Povod ovom članku je Odluka Ustavnog suda RH, broj U-III-9/2019 od 17. lipnja 2019.[*], kojom je odbijena ustavna tužba protiv presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Usž-2782/18-2 od 5. rujna 2018. U ovome slučaju, upravni spor vodio se radi utvrđivanja obveze povrata iznosa starosne mirovine primljene u razdoblju od 1. listopada 2001. do 31. siječnja 2004., za koje je vrijeme korisnik mirovine imao status aktivnog osiguranika u Republici Srbiji. S obzirom na interes i mogućnosti rada korisnika mirovine, kako u Republici Hrvatskoj, tako i u inozemstvu, ovdje ćemo se osvrnuti na uvjete i mogućnosti isplate mirovine za vrijeme rada u inozemstvu, ne ulazeći u sadržaj toga spora o utvrđivanju obveze isplaćenih svota mirovine za vrijeme trajanja svojstva osiguranika u inozemstvu. Naime, u postupcima te prirode prvo se utvrđuje je li pravno utemeljeno primanje mirovine za vrijeme rada (trajanja svojstva osiguranika), a nakon pravomoćnosti odluke koliko iznosi preplata mirovine.