Uvod

Kad bi se pored samostalnosti vlastite države trebalo izabrati najznačajnije pitanje novije hrvatske povijesti tada bi zasigurno pretvorba i privatizacija bile u najužem izboru. To jasno pokazuje koliko je veliko značenje tih pitanja i to vrijedi ne samo za Republiku Hrvatsku nego i za sve, apsolutno sve države tzv. tranzicije koje pokušavaju uhvatiti priključak s razvijenim državama tzv. Zapada i (ponekad) za to plaćaju previsoku cijenu. Nažalost, kad bi trebalo izabrati pitanja glede kojih su zakonska rješenja (dokazano) najveći promašaj u odnosu na hrvatsko pravo, i tu bi pretvorba i privatizacija bile, ako ne na samom vrhu, tada barem u najužoj konkurenciji za sam vrh¹. Pritom mislimo na pretvorbu i privatizaciju u najširem smislu, a ne samo i isključivo na Zakon o privatizaciji² i Zakon o pretvorbi³.

Koji su pravi razlozi takvog (lošeg) stanja je moguće samo nagađati, jer pravo i temeljito znanstveno istraživanje još nije provedeno, a samo i isključivo takvo istraživanje moglo bi dati prave rezultate. Nagađajući, uzroci tih promašaja mogu se kretati od zle namjere određenih osoba ili interesnih skupina⁴ (koje su državne interese podredili svojima ili, pak, onima svojih nalogodavaca), preko tvrdoglavog ustrajanja na rješenjima sui generis⁵ pa sve do nesposobnosti (udružene bilo s dobrim, bilo s lošim namjerama) onih koji odlučuju i onih koji te političke odluke stručno uobličavaju i provode. Uvijek je moguća i kombinacija različitih uzroka, uz izostanak tzv. čistih oblika.

Lošu normativu u pretvorbi i privatizaciji treba prihvatiti kao notornu činjenicu koju i ne treba dokazivati, iako se mora (tamo gdje je to još uvijek moguće⁶) raditi na popravljanju. Ipak, jasnoće i vladavine prava⁷ radi, izgleda nam da ipak treba izdvojiti nekoliko (školskih) primjera koji dokazuju takvu prosudbu.

Vremenski odnos donošenja relevantnih propisa

Kao prvi primjer loše normative (usudili bi se kazati izuzetno loše) će nam poslužiti vremenski odnos donošenja propisa o denacionalizaciji i o pretvorbi, što je hrvatsku denacionalizaciju učinilo (osim iznimno) gotovo nakaradnom, posebice u usporedbi s obećanjima SVIH čimbenika na političkoj sceni. Umjesto jedinog logičnog vremenskog slijeda prema kojem je trebalo prvo donijeti zakon o denacionalizaciji⁸, a zatim pretvarati ono što nije vraćeno (jer je i denacionalizacija jedan oblik pretvorbe) učinjeno je upravo obrnuto⁹. Sve političke stranke¹⁰ su u svojim političkim programima prije prvih slobodnih izbora obećavale isto: »Ispravit ćemo stare nepravde, vratiti ćemo nekad oduzeto i na poštenim temeljima ćemo krenuti u bolju hrvatsku budućnost«. U našoj se državi, u usporedbi s drugim državama tranzicije najranije krenulo i u izradu zakonskih tekstova o denacionalizaciji¹¹ i u prikupljanje podataka o potencijalnim podnositeljima zahtjeva za naknadu,¹² a zakon je ne samo donesen daleko nakon što su svi drugi već donijeli svoje zakone (što samo po sebi i ne mora biti loše) nego ni po čemu nije razvidno da smo iskoristili tuđa iskustva i tuđe greške (iako su nam odgovarajuća saznanja bila lako dostupna¹³). Ključna je primjedba u tome što se s pretvorbom nije pričekalo donošenje Zakona o denacionalizaciji nego se pretvorbom baš denacionalizaciju stavilo pred svršen čin i onda se (kao da je to učinio netko drugi, a ne jedan te isti zakonodavac¹⁴) neprovedivost nekih rješenja u propisima o denacionalizaciji (koja bi inače bila moguća prema stanju u vrijeme osamostaljenja Republike Hrvatske) objašnjavala time što je to «sada nemoguće radi već stečenih prava trećih¹⁵«. Radi(lo) se o klasičnoj zamjeni teza. Rezultat je da je golem broj nekretnina unesen u temeljni kapital novofor-miranih trgovačkih društava¹⁶ uz rezerviranje određenog broja dionica ili udjela za prijašnje vlasnike kad im (i ako im) to bude priznato prema propisu koji još nije ni bio donesen. Nažalost, šteta koja je učinjena tim rješenjem zakonodavca je praktično nepopravljiva jer svaki pokušaj korekcije bi uzrokovao i značio novi udar na pravnu sigurnost i vladavinu prava jer bi bili ugroženi svi stjecatelji dionica i udjela koje treba smatrati savjesnim (poštenim) i ne dirati u njihova stečena prava (osim, eventualno, uz uvjet tržišne naknade, što cijelu stvar praktično čini nemogućom ili uz neku dodatnu naknadu za te prijašnje vlasnike na teret proračuna, za što očito nema sredstava).

