Prema procjenama, od 80 do 120 milijuna Europljana su osobe s invaliditetom, što je od 10 do 15 % ukupne populacije država članica Vijeća Europe. Politika je u odnosu na osobe s invaliditetom dugo bila usmjerena samo na institucionaliziranje takvih osoba, medicinsku rehabilitaciju i socijalnu pomoć. Međutim, jedna od glavnih smjernica europske socijalne politike je unapređenje djelotvornog pristupa socijalnoj, ekonomskoj i pravnoj zaštiti osoba kojima je takva zaštita uistinu i potrebna, a imaju problema u njezinu ostvarivanju. Pojam se invalidnosti više ne vezuje samo za pomoć i ovisnost, već se sve više temelji na autonomiji i integraciji. Međutim, još uvijek je potrebno puno raditi na osvješćivanju ljudi u pružanju prijeko potrebna pomoći osobama s invaliditetom, kako bi im se omogućio normalan život u zajednici. Tomu pridonosi i praksa Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu (u nastavku teksta: Europski sud za ljudska prava). Stoga autori u ovom članku pišu o zaštiti koju pruža Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Nar. nov., br. 18/97, 6/99 – proč. tekst, 8/99 – ispr., 14/02, 1/06 i 2/10 - u nastavku teksta: Europska konvencija) s posebnim osvrtom na pravo na pristup sudu.