1. Uvodne napomene - argumenti za i protiv novele Ovršnog zakona (mr. Miljenko Kovač)
Velika je dilema treba li uopće ili do koje granice mijenjati naš Ovršni zakon. Naime, da su hrvatski sudovi ažurni, kao što nisu, kad bi mogli raditi kako treba, kao što ne mogu, i kad bi stanje društvenog morala bilo na višoj razini nego što jest - Ovršni zakon uopće ne bi trebalo mijenjati. Možda bi koja ne previše važna izmjena, koju bi praksa nametnula, došla u obzir, ali nikakvih drugih promjena zapravo ne bi trebalo. Namjera mijenjanja ovog Zakona ne poduzima se s ambicijom da se popravi nešto što nije dobro, nego isključivo radi jačanja zapreka nelojalnom ponašanju sudionika u postupku, odnosno da se olakša sudovima da budu brži i učinkovitiji u svome radu.

Sudovi u Hrvatskoj opterećeni su velikim priljevom ovršnih predmeta i golemim zaostacima što sprječava brzu i učinkovitu provedbu ovrha. Statistički gledano, u razdoblju od 1. siječnja do 30. rujna 2002. godine, prvostupanjski sudovi koji provode ovršne postupke, dakle, općinski i trgovački, primili su u rad 205.114 predmeta, a riješili su ih oko 179.000. Dakle, neriješeno je ostalo nešto manje od 290.000 tj. radi se o zaostatku koji je jednak priljevu od 12 i pol mjeseci.

Svrha koja se želi izmjenama Zakona postići je ubrzanje povećanja učinkovitosti ovršnih postupaka s naglaskom na ostvarivanje ovrhovoditeljevih prava, a ne raspravljanje o bilo čijim pravima jer se o njima raspravljalo u parnici, odnosno u drugom postupku koji je prethodio nastanku ovršne isprave. Sredstva kojima bi se taj cilj barem djelomično mogao postići je ograničavanje prava na izjavljivanje žalbe i na traženje odgode ovrhe na najnužniju mjeru, s tim da se odgoda, kad to ovrhovoditelj zatraži, uvjetuje davanjem jamčevine.

Novelom Zakona želi se spriječiti moguće zloporabe procesnih prava, osobito onih kojima je svrha odugovlačenje postupka i povećati učinkovitost postupka uvođenjem komisijske prodaje pokretnina i prenošenjem svih procesnih radnji, za koje je to u skladu s Ustavom RH dopušteno i moguće, iz nadležnosti sudova u nadležnost javnih bilježnika.

Predlaže se mogućnost izjavljivanja žalbe protiv prvostupanjske odluke samo kad to zakon izrijekom dopušta. Zapravo to neće biti velika razlika prema sadašnjem stanju, ali se nada boljem psihološkom učinku takve odredbe. Predlaže se da u drugom stupnju odlučuje sudac pojedinac, a ne vijeće jer je i to doprinos ubrzanju postupanja u ovrhama. Ovršenik bi ubuduće mogao izjaviti žalbu samo u šest taksativno određenih slučajeva; ako isprava na temelju koje je rješenje o ovrsi doneseno nije ovršna isprava, ako ta isprava nije stekla svojstvo ovršnosti, ako je ukinuta, poništena, preinačena ili na drugi način stavljena izvan snage, ako je protekao rok u kojem se na temelju zakonu može tražiti ovrha, ako je ovrha tražena na predmetu koji je izuzet od ovrhe, odnosno na kojem je mogućnost ovrhe ograničena i ako je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom. Svi drugi razlozi na osnovi kojih se sada može izjaviti žalba, bili bi temelj za izjavljivanje jednog novog pravnog lijeka koji se naziva prigovor.

Prvostupanjski sud bi prigovor dostavio na očitovanje ovrhovoditelju, ostavljajući mu rok od 8 dana, a ako se u tome roku ne bi očitovao ili ako bi ga osporio, sud bi o tome izvijestio ovršenika upućujući ga da u roku od 15 dana može podnijeti tužbu kojom će tražiti da se utvrdi nedopuštenost ovrhe iz razloga koji je naveo u prigovoru. Predlaže se da bi parnični sud, kojem takva tužba stigne, bio dužan odbaciti je ako je podnesena po isteku roka od 15 dana i ako je podnesena iz razloga koji nisu bili navedeni u prigovoru.

Dakako, ni tijek roka za izjavljivanje žalbe, odnosno prigovora, niti izjavljivanje tih pravnih lijekova kao ni pokretanje ovršne ili vođenje ovršenikove parnice ne bi sami po sebi utjecali na vođenje postupka. S obzirom na mogućnost, ako se takvo rješenje prihvati, da ovršenik u isto vrijeme izjavi žalbu i prigovor, predlaže se da prvostupanjski sud zastane s rješavanjem u povodu prigovora dok ne primi rješenje o žalbi, pa uzme prigovor u postupak samo ako je drugostupanjski sud odbio ili odbacio žalbu. Dakako, u drugim slučajevima rješavanje prigovora postalo bi bespredmetno. Te bi se odredbe na odgovarajući način primjenjivale i kad se u ovršnom postupku pojavi treća osoba koja tvrdi da joj pripada kakvo pravo koje sprječava ovrhu.

Nadalje, u Zakonu se predlaže osnivanje javnih komisijskih prodavaonica, u pravilu, u sjedištima svih županijskih sudova, a prodavale bi pokretnine koje su zaplijenjene u ovršnom postupku. Osnivale bi se na način da bi ministar nadležan za poslove pravosuđa na temelju javnog natječaja poslove tih prodavaonica povjeravao osobama koje s obzirom na svoju registriranu djelatnost smiju obavljati takve poslove. Voditelj prodavaonice imao bi pravo na proviziju koja će se određivati u postotku od cijene za koju je pokretnina prodana.

Naime, svatko tko se bavio ovrhom u praksi zna da ovrha prodajom pokretnina, u pravilu, ne uspijeva. Ima učinka samo prema ovršeniku koji ne zna o čemu se radi pa se uplaši i plati. Iskusni ovršenik neće reagirati jer zna što će se dogoditi. Dakle, raspisat će se prva dražba, pa druga, na koje nitko neće doći. Pojava kupaca na tim dražbama vrlo je rijetka, jer se ljudi dijelom boje neugodnosti koje bi mogli doživjeti, a dijelom osjećaju moralnu neugodu pri pomisli da iz nečijeg doma oduzimaju njegovu stvar ili je daju prodati, iako znaju da na to prema zakonu imaju pravo. Za razliku od navedenog, prodaja nekretnina u ovršnom postupku vrlo često uspijeva zato što se dražbe nekretnina održavaju u sudskim prostorijama.

