Uvod
Uvod Izborni sustav za izbor zastupnika u Hrvatski sabor, a u nešto manjoj mjeri izborni sustav za izbor vijećnika u lokalna predstavnička tijela (općinska i gradska vijeća i županijske skupštine), od prvih višestranačkih izbora 1990. godine pa do danas karakteriziraju učestale promjene metoda pretvaranja glasova u mandate, od većinskih izbora preko mješovitih većinsko-razmjernih, pa do izbora sustavom razmjernog predstavništva. Taj proces, napose u stranačkoj i široj političkoj javnosti, ali i u stručnoj javnosti, prati kontinuirana rasprava, često bez mnogo argumenata, o prednostima, odnosno manama, pa prema tome prihvatljivosti ili neprihvatljivosti pojedinog od navedenih vrsta izbornih sustava. Pritom se stajališta najčešće zauzimaju prema predmnijevanim interesima pojedinih stranaka s obzirom na utjecaj pojedinih od tih sustava na njihov veći ili manji mogući izborni uspjeh.

Pregled razvitka izbornog sustava za izbor zastupnika u Hrvatski sabor
Izbor zastupnika u Hrvatski sabor od 1992. do zaključno 2001. godine bio je zakonski uređen, polazeći od njegove dvodomne strukture: Zastupničkog doma i Županijskog doma. Županijski dom ukinut je Ustavnim promjenama iz 2001. godine (Nar. nov., br. 29/01) pa se od tada, počevši od zastupničkih izbora 2003. godine, zastupnici biraju u jednodomni Hrvatski sabor. Izborni sustav za izbor zastupnika u Zastupnički dom Hrvatskog sabora prema Zakonu o izborima zastupnika u Sabor Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 22/92) bio je mješovit većinsko - razmjerni sustav. Na izborima za Zastupnički dom 1992. godine 60 se zastupnika biralo po jedan u svakoj izbornoj jedinici relativnom većinom, a 60 zastupnika na temelju državnih lista razmjernim (proporcionalnim) sustavom uz primjenu d’ Hondtove metode, a pritom je čitava država bila jedna izborna jedinica. Prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o izborima zastupnika u Sabor Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 68/95) zadržan je dotadašnji mješoviti većinsko-razmjerni sustav, ali je u korist razmjernog sustava izmijenjen odnos između njegove dvije sastavnice većinskog i razmjernog sustava. Tako se na izborima za Zastupnički dom, umjesto odnosa 50% prema 50% izbora relativnom većinom i razmjernim sustavom, nešto više od 75% zastupnika, njih 80 biralo razmjernim sustavom d’ Hondtovom metodom izračuna na razini čitave države, kao jedne izborne jedinice, a nešto manje od 25%, njih 28 biralo se relativnom većinom pojedinačnim izborom po jedan u svakoj izbornoj jedinici.    Zakonom o izboru zastupnika u Hrvatski državni sabor (Nar. nov., br. 115/99), donesenog na temelju Okvirnog prijedloga temeljnih načela i instituta izbornog zakonodavstva, koji je 17. ožujka 1999. g. Saboru predložila Stručna radna skupina (prof. dr. Mirjana Kasapović, prof. dr. Branko Smerdel, prof. dr. Smiljko Sokol, prof. dr. Ivan Grdešić i doc. dr. Mario Jelušić), napušten je mješovit razmjerno-većinski sustav i primijenjen razmjerni sustav u deset izbornih jedinica, a razmotrit ćemo ga u poglavlju koje slijedi. Prema ovom Zakonu održani su izbori za Zastupnički dom 2000. godine, a uz određene izmjene, koje su se većim dijelom odnosile na redigiranje Zakona s obzirom na činjenicu ukidanja Županijskog doma 2001. godine, izvršene Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski državni sabor 2003. godine (Nar. nov., br. 53/03), i izbori zastupnika u Hrvatski sabor 2003. godine. Današnji hrvatski izborni sustav za izbor zastupnika u Hrvatski sabor određen je netom navedenim zakonima, uz napomenu da je od njih oblikovan Zakon o izborima zastupnika u Hrvatski sabor (proč. tekst) - (Nar. nov., br. 69/03), prema kojem ćemo, u tekstu koji slijedi, razmotriti  njegova temeljna obilježja. Valja još napomenuti da je za izbor zastupnika u Županijski dom u razdoblju dok je ustavno to bio drugi dom Hrvatskog sabora, na oba izbora koja su održana 1993. i 1997. godine, bio primijenjen razmjerni sustav tako da su svaka županija i Grad Zagreb bili po jedna izborna jedinica u kojoj su se birala tri zastupnika.

