Institut zahtjeva za mirno rješenje spora reguliran člankom 186.a Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - u nastavku teksta: ZPP) uveden je u hrvatski pravni sustav Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2003. godine^[1]. Od tada je ta odredba tri puta mijenjana, i to Zakonom o izmjenama i dopunama ZPP-a objavljenim u Narodnim novinama, broj 117/03, 84/08 i 70/19. Te izmjene nastale su kao rezultat određenih problema u praksi i podrobnije reguliraju način rješenja tih problema, koji su bili vezani uz pitanje nadležnosti državnih odvjetništava i rokova.

Osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna je prije podnošenja tužbe obratiti se nadležnom državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora^[2]. Tom odredbom nije bilo jasno propisano koje je to nadležno državno odvjetništvo i kako se određuje s obzirom na stvarnu i mjesnu nadležnost suda. Posebice je taj problem bio uočen kod izberive nadležnosti^[3].

Naime, procesna pravila o izberivoj nadležnosti omogućavaju tužitelju da izabere kojem će od više potencijalno mjesno nadležnih sudova podnijeti tužbu. Tim se odredbama nudi izbor između općemjesno nadležnog i nekog drugog suda koji je u nekoj vezi s predmetom spora. Izberiva nadležnost štiti interes tužitelja i njemu omogućava da bira između suda koji je općemjesno nadležan za tuženika i još nekog drugog suda koji je specifično vezan uz tužitelja.

Tužitelj se, u pravilu, može koristiti tim pravom do podnošenja tužbe. Podnošenjem tužbe njegovo se pravo iscrpljuje.

Kada uzmemo u obzir primjere izberive mjesne nadležnosti, tada ovaj problem vezanja nadležnog državnog odvjetništva kojem se treba podnijeti zahtjev za mirno rješenje spora i suda koji bi trebao voditi postupak dolaze više do izražaja. Taj se problem pojavljuje, prije svega, zbog toga što izberiva mjesna nadležnost može postojati kod više prebivališta tuženika, trajnijeg boravišta tuženika, kod običnih materijalnih suparničara, kod objektivne kumulacije, kod sporova pokrenutih protutužbom, sporova o zakonskom uzdržavanju, sporova o izvanugovornoj odgovornosti za štetu, bračnih sporova, sporova o utvrđivanju ili osporavanju očinstva ili materinstva, sporova o nekretninama, sporova zbog smetanja posjeda na brodovima i zrakoplovu, sporova zbog smetanja posjeda na pokretnim stvarima, sporova protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, sporova protiv osobe koja ima sjedište u inozemstvu, sporova iz nasljednopravnih odnosa, mjeničnih i čekovnih sporova, sporova iz radnih odnosa, sporova iz nadležnosti trgovačkih sudova, sporova iz jamstva proizvođača.

Tako kod, npr., sporova iz radnih odnosa, koji su i najčešći sporovi protiv Republike Hrvatske, osim suda općemjesne nadležnosti, ako je u radnom sporu tužitelj radnik, nadležan je sud na čijem se području rad obavlja ili se obavljao, ili sud na čijem bi se području trebao obavljati, ili sud na čijem je području zasnovan radni odnos. Posebno možemo istaknuti i sporove o nekretninama koji su također u praksi česti sporovi između Republike Hrvatske i druge osobe. Ovdje se primjenjuje pravilo da ako je mjesno nadležan sud na čijem području nekretnina leži, nadležan je svaki od sudova na čijem području leži dio nekretnine. Alternacija postoji samo između više isključivo nadležnih sudova. 

Zbog postojećih problema u praksi zakonodavac je izmijenio tu odredbu tako da je ZIDZPP-om iz 2008. propisano da je osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna prije podnošenja tužbe obratiti se sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu koje je stvarno i mjesno nadležno za postupanje na sudu pred kojim namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske. 

Kada je navedeno da tužitelj može birati mjesno nadležni sud u određenim vrstama sporova i da je taj izbor moguć do podnošenja tužbe, tada to pravilo treba vezati uz postupke u kojima nije potrebno podnijeti zahtjev za mirno rješenje spora. No, u tim postupcima, izbor tužitelja za mjesno nadležni sud trebalo bi vezati uz podnošenje zahtjeva za mirno rješenje spora. Podnoseći zahtjev mjesno nadležnom državnom odvjetništvu tužitelj bira i mjesno nadležni sud kojem će podnijeti tužbu.

