1. Kronološki prikaz hrvatsko-slovenskih pregovora o morskoj granici
Pregovori o graničnim pitanjima započeli su ubrzo nakon osamostaljenja Hrvatske i Slovenije 25. lipnja 1991. godine. U dosadašnjim su pregovorima države postigle suglasnost da niti jedna nema prema drugoj teritorijalnih pretenzija, da je osnova za utvrđivanje granice na kopnu, stanje granica između bivših republika SFRJ na dan 25. lipnja 1991., da granice na moru između bivših republika nisu bile utvrđene te da se one moraju povući sukladno međunarodnom pravu. Najvažniji događaji vezani uz pregovore dviju država o povlačenju međusobne granice jesu:

- Nacrt sporazuma o zajedničkoj granici, kojim granica teče donjim tokom rijeke Dragonje i nastavlja se sredinom Piranskog zaljeva do talijanske granice, kojeg je 29. listopada 1991. Slovenija uručila hrvatskom izaslanstvu;

- 17. siječnja 1992. osnivanje radne skupine koja je na području Piranskog zaljeva utvrdila stanje granice;

- Memorandum o Piranskom zaljevu kojeg je slovenski parlament usvojio 7. travnja 1993., kojim se Slovenija zauzela za cjelovitost Piranskog zaljeva pod slovenskim suverenitetom i za teritorijalni izlaz Slovenije do otvorenog mora;

- Prijedlog Republike Hrvatske od 25. svibnja 1993. i Stajališta Vlade RH od 18. studenog 1993. da granica teče Dragonjom i Kanalom sv. Odorika, a da se na moru primijeni crta sredine, budući da je tako glasio i prvi slovenski prijedlog sporazuma o granici;

- Stav ekspertne skupine Državne komisije za granice RH, travnja 1994. da su na razini ekspertnih skupina glede Piranskog zaljeva iscrpljene sve mogućnosti za bilo kakvo daljnje usuglašavanje stavova;

- Deklaracija Hrvatskog državnog sabora o stanju međudržavnih odnosa Hrvatske i Slovenije u kojoj se traži da se kao metoda razgraničenja primijeni ekvidistanca, dok se ne postigne sporazum;

- Sastanak dviju država u Washingtonu od 15. svibnja 1999. s nekadašnjim ministrom obrane SAD W. Perryem kao posrednikom pri rješavanju graničnih pitanja, čije dobre usluge nisu dale rezultata;

- Prijedlog Republike Slovenije za privremeno rješenje iz 1999.

- Stajališta (Positions) Republike Slovenije o razgraničenju morske granice iz 1999;

- Odgovor Republike Slovenije na »Odgovor Republike Hrvatske« o Stajalištima ... iz 1999.

2. Memorandum o Piranskom zaljevu od 7. 4. 1993.
Republika Slovenija je odmah nakon raspada bivše SFRJ, u prvim kontaktima s predstavnicima Republike Hrvatske i na početku rada ekspertnih skupina država, dala jasno na znanje da polaže pravo na ukupni akvatorij Piranskog zaljeva i da ga smatra integralnim dijelom njezina državnog područja Taj je stav dobio svoju potvrdu u pisanom i službenom obliku u Memorandumu od 7. 4. 1993. godine (u nastavku teksta: Memorandum 93).

Memorandum valja smatrati najvažnijim i nezaobilznim dokumentom u ukupnom pitanju razgraničenja između Republike Hrvatske i Slovenije na moru. Naime, smatra se da je «Državni zbor» (parlament Slovenije) raspravljao i potvrdio Memorandum, te je odlučeno da njegova stajališta i zaključci obvezuju slovensku vladu, između ostalog i stajalište da Piranski zaljev u cijelosti pripada Sloveniji.

Ukupni tekst Memoranduma zaslužuje savjesnu analizu, no njegova središnja i najvažnija tvrdnja ipak je sadržana u sljedećoj rečenici:

»Republika Slovenija se zauzima za očuvanje cjelovitosti Piranskog zaljeva pod njenim suverenitetom i jurisdikcijom i za izlaz na otvoreno more na temelju dopuštenih kriterija međunarodnog prava te uvažavanja specifične situacije Republike Slovenije».

Valja utvrditi da su u toj rečenici Memoranduma postavljena dva odvojena zahtjeva: (1) zahtjev za očuvanjem cjelovitosti Piranskog zaljeva pod slovenskom suverenošću i (2) zahtjev za direktnim pristupom otvorenom moru.

2.1. Zahtjev za suverenošću nad Piranskim zaljevom
Ponajprije, taj zahtjev znači da bi u Zaljevu, koji je okružen s dvije obalne države, samo jedna država imala suverenost nad cijelom površinom mora u Zaljevu, stupom vode ispod površine, morskim dnom i podzemljem te zračnim prostorom iznad njegove površine. Time se jednoj obalnoj državi uskraćuje pravo na more ispred njezine obale, odnosno uskraćuje se pravo na teritorijalno more zajamčeno člankom 1. Konvencije o teritorijalnom moru i vanjskom pojasu iz 1958., odnosno člankom 2. Konvencije o pravu mora iz 1982. godine koji glasi:

»Suverenost obalne države proteže se izvan njezinog kopnenog područja i njezinih unutrašnjih voda i, ako se radi o arhipelaškoj državi, njezinih arhipelaš-kih voda - na susjedni pojas mora, koji se naziva teritorijalnim morem.