Kad bi proradile javne komisijske prodavaonice takvih bi zapreka nestalo. Ljudi bi dolazili i kupovali zaplijenjene stvari kao bilo koju drugu robu, ne znajući čije su. Time se, dakako, ne bi ukinuo dosadašnji način prodaje, samo bi se ovrhovoditelju ostavila mogućnost da predloži prodaju i putem javnim prodavaonica.

2. Prenošenje poslova ovrhe iz sudske nadležnosti u nadležnost javnih bilježnika
Prijedlog izmjena Ovršnog zakona obuhvaća i prenošenje poslova ovrhe iz sudske nadležnosti u nadležnost javnih bilježnika. Naime, zamisao je da bi javni bilježnici donosili i provodili sva rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojnih isprava i to: ovrhu na nekretninama, pokretninama, pljenidbom tražbine zasnovane na vrijednosnom papiru, na tražbini da se predaju ili isporuče pokretnine ili da se preda nekretnina, radi predaje nekretnine, radi ispražnjenja nekretnina i ovrhu diobom stvari. Također bi im pripala u nadležnost procjena i prodaja dionica (članak 197.) i poslovnih udjela u trgovačkim društvima (članak 198.), i prodaja drugih imovinskih, odnosno materijalnih prava. Da bi se posao javnih bilježnika u provedbi ovrhe ravnomjerno rasporedio, predviđa se osnivanje novih teritorijalnih jedinica tj. javnobilježničkih kotara. Te se jedinice ne bi nužno podudarale sa sadašnjim službenim područjima javnih bilježnika iz razloga što se kriteriji koji se primjenjuju prilikom određivanja službenog područja javnog bilježnika ne mogu primijeniti ovdje. Naime, u ovom drugom slučaju, kad se radi o provedbi ovrha, vrlo će važan biti i priljev ovršnih predmeta na pojedinom području. Javni bilježnici bi u postupcima koje bi provodili u skladu s Prijedlogom zakona imali sve ovlasti suca osim, dakako, onih koja se vežu uz primjenu sile. Kad bi se tijekom postupka pred javnim bilježnikom stvorila potreba da treba primijeniti silu, a u pravilu se radi o izricanju novčane kazne, javni bilježnik bi o tome obavijestio nadležni sud i predložio mu da kazni izgrednika. Jednako bi tako službenici javnih bilježnika, koji za to ispunjavaju uvjete, imali ovlasti sudskih ovršitelja. Ne smatra se nužnim da ovrhu provode sudovi jer, naime, sudbena vlast znači odlučivanje o nečijem pravu kad ono postane sporno bilo u građanskom bilo u kaznenom postupku. U ovrsi se ne rješava ni o čijem pravu nego se samo izvršava pravo koje je utvrđeno pravomoćnom ovršnom ispravom. Uostalom,
u nekim zemljama poslove ovrhe provode čak licencirani privatni poduzetnici ili službenici državne uprave.

3. Neka razmišljanja o izmjenama Ovršnog zakona (prof. Mihajlo Dika)
Prema važećem uređenju (čl. 5.) ovrhovoditelj može, ako ne uspije ostvariti svoju tražbinu na izvorno predloženom predmetu ovrhe, predložiti da se isti promijeni i da se ovrha odredi na novom predmetu, novim sredstvom. Sud u ovom slučaju mora donijeti posebno rješenje protiv kojeg je moguća ograničena žalba, ali ne iz razloga zbog kojih se inače žalbom može pobijati rješenje o ovrsi, nego samo radi onih koji se tiču novoodređene ovrhe, praktično novih sredstava i predmeta ovrhe.

Novelom Zakona predviđeno je da se u takvim situacijama ne donosi novo rješenje o ovrsi, nego se ovrha nastavlja. To znači da će sud koji je donio rješenje o ovrsi na, primjerice, sredstvima na računu, moći temeljem tog rješenja ovrhu nastaviti na nekretnini ovršenika. Ovršenik protiv takve promjene predmeta i sredstava ovrhe neće imati pravo na pravni lijek.

Članak 46. Ovršnog zakona sadržava razloge za žalbu protiv rješenja o ovrsi na temelju ovršne isprave. Ti razlozi su određeni primjerice i apsolutizirani su u smislu da je zbog njih žalba uvijek dopuštena, ali da je žalba uz odgovarajuću primjenu odredaba Zakona o parničnom postupku moguća i zbog bitnih povreda ovršnog postupka, pogrešne primjene ovršnog materijalnog prava te, na određen način i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Prema Prijedlogu izmjena Zakona, lista žalbenih razloga je taksativno navedena, što znači da je taj pravni lijek dopušten samo zbog razloga koji su izričito navedeni.

Prema Prijedlogu zakona bi se zbog tzv. opugnacijskih i opozicijskih razloga (koji dovode u pitanje dopustivost ovrhe jer je tražbina naknadno prestala ili se radi njezinog ostvarenja ovrha protiv određenih osoba ili u njihovu korist ne može odrediti ili provesti), zbog kojih je sada dopuštena remonstrativno-devolutivna žalba, podnosio prigovor.

Prema važećem uređenju ako je protiv nekoga doneseno rješenje o ovrsi, on može u žalbi tvrditi da je platio dug utvrđen ovršnom ispravom, a ovršni je sud dužan, ako se podmirenje duga može dokazati javnom ili prema zakonu ovjerovljenom ispravom, prihvatiti žalbu, ukinuti rješenje o ovrsi i ne provoditi ovrhu.

Prema Prijedlogu bi, međutim, u takvom slučaju ovršni sud morao ovršenika uputiti na parnicu i nastaviti, pa i provesti ovrhu. Dakle, čak ako bi ovršenik javnobilježnički ovjerovljenom potvrdom ovrhovoditelja dokazivao da mu je platio, sud bi ga morao uputiti u parnicu.

Čini se da se time neopravdano i nerazumno ugrožava položaj ovršenika, a i nepotrebno se kompliciraju stvari. Naime, ovršenici koji su podmirili svoje obveze gotovo će redovito tužiti, ali neće moći spriječiti ovrhu, pa će morati naknadno tražiti protuovrhu ili posebnu ovrhu da im se vrati što im je u ovrsi prisilno oduzeto bez osnove.