Zastupnici se u Hrvatski sabor biraju razmjernim izbornim sustavom
Prema Zakonu o izborima zastupnika u Hrvatski sabor (proč. tekst) - (Nar. nov., br. 69/03) zastupnici se u Hrvatski sabor biraju razmjernim izbornim sustavom tako da je područje Republike Hrvatske podijeljeno na deset izbornih jedinica, te se u svakoj izbornoj jedinici, na temelju lista, bira po 14 zastupnika, odnosno ukupno 140 zastupnika. Da bi se što potpunije osigurala stvarna jednakost biračkog prava, Zakon određuje da se izborne jedinice oblikuju Zakonom o izbornim jedinicama tako da se broj birača u izbornim jedinicama ne smije razlikovati više od plus-minus 5%o. Pri određivanju izbornih jedinica mora se, koliko je to najviše moguće, voditi računa o zakonom utvrđenim područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj (čl. 35. i čl. 36. Zakona). Pretvaranje glasova u zastupničke mandate, odnosno dioba zastupničkog mandata obavlja se s pomoću d’ Hondtova sustava izračuna.

U tom smislu broj zastupnika koji će biti izabran sa svake liste izborne jedinice utvrđuje se na sljedeći način: Ukupan broj važećih glasova koji je dobila svaka lista (biračka masa liste) dijeli se s brojevima od 1 do zaključno 14, pri čemu se uvažavaju i decimalni ostaci. Od svih dobivenih rezultata, zastupnička mjesta osvajaju one liste na kojima se iskaže 14 brojčano najvećih rezultata uključujući decimalne ostatke. Svaka od tih lista dobiva onoliki broj zastupničkih mjesta u Saboru koliko je postigla pojedinačnih rezultata među 14 brojčano najvećih rezultata (čl. 37. Zakona). Zakon propisuje jedinstveni izborni prag (prohibitivnu klauzulu) bez obzira na to radilo se o listi jedne stranke ili o koalicijskoj listi dviju ili više stranaka. Taj je prag 5% važećih glasova birača u izbornoj jedinici (čl. 38. Zakona). To znači da pravo na sudjelovanje u diobi zastupničkih mjesta u izbornoj jedinici ostvaruju samo one liste koje ispune zakonski uvjet prelaska izbornog praga. Valja napomenuti da je izborni prag samo, jednostavno rečeno, ulaznica za sudjelovanje u diobi zastupničkih mjesta, a ne i unaprijed zajamčen minimalni postotak važećih glasova potreban za jedno zastupničko mjesto. Koliko će u postotku izraženih važećih glasova biti stvarno potrebno za osvajanje jednog zastupničkog mjesta u izbornoj jedinici ovisi ponajprije o indeksu razmjernosti. S obzirom na relativno velik broj zastupnika (14) koji se bira u izbornim jedinicama, izborni prag od 5% kako su to pokazali rezultati izbora 2000. i 2003. godine, u pravilu je samo nešto niži od stvarnog postotka koji je potreban za osvajanje jednog zastupničkog mjesta u izbornoj jedinici. Sa svake liste izabrani su kandidati od rednog broja 1. pa do rednog broja koliko je određena lista dobila zastupničkih mjesta. Zamjenici zastupnika sa svake liste izborne jedinice su kandidati koji nisu izabrani (čl. 39. Zakona). Primijenjen je, dakle, sustav vezane liste prema kojem veću mogućnost da bude izabran za zastupnika ima kandidat, dakako ovisno o ukupnom broju glasova koje je dobila lista, koji je na višem mjestu na listi.

