Revizija je izvanredan, samostalan, nesuspenzivan, ograničen, dvostran i devolutivan pravni lijek, koji je moguće izjaviti protiv presude suda dugog stupnja. Ovaj je pravni lijek, kroz pravni razvitak na području Republike Hrvatske, prošao put dug put, od redovitog i suspenzivnog pravnog lijeka do sadašnjeg uređenja izvanrednog i nesuspenzivnog pravnog lijeka i gotovo svaka novela kojom se uređivao parnični postupak, zahvatila je u pravno uređenje revizije.

Tako su i Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 57/11 – u nastavku teksta: ZID ZPP/11) zahvaćene i odredbe o reviziji.

Ovaj rad nema ambiciju obraditi u cijelosti institut revizije kako je on uređen nakon ZID ZPP/11, već samo ukazati na izmjene koje su unesene i koje su posljedice tih unesenih izmjena.

Za to postoje dva razloga, prvi leži u tome da je revizija već nebrojeno puta obrađena kao institut procesnog prava i stoga nema potrebe ovim radom samo ponavljati ono što je već rečeno o odredbama koje nisu pretrpjele neke izmijene, a drugi razlog leži u tome što je prije svega, prema našem mišljenju, potrebno koncentrirati se na postojeće izmjene i posljedice koje će izazvati.

Revizija ima poseban položaj u našem procesnom pravu. Naime, radi se o izvanrednom pravnom lijeku koji ne mora biti zajamčen svakome u svakoj vrsti parnice, već stanka može imati pravo na reviziju ako se za to ostvare Zakonom o parničnom postupku propisane pretpostavke.

Tome je tako jer se Ustavom RH,¹ i to u članku 18. kao ustavno pravo, svakome jamči pravo na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u postupku pred sudom ili drugim ovlaštenim tijelom. 

Postavljanje uvjeta koji se moraju ispuniti da bi stranke mogle izjaviti reviziju - pravni lijek kojim iniciraju postupak pred trećom sudskom instancom nije niti suprotno članku 29. Ustava RH, kojim se svakome jamči pravo na pristup sudu.

Naime, tom ustavnom odredbom jamči se svakom da zakonom ustanovljen i nepristran sud pravično i u razumnom roku odlučuje o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.

Ta odredba postavljena izolirano od odredbe članka 18. Ustava RH, značila bi da se glede pružanja pravne zaštite i odlučivanja o nečijom pravima i obvezama² jamči jedino pravo na pristup sudu prvog stupnja. Naime, to su sudovi koji su zakonom ustanovljeni, koji su nepristrani i koji pravično odlučuju o nečijim pravima i obvezama.

No, kada se odredba članka 29. Ustava RH tumači u suglasju s člankom 18. Ustava RH, tada se može jedino zaključiti da pravo na pristup sudu ujedno znači i pravo na žalbu protiv pojedinačne odluke suda (pravnog akta). Stoga, pravo na žalbu neodvojivo je povezano s pravom na pristup sudu, kao što i pravo na pristup sudu ima za posljedicu i pravo na žalbu protiv odluke suda prvog stupnja, kojom je odlučeno o nečijim pravima i obvezama.

Može se, stoga, reći da ustavnog jamstva za pobijanje odluka sudova drugog stupnja nema.³

Ovoj posve površnoj i kratkoj analizi relevantnih odredaba Ustava RH, valja pridodati i odredbu članka 118., prema kojoj Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana. To znači da kada zakonodavac uređuje pitanje revizije kao izvanrednog pravnog lijeka mora i može poći od sljedećih postavki:

Novela ZPP-a iz 2008. godine⁵ zahvatila je, i u odredbe kojima se uređuje i revizija, a posljedica su Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 20. prosinca 2006.⁶ kojom su ukinute odredbe čl. 382. st. 1. točka 1. i 2. stavka 3. te članka 497. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08 i 57/11 – u nastavku teksta: ZPP). Tom odlukom Ustavni sud zauzeo je stajalište da onako kako je revizija bila uređena nakon novele ZPP-a iz 2003.⁷ nije osiguran ustavnopravan položaj Vrhovnog suda Republike Hrvatske, jer on takvim uređenjem nije u stanju ostvarivati svoju ustavnu ulogu ujednačavanja sudske prakse, tj. osigurati jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana.

