Autor analizira pravne dosege Odluke Europskog suda za ljudska prava, donesenu u predmetu Radomilja i drugi protiv Republike Hrvatske. Važnost navedene presude ogleda se u zauzimanju prilično radikalnog stajališta toga Suda u odnosu na razdoblje u kojem teče rok posjedovanja nekretnine u društvenom vlasništvu za stjecanje vlasništva nekretnine dosjelošću. Za to je pitanje inače nadležan Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, čiji je članak 388. stavak 4., koji propisuje pravila o tijeku toga roka, Odlukom Ustavnog suda RH, br. U-I-58/1997, U-I-235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997, U-I-1054/97 od 17. studenoga 1999. (Nar. nov., br. 137/99), ukinut kao neustavan, da bi nešto kasnije, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Nar. nov., br. 114/01), ukinuta odredba zamijenjena novom, drukčijeg sadržaja i pravila o tijeku navedenoga roka. No, Europski sud za ljudska prava u izloženoj presudi smatra da podnositelji zahtjeva ne bi trebali snositi posljedice za pogrešku koju je počinila sama država donošenjem neustavnih pravnih propisa. Na taj način taj Sud, tumačeći za potrebe konkretnog slučaja mjerodavno zakonodavstvo Republike Hrvatske, ograničava učinke zakonodavčeve volje, svodeći retroaktivne dosege izmijenjene odredbe članka 388. stavak 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima isključivo na razdoblje od trenutka ukidanja prvobitne odredbe članka 388. stavak 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, tj. od 14. prosinca 1999., kad je donesena o tome mjerodavna Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, nadalje.