Ta suverenost proteže se na zračni prostor iznad teritorijalnog mora, a i na njegovo dno i podzemlje.

Suverenost nad teritorijalnim morem ostvaruje se prema odredbama ove Konvencije i prema drugim pravilima međunarodnog prava.«

Dakle, nema nikakve dvojbe o tome što Republika Slovenija zahtijeva. Ali to što zahtijeva u očiglednom je protuslovlju s općim međunarodnim javnim pravom, običajnim i ugovornim.

Prema tom zahtjevu, crta razdvajanja u Piranskom zaljevu ne bi se nastavljala od zadnje točke na zajedničkoj graničnoj crti na kopnu koja razdvaja državna područja dviju susjednih država na kopnu. To je posve razumljivo, jer ako je cijeli zaljev pod suverenošću Republike Slovenije, tada nikakvoj crti nema mjesta u tom zaljevu.

Kao treća posljedica tog zahtjeva bila bi da između obalnih država ne bi bilo morske granice, pa tako ni razgraničenja u samom Zaljevu. Naime, Republika Slovenija nikada nije službeno izjavila gdje bi se nastavila granična crta između dviju susjednih država koja je dosegnula obalu u Piranskom zaljevu. Može se samo pretpostavljati da bi ta crta, budući da se dotaknula obale, morala uz obalu Republike Hrvatske slijediti crtu niske vode u pravcu izlaza iz Zaljeva, dakle uz južnu obalu Zaljeva prema rtu Gornja Sa-vudrija. Gdje bi i na kojoj točki ta crta napustila crtu niske vode i krenula prema pučini, da bi postala crta lateralne granice na moru i razdvajala morska državna područja, nije poznato.¹

Kao potpora tom zahtjevu iz Memoranduma iznosi se kvalifikacija Zaljeva kao primjera sui generis. Posebnost Zaljeva, Slovenija temelji na historijskom naslovu i drugim posebnim okolnostima. Nedjeljivost Zaljeva proizlazi iz činjenice da je on, kako to navodi Memorandum, »već povijesno pripadao Piranskoj općini te da je isključivo u svestranoj upotrebi tamošnjeg stanovništva«.

Također se ističe načelo uti possidetis iuris, s obrazloženjem da je Slovenija »izvršavala jurisdikciju i vlast u Piranskom zaljevu u bivšoj SFRJ i da je takvo stanje zatečeno pri proglašenju neovisnosti obiju država na dan 25. lipnja 1991«. Stoga Slovenija u Memorandumu zaključuje da bi bila »najprimjerenija upotreba načela uti possidetis koje pravno potvrđuje stvarno izvršavanje vlasti Republike Slovenije kao bivše republike bivše SFRJ nad cjelovitim zaljevom.

Ukratko, Slovenija svoje pravo nad cijelim Zaljevom temelji na povijesnom naslovu i drugim posebnim okolnostima, od kojih se u prvom redu ističe veća naseljenost sa slovenske strane te gospodarske karakteristike. Povijesni naslov Slovenija dokazuje provođenjem činjenične faktične vlasti koja se očitovala kroz policijsku i gospodarsku kontrolu te ekološku zaštitu. Budući je međunarodnopravni insitut »povijesnog naslova i drugih posebnih okolnosti« osnovno uporište slovenskog zahtjeva za suverenošću nad cijelim Zaljevom, u nastavku teksta taj se institut detaljno analizira.

2.1.1. Stav Republike Hrvatske glede prvog zahtjeva Republika Hrvatska 
Republika Hrvatska odbila je taj zahtjev kao ničim opravdanu teritorijalnu pretenziju koFja je u potpunoj suprotnosti s međunarodnim pravom i činjeničnim stanjem jer bi se time, kao obalna država zaljeva, odrekla dijela svog teritorijalnog mora, odnosno dijela svojeg državnog područja. Republika Hrvatske ne može na svoju štetu i negirati do sada nikad i ni od koga osporavanu normu prava mora (čl. 2. Konvencije 82), da svaka obalna država ima pravo na svoje teritorijalno more pred svojih kopnom.

Pozivanje Slovenije na historijski naslov i posebne okolnosti, ako bi bilo opravdano, moglo bi dovesti od neprimjenjivanja crte sredine, ali nikako do oduzimanja obalnoj državi njezina prava na teritorijalno more. Takav je slučaj, do sada, bio nepoznat u cjelokupnoj međunarodnopravnoj praksi. Kad bi se tom zahtjevu udovoljilo, Republika Hrvatska bila bi prva neovisna obalna država u svijetu čija bi se teritorijalna suverenost prostirala samo do crte niske vode. Do postizanja eventualnog sporazuma, (što predviđa čl. 15 Konvencije 82) crta sredine u Piranskom zaljevu čini privremenu državnu granicu, a susjedne države nisu ovlaštene prije spomenutoga sporazuma proširiti svoje teritorijalno more preko crte sredine jer bi to činilo kršenje norme međunarodnog prava. Nužno je potrebno, prije eventualnog sporazuma, utvrditi točku na kojoj granična crta na kopnu izlazi na morsku obalu u Piranskom zaljevu.