Izbor zastupnika od birača koji nemaju prebivalište u Republici Hrvatskoj
Birači koji nemaju prebivalište u Republici Hrvatskoj biraju zastupnike na temelju lista s po 14 kandidata u posebnoj izbornoj jedinici. Broj zastupnika koje će izabrati birači koji nemaju prebivalište u Republici Hrvatskoj, u posebnoj izbornoj jedinici, utvrđuje se na sljedeći način: - ukupni broj važećih glasova birača u deset izbornih jedinica u Republici Hrvatskoj dijeli se sa 140, koliko se ukupno zastupnika  bira u tim izbornim jedinicama,

dobivenim rezultatom (količnikom) dijeli se broj važećih glasova u posebnoj izbornoj jedinici, - rezultat koji se dobije jest ukupan broj zastupnika koji je izabran u posebnoj izbornoj jedinici. Ako rezultat nije cijeli broj, zaokružuje se na cijeli broj od 0,5 na više, a ispod 0,5 na niže (čl. 40. i čl. 41. Zakona). Tim sustavom, tzv. nefi ksne kvote, postiže se da glas birača koji nemaju prebivalište u Republici Hrvatskoj vrijedi, bez obzira na to koliko tih birača izađe na izbore, jednako kao i glas birača s prebivalištem u Republici Hrvatskoj. Nakon što se utvrdi ukupni broj zastupnika koji je izabran u posebnoj izbornoj jedinici, od birača koji nemaju prebivalište u Republici Hrvatskoj, određuje se koliko će koja od lista koje su kandidirane u toj izbornoj jedinici dobiti zastupničkih mjesta. To se čini prema d’ Hondtovoj metodi izračuna, uz uvjet izbornog praga od 5% jednako kao i pri izboru zastupnika koje biraju birači s prebivalištem u Republici Hrvatskoj. Iz netom navedenoga slijedi da se kod primjene sustava unaprijed neodređene (nefi ksne) kvote (što govori i sâm naziv) ne određuje, pa ni ne zna prije nego što se izračunaju izborni rezultati, koliko će zastupnika biti ukupno izabrano u posebnoj jedinici u kojoj zastupnike biraju birači koji nemaju prebivalište u Republici Hrvatskoj. Taj broj ovisi, prvo, o ukupnom broju važećih glasova birača u svih deset izbornih jedinica u Republici Hrvatskoj i, drugo, o broju važećih glasova u posebnoj izbornoj jedinici. Tako je na izborima 2000. godine u posebnoj izbornoj jedinici bilo izabrano 6 a na izborima 2003. godine 4 zastupnika u Hrvatski sabor. Sustav nefi ksne kvote u posebnoj izbornoj jedinici ima za posljedicu da se izbornim zakonom ne može unaprijed odrediti ukupan broj zastupnika koji se bira u Hrvatski sabor unutar ustavnog okvira od najmanje 100 a najviše 160 zastupnika. 

Ostvarivanje prava na zastupljenost u Hrvatskom saboru pripadnika nacionalnih manjina
Sukladno Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina, pripadnicima nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj jamči se pravo na zastupljenost u Hrvatskom saboru. Oni imaju pravo birati 8 zastupnika u Sabor, koji se biraju u posebnoj izbornoj jedinici koju čini područje Republike Hrvatske (članak 15. Zakona). Pripadnici srpske nacionalne manjine biraju 3 zastupnika. Pripadnici mađarske nacionalne manjine biraju jednog zastupnika. Pripadnici talijanske nacionalne manjine biraju jednog zastupnika. Pripadnici češke i slovačke nacionalne manjine biraju, zajedno, jednog zastupnika.

