pravo, II izdanje, Informator, Zagreb, 1990., str. 359 i 367.
6 U tom smislu vidjeti i Olga Jelčić: Ugovori o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju, u knjizi Novo nasljednopravno uređenje, Narodne novine d.d., Zagreb, 2003., str. 97.
⁷ Vidjeti i Nikola Gavella: Nasljedno pravo, Informator, Zagreb, 1980., str. 367. Vidjeti isto u članku J. Crnić: Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, /nfor- mator br. 5123 od 12. 4. 2003., str. 5 te u knjizi J. Crnić: Zakon o nasljeđivanju s komentarom, Organizator, Zagreb, 2003., str. 537.
⁸ Hrvatski sabor, Klasa: 330-01/04-01/05, Urbroj: 61-04-02 od 2. prosinca 2004., P. Z. br. 226 Prijedlog Zakona o obveznim odnosima.
⁹ Vidjeti i u N. Gavella, op. cit., str. 378, bilješka 889, te Čl. 52. ZZK-a.
¹⁰ Vidjeti Kačer, op. cit., str. 172.
¹¹ Vidjeti čl. 77. ZJB-a.
¹² Vidjeti o tome i Hrvatski enciklopedijski rječnik, Knjiga 7., izdanje Jutarnji list i Novi Liber, Zagreb, str. 96.
¹³ Vidjeti o tome i članak 171.-173. Poslovnika Hrvatskog sabora (Nar. nov., br. 6/02 - proč. tekst i 41/02, 91/03 i 58/04), te Teodor Antić: Vjerodostojno tumačenje zakona kroz praksu Hrvatskog sabora, Informator, Zagreb, br. 5309 od 22. siječnja 2005., str. 17, zatim Ljubomir Valković: Uz vjerodostojno (autentično) tumačenje zakona. Informator, Zagreb, br. 5317 od 19. veljače 2005., str. 11, te Siniša Rodin: Demokratsko-pluralistička kritika instituta tzv. vjerodostojnog tumačenja. Informator, Zagreb, br. 5337-5338 od 30. 4. i 4. 5. 2005., str. 1.