Nadalje, prema Prijedlogu, sud može odgoditi ovrhu samo uz uvjet da ovršenik u cijelosti kod suda položi dužni iznos, ako to ovrhovoditelj zatraži, inače ovrhu mora nastaviti i provesti. Sud bi to morao učiniti bez obzira na to zbog čega se odgoda traži, čime ovršenik dokazuje opravdanost svog prijedloga, bez obzira na posljedice koje bi zbog toga mogle nastati.

Važeće je rješenje dosta elastično i prema njemu je sudu prepušteno vrednovanje ima li ili nema propisanih pretpostavki za odgodu u svakom konkretnom slučaju. Jesu li suci u praksi suviše olako određivali odgodu, to je drugo pitanje. Trebalo bi imati neke ventile koji bi sprječavali konkretne nepravde, pa se pretjerani radikalizam koji bi optirao za jednodimenzionalna i jednostrana rješenja čini nepragmatičnim i nepravičnim.

Predlaže se da se obavljanje ovršne funkcije stavi u nadležnost javnih bilježnika, i to na dva načina. Ovrhu temeljem vjerodostojnih isprava u cijelosti bi određivali i provodili javni bilježnici. Dakle, ako ovršenik ne bi podnio prigovor protiv rješenja o ovrsi, javni bilježnik bi odmah, na temelju vlastitog rješenja o ovrsi nastavljao s provedbom ovrhe.

Ovdje se otvara jedno ustavnopravno pitanje - gdje su granice neprenosive sudbene vlasti? U kaznenim stvarima završetak jurisdikcijske funkcije je u presudi kojom se istovremeno individualizira kaznena sankcija, nakon čega slijedi faza provedbe individualizirane kaznene sankcije. U građanskim stvarima pravomoćnošću kondemnatorne presude praktično se samo utvrđuje ono što je dužnik bio dužan učiniti prema sadržaju građanskopravnog odnosa - to je još osnaženo jednim nalogom da učini ono što je sud utvrdio da je dužan učiniti. Takvom presudom, međutim, nije individualizirana građanskopravna sankcija. S obzirom na to da se građanskopravna sankcija (u smislu prisile, otimanja i prodaje dijelova imovine, iseljenja i drugih sredstava ovrhe) individualizira tek rješenjem o ovrsi, jurisdikcijska funkcija se u građanskim stvarima završava određivanjem ovrhe. Stoga je pravilno rješenje Prijedloga zakona da u svim slučajevima, osim kad je u pitanju ovrha na temelju vjerodostojne isprave, sud odlučuje o ovrsi, a da se samo njezina provedba može povjeriti javnim bilježnicima. A što bi se povjerilo javnim bilježnicima kad bi im se povjerilo da odlučuju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave? Oni bi bili ovlašteni izdavati platne naloge i odmah na temelju tih nepravomoćnih platnih naloga uvjetno određivati ovrhu.

Prema sadašnjem Prijedlogu nalazimo još niz procesnopravno nejasnih situacija. Naime, kako pronaći javnog bilježnika kojem se obratiti; podnose li se ovršni prijedlozi na temelju vjerodostojne isprave izravno javnom bilježniku ili sudu, a sud onda distribuira te prijedloge; postoje li pravila o mjesnoj nadležnosti javnih bilježnika. Važno je napomenuti da se i pri prijenosu dijela sudbene vlasti na javne bilježnike mora poštovati ustavna odredba prema kojoj se nadležnost, postupak itd. mora urediti zakonom.

Daljnje nejasnoće odnose se na pitanja mogu li se javni bilježnici po službenoj dužnosti ili u povodu prigovora stranaka, oglasiti nenadležnim ili će uvijek morati tražiti od suda da o tome odluči, odnosno da li će i među javnim bilježnicima biti moguć sukob o nadležnosti? Hoće li javni bilježnik moći donijeti rješenje o odbacivanju predmeta ili će radi toga predmet morati proslijediti sudu? Kad je u pitanju ovrha temeljem ovršne isprave, dakle ovrha koju javni bilježnici smiju samo provoditi, koju dakle ne bi određivali, Prijedlogom zakona nije riješeno tko bi i na koji način distribuirao rješenja o ovrsi javnim bilježnicima radi njihove provedbe. Prema Ustavu postoji pravo na zakonskog suca što bi značilo i pravo na zakonskog javnog bilježnika. Zato bi kriteriji o distribuciji predmeta javnim bilježnicima od strane trgovačkih i općinskih sudova morali biti unaprijed zakonom utvrđeni. Zakon o sudovima kaže da trgovački sudovi mogu provedbu ovrhe povjeriti općinskim sudovima. Zato se postavlja pitanje bi li trgovački sud u takvoj situaciji najprije morao stvar ustupiti općinskom sudu, a ovaj javnom bilježniku, ili bi to trebao učiniti izravno trgovački sud?

Novim Prijedlogom zakona predviđaju se službenici javnih bilježnika. Nije jasno bi li to bili državni službenici, javni službenici ili posebna kategorija javnobilježničkih službenika koji ne bi potpadali pod nadzor samo javnog bilježnika već i predsjednika suda? S time se javlja dilema može li se ona razina izravne odgovornosti koja postoji između službenika u sudu koji obavlja poslove sudskog ovršitelja prihvatiti i za odgovornost javnobilježničkog ovršitelja? Moglo bi biti dvojbeno i hoće li javni bilježnik koji, prema Prijedlogu, ima položaj suca prvostupanjskog suda, smjeti sam obavljati neke radnje koje prema Ovršnom zakonu smije obavljati samo sudski ovršitelj? Ako ne bi na to bio ovlašten, onda bi svaki javni bilježnik morao imati posebnog zaposlenika koji bi obavljali ovu funkciju? Uz to nisu jasni ni kriteriji za razgraničenje funkcionalne nadležnosti između javnog bilježnika i suda u postupku provedbe ovrhe.

Prema Prijedlogu, čim bi netko tijekom postupka podnio prijedlog ili prigovor, javni bi bilježnik morao umnožiti spis i proslijediti ga sudu radi donošenja odluke. On bi vjerojatno, dok se o prijedlogu ne odluči, morao nastaviti s provedbom ovrhe.

Što, dakle, učiniti, treba li neke sudske poslove u ovršnom postupku prenijeti na posebnu privatno-javnu koncesioniranu ovršiteljsku službu ili na posebnu državnu ovršnu službu (prema švedskom uzoru)?

Ako bi se išlo na osnivanje posebne službe, valjalo bi detaljno razraditi kompetencije i proceduru prema kojoj bi izvršitelji te službe postupali. U svakom slučaju, ozbiljan praktičan problem, kako to pokazuje iskustvo Slovenije, bit će kako osigurati komunikaciju između onih koji ovrhu provode i suda da bi se izbjegli kratki spojevi, nepotrebna odugovlačenja, itd.