Pripadnici austrijske, bugarske, njemačke, poljske, romske, rumunjske, rusinske, ruske, turske, ukrajinske, vlaške i židovske nacionalne manjine biraju, zajedno, jednog zastupnika.  Pripadnici albanske, bošnjačke, crnogorske, makedonske i slovenske nacionalne manjine biraju, zajedno, jednog zastupnika. Pripadnici srpske, mađarske i talijanske nacionalne manjine, koji sami biraju tri, odnosno jednog zastupnika uz kandidate za zastupnika, predlažu i kandidata za njegovog zamjenika koji se bira zajedno s njim. Pripadnici ostalih nacionalnih manjina koji biraju jednog zastupnika s drugom ili više drugih nacionalnih manjina, predlažu samo kandidata za zastupnika, a njegovim zamjenikom postaje zastupnički kandidat koji je odmah iza izabranog zastupnika dobio najviše glasova (čl. 16. Zakona). Pripadnici nacionalnih manjina biraju zastupnike u Sabor pojedinačnim izborom tako da je za zastupnika izabran kandidat koji je dobio najveći broj glasova birača koji su glasovali, odnosno relativnu većinu. Ako dva ili više kandidata dobiju isti broj glasova, izbori se ponavljaju.

Kritički osvrt na moguće promjene izbornog sustava za izbor zastupnika u Hrvatski sabor
Mišljenja smo da je Zakonom o izborima u Hrvatski sabor 1999. g. prihvaćen razmjerni izborni sustav unutar kojeg se zastupnici biraju, kako je već prije iscrpno izloženo, u više izbornih jedinica a ne u jednoj izbornoj jedinici koja bi obuhvaćala područje čitave Republike Hrvatske, uspio osigurati relativnu ravnotežu pravednosti izbora, jer nije rezultirao prevelikom nadpredstavljenošću i podpredstavljenošću stranaka koje sudjeluju u izboru, i načela učinkovitosti političke vlasti jer nije dovodio do zastupljenosti u Saboru prevelikog broja malih političkih stranaka koje ne mogu međusobno koalirati.

Neovisno o prethodnom mišljenju, činjenica je da je tim Zakonom oblikovan izborni sustav jedini koji je od 1990. godine do danas u Hrvatskoj primijenjen, bez bitnih izmjena, na dva uzastopna izbora zastupnika 2000. i 2003. godine. Pritom je na jednim i na drugim izborima došlo do izborne promjene do tada vladajuće parlamentarne većine.

Valja, međutim, očekivati da će vrlo vjerojatno do sljedećih zastupničkih izbora, ako budu redoviti, 2007. godine važeći razmjerni izborni sustav biti promijenjen i donesen novi zakon o izborima zastupnika. U hrvatskoj političkoj stranačkoj javnosti do danas su uglavnom oblikovana dva načelna prijedloga o promjeni aktualnog izbornog sustava. Prema jednom prijedlogu bio bi zadržan razmjerni sustav, ali tako da, uz zadržavanje izbornog praga od 5% za stranačku, koalicijsku ili neovisnu listu, područje čitave Republike Hrvatske bude jedna izborna jedinica u kojoj bi svi birači koji izađu na izbore birali sve zastupnike. Prema drugom prijedlogu vratilo bi se na mješoviti, odnosno kombinirani razmjerno-većinski sustav koji je bio primijenjen na izborima 1992. i 1995. godine. No, u odnosu na prethodne varijante, mješoviti bi sustav imao veći udjel razmjernog sustava. Predlaže se, naime, da se od 140 zastupnika Sabora njih 120 bira razmjernim sustavom tako da područje čitave Republike Hrvatske bude jedna izborna jedinica, a da se 20 zastupnika bira po jedan u svakoj izbornoj jedinici, relativnom većinom. Taj prijedlog, također, zadržava izborni prag od 5%. Smatramo da ni jedan ni drugi osnovni prijedlog izmjena postojećeg razmjernog izbornog sustava u više izbornih jedinica nije svrhovit s motrišta razvitka i poželjnih obilježja hrvatskog višestranačja i parlamentarne demokracije, odnosno jačanja