Zakonodavac imao je jedinstvenu priliku reviziju urediti na način da se doista ulogom Vrhovnog suda u revizijskom postupku osigura jedinstvena primjena zakona i ravnopravnost građana. No, novelom iz 2008. ta je prilika propuštena, a sve govori da je propuštena ponovno.

Naime, uređenjem revizije novelom ZPP-a 08, zadržana je dvojnost u mogućnosti izjavljivanja revizije pa osim prava stranaka da reviziju izjavljuju uvijek kada se ostvare člankom 282. st. 1. propisani uvjeti⁸, reviziju stranke mogu izjaviti i ako se ostvare uvjeti iz članka 382. st. 2. ZPP-a⁹.

Takvim rješenjem iz 2008. postavljene su dvije kategorije predmeta u kojima je moguće tražiti pravnu zaštitu pred najvišim sudom u Republici Hrvatskoj.

Jedni, i to oni iz članka 382. st. 1. ZPP-a uvijek zavrjeđuju razmatranje pred Vrhovnim sudom, jer im takav položaj jamči vrijednost predmeta spora i drugi kojima taj položaj jamči priroda prava o kojem se odlučuje.

Obje vrste predmeta iz članka 382. st. 1. ZPP-a, one u kojima je vrijednost predmeta spora pobijanog dijela odluke viša od 100.000,00 kuna i one u kojima se odlučuje u sporu koji je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa dolaze pred Vrhovni sud samo zato što im je vrijednost predmeta spora preko 100.000,00 kuna i zato što se radi o predmetu u kojem se odlučuje o radnopravnom statusnom sporu.

Imaju li takvi predmeti bilo kakvu važnost za jedinstvenu primjenu zakona i za ravnopravnost građana i ostvaruje li Vrhovni sud RH time svoju ustavnu ulogu nije niti najmanje važno. Zakonom o parničnom postupku i niti jednim drugim zakonom u pravnom sustavu Republike Hrvatske nije određeno da bi ti predmeti imali takvu važnost pa se jedino da zaključiti da ipso facto, iako to nigdje nije propisano postoji neoboriva pretpostavka da su takvi predmeti sami po sebi važni za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana i da Vrhovni sud odlučujući o reviziji u tim predmetima samim time ostvaruje svoju Ustavom RH zadanu ulogu.

Svakom je jasno da tome nije tako jer se u velikom broju, usudili bi se reći u pretežnom broju, radi o predmetima koji za razvoj sudske prakse, za ujednačavanje sudske prakse i za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana nemaju nikakvo značenje.

Revizija iz članka 382. st. 1. t. 3. ZPP-a,¹⁰ po prirodi stvari, mora biti dopuštena, jer je sud drugog stupnja, koristeći se ovlastima iz članka 373.a¹¹ ili ovlastima iz članka 373.b¹² zahvaća u činjenično stanje koje su utvrdili sudovi nižeg stupnja, pa je prirodno da je revizija u ovim situacijama dopuštena:

- kad sud drugog stupnja utvrđuje činjenice na temelju isprava i posredno izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave odnosno posredno izvedene dokaze ili

- kad vijeće drugostupanjskog suda nađe da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno da se pred drugostupanjskim sudom ponove već izvedeni dokazi.

Svoju punu ustavnu ulogu Vrhovni sud, prema našem mišljenju, ostvaruje pri reviziji propisanoj u članku 382. st. 2. ZPP-a, jer bez obzira na to o kojem i kakvom se sporu radi, Vrhovni sud može ispitivati zakonitost i pravilnost odluke suda drugog stupnja ako odluka u sporu ovisi o rješavanju materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana.

Da bi se i iz perspektive Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda¹³ i odluka Europskog suda za ljudska prava koje postaju sastavni dio Konvencije i obvezuju Republiku Hrvatsku mogle kritički prosuditi novine u ZID ZPP/11, valja iznijeti na kojim načelima Europski sud za ljudska prava razmatra pitanje nacionalnog uređenja revizije kao izvanrednog pravnog lijeka, a sve pod svodom članka 6. Konvencije.