Članak 15. Konvencije glasi: »Kad obale dviju država leže sučelice ili međusobno graniče nijedna od tih dviju država nije ovlaštena, ako među njima nema suprotnog sporazuma, proširiti svoje teritorijalno more preko crte sredine, kojoj je svaka točka jednako udaljena od najbližih točaka polaznih crta, od kojih se mjeri širina teritorijalnog mora svake od tih dviju država. Ova se odredba, međutim, ne primjenjuje, kad je zbog historijskog naslova ili drugih posebnih okolnosti potrebno razgraničiti teritorijalna mora dviju država na drugačiji način. Granična crta između teritorijalnog mora dviju država, kojima obale leže sučelice ili međusobno graniče, treba biti naznačena na pomorskim kartama krupnog mjerila, koje obalne države službeno priznaju«.

2.2. Zahtjev za direktnim izlazom (koridorom) do otvorenog mora
Drugi zahtjev, formuliran u drugom dijelu već navedene rečenice Memoranduma tiče se prostora izvan Piranskog zaljeva. Pitanje je koji je sadržaj i značenje slovenskog zahtjeva za »direktnim izlazom (pristupom) otvorenom moru«. Jasno je da ovdje nije riječ o »pristupu« jer Republika Slovenija, samim time kao obalna država, ima ne samo »pristup« moru nego mnogo više od toga. Na pristup moru imaju pravo države bez morske obale. S obzirom na to da Republika Slovenija ima svoje teritorijalno more, unutrašnje morske vode i luke, ne treba joj »pristup« moru. Stoga je nedvojbeno da taj zahtjev kao i njezin prvi zahtjev znači teritorijalnu pretenziju. Nakon mnogih sastanaka predstavnika Hrvatske i Slovenije na raznim razinama postalo je jasno da se pod rječju »izlaz«, odnosno «ishod», ima razumjeti puna teritorijalna suverenost Slovenije u dijelu hrvatskog mora kojim će se ostvariti »izhod na otprto more«. To je došlo do izražaja kad je bilo riječi o eventualnom «koridoru» koji bi se uspostavio u hrvatskom teritorijalnom moru i koji bi spajao teritorijalno more Slovenije s otvorenim morem. Postalo je očito da je »izhod« zapravo morski prostor koji bi morao biti dio državnog područja Republike Slovenije.

Dvije su osnovne varijante slovenskog zahtjeva. Prva varijanta predviđa da sve što je sjeverno od crte koja spaja teritorijalno more Slovenije s otvorenim morem pripadne Sloveniji, dok bi prema drugoj, blažoj varijanti, Hrvatska sjeverno od slovenskog koridora imala svoju »enklavu« uz talijansku granicu. Zahtjev Slovenije odnosi se na prostor izvan Tršćanskog zaljeva, odnosno na morski prostor koji leži ispred hrvatske obale. Nadalje, značajno je da Slovenija smatra nedostatnim pravo neškodljivog prolaska kroz teritorijalno more, koje je zajamčeno člankom 17. Konvencije o pravu mora i koje pripada svakoj državi. Slovenski Memorandum se, kao i kod zahtjeva za cjelovitosti zaljeva pod slovenskom suverenošću, poziva na načelo pravičnosti i tzv. posebne okolnosti koje spominje članak 12. Konvencije o teritorijalnom moru i vanjskom pojasu iz 1958., odnosno članak 15. Konvencije iz 1982.  

2.2.1. Stav Republike Hrvatske glede drugog zahtjeva
Drugi zahtjev, također, nema uporišta u pozitivnom Pravu mora. Naime, zemljopisne činjenice, tjesnoća i konfiguracija kopna i morskog prostora u Tršćanskom zaljevu takve su da se teritorijalno more Republike Slovenije ne dotiče otvorenog mora. Razumljiva je želja Slovenije za mogućnošću izravnog uplovljavanja iz njezinog teritorijalnog u otvoreno more i obratno (bez nužne plovidbe kroz teritorijalno more Hrvatske ili Italije).

Teškoća je, međutim, u tome što Slovenija putem Memoranduma ostvarenje te mogućnosti temelji u zahtjevu da Hrvatska odstupi dio svog teritorijalnog mora. Iz teksta Memoranduma zaključuje se da slovenska strana svoj zahtjev temelji na međunarodnom pravu, iako se nigdje ne poziva na određenu odredbu Konvencije 82. niti taj zahtjev bilo čime obrazlaže. Dakle, bez utemeljenja zahtjeva na pravnoj osnovi Hrvatska bi trebala povući granicu sa Slovenijom tako da se slovensko teritorijalno more bar na uskom odsjeku dotiče s otvorenim morem.

