I. Uvod
Funkcija stručne pravne pomoći iz perspektive zaštite ljudskih prava i sloboda, od neprocjenjive je vrijednosti. To vrijedi u svim sudskim i drugim postupcima u kojima se na neki način donose odluke o nečijim pravima, obvezama i odgovornostima, ali posebice u onima vezanim uz pronalaženje i progon počinitelja kaznenih djela. Naime, posljedice nezakonitog postupanja i mogućih kršenja ustavnih i zakonskih normi u tim su postupcima najtegobnije i mogu rezultirati velikim nepravdama, koje se vrlo često više i ne mogu popraviti. Stoga pravo na branitelja u raznim fazama tih postupaka predstavlja civilizacijski standard kojega poznaju sve države kojima je stalo do poštovanja građanskih prava i koji je uvelike priznat i kodifi ciran kako u internim ustavnim i zakonskim normama, tako i međunarodnim aktima. Taj standard ne predstavlja puko formalno pravo, već država mora osigurati takve zakonske i stvarne uvjete prema kojima građanin nad kojim se provode navedeni postupci, ima mogućnost djelotvorne i stvarne stručne asistencije branitelja, koji će svojim aktivnim sudjelovanjem biti realno u mogućnosti učiniti sve kako bi, u okviru zakona i odvjetničke etike, zaštitio građanska prava svog klijenta. Jedan od bitnih preduvjeta za djelotvorno ostvarivanje funcije takve pravne stručne pomoći je i obveza države da osigura nesmetano i slobodno komuniciranje branitelja i klijenta, bez ičijeg miješanja, slušanja, prisluškivanja ili sličnog nadzora.
Ustav Republike Hrvatske,¹ u članku 29. stavak 1. alineja 3., jasno propisuje da u slučaju sumnje ili optužbe zbog kažnjivog djela osumnjičenik, okrivljenik ili optuženik ima pravo na branitelja i nesmetano uspostavljanje veze s braniteljem, s kojim pravom mora biti upoznat.
Iz izričaja navedene ustavne norme, koja o pravu na branitelja i na nesmetanu komunikaciju s njim govori u jednini, razvidno je da ta nesmetana komunikacija zapravo predstavlja neodvojivi dio prava na branitelja. Ustav tu očigledno prepoznaje nužnost da pravo na branitelja ne bude tek puka formalnost, već da branitelj, kroz nesmetanu komunikaciju, bude doista u poziciji djelotvorne zaštite građanskih prava svoga klijenta.
Pravo na branitelja uključeno je i u Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i sloboda,² koja u članku 6.1. st. 3. t. c) pod naslovom »pravo na pošteno suđenje«, propisuje da svatko optužen za kazneno djelo ima pravo na branitelja.Kako je vidljivo iz navedenoga, u Konvenciji se izrijekom ne eksplicira nužnost osiguravanja nesmetane komunikacije između branitelja i klijenta, međutim taj je uvjet prepoznat u nizu odluka Europskog suda za ljudska prava, s obrazloženjem da je funkcija Konvencije ta da ljudska prava štiti stvarno i djelotvorno³.
Pravo na branitelja i nesmetanu komunikaciju s njim prepoznaje i Europski sporazum o osobama koje sudjeluju u postupcima pred Europskim sudom za ljudska prava⁴. Europski sporazum u članku 3. st. 2. t. c) propisuje da pritvorenici imaju pravo »pisano suobraćati i savjetovati se, bez nadzora drugih osoba, s pravnikom koji je nadležan zastupati pred sudovima zemlje u kojoj je osoba u pritvoru, a u svezi s podnescima Sudu ili postupkom koji iz toga proizađe.«⁵
Dakle, može se sasvim slobodno reći da se Republika Hrvatska ubraja u red država koje ustavnim normama i sklopljenim međunarodnim konvencijama štite i priznaju pravo na branitelja kao jedno od onih prava o kojima bitno ovisi djelotvorna zaštita ljudskih prava i sloboda.

II. Zakonska regulativa
Dosadašnja regulativa
»Stari« Zakon o kaznenom postupku,⁶ u članku 69., propisivao je mogućnost nadzora nad komunikacijom između pritvorenog okrivljenika i njegovog branitelja na sljedeći način:
»(1) Ako se okrivljenik nalazi u pritvoru, branitelj se može s njime dopisivati i razgovarati bez nadzora.