Člankom 6. st. 1. Konvencije propisano je sljedeće:

Ovaj članak Konvencije ništa izravno ne govori o pravu na izvanredni pravni lijek pa je nužno naći odgovor na značenje pojedinih pojmova koji u svojoj ukupnosti daju odgovor o stajalištu konvencijskog prava na mogućnost izjavljivanja izvanrednog pravnog lijeka – revizije u građanskim predmetima.

Prije svega treba dati odgovor na pitanje što se smatra pravom na pristup sudu glede odlučivanja o nečijim pravima i obvezama.

O ovom pitanju Europski sud za ljudska prava¹⁴ izjasnio se u više svojih odluka, no u predmetu Acuquaviva protiv Francuske¹⁵ rečeno je da se pravo na pristup sudu mora osigurati:

- gdje postoji spor o pravu koje se temelji na zahtjevu o kojem je moguće sporiti se

- da je to pravo priznato domaćim pravom

- spor mora biti ozbiljan

- mora se raditi ne samo o sporu o postojanju prava već i o sporu o izvršavanju tog prava i

- odluka kao rezultat postupka mora biti odlučujuća glede prava o kojem se spor vodi.

Drugo pitanje na koje valja naći odgovor tiče se značenja pojma »građanskih prava i obveza«.

Naime, mora se raditi o sporu koji se odnosi na pravo ili obvezu koja je u najmanjoj mjeri priznata domaćim pravom (pravom zemlje članice Vijeća Europe).¹⁶

No, ESLP ide dalje razmatrajući pitanje kada domaće pravo voljom zakonodavca neko pravo ili obvezu, osobito kada se radi o obvezama države, isključi domaćim pravom.

Stoga ESLP u predmetima, primjerice Mcelhinney protiv Irske¹⁷ ili Fayed protiv Velike Britanije zauzima stajalište da prava ili obveze koja su kao koncept općeprihvaćena također se moraju i mogu smatrati pravima i obvezama iako nisu priznata domaćim pravom, jer je zakonodavac svoju obvezu ili odgovornost isključio.

Također, konvencijsko pravo daje odgovor na pitanje što se smatra građanskim pravima i obvezama.

Naime, da bi se osiguralo pravo na pristup sudu, mora se raditi o stvarima u kojima se odlučuje o pravima i obvezama građanske naravi.

ESLP glede toga što se smatra građanskom pravnom stvari priznaje veliku autonomiju nacionalnim pravnim sustavima, no ne u potpunosti. Tako Sud u predmetu Koning protiv Njemačke u odluci od 28. lipnja 1978., ističe da koncept građanskih prava i obveza ne može biti isključivo protumačen kroz poziciju domaćeg prava zemlje članice. Sud ističe da domaće pravo ima u odgovoru na pitanje što se smatra građanskim pravom ili obvezom, vrlo značajnu ulogu, no hoće li se ili ne neko pravo definirati kao ono građanske naravi sukladno Konvenciji ne ovisi samo o uređenju u domaćem pravu, već ovisi i o prirodi i učinku nekog prava, a ne o njegovoj zakonskoj definiciji prema domaćem pravu zemlje članice.

Zanimljivo je da ESLP odbija dati definiciju građanskog prava ili obveze, pa je tako u predmetu Ringeisen protiv Austrije od 16. srpnja 1971. rečeno:

No, ako bi se pokušalo dati neki odgovor koji bi obuhvatio sve ono što ESLP smatra građanskom stvari koja se može podvesti pod članak 6. Konvencije, moglo bi se reći da je to uvijek kada se radi o pravu ili obvezi koje je u svojoj biti ekonomsko pitanje.

Naime, ESLP smatra¹⁸ da je članak 6. st. 1. primjenljiv uvijek kada se radi o zahtjevu koji je po svojoj prirodi novčani zahtjev i koji je utemeljen na povredi prava koje se može svesti na novčani zahtjev, neovisno o izoru spora ili da su upravni sudovi nadležni odlučivati o takvom zahtjevu.