Izbor članova predstavničkih tijela (općinskih, gradskih i županijskih vijećnika) jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave
Izbori u lokalna predstavnička tijela (općinska i gradska vijeća) i područna (regionalna) predstavnička tijela (županijske skupštine i Skupština Grada Zagreba) propisani su u Zakonu o izboru članova predstavničkih tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave (Nar. nov., br. 33/01) koji je više puta mijenjan i dopunjavan (Nar. nov., br. 10/02, 155/02, 45/03, 43/04 i 40/05). Zbog toga je donesen pročišćeni tekst Zakona koji obuhvaća sve njegove izmjene i dopune. Zakon o izboru članova predstavničkih tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave (pročišćeni tekst), prema kojem se razmatra način izbora tih tijela, objavljen je u Narodnim novinama, broj 45/05. Ponajprije valja istaknuti da Zakon i aktivno i pasivno biračko pravo, koje imaju hrvatski državljani s navršenih 18 godina veže uz prebivalište za područje jedinice za čije se predstavničko tijelo izbori provode (čl. 2. Zakona). Izbore za članove predstavničkih tijela jedinica raspisuje Vlada Republike Hrvatske posebnom odlukom kojom utvrđuje točan datum održanja izbora. Posebno je zanimljivo da Zakon sadržava odredbu koju nisu imali prethodni zakoni o izborima za tijela lokalne i područne samouprave, a nemaju ni zakoni o izboru zastupnika u Hrvatski sabor, prema kojoj se točno određuje vrijeme održavanja redovitih izbora. Redoviti izbori održavaju se treće nedjelje u svibnju mjesecu, svake četvrte godine (čl. 4. st. 1. Zakona). Prijevremeni izbori do kojih dolazi zbog raspuštanja predstavničkog tijela moraju se održati u roku 60 dana od dana raspuštanja. Od dana raspisivanja pa do dana izbora ne može proteći manje od 30 niti više od 60 dana. Kad je predstavničko tijelo raspušteno u kalendarskoj godini u kojoj se održavaju redoviti izbori, a prije njihovog održavanja, u toj se jedinici neće raspisati i održati prijevremeni izbori (čl. 4., st. 3.–5. Zakona). Članovi predstavničkih tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave biraju se razmjernim (proporcionalnim) izbornim sustavom.

Pritom cijelo područje jedinice čini jednu izbornu jedinicu. Svi birači koji imaju prebivalište na području te jedinice i koji pristupe glasovanju, na temelju kandidatskih lista, biraju sve članove predstavničkog tijela jedinice. Pretvaranje glasova u mandate, odnosno dioba vijećničkih mandata obavlja se d’ Hondtovom metodom, kako je već objašnjeno (čl. 27. Zakona).