Ako stranka podnese zahtjev nenadležnom državnom odvjetništvu, ono će zahtjev dostaviti nadležnom državnom odvjetništvu uz obavijest stranci.

Tim zakonskim izmjenama nastoji se izbjeći problem povezivanja općinskih državnih odvjetništava i sudova da se postupci ne bi nepotrebno odugovlačili.

Odredbom članka 186.a ZPP/03 nije bilo propisano kako postupiti u slučajevima kada je zakonom propisan prekluzivni rok za podnošenje tužbe. Postojala je u praksi dvojba primjenjuje li se odredba članka 186.a ZPP-a u sporovima u kojima je posebnim zakonom bio propisan rok za podnošenje tužbe i je li stranka dužna postupati u skladu s odredbama posebnih zakona ili sukladno odredbama članka 186.a ZPP-a. 

ZIDZPP/08 otklonjena je dvojba i u takvim slučajevima. Tako je tom novelom Zakona propisano da osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna je prije podnošenja tužbe obratiti se sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu koje je stvarno i mjesno nadležno za postupanje na sudu pred kojim namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske, osim u slučajevima u kojima je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe.

Odredbom članka 21. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisana su pravila o zaštiti posjeda i rokovima u kojima se takva zaštita može tražiti. Tako je propisano da pravo na zaštitu posjeda prestaje protekom roka od 30 dana od dana kad je smetani saznao za čin smetanja i počinitelja, a najkasnije za godinu dana od dana nastaloga smetanja^[4]. Riječ je o prekluzivnom roku čije propuštanje uzrokuje odbacivanje tužbe^[5].

Odredbom članka 133. st. 1. Zakona o radu^[6]propisano je da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa, može u roku 15 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava. Ako poslodavac u roku 15 dana od dostave zahtjeva radnika ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od 15 dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom. Rok od 15 dana za podnošenje tužbe je prekluzivni rok na koji sud pazi po službenoj dužnosti i čije propuštanje dovodi do odbacivanja tužbe.

Ako je stečajni upravitelj osporio tražbinu, sud će vjerovnika uputiti na parnicu protiv stečajnoga dužnika radi utvrđivanja osporene tražbine. Ako je koji od stečajnih vjerovnika osporio tražbinu koju je priznao stečajni upravitelj, sud će stečajnoga vjerovnika uputiti na parnicu radi utvrđivanja osporene tražbine. Osporavatelj u takvoj parnici nastupa u ime i za račun stečajnoga dužnika. Ako su osporene tražbine radnika i prijašnjih dužnikovih radnika, parnica radi utvrđivanja osporene tražbine vodi se prema općim odredbama u postupku pred sudovima te posebnim odredbama za parnice u radnim sporovima. Ako za osporenu tražbinu postoji ovršna isprava, sud će na parnicu uputiti osporavatelja da dokaže osnovanost svoga osporavanja. Ako osoba koja je upućena na parnicu ne pokrene parnicu u roku osam dana od dana pravomoćnosti rješenja o upućivanju u parnicu, odnosno primitka drugostupanjske odluke, smatrat će se da je odustala od prava na vođenje parnice^[8]. Ako osporavatelj tražbine za koju postoji ovršna isprava ne pokrene parnicu u roku iz stavka 1. ovoga članka, smatrat će se da je osporavanje otklonjeno^[9].

Iz tih odredaba Stečajnog zakona jasno proizlazi da je posljedica propuštanja roka za podnošenje tužbe odustanak od prava na vođenje parnice. Iako Zakonom nije određeno da će tužba biti odbačena, smatramo da u takvim situacijama propuštanje rokova za podnošenje tužbe i propisana posljedica odustanka od prava na vođenje parnice dovodi do odbacivanja tužbe^[10]. Dakle, riječ je o prekluzivnom procesnom roku.

Kada govorimo o prekluzivnom roku u ovršnom postupku, tada treba razlikovati procesni položaj ovršenika i treće osobe kao stranke u odnosu prema Republici Hrvatskoj kao stranci postupka, ali i uzeti u obzir odredbe Ovršnog zakona koje su regulirale tu materiju u određenim razdobljima.