Sljedeće pitanje na koje treba dati odgovor, jest koji je opseg prava koje se najčešće definira kao pravo na pristup sudu.

Dvojba opsega i prava na pristup sudu pojavila se u praksi ESLP-a vrlo rano. Sud je stoga vrlo brzo dao odgovor na to pitanje, kao primjerice u predmetu Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 21. veljače 1975.

U toj odluci, a i u nekim kasnijim odlukama¹⁹ praksa ESLP-a zauzela je stajalište da se u sklopu zaštite koju jamči članak 6. st. 1. Konvencije pravo na sudsku zaštitu pripada svakom onom tko ima zahtjev koji se tiče njegovih građanskih prava ili obveza. Dakle, svatko tko ima takav zahtjev ima pravo da taj svoj zahtjev »donese pred sud«²⁰. Na taj način pravo na sud znači i pravo i pristup sudu u građanskim stvarima.

U istim smislu to pravo na pristup sudu primjenjuje se i glede pravnih lijekova sukladno domaćem pravu, bilo da se radi o pravnim lijekovima zbog činjeničnog stanja bilo zbog primjene prava.²¹

Na ovom mjestu valja naglasiti da ESLP smatra da se obveza poštovanja članka 6. st. 1. Konvencije ne iscrpljuje samo u tome da država članica omogućava svojim nacionalnim zakonima obraćanje sudu radi zaštite prava i obveza građanske naravi, već da to pravo mora biti i djelotvorno.

Naime, ESLP drži da Konvencija mora štititi ne prava na teorijskoj razini ili koja nisu stvarna, već zaštita mora biti stvarna, praktična i djelotvorna.

Stoga u svakom pojedinom slučaju ESLP proučava je li pristup sudu bio djelotvoran i postoje li pravila u nacionalnom zakonodavstvu koja to pravo koče, umanjuju ili onemogućavaju. 

Radi ilustracije, Sud je u predmetu Airey protiv Irske, u odluci od 9. listopada 1979., raspravio pitanje djelotvornog prava na pristup sudu u postupku pred žalbenim sudom podnositeljice zahtjeva koju nije zastupao odvjetnik. Sud je zauzeo stajalište da pravo na pristup sudu nije bilo djelotvorno zaštićeno jer se radilo o predmetu u kojem se stranka ne može djelotvorno sama zastupati.

Stoga, možda i nehotice naš je zakonodavac odredbom članka 91. ZPP-a, kojom je propisano da stranka reviziju može izjaviti samo putem opunomoćenika koji je odvjetnik ili putem druge osobe koje su na temelju zakona ovlaštene zastupati stranke u parničnom postupku pod uvjetom da imaju pravosudni ispit, slijedio konvencijsko pravo. Naime, pravo stranke na pristup sudu u revizijskom postupku doista je jedino pravilno zaštićeno ako je zastupana po osobi koja je kvalificirani opunomoćenik. 

Sve navedeno nije u neposrednoj vezi s institutom pravnog lijeka, ali je nužan uvod za bolje razumijevanje stajališta ESLP-a, prema kojem pravo na pristup sudu ne stvara obvezu pristupa sudovima viših instanci.

Dakle, konvencijsko pravo drži da unutar okvira postavljenih nacionalnim zakonodavstvom nije nužno da se u državama članicama osnivaju žalbeni ili kasacijski sudovi, kao što je rečeno u predmetu Guerin protiv Francuske od 29. srpnja 1998.

No, takvo stajalište, dakako, doživjelo je određene modifikacije. Tako u predmetu Mierkiewicz protiv Poljske od 13. veljače 2007., broj 77833/01. ESLP izražava stajalište da svako ograničenje koje se tiče prava na pravni lijek ne će biti usklađeno s člankom 6. st.1 Konvencije, već samo ono ograničenje koje istovremeno vodi računa o ravnoteži između sredstva koja su uložena i cilja koji se tim ograničenjima postiže i kojim se postiže legitiman cilj²².