Moguće promjene izbornog sustava za izbor vijećnika i njihovi razlozi
Primjena razmjernog sustava na lokalnim izborima u varijanti da čitava lokalna jedinica čini jednu izbornu jedinicu potiče zastupljenost velikog broja političkih stranaka u lokalnim predstavničkim tijelima, što u lokalnim uvjetima, napose manjim općinama i gradovima, otežava izbor stabilnih izvršnih tijela (načelnika, odnosno gradonačelnika te povjerenstava). Zbog toga se relativno često, zbog raspada do tada većinske stranačke koalicije ili prelaska jednog ili više vijećnika iz jedne u drugu stranku, u mnogim lokalnim jedinicama moraju raspisivati prijevremeni izbori. Osim toga primjena razmjernog sustava vezanim stranačkim listama čini lokalne izbore gotovo isključivo stranačkim, s istovrsnim karakteristikama međustranačkih odnosa kao što su na izborima na državnoj razini i nakon njih. Da bi lokalni izbori bili više izražaj neposredne volje građana, a na njima izabrani predstavnici izražavali primarno specifi čno lokalne, a ne pretežito opće stranačke interese, predlažu se različite izmjene današnjeg razmjernog izbornog sustava. Tako neki predlažu da se za izbor u svim jedinicama lokalne i područne samouprave, umjesto razmjernog prihvati većinski izborni sustav. Pritom se, uglavnom, predlaže izborni sustav apsolutne većine koji dovodi do izbora u dva izborna kruga. Drugi predlažu prihvaćanje većinskog, i to u varijanti relativne većine, izbornog sustava samo u manjim općinama i gradovima, dok bi se u ostalim jedinicama lokalne samouprave te županijama i Gradu Zagrebu primijenio mješoviti razmjerno-većinski sustav ili zadržao razmjerni sustav. Prema našem mišljenju, polazeći od temeljne svrhe lokalnih izbora koji ih razlikuje od izbora za državni parlament, kao i od sustava lokalne i regionalne samouprave, kakav je primijenjen danas u Hrvatskoj, najsvrhovitijim nam se čini primjena različitih izbornih sustava u pojedinim vrstama lokalnih i regionalnih jedinica. Smatramo da bi u općinama i gradovima do 40.000 stanovnika trebalo primijeniti većinski izborni sustav i to u varijanti apsolutne većine u izbornim jedinicama u kojima se u svakoj bira po jedan vijećnik. Taj bi sustav najviše personalizirao lokalne izbore, i koliko je to institucionalno moguće, smanjio njihov danas isključivo stranački karakter. U velikim bi gradovima (većim od 40.000 stanovnika) i u županijama, trebalo primijeniti mješoviti većinsko-razmjerni izborni sustav u varijanti da se polovica vijećnika bira sustavom relativne većine u izbornim jedinicama u kojima se bira u svakoj po jedan vijećnik, a polovica vijećnika razmjernim sustavom, tako da je čitav grad, odnosno županija jedna izborna jedinica. Mješovitim većinsko-razmjernim izbornim sustavom omogućila bi se djelomična personalizacija izbora u velikim gradovima i županijama uz istodobno njihov stranački karakter. Taj bi sustav, prema učincima na zastupljenost u gradskim, odnosno županijskim skupštinama, pogodovao većim strankama i utjecao na stabilnost gradske, odnosno županijske vlasti, ne dovodeći, ipak, do dvostranačkog sustava, već potičući tendencije prema bipolarizaciji stranaka na dvije koalicije.