U slučaju kada ovršenik podnosi žalbu protiv rješenja o ovrsi, tada razlikujemo dvije procesne situacije. Jedna je kada ovršenik izjavi žalbu u roku osam dana, a druga kada je izjavi nakon proteku roka. I u jednom i drugom slučaju žalba se mora temeljiti na razlozima propisanim člankom 50. st. 1. toč. 7 i 9.-11. Ovršnog zakona. Ako ovrhovoditelj ospori postojanje tih razloga ili se ne očituje u roku osam dana, sud prvog stupnja donijet će bez odgode rješenje kojim će ovršenika uputiti da u roku 15 dana od pravomoćnosti toga rješenja pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga iz stavka 1. čl. 52. Ovršnog zakona zbog kojeg je izjavio žalbu. 

Odredbom članka 59. st. 1. Ovršnog zakona propisano je da osoba koja tvrdi da glede predmeta ovrhe ima takvo pravo koje sprječava ovrhu može podnijeti prigovor protiv ovrhe tražeći da se ovrha na tom predmetu proglasi nedopuštenom. Odredbom članka 60. st. 1. toga Zakona propisano je da ako se ovrhovoditelj u propisanom roku ne očituje o prigovoru ili ako se jedna stranka usprotivi prigovoru, sud će podnositelja prigovora rješenjem uputiti da protiv stranaka u roku 15 dana pokrene parnicu radi proglašenja da ovrha na predmetu ovrhe nije dopuštena, osim ako podnositelj ne dokaže opravdanost svoga prigovora pravomoćnom presudom ili drugom javnom ispravom ili javno ovjerovljenom privatnom ispravom, odnosno ako činjenice na kojima se temelji prigovor treće osobe nisu općepoznate ili se mogu utvrditi primjenom pravila o zakonskim predmnjevama.

Posljedica nepodnošenja tužbe radi nedopuštenosti ovrhe zbog prekoračenja roka od 15 dana jest odbacivanje tužbe, ali samo pod uvjetom da je Ovršni zakon izričito propisao odbacivanje tužbe kao posljedicu takvog postupanja osobe na koju se taj rok odnosi^[11].

Odredbama Ovršnog zakona^[12]koje određuju pravila postupanja prilikom upućivanja u parnicu ovršenika ili treće osobe^[13], nije bilo propisano da će sud odbaciti tužbu ako se zahtjev radi proglašenja ovrhe nedopuštenom ne podnose u roku 15 dana. 

Tek je odredbama članka 48. Ovršnog zakona iz 2003. godine^[14]bio propisan strogi zakonski rok koji propisuje da će sud odbaciti ovršenikovu tužbu ako on tužbu sa zahtjevom da se ovrha proglasi nedopuštenom ne podnese u roku 15 dana od dana dostave rješenja kojim je upućen u parnicu. Ako nije zakonom propisano odbacivanje tužbe kao posljedica prekoračenja roka, tada je riječ o instruktivnom roku koji nema za posljedicu odbacivanje tužbe.

Ta pravila postupanja u slučaju prekoračenja roka za podnošenje tužbe radi proglašenja ovrhe nedopuštenom vrijedila su do izmjena Ovršnog zakona iz 2005. godine^[15]. Tim je Zakonom izmijenjena odredba koja propisuje način postupanja u slučaju nepodnošenja tužbe radi nedopuštenosti ovrhe u roku 15 dana tako da više nije propisano da je posljedica propuštanja roka odbacivanje tužbe. Tako je propisano i sada važećim Ovršnim zakonom^[16].

Kada tužbu treba podnijeti Republika Hrvatska ili druga strana protiv Republike Hrvatske, ovdje možemo postaviti pitanje kada se ne mora prethodno podnijeti zahtjev za mirno rješenje spora.

Pitanje je vezano uz primjenu odredbe članka 186.a ZPP-a, koja propisuje da se taj zahtjev podnosi, osim u slučajevima u kojima je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe. 

