U kontekstu nekih sudskih odluka u svezi s načinom prijenosa novčanih sredstava, njihovim krajnjim »odredištem« prema ovrhovoditeljevoj dispoziciji, razmatraju se granice takvog disponiranja, posebno kada je ovrhovoditelj prijedlogom za ovrhu kanalizirao dio novca (najčešće troškove spora i/ili ovrhe) na račun svoga opunomoćenika odvjetnika. Autor obrazlaže tezu o slobodi ovrhovoditeljeve dispozicije, tumačeći zakonski izraz »ovrhovoditeljev račun« kao antipod »ovršenikovom računu«. U potvrdu toga naglašava i zakonsku odredbu prema kojoj pri ovrsi radi naplate novčane tražbine po računu kod banke ovrhovoditelj mora odrediti »broj računa ovrhovoditelja na koji isplatu treba obaviti, ili drugi način obavljanja isplate«. Ukazuje na neprihvatljivost suprotnog obrazlaganja, kada se odbijanje takve dispozicije pokušava pravdati zakonskom odredbom o potrebi propisanih formalnosti u slučaju kada se »ovrha određuje na prijedlog i u korist osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao vjerovnik«, jer se ovdje, jednostavno, o tome ne radi. Autor zaključno konstatira da ovrha nije sama sebi svrhom, već je to krajnja etapa nerijetko dugotrajnoga i mučnog puta, i ne smije biti repriza toga puta