Možda bi bilo najbolje ostaviti stvari takvima kakve jesu, a tek dodatno pojačati ovršne službe u sudovima novim savjetnicima i ovršiteljima, koje bi trebalo adekvatno dodatno obrazovati. Pritom bi puno postigli ako bi suce rasteretili poslova koji nisu pravosudni, koji ulaze u sudsku administrativnu funkciju. Nekoliko recentnih zakonskih rješenja pokazuje da se o tome previše ne razmišlja. Tako su suci novim Zakonom o sudskim pristojbama nepotrebno opterećeni vođenjem hitnih posebnih incidentalnih postupaka u vezi sa sudskim pristojbama umjesto da su poslovi oko toga povjereni posebnoj administrativnoj službi. Jer odlučivanje o sudskim pristojbama ne ulazi u pravosudnu funkciju. Primjerice, možda bi trebalo uvesti »pravo skrbnika« koje imaju Nijemci i Austrijanci, što bitno pridonosi rasterećenju sudaca od onih poslova koji nisu »njihovi«.

Obrazloženje pojedinih odredaba Ovršnog zakona koje se mijenjaju

Članak 1.
Upućuje se na to da će ovršni postupak, osim sudova, provoditi i javni bilježnici.

Članak 5.
Uspostavlja se stanje kakvo je bilo do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona od 12. ožujka 1999. godine. Predloženom izmjenom ovrhovoditelj može radi namirenja iste tražbine, kad se rješenje o ovrsi na određenom predmetu ili sredstvu ne može provesti, predložiti novo sredstvo ili predmet ovrhe u roku od dva mjeseca od dana kad je saznao za neprovedivost rješenja o ovrsi. Važeće odredbe nepotrebno otežavaju ovrhovoditeljev položaj, jer ovršeniku pružaju dodatnu mogućnost za odugovlačenje postupka.

Članak 7.
U ovom se članku uvodi umjesto pojma »pismeno« pojam »pisani sastav«.

Članak 11.
Mogućnost izjavljivanja žalbe u ovršnom postupku treba svesti na najmanju mjeru, tj. samo kad je to njime dopušteno, da bi se, vodeći računa samo o najnužnijoj zaštiti ovršenikovih prava, ubrzao postupak i spriječile zloporabe procesnih prava na ovrhovoditelje-vu štetu.

Članak 15.
U ovom se članku uvodi pojam »jamčevina« koja znači: materijalnu vrijednost koju stranka u postupku daje kao jamstvo da će izvršiti ili propustiti neku radnju, odnosno kao polog iz kojeg će se protivnoj stranci nadoknaditi šteta koju bi joj davatelj jamčevine mogao nanijeti protupravnim ponašanjem.

Stavak 1. glasi: »Jamčevina se daje polaganjem u sudski polog novca, dragocjenosti čiju je vrijednost lako utvrditi na tržištu i koje se mogu brzo i jednostavno unovčiti, vrijednosnih papira koji imaju burzovnu vrijednost ili štedne knjižice koja je izdana na donositelja, predavanjem stvari protivnoj stranci u zalog, izdavanjem bankarske garancije ili neopozivog dokumentarnog akreditiva, uknjižbom hipoteke na nekretnini, prijenosom prava vlasništva u smislu članka 274. ovog Zakona ili na drugi prikladan način.« Izmijenjen je i stavak 3. koji sada glasi: »Na stvarima koje su predane u sudski polog ne može se steći založno pravo«.

Članak 31.
Sadašnje odredbe - da ovršenik koji je opterećen alternativnom obvezom, ima pravo izabrati predmet svoje obveze sve dok se ovrhovoditelj u cijelosti ne namiri prisilnim ispunjenjem svoje činidbe - omogućuje ovršeniku da nemilosrdno šikanira ovrhovoditelja, a nisu ni razumljive. Naime, što ako ovršenik odluči ispuniti drugu činidbu nakon što se ovrhovoditelj već djelomično namirio? Hoće li mu ovrhovoditelj morati vratiti ono što je primio? Sukladno odredbi članka 405. Zakona o obveznim odnosima, dužnik opterećen alternativnom obvezom gubi pravo izbora čim u postupku jedna od dugovanih stvari bude makar djelomično predana vjerovniku.

Članak 46.
Ovaj članak mijenja se i glasi:
»Protiv rješenja o ovrsi ovršenik može izjaviti žalbu
- ako isprava na temelju koje je ono doneseno nije ovršna isprava,
- ako ta isprava nije stekla svojstvo ovr-šnosti,
- ako je ona ukinuta, poništena, preinačena ili na drugi način stavljena izvan snage,
- ako je protekao rok u kojem se prema zakonu može tražiti ovrha,
- ako je ovrha određena na predmetu koji je izuzet od ovrhe, odnosno na kojem je mogućnost ovrhe ograničena,
- ako je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom,
- zbog bitne povrede odredaba postupka,
- zbog pogrešne primjene materijalnog prava i
- zbog pogrešno odmjerene naknade troškova ovršnog postupka.

Protiv rješenja iz članka 5. st. 3. ovog Zakona ovršenik može izjaviti žalbu samo ako se njime odredi ovrha na stvarima ili pravima koje su izuzete od ovrhe.

Ovršenik može podnijeti žalbu protiv rješenja o odbacivanju žalbe ili prigovora.«

Članak 46a.
Ovaj je članak nov, a regulira ovrhovoditeljevo pravo na žalbu i to protiv:
- rješenja o ovrsi ako je njime prekoračen njegov zahtjev ili zbog pogrešno odmjerene naknade toškova ovršnog postupka,
- rješenja kojim je prijedlog za ovrhu odbijen ili odbačen i
- rješenja o obustavljaju ovrhe.

Članak 47.
S obzirom na izmjenu članka 46. nema razloga da prvostupanjski sud odlučuje o žalbi protiv rješenja o ovrsi. Zbog toga su sadašnji stavci 1., 2. i 4. ovog članka postali suvišni. Korisno je zamijeniti ga odredbom o roku u kojem drugostupanjski sud mora odlučiti o žalbi, što će pridonijeti ubrzavanju postupka.