S obzirom na to da je intencija zakonodavca bila da se taj izuzetak ne primjenjuje kod prekluzivnih rokova, a propuštanje tih rokova dovodi do odbacivanja tužbe, smatramo da u slučajevima kada je rok za podnošenje tužbe prekluzivan i kada je zakonom propisana posljedica nepodnošenja tužbe u roku koja dovodi do odbacivanja tužbe, da tada nije potrebno podnositi zahtjev za mirno rješenje spora. Za potvrdu takvog stajališta možemo navesti primjer iz sudske prakse u radnom sporu^[17]. U predmetu je bilo sporno je li tužitelj pravodobno (u za to propisanim rokovima) podnio tužbu za zaštitu prava kojeg drži odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu nedopuštenom. Tužitelj je smatrao da je sudsku zaštitu svoga povrijeđenog prava zatražio pravodobno, a sve jer je (prije podnošenja tužbe) postupio u smislu odredbe članka 186.a st. ZPP-a i obratio se sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu i tek nakon proteka roka iz te odredbe (od tri mjeseca) zatražio sudsku zaštitu. Nižestupanjski sudovi tužbu su odbacili zauzevši shvaćanje da je podnesena nakon proteka roka propisanog odredbom članka 133. st. 2. Zakona o radu^[18] i da se na konkretan radni spor ne primjenjuje odredba članka 186.a st. 1. ZPP-a i da tužitelj prije podnošenja tužbe nije bio dužan obratiti se sa zahtjevom za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu. VSRH je prihvatio takvo shvaćanje navodeći da su rokovi iz članka 133. ZR-a prekluzivne prirode - protekom kojih podnositelj tužbe gubi pravo na sudsku zaštitu zbog nezakonito danog mu otkaza ugovora o radu i da zbog toga tužitelj nije bio dužan obratiti se prije podnošenja tužbe državnom odvjetništvu, u smislu odredbe članka 186.a ZPP-a.

Kada govorimo o prekluzivnim rokovima, tada treba voditi računa i o tome da postoje prekluzivni materijalnopravni rokovi čije propuštanje ne dovodi do odbacivanja tužbe, nego do odbijanja tužbenog zahtjeva^[19].

Ovdje kao primjer možemo istaknuti rok iz članka 1061. Zakona o obveznim odnosima. Tom je odredbom propisano da za štetu koju zaposlenik u radu ili u svezi s radom prouzroči trećoj osobi odgovara poslodavac kod kojega je radnik radio u trenutku prouzročenja štete, osim ako dokaže da su postojali razlozi koji isključuju odgovornost zaposlenika. Oštećenik ima pravo zahtijevati popravljanje štete i neposredno od zaposlenika ako je štetu prouzročio namjerno. Poslodavac koji je oštećeniku popravio štetu ima pravo zahtijevati od zaposlenika naknadu troškova popravljanja štete, ako je ovaj štetu prouzročio namjerno ili iz krajnje nepažnje. To pravo zastarijeva u roku šest mjeseci od dana kad je šteta popravljena.

Rok za podnošenje tužbe propisan tom odredbom Zakona nije prekluzivni rok, u smislu odredbe članka 186.a ZPP-a, već zastarni rok za prinudno ostvarenje tražbine. Zbog toga je u takvim situacijama potrebno podnijeti zahtjev za mirno rješenje spora. Takvo je stajalište i sudske prakse^[20].

Republika Hrvatska često se nalazi na aktivnoj ili pasivnoj strani i u zemljišnoknjižnim postupcima. Ti se postupci vode po pravilima izvanparničnog, a podredno i parničnog postupka. U primjeni pravila koja su propisana za tužbu za ispravak postavlja se pitanje treba li prije podnošenja takve tužbe podnijeti zahtjev za mirno rješenje spora. Ovdje valja istaknuti da zahtijevati ispravak upisa u zemljišnu knjigu pokretanjem parnice ili drugoga postupka pred nadležnim tijelom (tužba za ispravak) imaju pravo osobe čijim prijavama ili prigovorima zemljišnoknjižni sud nije u cijelosti ili djelomično udovoljio u ispravnom postupku ili osobe čiji je upis ili prvenstveni red upisa odlukom donesenom u ispravnom postupku zemljišnoknjižni sud naložio izmijeniti, nadopuniti ili izbrisati. Pravo tužbom zahtijevati ispravak prestaje protekom rokova određenih Zakonom o zemljišnim knjigama^[21]za podizanje brisovne tužbe, s tim da trogodišnji rok počinje teći od trenutka provedbe spornoga upisa, odnosno otkad je dostavljeno rješenje o odbijanju prijave ili prigovora. 