3. Međunarodnopravni aspekti slovenskih zahtjeva
Prof. Ibler smatra odredbu članka 2. Konvencije 82. temeljnom normom Prava mora, tj. ius cogens, u odnosu na znatni dio Prava mora koje je dispozitivno pravo. Doktrina načelno razlikuje tri vrste zaljeva: pravne, historijske i zaljeve kojima obale pripadaju dvjema ili većem broju država. Pravni zaljevi da bi se njihove vode mogle smatrati unutrašnjim vodama, moraju ispunjavaju uvjete propisane čl. 10. Konvencije 82. S obzirom na to da obale Piranskog zaljeva ne pripadaju samo jednoj državi, ne može se primijeniti članak 10. Konvencije 82. a koji se odnosi na pravne, odnosno historijske zaljeve. Prof. Ibler, iz postojeće prakse država, zaključuje da pojam historijskih zaljeva u načelu obuhvaća samo zaljeve čije obale pripadaju u cijelosti jednoj državi, ne udovoljavaju zahtjevima koje međunarodno pravo postavlja za zaljeve, ali koje obalna država usprkos tome smatra svojim unutrašnjim vodama i međunarodna ih zajednica u konkretnom slučaju prihvaća kao opravdanu iznimku i smatra dijelom pozitivnog prava.

Nadalje, analiza postojeće međunarodne prakse ne otkriva ni jedan slučaj zaljeva kojem obale pripadaju većem broju država, a da je taj zaljev pod suverenošću samo jedne od obalnih država zaljeva. Iz odredbe običajnog i ugovornog prava nedvosmisleno proizlazi da svaka obalna država ima pravo na teritorijalno more. Stoga bi se mogao izvesti zaključak da je zahtjev za cjelovitošću Piranskog zaljeva u suprotnosti s postojećim pravilima međunarodnog prava. Glede drugog zahtjeva može se pretpostaviti da ga Slovenija izvodi iz postojeće međunarodne prakse razgraničenja država na moru. Analizom ugovora i presuda o razgraničenju morskih prostora dolazi se do zaključka da danas postoje samo dva primjera koja, na neki način, podsjećaju na koridor. To je koridor uspostavljen između Monaka i Francuske i koridor uspostavljen odlukom Arbitražnog suda o razgraničenju morskih prostora između Kanade i Francuske. (FN br. 2664-5 i o tome pobliže Ibler). Za razliku od spomenutih primjera slovenski bi se koridor nalazio ispred obala susjedne države. Naime, slobodno protezanje slovenske obale nije moguće zbog karakteristika samog Tršćanskog zaljeva jer se na suprotnoj strani nalazi talijanska obala. Prema prvom prijedlogu slovenskog koridora Hrvatska bi imala teritorijalno more, okruženo slovenskim koridorom i talijanskim teritorijalnim morem, bez dodira s kopnenim područjem Republike Hrvatske. To rješenje je u suprotnosti s temeljnim odredbama čl. 2. Konvencije 82, a u međunarodnoj praksi ne postoji niti jedan primjer uspostave teritorijalne enklave na moru.

Druga varijanta koridora do otvorenog mora traži protezanje slovenskog teritorijalnog mora ispred obala Hrvatske i Italije, a ne ispred obala Slovenije, što je svakako suprotno normama međunarodnog Prava mora. Najzad, kako širina teritorijalnog mora ne smije prelaziti 12 morskih milja računajući od polaznih crta, Slovenija ne može ostvariti teritorijalni dodir s otvorenim morem jer je udaljenost od njezine obale do otvorenog mora veća od dopuštenih 12 morskih milja.

4. Historijski naslov i druge posebne okolnosti iz članka 15. Konvencije 82.
Slovenska strana se u Memorandumu poziva i na historijski naslov uz primjenu načela uti possidetis. Da bi se moglo odgovoriti postoje li u Piranskom zaljevu okolnosti koje bi isključile primjenu crte sredine, potrebno je pobliže odrediti institut »historijskog naslova i drugih posebnih okolnosti«.

4.1. Historijski naslov
Institut historijskog zaljeva kao i historijskog naslova nije definiran međunarodnopravnim konvencijama, već su u Memorandumu o historijskim zaljevima definirani uvjeti koji moraju biti ostvareni da bi se država mogla pozivati na historijski naslov. Naime, potrebno je:

- da država efektivno i kontinuirano provodi suverenu vlast kroz dulje vrijeme; da je država službeno postavila zahtjev nad »historijskim vodama«; da iz ponašanja drugih država proizlazi da su one takvo stanje prihvatile, odnosno da nisu protestirale; da se radi o zaljevu čija cijela obala pripada jednoj državi.