Dakle, svaka zemlja članica može sama autonomno odlučiti kako će urediti pitanje izvanrednog pravnog lijeka, a da istovremeno to uređenje bude usklađeno s konvencijskim pravom. Kada ESLP ispituje je li došlo do povrede konvenciskog prava, ograničava se samo na to jesu li proceduralna pravila (metode) odabrane od zemlje članice u suglasju s Konvencijom.

To znači da ESLP ostavlja slobodu državi članici da sustav pravnih lijekova uredi na način da je on sukladan cjelokupnom pravnom sustavu (rekli bismo i pravnoj tradiciji), pa i kada se radi o dopuštenosti pristupa vrhovnom sudu, kao što je rečeno u predmetu Sierpinski protiv Poljske od 3. studenoga 2009., broj 38016/07.

Sva ograničenja koja su postavljena u Zakonu o parničnom postupku glede prava na izjavljivanje revizije dopuštena su po konvencijskom pravu. To slijedi i iz odluke u predmetu De Ponte Nascimento protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 31. siječnja 2002., gdje je zauzeto stajalište da uvjeti izjavljivanja pravnog lijeka glede primjene prava mogu biti stroži nego uvjeti postvljeni u redovitom pravnom lijeku i zemlje članice imaju širu mogućnost postavljanja ograničenja u predmetima koji se tiču prava i obveza građanske prirode.²³

Stoga još više zbunjuje nedostatak volje zakonodavca da postavi izvanredni pravni lijek na posve nove i pravičnije osnove i da se revizija kao izvanredni pravni lijek može izjaviti u gotovo svakom predmetu ako su ispunjeni uvjeti iz članka 382. st. 2. ZPP-a, dakle iz razloga iz kojeg je dopuštena tzv. izvanredna revizija.

Naime, način na koji je revizija sada i nakon ove Novele uređena, stavlja građane u neravnopravan položaj, jer one stranke koje imaju spor veće vrijednosti spora, dakle preko 100.000,00 kuna i one koje vode tzv. statusni radni spor mogu samo zbog te činjenice ostvariti pravo na pristup Vrhovnom sudu bez obzira na važnost takvog spora i njegovu važnost ili potpuni beznačaj za ostvarivanje ustavne uloge Vrhovnog suda, a druge stranke imat će to pravo samo kada i kako se radi o sporu koji je važan za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost svih pred zakonom.

One interesne skupine koje su zagovarale takvo rješenje kakvo je sada i koje su očito u tome uspjele, polaze u stvari od posve pogrešne teze da kada i ako bi revizija kao izvanredni pravni lijek bila dopuštena samo u slučajevima kako je to definirano člankom 382. st. 2. ZPP-a, time bi pravo na zaštitu pred Vrhovnom sudom bilo znatno suženo i posve ograničeno.

Čini nam se da je stvar posve suprotna. Kada bi izjavljivanje pravnog lijeka bilo moguće:

- u gotovo svakom sporu

- pod istim uvjetima

- zbog razloga jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih

sustav izvanrednog pravnog lijeka bio bi liberalan, pravičan i omogućio bi ostvarivanje ustavne uloge Vrhovnog suda.

Kako to sada nije slučaj, i ovo posljednje Novelom ZPP-a o kojoj je ovdje riječ, nije se ostvarilo. 

Konačno ESLP smatra:

- da odluke kasacijskog suda ne moraju biti obrazložene do mjere da je sud dužan odgovoriti na svaki pojedini prigovor i da takva zakonska uređenja nisu u suprotnosti s člankom 6. st. 1. Konvencije, kako je rečeno u predmetu Erik Ovlisen protov Danske, od 30. kolovoza 2006., broj 16469/05 ili u predmetu Garcia Ruiz protiv Španjolske, broj 30544/96;

- da kada Vrhovni sud ne prihvaća odlučivati u predmetu zato što nisu ostvareni razlozi zbog kojih bi se o pravnom lijeku trebalo odlučivati, nije nužno da takva odluka bude obrazložena odnosno vrlo ograničeni razlozi udovoljavaju zahtjevima postavljenima u članku 6. st. 1. Konvencije, kao što je rečeno u predmetu Helle protov Finske od 19. prosinca 1997. ili u predmetu Wnuk protiv Poljske od 1. rujna 2009. broj 38308/05.