(2) U postupku zbog kaznenih djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, protudržavnog terorizma, otmice, ubojstva, razbojništva, zloporabe opojnih droga, krivotvorenja novca, prikrivanja nezakonito dobivenog novca, kao i dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom, a za koje postoje osnove sumnje da ih je počinila grupa ljudi ili zločinačka organizacija, istražni sudac može odlučiti da se pisma, poruke i razgovori okrivljenika i branitelja nadziru.
(3) Odluku o nadzoru istražni sudac donosi obrazloženim rješenjem. Žalba protiv rješenja ne odgađa njegovo izvršenje. Rješenje o nadzoru dostavit će se, prije stavljanja pod nadzor, branitelju i okrivljeniku.
(4) Nadzor iz stavka 2. ovoga članka može trajati najdulje dva mjeseca od određivanja pritvora.«
Nova regulativa
Novi Zakon o kaznenom postupku⁷ proširuje mogućnosti ograničavanja komunikacije u subjektivnom i objektivnom smislu. Tako se u članku 75. ZKP-a propisuje mogućnost nadziranja kontakta između uhićenika i branitelja na sljedeći način:
»(1) Uhićenik ima pravo slobodnog i neometanog razgovora s braniteljem čim je uhićenik imenovao branitelja, odnosno čim je donesena odluka o imenovanju branitelja.
(2) Državni odvjetnik može rješenjem naložiti da se razgovor između uhićenika i branitelja nadzire o čemu prije početka razgovora, dostavom rješenja, obavještava uhićenika i branitelja. Razgovor se može prekinuti ako:
1) uhićenik narušava sigurnost i red,
2) je usmjeren na počinjenje kaznenih djela prikrivanja (članak 236. i 279. Kaznenog zakona), ili pomoći počinitelju nakon počinjenja kaznenog djela (članak 301. Kaznenog zakona),
3) je usmjeren na ometanje kaznenog postupka utjecajem na svjedoke, vještake, sudionike ili prikrivače.
(3) Protiv rješenja državnog odvjetnika o nadzoru iz stavka 2. ovog članka, uhićenik može u roku od dva sata podnijeti žalbu sucu istrage. Sudac istrage o žalbi odlučuje u roku od šest sati. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.«
Članak 76. ZKP-a propisuje mogućnost određivanja nadzora kontakta između branitelja i okrivljenika u pritvoru ili istražnom zatvoru:
»(1) Ako se okrivljenik nalazi u pritvoru ili istražnom zatvoru branitelj se može s njime dopisivati i razgovarati bez nadzora.
(2) Na prijedlog državnog odvjetnika sudac istrage može odlučiti da se pisma, poruke i razgovori okrivljenika i branitelja nadziru:
1) u postupku za slijedeća kaznena djela iz Kaznenog zakona: ubojstva (članak 90.), teškog ubojstva (članak 91.), otmice (članak 125.), ubojstva najviših državnih družnosnika (članak 138.), otmice najviših državnih dužnosnika (članak 139.), protudržavnog terorizma (članak 141.), kaznenih djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom (Glava XIII.), krivotvorenja novca (članak 274.) i prikrivanja protuzakonito dobivenog novca (članak 279.),
2) u postupku za kaznena djela za koja postoje osnove sumnje da ih je počinila grupa ljudi ili zločinačka organizacija ako postoji vjerojatnost da bi razgovor okrivljenika s braniteljem doveo do prikrivanja kaznenih djela, pomoći počiniteljima nakon kaznenog djela ili ako u pogledu okrivljenika postoje okolnosti koje upućuju na opasnost da će ponoviti kazneno djelo, dovršiti pokušano kazneno djelo, dovršiti pokušano kazneno djelo ili počiniti teže kazneno djelo kojim prijeti,
(3) Odluku o nadzoru sudac istrage donosi rješenjem. Rješenje o nadzoru dostavlja se prije stavljanja pod nadzor, branitelju i okrivljeniku. Žalba protiv rješenja ne odgađa njegovo izvršenje.
(4) Nadzor iz stavka 2. ovog članka, može trajati najdulje dva mjeseca od određivanja istražnog zatvora.«
Očigledno je da navedene zakonske odredbe pružaju pravnu osnovu prema kojoj se može ograničiti pravo na slobodnu komunikaciju između branitelja i njegovog klijenta u različitim fazama postupaka koje regulira ZKP (uhićenje, pritvor i istražni zatvor). One nedvojbeno umanjuju postavljeni standard iz članka 21. stavak 3. alineja 3. Ustava Republike Hrvatske, što samo po sebi, automatski, ne mora značiti da je riječ o neustavnim odredbama, jer članak 16. Ustava propisuje mogućnost zakonske intervencije u slobode i prava:
»Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje.
Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.«
Je li sadržaj zakonskih odredaba članaka 75. i 76. ZKP-a, primjeren ustavnom uvjetu da se ljudska prava i slobode, pa tako i ono na branitelja iz članka 29. stavak 1. alineja 3. Ustava Republike Hrvatske, koje uključuje i pravo na nesmetanu komunikaciju s njim, mogu ograničiti samo radi zaštite slobode i prava drugih ljudi, pravnog poretka, javnog morala i zdravlja? Prelazi li možda zakonom omogućeni opseg zadiranja u to pravo, ustavnopravno prihvatljivu granicu i jamči li on u dovoljnoj mjeri da će to zadiranje biti razmjerno prirodi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju? Ukratko, jesu li navedene zakonske odredbe valjano i pažljivo izbalansirane iz ustavnopravne perspektive zaštite ljudskih prava i sloboda? Radi se o vrlo bitnim pitanjima koja se gotovo sama od sebe nameću svakom pozornom čitatelju novog ZKP-a, o kojima su i njegovi autori zasigurno pomno vodili računa i o kojima ćemo u ovom članku dati svoje mišljenje.
III. Pravo na nesmetanu komunikaciju
Koji je smisao nesmetane komunikacije branitelja i klijenta⁸ i zašto joj se pridaje takva važnost? Vidjeli smo da Ustav Republike Hrvatske pravo na nesmetanu komunikaciju zapravo smatra sastavnim i neodvojim dijelom načelnog prava na branitelja, i to sasvim opravdano. Svi međunarodni propisi koji reguliraju pravo na branitelja redom ili istovremeno propisuju pravo na nesmetanu komunikaciju ili se u njihovoj primjeni to implicitno zaključuje, s obrazloženjem da bez te mogućnosti pravo na branitelja nema nikakvog smisla. Sličan je slučaj i u ustavnopravnoj regulativi drugih država.
Praksa američkih sudova
Primjerice, 6. Amandman Ustava Sjedinjenih Američkih Država, koji predviđa pravo na branitelja, ne eksplicira potrebu nesmetane komunikacije između njega i klijenta, međutim američki su sudovi odavno zauzeli pravno stajalište da je upravo takva komunikacija uvjet za stvarno oživotvorenje toga prava te da mogućnost odvjetnika da klijentu pruži stvarnu i djelotvornu pomoć ovisi o njihovoj mogućnosti da razgovaraju privatno i povjerljivo, bez straha od prisluškivanja⁹:
»Pravo na branitelja po 6. Amandmanu je uistinu ostvareno samo ako optuženik zna da je njegova komunikacija s braniteljem privatna.«¹⁰
Američki su sudovi zauzeli jasno stajalište da svako upletanje u tu komunikaciju dovodi u pitanje pravo na branitelja iz članka 6. Amandmana s obzirom na to da nužno rezultira tzv. inhibicijskim efektom (chilling eff ect) odnosno prirodnim okrivt ljenikovim sustezanjem da svom branitelju slobodno kaže sve informacije koje bi mogle pomoći njegovoj obrani, u strahu da će ih prisluškivač iskoristiti protiv njegovih interesa. Gotovo jednako stajalište zauzima i Europski sud za ljudska prava tumačeći pravo na branitelja sukladno Konvenciji, o čemu ćemo pisati nešto kasnije.
Inače, zadiranje u prava na nesmetanu komunikaciju američki su sudovi često kvalifi cirali i kršenjem prava na obraćanje vlastima i pristupu sudovima zajamčenim 1. Amandmanom Ustava Sjedinjenih Američkih Država, što se posebice naglašavalo u odnosu na zatočene osobe11. Tako je rečeno da ta mogućnost doista postoji samo ako se zatočenoj osobi omogući nesmetan i privatan susret s braniteljem:
»Stvarna mogućnost pribavljanja stručne pravne pomoći zahtijeva da se u zatvorskim uvjetima osigura uobičajena privatnost komunikacije između odvjetnika i klijenta.«¹²
Praksa Europskog suda za ljudska prava 
Vrlo slične načelne pravne pozicije zauzima i Europski sud za ljudska prava, izvodeći svoje zaključke tumačenjem već navedenog članka 6.1. st. 3. t. c). Konvencije.