U načelu svi uvjeti moraju biti kumulativno ispunjeni, a u nedostatku jednog od njih konkretnom zaljevu ne može se priznati status »historijski«. Što se tiče proteka određenog vremena koje je potrebno za stjecanja takvog naslova upućuje se na potrebu proteka prilično dugačkog razdoblja. S obzirom na to da su Republika Hrvatska i Slovenija postale suverene države 1991. godine, ne postoji uvjet »kontinuiranog provođenja vlasti kroz dulje vrijeme«, a niti jedna država u tom kratkom razdoblju nije sama provodila suverenost nad cijelim zaljevom. Ako bi se uzelo u obzir i vrijeme prije neovisnosti (što je namjera Slovenije), neće biti udovoljeno zahtjevu za isključivim provođenjem vlasti samo jedne države, jer je bivša SFRJ provodila suverenu vlast, a vlast republika na moru nije bila razgraničena. Stoga se može zaključiti da su vlast u zaljevu provodile zajednički obje republike. Osim toga, u dosadašnjim pregovorima obje su države podastrle brojne dokaze da su vlast u zaljevu provodila njihova republička tijela.

Republika Hrvatska svoj stav prema suverenosti nad zaljevom izrazila je efektivnim i kontinuiranim provođenjem vlasti u dijelu Piranskog zaljeva, usvajanjem Stajališta RH glede utvrđivanja državne granice u zaljevu u području rijeke Dragonje iz 1993. godine i usvajanjem Deklaracije o stanju međudržavnih odnosa Hrvatske i Slovenije od strane Hrvatskog državnog sabora. Navedenim dokumentima izraženo je opredjeljenje RH za metodu ekvidistance.

Hrvatska nikada nije priznala bilo koji povijesni naslov kojim bi se odrekla dijela svojeg područja na moru, stoga se protivi i zahtjevu iz slovenskog Memoranduma. Također je nesporno da vode u jednom zaljevu ne mogu biti u statusu unutrašnjih morskih voda (što bi bio slučaj ako bi cijeli zaljev bio državno područje Slovenije) ako cijela obala u tom zaljevu ne pripada smo jednoj državi.

4.2. Posebne okolnosti
Članak 15. Konvencije 82 ne pruža opće smjernice za pobliže određenje pojma «posebne okolnosti« koje bi mogle utjecati na crtu sredine. Prema nekim autorima na razgraničenje teritorijalnog mora mogu utjecati posebni razlozi kao što su ribolovna i navigacijska prava, prisutnost malih nenaseljenih otoka, stijena obalnih izbočina koje mogu opravdati određene devijacije u povlačenju linije ekvidistance. Danas je uobičajena praksa određivanja granica pozivanjem na geografske kooridnate u cilju postizanja sigurnosti i jednostavnosti granične crte. Takav način gotovo neizbježno zahtijeva određeno odstupanje od čiste crte sredine.

Slovenija se u argumentaciji vlastitih zahtjeva poziva na posljedice koje bi za nju imalo povlačenje crte sredine, kao »nepravedno i beživotno rješenje«. Ističe da je riječ o životnom pitanju stjecanja dovoljnih količina prirodnih izvora za »preživljavanje slovenskog naroda«. Može se zaključiti da Sloveniji, pozivajući na ovaj institut, nije cilj odstupanje od crte sredine već odstupanje od razgraničenja u Piranskom zaljevu uopće. To svakako nije u skladu s čl. 15. Konvencije 82, kojem je cilj ispravljanje nepravičnog rezultata do kojeg bi mogla dovesti automatska primjena crte sredine.

5. Načelo uti possidetis iuris
U Memorandumu je spomenuto kao argument u prilog slovenskih zahtjeva, i načelo uti possidetis, kao najprimjerenije za razgraničenje državnih područja.²

Da bi se to načelo moglo primijeniti na konkretan slučaj morala je u trenutku stjecanja nezavisnosti susjednih država postojati administrativna granica koja bi se tada pretvorila u državnu granicu. Dakle, kao granica se uzima upravna granica, koja je postojala između bivših upravnih jedinica u trenutku kad su one postale nezavisne države.

Naime, i Republika Hrvatska i Republika Slovenija smatraju nespornim da granica na moru nikada nije bila određena te da je tek treba odrediti. Može se zaključiti da bi konstatacija iz Memoranduma o primjenjivosti načela uti possidetis u Piranskom zaljevu bila umjesna kad države ne bi tvrdile da granica u Piranskom zaljevu nije ni postojala. Nemoguće je pretvoriti u državnu granicu nešto što nikada nije postojalo jer se ne zna gdje bi se ta granica trebala protezati.

Hrvatska priznaje primjenjivost tog načela između bivših republika što ne znači da pristaje na njegovu primjenu u konkretnom slučaju. Naime, Hrvatska se do sada u tom smislu nikada nije očitovala, primjenu tog načela smatrala je upitnom zbog činjenice što granice nisu bile utvrđene.

6. Značaj članka 15. Konvencije 82
Članak 15. sastoji se od dvije rečenice. Nesporno je da druga rečenica stavlja izvan snage odredbu o crti sredine, ako za to postoji razlog - historijski naslov ili druge posebne okolnosti. Neslaganje hrvatskog i slovenskog stava nalazimo u tumačenju da li neprimijeniti odredbu o crti sredine:

a) samo u slučaju kad je postignut konačni sporazum o razgraničenju, a koji se ne poziva na crtu sredine već crtu razgraničenja povlači na drugi način, ili

b) već i prije postizanja konačnog sporazuma, ako se samo jedna strana poziva na respektivne razloge, ali sporazum o tome nije postignut.