Članak 48, 48a i 48b.
Iza članka 48. dodaju se novi članci 48.a i 48.b.
Uvodi se novi pravni lijek, prigovor, koji će ovršenik moći izjaviti iz razloga koji su navedeni u točkama 4. 7.-10. sadašnjeg članka 46. Zakona, dakle,
- ako su se stranke javnom ili prema Zakonu ovjerovljenom ispravom sastavljenom nakon nastanka ovršne isprave sporazumjele da ovrhovoditelj privremeno ili uopće neće tražiti ovrhu,
- ako ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave,
- ako ovrhovoditelj nije ispunio svoju obvezu, odnosno nije osigurao njezino ispunjenje ili nije nastupio drugi uvjet da bi mogao tražiti ispunjenje ovršenikove obveze,
- ako je tražbina prestala temeljem činjenice koja je nastala nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe, odnosno javnobilježničke isprave, i
- ako je ispunjenje tražbine, makar i na određeno vrijeme, odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno zbog činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik nije mogao istaknuti u postupku iz kojega potječe odluka, odnosno nakon sklapanja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja javnobilježničke isprave.

Radi se o okolnostima o postojanju kojih se ne može brzo i jednostavno odlučiti ako o njima nastane spor između stranaka. Tada će se morati izvoditi dokazi.

Time se želi ukinuti mogućnost zloporabe procesnih prava i beskrajno odugovlačenje postupka. O prigovoru bi odlučivao prvostupanjski sud primjenjujući pojednostavljenu i skraćenu proceduru. Sud, između ostalog, kad ovrhovoditelj ospori navode u prigovoru ili se ne očituje o njima, ne bi više upućivao ovr-šenika na parnicu, nego bi ga samo obavještavao da je može pokrenuti, u kratkom prek-luzivnom roku od 15 dana, (članak 48a).

Ako ovršenik prigovoru priloži ispravu na temelju koje se na prvi pogled može zaključiti da je prigovor osnovan, ovrhovoditelju treba ostaviti mogućnost da to u roku 8 dana osporava (isprava ovršenika može, primjerice, biti krivotvorena), ali zato što će se najčešće raditi o istinitim ispravama, teret dokazivanja u takvim slučajevima valja prebaciti na ovrhovoditelja.

Smatrat će se da je podnošenjem ovrhovoditeljeve tužbe ovrha odgođena, ali ostaje na snazi zabilježba ovrhe, pljenidba stvari ili tražbine, odnosno čuvanje stvari, koje su određene rješenjem o ovrsi, (članak 48b).

Članak 49.
Izmijenjenim člankom 49. ovršenik može prigovor iz članka 48. podnijeti i nakon pravomoćnosti rješenja o ovrsi, sve do završetka ovrhe, ako to iz opravdanih razloga nije mogao učiniti u propisanom postupku.

U prigovoru ovršenik mora obrazložiti zašto ga nije mogao podnijeti u propisanom roku i priložiti dokaze o tome. Ako smatra potrebnim, sud će zakazati ročište radi ispitivanja opravdanosti razloga za podnošenje prigovora nakon propisanog roka, a koje se mora zakazati najkasnije za petnaesti dan od dana podnošenja prigovora, odnosno, ako sud toga dana ne radi, za prvi sljedeći radni dan.

Ako ovršenik ne postupi sukladno tim odredbama, ili ako se utvrdi da je u propisanom roku mogao iznijeti razloge na kojima temelji prigovor, sud će odbaciti prigovor, kao i ako uredno pozvani ovršenik neopravdano izostane s tog ročišta.

Članak 50.
Člankom 50., podnošenje prigovora iz članaka 48a., 49. i žalbe iz članka 49. stavak 6. ne sprječava provedbu ovrhe niti ispunjenje ovrhovoditeljeve tražbine.

Članak 51.
S obzirom na to da je moguće da ovršenik u isto vrijeme podnese i žalbu i prigovor protiv rješenja o ovrsi, treba propisati kako će se tada postupiti. Razumno je zastati s rješavanjem prigovora dok drugostupanjski sud ne odluči o žalbi - ako on preinači rješenje i obustavi ovrhu ili ako to rješenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak, prigovor će postati bespredmetan. Odluka o njemu morat će se donijeti samo ako drugosupanjski sud odbije ili odbaci ovršenikovu žalbu.

Članak 52.
Ovim člankom regulira se ovršenikovo pravo na naknadu štete.

Tribine Kluba pravnika grada Zagreba

Ako se ovrha na temelju rješenja o ovrsi protiv kojeg je ovršenik podnio prigovor provede prije zaključenja glavne rasprave u parnici koju je ovršenik pokrenuo u skladu sa člankom 48a. st. 3 Zakona, ovršenik može, i bez ovrhovoditeljeva pristanka, preinačiti tužbu u toj parnici tako da zatraži da mu ovrhovoditelj vrati sve što je stekao ovrhom i da mu naknadi štetu koju je zbog toga pretrpio.

Ovršenik može u svakom slučaju u posebnoj parnici ostvarivati pravo na naknadu štete koja mu je nanesena nezakonitom ovrhom.

Članak 56.
Ovršeniku se, također, mora omogućiti da se protivi prigovoru treće osobe. Ona, naime, nije baš uvijek ovršenikov saveznik koji mu, isticanjem zahtjeva na prava koja ne postoje, želi pomoći u sabotiranju postupka.

Članak 56a.
Ovo je novi članak kojim se mogućnost da treća osoba podnese tužbu o kojoj se ovdje radi, ograničava kratkim prekluzivnim rokom od 15 dana.

Članak 57.
Članku 57. iza stavka 3. dodaje se novi stavak 4. kojim pokretanje parnice, sukladno stavku 3. ne sprječava provođenje ovrhe niti namirenje ovrhovoditeljeve tražbine.

Članak 59.
Dodan je novi stavak 4. kojim se određuje da je protiv rješenja o prijedlogu za protuovr-hu dopuštena žalba.

Članak 61.
Zahtjev za zašititu zakonitosti više neće postojati (st. 1.). Pojmovi iz stavka 2. »nenadoknadiva i teško nadoknadiva šteta« se brišu jer jedina osoba koja u ovršnom postupku može biti motivirana na nasilje je ovršenik, pa se stoga njemu ne može omogućiti da traži odgodu ovrhe iz razloga da ga se ne dovede u napast da se nasilnički ponaša. Razlozi za odgodu ovrhe moraju se propisati taksativno, a ne primjerice, jer odgoda se smije određivati samo iznimno, kad doista postoje opravdani razlozi.

Prijedlog za ponavljanje postupka u kojem je donesena ovršna isprava uvršten je u razloge za odgodu ovrhe (st. 2).