U pravnim stvarima u kojima dolazi do odbijanja prijedloga za uknjižbu prava vlasništva prema pravilima propisanim za pojedinačni ispravni postupak nije protiv odluke zemljišnoknjižnog suda dopuštena žalba, već je zaštita subjektivnog prava stranke čija je prijava upisa odbijena osigurana podnošenjem tužbe za ispravak. U zemljišnoknjižnom postupku u primjeni članka 201. st. 1. i 2. ZZK-a zemljišnoknjižni sud daje priliku nazočnim strankama da obrazlože svoje pravodobno podnesene prijave i prigovore i daje mogućnost strankama da se na raspravi za ispravak sporazumiju o svim prijavama i prigovorima i da nakon toga postignute sporazume uzme na zapisnik, pri čemu takav sporazum ima značenje sudske nagodbe. Prema tome, stranke u parnici koja se vodi po tužbi za ispravak već su u prethodno vođenom izvanparničnom postupku na raspravi pred zemljišnoknjižnim sudom mogle zaključiti nagodbu o ispravku upisa i time im je pružena mogućnost da svoj spor riješe tom nagodbom, pa stoga nema više svrhe da se prije podnošenja tužbe radi ispravka upisa ponovno traži od jedne od stranaka da podnosi zahtjev za mirno rješenje spora.

Svrha podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora je izbjegavanje vođenja spornog (parničnog) sudskog postupka, pa stoga kada je pokrenutoj parnici za ispravak upisa između istih stranaka prethodio izvanparnični zemljišnoknjižni (pojedinačni ispravni) postupak, u kojem su stranke bile u mogućnosti mirno (nagodbom) riješiti konkretno sporno pitanje, tada za dopustivost podnesene tužbe nije bilo potrebno protivnoj stranci podnositi zahtjev za mirno rješenje spora.^[22]

Podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora zastarijevanje zastaje. Kako zastoj zastarijevanja utječe na rokove, propisano je pravilima obveznog prava^[23]. Tako je propisano da ako zastara nije mogla početi teći zbog nekoga zakonskog uzroka, ona počinje teći kad taj uzrok prestane. Ako je zastara počela teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njezin daljnji tijek, ona nastavlja teći kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zastoja računa se u zakonom određeni rok zastare. Pravni učinak zastoja zastarijevanja je u tome da za vrijeme do tri mjeseca u kojem se može odgovoriti na zahtjev za mirno rješenje spora, zaustavlja se tijek zastarijevanja potraživanja koje je predmet spora. Slijedom navedenog, zastarijevanje koje je počelo teći prije nego što je tužitelj podnio zahtjev za mirno rješenje spora, a koji je zaustavio daljnji tijek zastare, nastavlja teći nakon proteka tri mjeseca od podnošenja zahtjeva^[24].

Parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka. Podnošenje zahtjeva za mirno rješenje spora je procesna pretpostavka za podnošenje tužbe protiv Republike Hrvatske. Zbog toga stranci koja je podnijela zahtjev za mirno rješenje spora pripadaju troškovi zastupanja nastali u svezi s tim. Naime, odredbu članka 151. st. 1. ZPP-a treba tumačiti tako da stranka ima pravo na trošak podnošenja zahtjeva državnom odvjetništvu bilo da je nakon podnošenja zahtjeva državnom odvjetništvu parnični postupak uslijedio i stranka uspjela sa svojim zahtjevom, bilo da je Republika Hrvatska dobrovoljno ispunila svoju obvezu zbog čega do pokretanja sudskog postupka nije došlo. U slučaju dobrovoljnog ispunjenja stranka ima pravo na trošak zahtjeva po opunomoćeniku odvjetniku. No, pravo na taj trošak stranka ima samo ako je riječ o zahtjevu koji se može ostvarivati u sudskom parničnom postupku i gdje je postupanje, u smislu odredbe članka 186.a ZPP-a, bilo procesna pretpostavka za podnošenje tužbe. U slučaju da nije riječ o zahtjevu koji se može ostvarivati pred sudom, tada podnošenje takvog zahtjeva nije potrebno i stranci ne pripada pravo na naknadu troškova zastupanja po odvjetniku^[25].