Prof. Ibler smatra da dvije države jedino u konačnom sporazumu mogu napustiti crtu sredine, bez obzira na to postoje li za to razlozi ili ne. Njihov sporazum je najbolje rješenje. Pogrešno bi bilo već i prije končanog sporazumnog razgraničenja povući crtu privremenog razgraničenja i pritom napustiti crtu sredine. Kad bi se zauzelo drugačije stajalište, da je crta sredina neobavezna i kod privremenog (provizornog) rješenja, dakle kad nema sporazuma o toj crti, takav stav smatra se alogičnom. Naime, čemu uopće spominjati crtu sredine ako ona ni u kojem slučaju nije obvezna? Spominjanje »sporazuma« nužno je stoga što se, dok nema sporazuma o konačnom ni o provizornom razgraničenju teritorijalnog mora, objema državama nalaže kao obvezatno rješenje crta sredine kao provizorna crta.

Može se reći da je normativni sadržaj članka 15. uspješan stoga što povlačenje crte razgraničenja teritorijalnog mora prvenstveno prepušta sporazumu susjednih država. U nedostatku istog smatra se crta sredine, sukladno međunarodnom Pravu mora, logično polazište prilikom povlačenja državne granice na moru.

7. Drugi dokumenti i stavovi Republike Slovenije u vezi s granicama na moru
7.1. Non-paper hrvatske ekspertne skupine
Prof. Ibler ističe da se pojam »koridor« najprije pojavio u jednom non-paperu hrvatske ekspertne skupine i to pod nazivom »plovni put«. Na taj non-paper slovenska strana godinama nije reagirala, osim što je vodila neformalne usmene rasprave sa članovima hrvatske ekspertne skupine, što nije dovelo do nekih zajedničkih stavova.

Non-paper hrvatske strane, kao prvi pokušaj da se i o toj mogućnosti raspravlja, ostao je neuspjelim. Naime, slovenska strana bila je voljna razgovarati o koridoru samo kao odstupanju dijela teritorijalnog mora Hrvatske Sloveniji. Budući da hrvatska strana (hrvatski dio mješovite diplomatske hrvatsko-slovenske komisije za uređenje graničnih pitanja)³ na toj osnovi nije mogla pregovarati, pojavljivanje pojma »koridor« nije dovelo ni do kakvog vidljivog napretka u nastojanju »približavanja stavova obiju strana, iako su to ponovno i uzaludno obje vlade zahtijevale od spomenute mješovite diplomatske komisije.

Republika Slovenija u svojem Memorandumu 93 postavlja zahtjev za »direktnim pristupom do otvorenog mora«, jer da temeljem međunarodnog prava može i smije zahtijevati da joj Republika Hrvatska odstupi dio svog morskog državnog područja.

7.2. Privremeno rješenje (»Začasna rešitev«) lateralne granice na moru
Ovaj dokument ne predstavlja nikakvu novost u slovenskom stajalištu već se poznata rješenja predlažu kao privremena rješenja. Budući da to »privremeno« rješenje posve zadovoljava poznate maksimalne zahtjeve slovenske strane, bilo bi zapravo trajno jer slovenska strana ne bi imala razloga dirati postojeće stanje.

Privremena rješenja smatraju se neprimjerenima jer što bi se to povoljnije za obje strane moralo dogoditi, pa da nova situacija bude pogodnija za konačna rješenja, nego što su to sadašnji odnosi između dviju susjednih država. U obostranom je interesu obiju država da konačno i sporazumno riješe sva pitanja i time unaprijede svoje pozicije u međunarodnoj zajednici.

7.3. Stajališta Republike Slovenije
Slovenska strana je u dokumentu pod nazivom »Positions of the Republic of Slovenia on the delimitation of the maritime boundary between the Republic of Slovenia and the Republic of Coatia« iz lipnja 1999. godine zauzela novost u stavu oko razgraničenja na moru. Naime, u dokumentu više ne zahtijeva povećanje svojega teritorijalnog mora, nego povećanje, na račun Hrvatske, dijela otvorenog mora kako bi na taj način došla u teritorijalni dodir s otvorenim morem.⁴

Prof. Ibler smatra da bi u eventualnom povećanju prostiranja otvorenog mora mogla sudjelovati i Italija, pa bi se suradnjom triju obalnih država u tršćanskom zaljevu sva pitanja teritorijalnog razgraničenja, odvojenih plovnih ruta, ekološke zaštite i druga mogla bolje riješiti i urediti.

Važno je da obalna država može (ali ne mora) bilo dogovorom s drugim državama moru odrediti širinu manju od 12 m.m.

Kad je riječ o razgraničenju na moru između Hrvatske i Slovenije postoji mogućnost uspostave koridora, ali pritom se strane u pregovorima ne bi smjele pozivati na nepostojeća prava i nepostojeće obveze. Umjesto formalnih zahtjeva treba strpljivo tražiti praktična i razumna rješenja prihvatljiva za obje susjedne države.