»Sud upućuje na njegovu ustaljenu praksu i ponavlja da je optuženikovo pravo na komunikaciju s njegovim braniteljem koju ne mogu slušati treće osobe sastavni dio osnovnih uvjeta za pošteno suđenje u demokratskom društvu i da proizlazi iz čl. 6. čl. 3 (c) Konvencije. Ako odvjetnik ne bi bio u mogućnosti razgovarati sa svojim klijentom i od njega čuti povjerljive informacije bez takvog nadzora, njegova bi pomoć uvelike izgubila smisla, dok je namjera Konvencije da jamči prava koja su stvarna i efi kasna.«¹³
Zaključujući jednako i u predmetu Istratii and others v. Moldova,14 Europski sud za ljudska prava ukazuje da zadiranje u slobodnu komunikaciju između branitelja i klijenta krši i članak 5. st. 4. Konvencije, koji svakom uhićeniku ili pritvoreniku jamči pravo na mogućnost osporavanja da mu je sloboda oduzeta nezakonito, o čemu sud mora odlučiti brzo i pustiti ga na slobodu u slučaju nezakonitog postupanja¹⁵. Pri tome je skrenuta pozornost na prethodnu praksu toga suda,¹⁶ prema kojoj se ispitivanje zakonitosti oduzimanja slobode mora obaviti pred sudom i u postupku u kojem se mora osigurati »jednakost oružja« (»equality of arms«). U predmetu Istratii and others v. Moldova Europski sud za ljudska prava ukazuje i na svoje već zauzeto pravno stajalište¹⁷ da se članak 6. primjenjuje i glede postupka koji prethodi raspravi. 
Čak štoviše, u istoj odluci sud ističe i sljedeće:
»Sud smatra da zadiranje u zaštićeni odnos između odvjetnika i klijenta i na takav način, u uhićenikovo pravo na obranu, nužno ne pretpostavlja da zaista dođe do stvarnog prisluškivanja. Utemeljena razumna sumnja da se njihov razgovor prisluškuje može biti dovoljna, po mišljenju Suda, da se ograniči efi kasnost pomoći koju odvjetnik može pružiti. Takva bi sumnja neizbježno utjecala na slobodan razgovor između odvjetnika i klijenta i onemogućila uhićenikovo pravo naefikasno osporavanje zakonitosti njegovog uhićenja.«¹⁸
Vidimo, dakle, da se praktički radi o defi niciji tzv. inhibicijskog efekta (chilling eff ect) na koji ukazuju i američki sudovi.
Koliku važnost Europski sud za ljudska prava polaže na stručnu odvjetničku pomoć, čiji je neodvojivi dio i pravo na nesmetanu i privatnu komunikaciju između odvjetnika i klijenta, jako se dobro vidi iz odluke u predmetu Cebotari v. Moldova,¹⁹ u kojem je sud utvrdio da je nemogućnost podnositelja zahtjeva da na takav način komunicira sa svojim odvjetnikom utjecala na njegovo pravo da zatraži zaštitu od Europskog suda za ljudska prava, sukladno članku 34. Konvencije, koji glasi:
»Sud može primati zahtjeve bilo koje fi zičke osobe, nevladine organizacije ili skupine pojedinaca koji tvrde da su žrtve povrede prava priznatih u ovoj Konvenciji ili dodatnim protokolima što ih je počinila jedna visoka ugovorna stranka. Visoke ugovorne stranke obvezuju se da ni na koji način neće sprječavati djelotvorno vršenje toga prava.«
Dakle, očigledna je važnost koju Europski sud za ljudska prava pridaje stručnoj pravnoj pomoći osoba čija su prava dovedena u pitanje, pri čemu je posebice važno uvidjeti da je zadatak države da osigura uvjete pod kojima će ta pravna pomoć biti stvarna i djelotvorna, a ne samo protokolarna ili formalna. Centralni i neodvojivi dio prava na branitelja je mogućnost klijenta da s njim komunicira u uvjetima privatnosti i bez nadzora. Bez mogućnosti takve komunikacije, pravo na branitelja uglavnom ostaje tek kao puka forma. Republiku Hrvatsku Konvencija obvezuje i predstavlja dio unutarnjeg poretka Republike Hrvatske i po pravnoj je snazi iznad zakona (čl. 140. Ustava Republike Hrvatske). Prilikom donošenja svakog zakona koji se bavi pravima koja su predmetom Konvencije to se mora imati na umu, kao što se mora voditi računa i o stajalištima Europskog suda za ljudska prava, koji je nadležan Konvenciju tumačiti i primjenjivati.