Uvjetovanje odgode davanjem jamčevine kad god to ovrhovoditelj zatraži, obeshrabrit će ovršenike da predlažu odgodu samo da bi odugovlačili postupak (st. 5). Na zahtjev ovrhovoditelja sud će odrediti kako će se dugo čekati donošenje odluke o pravnom lijeku. Ako taj rok bezuspješno protekne, ovrha će se odmah nastaviti, a ovršeniku će se vratiti jamčevina koju je dao (st. 6). Rješenje o prijedlogu za odgodu ovrhe sud je dužan donijeti u roku tri radna dana od dana kad se ovrhovoditelj očitovao o tom prijedlogu, odnosno od dana kad mu je istekao rok za očitovanje (st.9.).

Članak 62.
Članak je izmijenjen i glasi: »Na ovrhovoditeljev prijedlog sud će odgoditi ovrhu u svako doba, i to za vrijeme koje je ovrhovoditelj predložio«.

Članak 63.
I u ovom slučaju treba ovršeniku omogućiti da zaštiti svoja prava u odnosu na prigovor treće osobe.

Na prijedlog treće osobe, koja je tražila da se ovrha na određenom predmetu proglasi nedopuštenom (članak 55. st. 1.) sud će odgoditi ovrhu ako ta osoba učini vjerojatnim postojanje svoga prava. Prijedlog treće osobe za odgodu ovrhe dostavit će se i ovršeniku, koji se ima pravo očitovati i ako mu se protivi, te tražiti da sud odredi trajanje odgode u skladu s odredbama članka 61. st. 6. Zakona.

Članak 66.
U članku 66. st. 2. mijenja se i glasi: »Sud će nastaviti ovrhu i prije proteka roka na koji je odgođena ako prestanu razlozi za odgodu ili ako ovrhovoditelj da jamčevinu«.

Članak 78.
Ovaj se članak briše. Naime, nije razumno (posebno st. 4. t. 3.) na temelju čega bi trebalo očekivati da će sud moći prodati novi predmet ovrhe koji ovršenik nije mogao unovčiti, pa makar i iz »opravdanih razloga«.

Članak 97.
Brišu se odredbe koje omogućuju da se nekretnina na trećoj dražbi proda čak i za jednu kunu. To je nepravedno i nerazumno, a ujedno omogućuje razne zloporabe.

Ako na trećoj dražbi ovrhovoditelj kupi nekretninu, ovršenik će je izgubiti, ali duga se neće osloboditi. Ako ima još osoba koje imaju pravo na namirenje iz kupovnine, niti jedna od njih u takvom slučaju neće moći ni djelomično namiriti svoju tražbinu. Ovršenik se može dogovoriti s osobom kojoj dovoljno vjeruje da ona kupi njegovu nekretninu za jednu kunu ili neku veću cijenu, ali još uvijek premalu s namjerom da mu je poslije vrati. Tako će ovršenik izigrati ovrhovoditelja i ako nema nikakve druge imovine, konačno spriječiti namirenje ovrhovoditeljeve tražbine.

Naime, ovaj je članak suprotan članku 48. st. 1. Ustava RH jer omogućuje da netko, bez pristanka vlasnika, gotovo besplatno stekne pravo vlasništva na njegovoj stvari.

Članak 99a.
Ovo je novi članak kojim stranke, kao i osobe koje su sudjelovale na dražbi kao po-nuditelji imaju pravo na žalbu protiv rješenja o dosudi nekretnina koje su prodane na dražbi.

Članak 100a.
Ovo je novi članak koji određuje da ovrhovoditelj koji je kupac i jedini vjerovnik koji se namiruje iz kupovnine, nije dužan položiti kupovninu ako ona iznosi koliko i njegova ovršna tražbina ili manje.

U takvim se slučajevima prema Zakonu na snazi postupa apsurdno: ovrhovoditelj mora položiti kupovninu, iako se unaprijed zna da će mu je sud vratiti nakon dosude nekretnine. A zbog inertnosti službeničkog sustava ovrhovoditelj često nakon dosude mora tjednima čekati da mu se vrati kupovnina, odnosno onaj njezin dio koji je jednak iznosu njegove ovršne tražbine.

Članak 118.
U članku 118. dodaju se novi stavci 4. i 5. zbog unošenja novog članka 100a.

Stavak 4. »U slučaju iz članka 100a. ovoga Zakona sud će rješenjem o namirenju utvrditi da je ovrhovoditeljeva ovršna tražbina u cijelosti ili djelomično namirena prebijanjem s ovršenikovom tražbinom na isplatu kupovnine. Ako je kupovnina veća od iznosa ovršne tražbine, sud će uz to odrediti da je ovrhovoditelj dužan položiti razliku.

Stavak 5. »Protiv rješenja o namirenju pravo na žalbu imaju stanke i sve osobe koje su polagale pravo na namirenje iz kupovnine.

Članci 143a. b., c., d. i e.
Novim Prijedlogom zakona dodaje se šest novih članaka kojima je reguliran postupak sa zapljenjenom robom. Pokretnine može prodavati Financijska agencija i javne komisijske prodavaonice. Komisijska prodaja uvoditi će se na način da će je ministar nadležan za poslove pravosuđa, na temelju javnog natječaja, dozvolama povjeravati fizičkim ili pravnim osobama koje takvu prodaju smiju obavljati.

Pokretnine će se otpremati u Agenciju ili prodavaonicu na prijedlog ovrhovoditelja. Ovrhovoditelj je dužan predujmiti troškove otpreme pokretnina komisionaru, a ako on to ne učini u roku koji mu je odredio sud, smatrat će se da je odustao od prijedloga da se pokretnine prodaju u komisiji, ali time ne gubi pravo da ponovno predloži takvu prodaju. Sud može ovlastiti ovrhovoditelja da sam, u pratnji sudskog ovršitelja, otpremi pokretninu komisionaru.

Komisionar ima pravo na proviziju koja se određuje u postotku od cijene za koju je pokretnina prodana, te smije istu naplatiti tek kad se pokretnina proda.

Ako se pokretnina u roku dva mjeseca od kad je dopremljena ne proda ni za dvije trećine procijenjene vrijednosti, sud će joj sniziti cijenu na trećinu vrijednosti. Ako se ni u roku od daljnjih mjesec dana ne proda, sud će obustaviti ovrhu, a ovršenika će obavijestiti da može preuzeti pokretninu u roku od 15 dana. Ako ne preuzme pokretninu u tom roku sud će odrediti da mu je komisinonar vrati, a ovršeniku će rješenjem naložiti da naknadi troškove otpreme.

Članak 177.
Izmjenom članka 177. ovrhovoditelj može, ako poslodavac ne postupi prema rješenju o ovrsi, pokrenuti ovrhu radi naplaćivanja svih obroka koje je propustio obustaviti i isplatiti.