1 Nar. nov., br. 56/90, 135/97, 8/98 - proč. tekst, 113/00, 124/00 - proč. tekst, 28/01, 41/01 - proč. tekst, 55/01 - ispr., 76/10, i 85/10 - proč. tekst - u nastavku teksta: Ustav 
2 Ovdje se bavimo građanskim postupkom pa nas pravo na pristup sudu u kaznenom postupku i pravu da se o nečijoj kaznenoj odgovornosti odlučuje pred sudom izravno ne zanima. 
3 Andrija Eraković - Izvanredna revizija, Hrvatska pravna revija, veljača 2010. 
4 dr. Ivo Grbin, Revzija - Novine u parničnom postupku, Organizator Zagreb 2003. str 247. 
5 Nar. nov., br. 84/08 – u nastavku teksta: ZPP 08. 
6 U-I/1569 - Nar. nov., br. 2/97. 
7 Nar. nov., br. 117/ 03 – u nastavku teksta: ZPP 03. 
8 »Stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude: 1) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 100.000,00 kuna, 2) ako je presuda donesena u sporu koji je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, 3) ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ovoga Zakona.« 
 
9 U slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. ovoga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, primjerice: 1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima ili na odjelskoj ili općoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, 2) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi mogli o njemu imati različita shvaćanja, npr. zbog mogućnosti različitoga tumačenja određenih zakonskih odredaba, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 4) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske ili Europskoga suda za ljudska prava – trebalo preispitati sudsku praksu. 
10 Ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ovoga Zakona. 
11 Drugostupanjski će sud presudom odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu, odnosno presudom će preinačiti prvostupanjsku presudu ako prema stanju spisa nađe: 1) da bitne činjenice među strankama nisu sporne, ili 2) da ih je moguće utvrditi i na temelju isprava i posredno izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno posredno izvedene dokaze. Prigodom donošenja odluke iz stavka 1. ovoga članka, drugostupanjski je sud ovlašten uzeti u obzir i činjenice o postojanju kojih je prvostupanjski sud izveo nepravilan zaključak na temelju drugih činjenica koje je po njegovoj ocjeni pravilno utvrdio. U slučaju u kojem su ispunjeni uvjeti za donošenje presude iz stavka 1. ovoga članka, drugostupanjski sud će je donijeti i ako nađe da postoji bitna povreda odredaba parničnoga postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ovoga Zakona. 
12 Drugostupanjski sud odlučuje o žalbi, u pravilu, bez rasprave. Kad vijeće drugostupanjskog suda nađe da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno da se pred drugostupanjskim sudom ponove već izvedeni dokazi, zakazat će raspravu pred drugostupanjskim sudom. 
13 Nar. nov., br. 6/99 - proč. tekst.- u nastavku teksta: Konvencija. 
14 U nastavku teksta: ESLP 
15 Od 21. studenoga 1995. broj 19248/91, slično Le compte, Van Leuven i De Meyere protiv Belgije od 23. lipnja 1981, 
 Fayed protiv Velike Britanije od 21. rujna 1994., Masson  i dr. protiv Nizozemske od 28.rujna 1995. 
16 Tako ESLP u predmetu James protiv Velike Britanije od 21. veljače 1986. 
17 Od 21. studenoga 2001., broj 31253/96. 
18 Vidjeti Procola protiv Luxemburga od 28. rujna 1995., Zanatta protiv Francuske od 28. ožujka 2000. broj 38042/97. 
19 Tsironis protv Grčke od 6. prosinca 2001., broj 44584/98 
20 brought before court or tribunal. 
21 Vidi Rordrigez Valin protiv Španjolske, od 11. listopada 2001, broj 47792/99, Tricard protiv Francuske od 10. srpnja 2001. broj 40472/98. 
22 Slično i u predmetu Princ Hans-Adam II od Lichtensteina protiv Njemačke od 12. srpnja 2001., broj 42527/98. 
23 Vidi i Levages Prestations Services protiv Francuske od 23. listopada 1996.