Nepodnošenje zahtjeva za mirno rješenje spora, osim u onim slučajevima kada to nije potrebno, dovodi do odbacivanja tužbe. Ako, unatoč tome, što nije podnesen taj zahtjev, a morao je biti podnesen, sud ne odbaci tužbu, time čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Naime, bitna povreda odredaba parničnog postupka postoji i onda ako prije podnošenja tužbe nije proveden zakonom predviđen postupak mirnog ili drukčijeg ostvarivanja prava, a zbog toga je tužbu trebalo odbaciti. Na tu bitnu povredu odredaba parničnog postupka drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

No, kada je riječ o sporovima male vrijednosti^[26], tada drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na tu bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Zbog toga posljedica takvog propuštanja ne može biti sankcionirana ukidanjem presude i odbacivanjem tužbe. U sporovima male vrijednosti niti stranka u postupku u odnosu na koju je došlo do te povrede odredaba parničnog postupka ne može istaknuti taj žalbeni razlog. Kada uzmemo u obzir da velik broj predmeta radi isplate na sudovima u kojima se kao tuženik pojavljuje Republika Hrvatska ima vrijednost predmeta spora manju od 10.000,00 kn, onda se doista može sumnjati u pravilnost takve procesne zakonske odredbe, jer propuštanje da stranka koja je to dužna, ne podnese zahtjev za mirno rješenje spora i propust prvostupanjskog suda da u takvom slučaju ne odbaci tužbu, dovodi do toga da u žalbenom postupku takva nepravilna odluka ne može biti ukinuta. No, takva nepravilnost u postupanju suda mogla bi biti predmet ispitivanja zakonitosti rada kroz zaštitu ustavnog prava na pravično suđenje ili institut odgovornosti države za štetu koju u radu počini sud^[27].

Ta pravila postupanja mijenjaju se donošenjem ZIDZPP-a iz 2019.^[28] Tim je izmjenama propisano da se presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. toga Zakona, osim zbog povrede iz članka 354. st. 2. toč. 3. toga Zakona. Tako će biti omogućeno i strankama u sporovima male vrijednosti, u sporovima u kojima se mora podnijeti zahtjev za mirno rješenje spora, da ističu žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka u onim slučajevima kada prije podnošenja tužbe nije proveden zakonom predviđen postupak mirnog ili drukčijeg ostvarivanja prava, a zbog toga je tužbu trebalo odbaciti.

Iako je zakonodavac jasno propisao izuzetke od primjene odredbe članka 186.a ZPP-a glede nepostojanja obveze takvog postupanja kada je zakonom propisan rok za podnošenje tužbe, ova naoko jednostavna odredba može u praksi zadati dosta problema. Naime, taj se izuzetak odnosi samo na prekluzivne rokove procesne prirode čije propuštanje dovodi do odbacivanja tužbe. U ostalim slučajevima, kada je riječ o prekluzivnim materijalnopravnim rokovima ne dolazi do izuzetka u primjeni članka 186.a ZPP-a i stranka koja je u obvezi podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora tu svoju obvezu mora ispuniti, jer u protivnom dolazi do odbacivanja tužbe.