Članak 180.
Sadašnje odredbe stavaka 4. i 5. članka 180. upravo pozivaju ovršenika da traži odgodu ovrhe i to bez obveze da se pritom pozove na ikakve opravdane razloge. Nije shvatljivo zašto bi ovršeniku trebalo omogućiti dodatno šikaniranje ovrhovoditelja i pružati mu još jednu priliku da odugovlači postupak.

Temeljem izmijenjenih odredbi, sud o pravomoćnosti rješenja o ovrsi na žiroračunu, deviznom računu i drugim računima kod pravnih osoba, po službenoj dužnosti izvješćuje banku (st. 4.). Dostavljanjem rješenja o ovrsi banci, ovrhovoditelj, do iznosa ovršne tražbine stječe založno pravo na ovršenikovom računu. Dok postoji ovrhovoditeljevo založno pravo na ovršenikovu računu, banka s tog računa ne smije ništa plaćati temeljem naloga koje je primila kasnije (st. 5.).

Članak 205.
Ovaj članak se mijenja i glasi: »Za odlučivanje o prijedlogu za ovrhu i za provedbu ovrhe na novčanim sredstvima koja se vode na računu ovršenika kod banke koja za njega obavlja poslove platnog prometa mjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi ovršenikovo sjedište.

Kad su ovršenici Republika Hrvatska ili ustanove s javnim ovlastima, javni fondovi ili agencije koji djeluju na cijelom državnom području, za ovrhu iz st. 1. nadležan je sud na čijem području ovrhovoditelj ima prebivalište, odnosno sjedište. Ako ovrhovoditelj nema prebivalište, odnosno sjedište u Republici Hrvatskoj, za ovrhu je nadležan sud u Zagrebu.«

Naime, sadašnje odredbe ovog članka, koje mjesnu nadležnost suda vežu uz sjedište ovršenikove banke često uzrokuju otežavanje položaja ovrhovoditelja. Mnoge banke imaju sjedište u Zagrebu i samo zbog toga za provedbu ove vrste ovrhe nadležni su zagrebački sudovi koji su ionako preopterećeni.

Članak 207.
U članku 207. stavak 1. se mijenja i glasi:
»Ovrhovoditelj je dužan u prijedlogu za ovrhu, uz ostalo, naznačiti banku kod koje se vode ovršenikova novčana sredstva i broj samo jednog njegovog računa. Ovrhovoditelj može zatražiti da se ovrha provede na svim ovršenikovim kunskim i deviznim računima kod one banke koju je naveo u prijedlogu i svih ostalih banaka kod kojih ovršenik ima račune. Te, ostale, banke i račune ovrhovoditelj ne mora navesti u prijedlogu za ovrhu.«

Iza stavka 2. dodan je novi stavak 3:
»Ovrhovoditelju koji nije korisnik Internet Explorer pretraživača, banka koja vodi Jedinstveni registar računa poslovnih subjekata dužna je na njegov zahtjev bez odgađanja dostaviti podatke o svim ovršenikovim računima za obavljanje platnog prometa«.

Članak 208.
Stavak 1. mijenja se i glasi:
»Rješenjem o ovrsi na novčanim sredstvima, koja se vode na ovršenikovim računima kod banaka, nalaže se banci koju je ovrhovoditelj naveo u prijedlogu za ovrhu, da novčani iznos, za koji je ovrha određena, prenese po potrebi, sa svih ovršenikovih kunskih i deviznih računa kod svih banaka koje ih vode, na ovrhovoditeljev račun. Taj postupak banka će provesti u skladu s propisima o platnom prometu u zemlji.

Dostavljanjem rješenja o ovrsi banci iz st. 1. ovrhovoditelj, do iznosa ovršne tražbine, stječe založno pravo na svim ovršenikovim kunskim i deviznim računima kod te banke. Ako na tim računima nema onoliko sredstava koliko iznosi ovršna tražbina, banka iz st. 1. će bez odlaganja o rješenju o ovrsi obavijestiti ostale banke kod kojih se također vode ovršenikovi računi, pa će u trenutku dostavljanja te obavijesti ovrhovoditelj steći založno pravo i na tim ostalim računima.«

Članak 212.
Izmijenjenim člankom 212. poboljšava se ovrhovoditeljev položaj tako da se solidarna odgovornost dvaju ili više ovršenika može u svakom slučaju potpuno ostvariti.

Članci 241-245.
Ovi se članci kao i glava XXII brišu. Naime člankom 55. st. 1b. Zakona o zemljišnim knjigama propisano je da se uknjižba može dopustiti i na temelju sudske odluke koja se po propisima o ovrsi smatra ovršnom ispravom. Dakle, na temelju ovršne sudske odluke upis u zemljišnu knjigu određuje se i provodi izravno u zemljišnoknjižnom postupku. Primjenom odredaba Glave XXII OZ-a postupak se bez potreba i razloga komplicirati: prvo se provodi ovrha a zatim, na temelju pravomoćnog rješenja o ovrsi, zemljišnoknjižni postupak. To izaziva odugovlačenje postupka i povećanje ovrhovoditeljevih izdataka.

Tako, primjerice, na temelju ugovora o prodaji nekretnina uknjižba se može ishoditi izravno, primjenjujući samo propise o zemljišnoknjižnom postupku, a kad se radi o pravomoćnoj ovršnoj presudi, koja je nesumnjivo akt veće pravne snage od ikojega ugovora, treba provoditi dva postupka, ovršni pa zemljišnoknjižni.

Članak 285.
Sadašnja odredba članka 285.st.1. omogućuje da se prethodna mjera odredi i na temelju platnog naloga, odnosno rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave protiv kojih je pravovremeno podnesen prigovor.

To može biti osobito opasno za protivnika osiguranja ako sud odredi prethodnu mjeru zabranom banci da protivniku osiguranja ili trećoj osobi, po njegovom nalogu, isplati s njegovog računa novčani iznos za koji je određena prethodna mjera.

Rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave i platni nalog mogu se izdati i na temelju isprava koje je ovrhovoditelj, odnosno tužitelj potpuno proizvoljno sastavio (to se najčešće događa kad se kao vjerodostojna isprava priloži obračun kamata). Podnošenjem prigovora ovršenik, odnosno tuženik se spašava ovrhe, ali ulazi u parnicu koja može potrajati godinama, a cijelo to vrijeme dio novca na njegovom računu ostaje zaplijenjen.