7.4. Sukcesija i stečena prava
Uz Memorandum važan izvor poznavanja službenih stavova i argumenata Republike Slovenije je i dokument od 8. studenog 1999. čiji je naslov Odgovor Republike Slovenije na «Odgovor Republike Hrvatske o Stajalištima Republike Slovenije o određivanju granica na moru» (skraćeno: Odgovor 99). U tom se dokumentu prvi put kao argument u prilog zahtjeva Slovenije pojavljuju pojmovi sukcesija i stečena prava.

Pozivanje Odgovora 99 na sukcesiju vrlo je neodređeno jer se ne spominje neka određena norma pozitivnog međunarodnog prava. Slovenska strana u tom dokumentu tvrdi da međunarodno pravo, » ... pri diobi mora bivših zajedničkih država uzima u obzir sukcesiju suverenih prava, koja su obje nekadašnje republike uživale u nekadašnjoj državi ...« Tvrdi se da novonastale države sljednice moraju »podijeliti i razgraničiti teritorijalno more nekadašnje zajedničke države« itd. Priznaje se, da takva norma u kodificiranom međunarodnom pravu (ugovornom) ne postoji, ali da postoji takva norma u općem običajnom pravu. Ta se tvrdnja, međutim, ne dokazuje.

Hrvatsko neprihvaćanje tvrdnji u Odgovoru 99, naime, da bi «do sporazuma o granici« trebalo doći primjenom »instituta sukcesije, autori Odgovora 99 protumačili su time što »hrvatska strana ne razumije međunarodnopravni institut sukcesije«.⁵

Kad se u praksi i doktrini spominju stečena prava najčešće je riječ o privatnom pravu, pretežno imovinskom pravu, mirovinama, kompenzacijama, i si., što ne znači da taj pojam ne može imati svoju primjenu i u međunarodnom javnom pravu. Iz Odgovora 99 nije razvidna veza između povlačenja lateralne granice na moru i »stečenih prava«.

Prof. Ibler smatra pogrešnim državnu granicu na moru dovoditi u vezu s pojmom sukcesije. Budući da je teritorijalno more pripadnost kopna ono će u slučaju sukcesije i dalje ostati s kopnom trajno vezano i slijedit će njegovu sudbinu. Naime, činjenica je da je teritorijalno more u bivšoj SFRJ bilo izvan područja bivših republika, što je u punom skladu s čl. 2. Konvencije 82. Tako onaj dio mora, koji leži pred obalom državnog područja Slovenije tj. njezine unutrašnje vode i teritorijalno more bez ikakve veze s pojmom sukcesije, ratione territorii, pripada Sloveniji.

Zašto pojam sukcesije nije bio spomenut prije, odnosno već u Memorandumu 93 nego se tek 1999. odjednom pojavio u službenim slovenskim stavovima? Smatra se da se pojam sukcesije nakon niza godina pojavio kao do tog trenutka nepoznata pravna mogućnost izbjegavanja primjene Prava mora i, ponajprije, izbjegavanja aksioma da se pri razgraničenju na moru određuju ratione territorii.

Od početka hrvatsko-slovenskih pregovora, hrvatska strana je svakom prigodom, pisano i usmeno, upozoravala na članak 2. Konvencije, odnosno da slovenska strana krši jednu od najvažnijih normi Prava mora. Slovenska strana tek je, već spomenutom dokumentu - Odgovoru 99, izložila svoj stav o sadržaju, značenju i dosegu članka 2.

»Norma u čl. 2. prema slovenskom stavu, nije imperativne prirode već se radi o dispozitivnom pravu, pa stoga istu ne treba poštovati, a hrvatska interpretacija članka 2. nema osnove u međunarodnom pravu. Članak 2. ne daje državama titulus pravnog značaja ... jer... nije imperativne prirode«. Iz toga se mora izvesti zaključak da titulus pravnog značaja daju samo norme imperativne prirode, a budući da većina pravila Konvencije 82 ima samo dispozitivan značaj, ista, uglavnom, neće davati titulus pravnog značaja.

Prof. Ibler smatra slovensko stajalište neprihvatljivim, čak ako bi se i prihvatilo stajalište o dispozitivnosti i neobvezatnosti članka 2. Prije svega, ovdje je riječ o mnogostranom međunarodnom ugovoru koji je na snazi i koji su Hrvatska i Slovenija ratificirale. Ako bi se od odnosne norme moglo odstupiti, potrebno je da i druga strana na to odstupanje dade svoj pristanak.

Međutim, neposredna praktična spoznaja je da nepoštivanje i derogiranje norme članka 2., kao najvažnijeg dijela sustava Prava mora, Hrvatsku lišava njezina teritorijalnog prava. Svi dijelovi mora i režimi koji u njima vrijede, osim otvorenog mora, u svemu se i beziznimno tumače, opravdavaju i primjenjuju ratione territorii (u odnosu na kopno).