[1] Nar. nov., br. 117/03 - u nastavku teksta: ZIDZPP.
[2] Članak 186.a st. 1. ZPP-a.
[3] Članak 46. st. 2. ZPP-a.
[4] Na dnevnom redu sastanka predstavnika građanskih odjela okružnih sudova s područja Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog u Zagrebu 26. i 27. studenoga 1985., bilo je postavljeno i pitanje treba li u primjeni članka 77. Zakona o vlasničkopravnim odnosima tužbu podnesenu izvan roka odbaciti ili odbiti tužbeni zahtjev. Zauzeto je pravno shvaćanje da tužbu treba odbaciti.
[5] U odluci Županijskog suda u Dubrovniku, br. Gž-2321/06 od 2. siječnja 2007. zauzeto je pravno shvaćanje da se tužba zbog smetanja posjeda može podnijeti izravno sudu, bez prethodnoga obraćanja državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora.
[6] Zakon o radu (Nar. nov., br. 93/14 i 127/17).
[7] Stečajni zakon (Nar. nov., br. 71/15 i 104/17).
[8] Vidi članak 266. Stečajnog zakona.
[9] Vidi članak 267. Stečajnog zakona.
[10] U primjeni odredbe članka 178. st. 5. Stečajnog zakona (Nar. nov., br. 44/96, 29/99 i 129/00) postavilo se pitanje ima li rok za podnošenje tužbe koji je odredilo stečajno vijeće, značenje prekluzivnog roka, jer taj rok nije propisan zakonom. Zauzeto je shvaćanje da rok za podnošenje tužbe određen po stečajnom vijeću u smislu odredbe članka 178. st. 5. Stečajnog zakona, treba smatrati prekluzivnim rokom za podnošenje tužbe protekom kojeg vjerovnik gubi pravo na vođenje parnice.
[11] Vidi Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, br. U-III-2342/2006 od 11. srpnja 2007.
[12] Ovršni zakon (Nar. nov., br 57/96, 29/99 i 42/00).
[13] Vidi članak 48. i 56. OZ-a.
[14] Zakon o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona (Nar. nov., br. 173/03).
[15] Zakon o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona (Nar. nov., br. 88/05).
[16] Ovršni zakon (Nar. nov., br. 112/12, 93/14 i 73/17).
[17] Vidi odluku VSRH, br. Revr 777/14-2 od 2. lipnja 2015.
[18] Zakon o radu (Nar. nov., br. 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05).
[19] Vidi članak M. BABIĆ, E. KUNŠTEK, Rok za pokretanje postupka - prijepor o njegovu računanju, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci (1991.) v. 36, br. 1, 423-434 (2015.). U tom članku autori navode sljedeće: »Jedno od pitanja koje u hrvatskoj doktrini i judikaturi povremeno izaziva rasprave odnosi se na razlikovanje materijalnopravnih i procesnopravnih rokova - osobito sa stajališta: a) pravnih posljedica njihova propuštanja, odnosno osnovanosti zahtjeva za povrat u prijašnje stanje i b) pravila o njihovu isteku, ako zadnji dan roka pada u nedjelju, na državni blagdan ili drugi dan u koji sud ili drugo nadležno tijelo ne radi, odnosno mogućnosti produljenja materijalnopravnog roka do isteka prvog narednog radnog dana. 2. Prethodno se može napomenuti kako bi materijalnopravni rok bio onaj o kojemu ovisi nastupanje učinaka određenih materijalnopravnim propisima - nastanak, prestanak ili preinaka nekog prava. S druge strane procesnopravni rok bi bio onaj o kojemu ovisi dopuštenost poduzimanja određene radnje u postupku (procesne radnje koja se može poduzeti samo unutar određenog roka ili koja se ne može poduzeti dok rok ne istekne), a u širem smislu i dopuštenost pokretanja postupka. 3. Prisutna su i stajališta kako bi se ove rokove moglo razlikovati s obzirom na to u kojem su propisu određeni - pa bi materijalnopravni rokovi bili oni koji se određeni u materijalnopravnom propisu i obratno. Takvo je stajalište teško prihvatiti, već i zbog toga što postoje brojni propisi koji su pretežno materijalnopravne naravi, a sadrže odredbe koje se očigledno odnose na procesne rokove. 4. Stoga bi nakon proteka materijalnopravnog roka, zbog čijeg je propuštanja stranka u sporu izgubila neko pravo koje ima prema odredbama materijalnoga prava (neovisno o tome u kojem su propisu one sadržane - pretežno materijalnopravnom ili pretežno procesnopravnom), tužba kao procesna radnja bila dopuštena, ali bi zahtjev koji je u njoj sadržan bio neosnovan - slijedom čega bi ga trebalo odbiti. U suprotnom, ako je stranka, zbog propuštanja roka, izgubila pravo na poduzimanje određene procesne radnje - ova bi trebala biti odbačena kao nedopuštena.«
[20] Vidi odluku Vrhovnog suda RH br. Rev 2009/14-2 od 26. rujna 2017.
[21] Članak 150. st. 1. i 2. Zakona o zemljišnim knjigama (Nar. nov., br. 63/19).
[22] Vidi odluku Županijskog suda u Bjelovaru, br. Gž-1364/12-3 od 28. siječnja 2013.
[23] Članak 238. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18).
[24] Vidi odluku VSRH, br. Revr 1081/13-2 od 3. siječnja 2017.
[25] Vidi odluku VSRH, br. Revr 48/10-2 od 28. listopada 2010.
[26] Članci 458. i 460 ZPP-a.
[27] Vidi članak 106. st. 1. Zakona o sudovima (Nar. nov., br. 28/13, 33/15, 82/15 i 82/16).
[28] Nar. nov., br. 70/19, stupile na snagu 1. rujna 2019., vidi članak 467.