Neposredni izbor načelnika, gradonačelnika i župana – da ili ne?
Danas se, prema Zakonu o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (Nar. nov., br. 33/01, 60/01, 129/05), načelnik, gradonačelnik i župan biraju posredno od općinskog, odnosno gradskog vijeća i županijske skupštine, kojim tijelima su, kao i poglavarstvo kojem su na čelu, politički odgovorni. Ukratko, sustav ustrojstva lokalne, odnosno područne samoupravne vlasti danas ima temeljna obilježja parlamentarnog sustava, s kolegijalnom izvršnom vlašću – poglavarstvom, uz naglašene ovlasti načelnika, gradonačelnika, odnosno župana.   No, već dulje vrijeme predlaže se uvođenje neposrednog izbora načelnika, gradonačelnika i župana. Nakon duljih rasprava oblikovano je već više zakonskih nacrta kojima se predlaže takav izbor i s time povezane odgovarajuće promjene ustrojstva lokalne, odnosno područne samoupravne vlasti. S obzirom na to da neposredni izbor načelno podržavaju političke stranke u Hrvatskom saboru, gotovo je sigurno da će, prije ili kasnije, on biti i prihvaćen. U prilog neposrednog izbora načelnika, gradonačelnika i župana navode se mnogi razlozi kao što su: veća legitimnost takvog izbora, veća identifi kacija građana s lokalnom vlašću te bolje upravljanje i veća stabilnost lokalne vlasti i lokalne, odnosno regionalne samouprave u cijelosti. Osim toga, ističe se da bi se neposrednim izborom lokalnih čelnika izvršne vlasti smanjila prevlast središnjih stranačkih tijela pa i stranaka uopće, unutar sustava oblikovanja tijela i obavljanja poslova lokalne, odnosno regionalne samouprave. Konačno,  neposredni je izbor, za razliku od današnjeg posrednog izbora, prema svim ispitivanjima javnog mijenja, gotovo opće prihvatljiv. Ako se prihvati neposredni izbor načelnika, gradonačelnika i župana, morala bi se napustiti sadašnja lokalna inačica parlamentarnog sustava i uvesti svojevrstan lokalni predsjednički sustav. Neposredno izabrani lokalni, odnosno regionalni čelnici ne bi mogli politički odgovarati lokalnim, odnosno regionalnim predstavničkim tijelima. Oni bi bili u punom i pravom smislu riječi organizacijski i funkcionalno neovisni šefovi lokalne, odnosno regionalne izvršne vlasti. Njihova odgovornost dolazila bi do izražaja na izborima, a između njih samo ako se prihvati neka varijanta američkog recall sustava, odnosno opoziva. Primjerice, da ih na prijedlog apsolutne većine svih vijećnika ili dvotrećinske većine  tzv. prijevremenim izborima može opozvati lokalno, odnosno regionalno biračko tijelo. Smatramo da bi neposredni izbor načelnika, gradonačelnika i župana, odnosno njime oblikovan lokalni predsjednički sustav, u današnjim hrvatskim društvenim i političkim uvjetima, doveo do pretjerane koncentracije odlučivanja i političke moći u jednoj osobi, što bi, ukratko, rezultiralo svojevrsnim lokalnim prezidencijalizmom uz sve karakteristične pojave koje ga prate kao što su, ponajprije, klijentelizam i s time povezana koruptivnost. Osim toga veliko je pitanje kako bi, odnosno bi li, u situaciji kad je neposredno izabrani načelnik, gradonačelnik ili župan jedne političke (stranačke) boje, a većina u predstavničkom tijelu dotične jedinice druge političke boje, kohabitacija između izvršne i zakonodavne lokalne vlasti mogla funkcionirati. Kako bi se, u slučaju njihova sukoba, on rješavao? To pitanje povezano je s odgovornošću neposredno izabranog načelnika, gradonačelnika i župana koji načelno, kako je već izneseno, ne bi mogli odgovarati predstavničkom tijelu već samo biračima. Takva bi se odgovornost u praksi, mišljenja smo, vrlo teško mogla ostvarivati. Zbog već prije ukratko iznesenih razloga, nismo pobornici prihvaćanja neposrednog izbora načelnika, gradonačelnika i župana. Štoviše, mišljenja smo da bi on mogao rezultirati nekim dosta opasnim posljedicama, ne samo za funkcioniranje sustava lokalne, odnosno regionalne samouprave već i za hrvatski politički sustav u cijelosti. Smatramo da neposredni izbor lokalnih, odnosno regionalnih čelnika ne bi doveo do slabljenja prevlasti političkih stranaka na lokalnoj i regionalnoj razini već bi je, nasuprot, realno osnažio, jer bi u pretežitom broju općina, a napose gradova i županija mogućnost biti izabranima imali bi ponajprije lokalni vođe najjačih političkih stranaka u dotičnoj lokalnoj jedinici. Jednom neposredno izabrani za gradonačelnike u velikim gradovima i za župane, lokalni, odnosno regionalni stranački vođe, bitno bi ojačali svoju moć i unutar središnjih stranačkih tijela i tako osnažili već ionako prisutnu pojavu izrazite koncentracije moći unutar stranačkih vodstava svih većih hrvatskih političkih stranaka. Predsjednički sustav u lokalnim i regionalnim samoupravnim jedinicama potaknuo bi snaženje populizma koji već i danas karakterizira, kako hrvatski politički sustav u cijelosti, tako i napose njegovo ostvarivanje u velikim gradovima i mnogim županijama. Takve tendencije, u situaciji kad je realno potrebno i kad se očekuje veća decentralizacija i regionalizacija Hrvatske, mogu bitno negativno utjecati na taj proces i realno ga, potičući sukobljavanje lokalnih i regionalnih moćnih čelnika s čelnicima središnje državne vlasti (uz istodobno istovrsne sukobe unutar većih političkih stranaka), oslabiti i zakočiti. Ukratko, pitanje neposrednog izbora lokalnih i regionalnih čelnika veliki je, prema mnogima, realno očekivanima učincima, potencijalno negativni izazov bliže budućnosti hrvatskog političkog sustava.