Kad se radi o obračunima kamata, tuženici u takvim parnicama vrlo često uspijevaju, barem tako da dokažu da je ukupan iznos kamata koju tužitelji traže veći od onog koja im stvarno pripada (što se, u pravilu, događa zato što tužitelji, obračunavajući kamate, prutu-zakonito zaračunavaju kamate na kamate). Ne radi se samo o obračunima kamata nego i o proizvoljno sastavljenim fakturama, protuu-govorno ispunjenim bjanko mjenicama i čekovima, itd.

Članak 304.
Ovaj se članak mijenja. S obzirom na predložene nove opće odredbe o žalbi i prigovoru, treba posebno regulirati pravo na žalbu protiv rješenja o prijedlogu za izdavanje privremene mjere. Budući da se izdavanje privremenih mjera traži u izvanrednim situacijama u kojima je nužno hitno postupanje, treba odrediti vrlo kratke rokove i za izjavljivanje žalbe (tri dana) i za odlučivanje o njoj (osam dana od primitka) uz isključivanje suspenzivnog učinka ne samo žalbe, nego i roka u kojem se ona može podnijeti.

Članci 307a. - s.
Prijedlogom zakona uvodi se IV. dio pod nazivom »Sudjelovanje javnih bilježnika u ovrsi«.

Radi rasterećivanja sudova, u nadležnost javnih bilježnika treba prenijeti ne samo izdavanje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojnih isprava nego i provođenje ovrhe na temelju sudskih rješenja o ovrsi: a) na nekretninama, b) pljenidbom tražbine zasnovane na vrijednosnom papiru, c) na tražbini da se predaju ili isporuče pokretnine ili da se preda nekretnina, d) radi ispražnjenja nekretnina i e) diobom stvari.

Javni bilježnici u ovršnom postupku obavljaju i: a) procjenu i prodaju dionica te udjela, odnosno poslovnog udjela u trgovačkom društvu i b) prodaju drugih imovinskih, odnosno materijalnih prava, (čl. 307a.)

Budući da se radi o poslovima koji će se obavljati u ime države, postupke iz članka 307a. dužni su voditi svi javni bilježnici, (čl. 307b.)

Moguće je da se i u postupku pred javnim bilježnikom pojave razlozi za izuzeće. U takvim slučajevima o izuzeću odlučuje predsjednik nadležnog suda, u roku od 15 dana od kad primi zahtjev za izuzeće, (čl. 307c.)

Ako ovršenik prigovori mjesnoj nenadležnosti javnog bilježnika rješenje o tome donosi predsjednik suda u roku tri dana od kad primi njegov prigovor, (čl. 307d.).

Praktični razlozi opravdavaju odredbe da stranke sve prigovore i prijedloge u postupcima iz članka 307a. dostavljaju javnim bilježnicima, kad će o tim prigovorima i prijedlozima odlučivati nadležni sudovi (članci 307e.-307k.)

Odredbama članka 307f. otklanjaju se nedoumice koje bi se inače možda mogle pojaviti u praksi.

Kad bi u slučajevima iz čl. 307g. - 307k. st.1. morao postupati sud, postupak bi se znatno produljio i stvorile bi se nepotrebne administrativnotehničke teškoće (kolanje spisa između javnih bilježnika i sudova). Ni u jednom od tih slučajeva ne odlučuje se o pravima stranaka, pa nema zakonske zapreke da sve što je potrebno urade javni bilježnici. Ali, odlučivanje o prijedlogu za oslobođenje od plaćanja pristojbi uvijek mora biti u nadležnosti suda, jer ono može utjecati na prihode Državnog proračuna.

Da bi javni bilježnik mogao voditi postupke iz članka 307a. kako valja, mora u tim postupcima imati ovlasti koje inače pripadaju sucu (čl. 307m.), što analogno vrijedi i za službenike koji su zaposleni kod javnog bilježnika u odnosu na sudske ovršitelje (čl. 307n.).

Nadalje, nema razloga da se za obavljanje radnji iz članka 307a. propisuje neki poseban postupak (čl. 307o.). Zato što će se javnim bilježnicima povjeriti dio poslova koje sada obavljaju suci, a službenicima dio poslova koje sada obavljaju sudski ovršitelji, nužno je da u vezi s tim poslovima predsjednici nadležnih sudova imaju prema javnim bilježnicima i službenicima nadzorne ovlasti kakve im pripadaju prema sucima i sudskim službenicima. To će, na odgovarajući način, vrijediti i za nadležnog ministra (čl. 307p.).

Radi određivanja mjesne nadležnosti javnih bilježnika za vođenje postupaka, osnovat će se javnobilježnički kotari.

Prije osnivanja općinskih sudova, prvostupanjski sudovi nazivali su se kotarski, stoga je riječ »kotar« poznata i odavno uobičajena u hrvatskoj pravnoj terminologiji.

Prilikom razgraničenja kotara uzet će se u obzir osobito broj stanovnika i registriranih pravnih osoba na području koje bi svaki kotar trebao obuhvatiti, i dotadašnji priljev ovršnih predmeta iz članka 307a. u sudovima na području kojih se kotari osnivaju, a pazit će se i da se ni jedan javni bilježnik ne proptereti tim postupcima.

Javnobilježnički kotar se ne može osnovati tako da zahvaća dijelove područja dvaju ili više općinskih sudova.

Da ne bi bilo nedoumica potrebno je naglasiti da nove odredbe o javnobilježničkim kotarima nikako neće utjecati na odredbe Zakona o javnim bilježnicima o sjedištima i područjima javnih bilježnika glede ostalih njihovih poslova (čl. 307r.).

Nagrada i naknada troškova koju ovrhovoditelj plati javnom bilježniku dio je troškova ovrhe (čl. 307s.).

Postupci iz članka 307a. koji budu u tijeku na dan početka primjene odredaba toga članka, neće se prenositi javnim bilježnicima.

Nadalje, radi primjene ovog prijedloga, brojne administrativno-tehničke pojedinosti treba regulirati pravilnicima.

Zaključak
Zakon o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona treba omogućiti vjerovnicima ostvarenja prava koje im je dano pravomoćnom i ovršnom sudskom odlukom, na što jednostavniji i brži način. Taj Zakon ujedno mora biti i poticaj dužniku da se sam što više angažira u ispunjavanju svoje obveze prema vjerovniku, a ne sredstvo kojim će se pojačati položaj dužnika.

Prema tome, ovaj je Zakon i svojevrstan izraz postojanja političke volje da se u pravni sustav uvedu takve mjere koje će stvarno štititi vjerovnika, odnosno koje će poticati stvaranje građanskog i poslovnog reda i morala.