Zaključak
Može se zaključiti da se pitanje razgraničenja na moru, ako se potpuno de- politizira i svede isključivo na primjenu pravnih pravila može vrlo jednostavno riješiti. Rješenje problema leži u primjeni pozitivnih pravnih pravila međunarodnog prava, odnosno u primjeni međunarodnih ugovora kojih su obje države stranke i čije su obveze preuzele. Pravila međunarodnoga prava, presude međunarodnih tijela i dosadašnja praksa država pri ugovaranju granica na moru sadržavaju odgovore na većinu pitanja koja se tiču razgraničenja na moru, a najmjerodavnije su, zasigurno, odredbe članaka 2. i 15. Konvencije 82. Njihovom primjenom dolazi se do vrlo jasnih odgovora na pitanje kako se povlače granice teritorijalnog mora jer sporazum stranaka, predviđen člankom 15., državama daje slobodu da dođu do kompromisnih rješenja koja će uzeti u obzir eventualne posebne okolnosti.

U slučaju da su pregovori zbog vezanosti samih pregovarača ili nečeg drugog došli u situaciju da je nemoguće očekivati daljnja približavanja, države bi trebale usmjeriti svoja nastojanja prema međunarodnim tijelima. Uostalom, sama Konvencija 82 u dijelu XV govori o rješavanju sporova te strankama nudi različita pravosudna tijela i različite načine za pravno uređenje spornih pitanja. Svaki spor o tumačenju ili primjeni Konvencije koji nije riješen pregovorima ili mirenjem, podnosi se na zahtjev bilo koje stranke spora sudu ili arbitražnom sudu (čl. 296). Sporove, koji se odnose na razgraničenje morskih prostora ili koji se tiču historijskih zaljeva ili naslova, države mogu u svakom trenutku, pisanom izjavom izuzeti iz obvezatnog rješavanja (cl. 298.) Budući da do danas Hrvatska i Slovenija nisu dale takvu izjavu, svaka od tih država može jednostrano pokrenuti taj mehanizam rješavanja sporova.

Glede izbora obvezujućeg postupka, Konvencija omogućuje državama da u svakom trenutku, pisanom izjavom izaberu jedno ili više sredstava za rješavanje sporova o tumačenju ili primjeni Konvencije (čl. 287.). Ako stranke ne prihvate isti postupak, on se može podvrgnuti samo postupku arbitraže. Budući da je Hrvatska iskoristila to svoje pravo izabravši, redom prvenstva, Međunarodni sud za pravo mora (FN izjava je položena kod tajnika suda za pravo mora 12. studenog 1999.) i Međunarodni sud u Haagu, zajedno sa Slovenijom može tražiti rješenje morskog razgraničenja u postupku arbitraže ili postupku davanja savjetodavnog mišljenja. Pri konačnom izboru pravnog sredstva, države bi trebale imati na umu da se troškovi postupka pred Međunarodnim sudom pokrivaju iz proračuna UN-a, a stranke samo troškove zastupanja. S druge strane, kod arbitraže, svi troškovi padaju na teret stranaka. Prednost arbitraže je u njezinoj većoj ekspeditivnosti, može se završiti i u roku 2 godine. Valja napomenuti da se međunarodni sud striktnije drži pravnih pravila dok je arbitraža u tome mnogo fleksibilnija.

U cijelosti se može zaključiti da sada sve upućuje na to da, bez pravorijeka »trećega«, rješenje hrvatsko-slovenskog razgraničenja neće biti moguće.

* Izlaganje objavljeno u Biltenu Kluba pravnika grada Zagreba, br. 9.
¹ V. Ibler,V., Državna granica na moru između Republike Slovenije i Hrvatske, Zbornik, 1994. str. 471
² U početku se to načelo primjenjivalo na rješavanje pitanja dekolonizacije u Americi i Africi. Njime se nastojalo zadržati granice kakve su tada postojale između upravnih jedinica, provincija i biskupija španjolskog kolonijalnog carstva, da bi se spriječili sporovi o granicama između novonalstalih država. Danas je institut uti possidetis priznat kao »opće načelo« čija je svrha sprječavanje da nezavisnosti i stabilnost novih država budu ugrožene zbog bratoubilačkih borbi.
³ Granice RH mogu se mijenjati samo odlukom Hrvatskog sabora, čl. 8 Ustava.
⁴ Može se reći da se do sada ta mogućnost u službenim i neslužbenim raspravama dviju strana nije uzimala u obzir.
⁵ Za pojam sukcesije v. Ibler.V., Riječnik međunarodnog javnog prava, Zagreb 1987., str. 304-305; Velike različitosti pojedinih slučajeva sukcesije država dovele su do pokušaja i nastojanja da se iz- diferenciraju i izrade pojedine kategorije slučajeva sukcesije. U tome su zabilježeni određeni uspjesi što se odrazilo u nastojanjima da se razvije i utvrdi jedna zajednička teorijska osnova za sve pojave i slučajeve sukcesije, što do danas nije uspjelo. Od, u praksi, prihvaćenih razlikovanja čini se da je najopravdanije ono s obzirom na to postoji li prednik uopće više ili ne, ili i dalje postoji a gubi samo dio svojeg područja.