¹ Nar. nov. 41/01 i 55/01 – ispr. (pročišćeni tekst).
² Nar. nov. – MU 6/99 (proč. tekst) – u nastavku teksta i Konvencija.
³ »…the Convention is intended to guarantee rights that are practical and eff ective« (Istrath and others v. Moldova, 8721, 8705 and 8742/05). Slično i Artico v. Italy.
⁴ Nar. nov.- MU 7/99. Sukladno objavi u Nar. nov. – MU 4/00, navedeni je Sporazum u odnosu na Republiku Hrvatsku stupio na snagu 1. veljače 2000. godine.
⁵ Prijevod s izvornog engleskog jezika na hrvatski nije najsretniji. Naime, tekst na engleskom jeziku glasi: »right to corespond, and consult out of hearing of other persons, with a lawyer qualifi ed to appear before the courts of the country where they are detained in regard to an application to the Court, or any proceedings resulting therefrom«. Dakle, ne radi se pravu na komunikaciju »bez nadzora« kako to slijedi iz verzije na hrvatskom jeziku, već o pravu na komunikaciju koju treće osobe ne mogu čuti (out of hearing). Riječ je o naizgled malenom, ali vrlo bitnom detalju, jer je pojam nadzora svojim sadržajem širi od pojma kojega spominje engleski izvornik.
⁶ Nar. nov. 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06.
⁷ Nar. nov., br. 152/08 – u nastavku teksta: ZKP.
⁸ Pod »klijentom« se misli na svaku osobu koja je objektom svih postupaka reguliranih ZKP-om koje vode nadležna državna tijela.
⁹ Npr. Swindler & Berlin v. United States, 524 U.S. 399, 407 (1998), Upjohn v. United States, 449 U.S. 383, 389 (1981), Weatherford v. Bursey, 429 U.S. 545, 554 n.4. (1977), United States v. Levy, 577 F.2d 200, 209 (3rd Cir. 1978), United States v. Rosner, 485 F.2d 1213, 1224 (2nd Cir. 1973).
¹⁰ ‘’Sixth Amendment’s assistance-of-counsel guarantee can be meaningfully implemented only if a criminal defendant knows that his communications with his attorney are private…’’, Weatherford v. Bursey
¹¹ Procunier v. Martinez, 416 U.S. 396 (1974), Adams v. Carlson, 488 F.2d 619, 631 (7th Cir. 1973)
¹² »Eff ective protection of access to counsel requires that the traditional privacy of the lawyer-client relationship be implemented in the prison context.«, Adams v. Carlson.
¹³ »The Court refers to its settled case-law and reiterates that an accused’s right to communicate with his legal representative out of hearing of a third person is part of the basic requirements of a fair trial in a democratic society and follows from Article 6 § 3 (c) of the Convention. If a lawyer were anable to confer with his client and receive confi dential instructions from him without such surveillance, his assistance would lose much of its usefulness, whereas the Convention is intended to garantee rights that are practical and eff ective«, Öcalan v. Turkey, 46221/99, 12.03.2003., slično i S. v. Switzerland, 12629/87, 28.11.1991.
¹⁴ 8721/05, 27. 3. 2007.
¹⁵ »Everyone who is deprived of his liberty by arrest or detention shall be entitled to take proceedings by which the lawfulness of his detention shall be decided speedily by a court and his release ordered if the detention is not lawful.« ¹⁶ Lamy v. Belgium, 30. 3. 1989, Series A no. 151
¹⁷ Imbrioscia v. Switzerland, 24.11.1993., Series A 7 no. 275. U odluci se ističe da cjelokupni postupak valja promatrati u njegovoj ukupnosti kako bi se utvrdilo udovoljava li uvjetu poštenog suđenja iz čl. 6. Konvencije. Isto se naglašava i u odluci u predmetu Brennan v. United Kingdom, 39846/98, 16.10.2001.
¹⁸ »The Court considers that an interference with the lawyer-client privilege and, thus, with a detainee’s right to defencem does not necessarily require an actual interception of eavesdropping to have taken place. A genuine belief held on reasonable grounds that their descussion was being listened to might be suffi cient, in the Court’s view, to limit the eff ectiveness of the assistance which the lawyer could provide. Such a belief would inevitably inhibit a free discussion between lawyer and client and hamper the detained person’s right eff ectively to challenge the lawfulness of his detention.« Jednako stajalište zauzima se i u odluci u predmetu Castravet v. Moldova, 23393/05, 13. 3. 2007.
¹⁹ 35615/06, 13. 11. 2007.