Rezerviranje dionica i udjela

Drugi primjer loše normative je baš način na koji je uređeno to rezerviranje dionica i udjela. Već na početku je (i to je notorno) nominala dionica bila u nerazmjeru s tržišnom vrijednošću (u smislu da je procjena, u pravilu, bila ispod tržišne vrijednosti čak i neovisno o dodatnim posebnim popustima¹⁷ za stjecatelje dionica i udjela), da bi tijekom vremena uz učinak niza subjektivnih i objektivnih čimbenika veliki broj tako pretvorenih subjekata otišao u stečaj,¹⁸ a od onog ostatka rijetko koji pravni subjekt ima¹⁹ dionice ili udjele s vrijednošću koja odgovara nominali ili je čak prelazi²⁰. Ono što u pravom smislu riječi predstavlja pravu katastrofu po vladavinu prava i pravnu sigurnost (ali je i još jedan dokaz potpuno promašenog modela zaštite za prijašnje vlasnike nekretnina) je to što pretvorena trgovačka društva u kojima su za prijašnje vlasnike rezervirane dionice baš zbog toga što su u temeljni kapital unesene nacionalizirane²¹ nekretnine, odbijaju svaku pomisao prihvatiti ponudu prijašnjih vlasnika koji nude te dionice koje su dobili za nekretninu radi koje su te iste dionice rezervirane (i to ne zato što bi se radilo o tehnološkoj cjelini²² nego zato što se radi o nerazmjernim vrijednostima²³). Pritom nema gotovo nikakve razlike između slučajeva u kojima još uvijek upravljaju oni isti koji su upravljali i u vrijeme pretvorbe i slučajeva u kojima je uprava (i/ili dioničari) promijenjena. Djeluje stvarno nevjerojatno kad ponudu prijašnjih vlasnika odbiju oni koji su radili elaborat o pretvorbi, koji tvrde i tvrdili su da procjene nisu bile podcijenjene, i koji su sve to vrijeme donosili ključne odluke za to trgovačko društvo (uključujući i kreditna zaduženja koja su u hrvatskom turizmu školski pri-mjer nedopuštene sprege uprava društva, nadzornih odbora u kojima su često sjedili predstavnici banaka i banaka koje su odobravanjem kredita, za koje su znali da se neće uredno vraćati, preuzimali ta trgovačka društva²⁴, u pravilu štiteći one koji su im to omogućili). U smislu načela pravne sigurnosti i vladavine prava takva rješenja (učinci kojih su bili ne samo lako predvidivi, nego čak i vrlo vjerojatni) su izuzetno loša, praktično katastrofalna za sve osim za one koji su za mala sredstva i nikakvu odgovornost sudjelovanjem u pretvorbi stekli mogućnost upravljanja pretvorenim trgovačkim društvima, uključujući raspolaganje ukupnom imovinom, pa i onom koja je nekad nekome oduzeta i za koju su ostale rezervirane dionice. Pod pojam »sve« svakako treba uključiti i državu, u kojoj (na teret koje) se nakon svake klasične hrvatske pretvorbene priče povećavao broj nezaposlenih i smanjivao prihod kako proračuna tako i različitih državnih fondova (npr. zdravstvenih, mirovinskih). Inače, taj promašaj (barem prema našem mišljenju) zakonodavca kod uređivanja tzv. rezervacije je ipak relativno lako moguće riješiti s time što se propiše obveza prihvatiti ponudu prijašnjih vlasnika za zamjenu tih rezerviranih dionica i udjela za stvar radi koje je do rezervacije i došlo, bez ikakve naknade. Pritom bi trebalo samo voditi računa o zaštiti poštenih stjecatelja koji su stekli neko pravo na toj stvari u međuvremenu²⁵. Zakonodavac, pritom uvijek ima na raspolaganju i različite poticajne mjere za one (u prvom redu mislimo na poštene stjecatelje) koji dragovoljno prihvate i ono što inače ne bi morali (npr. neke porezne olakšice i sl.).

Pravni status neprocijenjenih nekretnina

Treći i najnoviji primjer jako loše normative je svakako ZP, pri čemu posebno, ili u prvom redu, mislimo na poznati čl. 47. (iako ne i samo na njega). O dosezima toga zakonskog članka bilo je već dosta riječi na različitim razinama, od one čisto stručne²⁶ pa do one čisto političke, uz dosta slučajeva koji nisu ni čisto stručno ni čisto politički »obojeni«. Kako izgleda da su prijepori sada prešli ne samo u sudske dvorane (što samo po sebi nije nikakav problem), nego i u dnevni tisak i to na način koji je sve samo ne doprinos poboljšanju stanja u hrvatskom pravosuđu²⁷ smatramo primjerenim posebno se osvrnuti na ono što je do sada o tome izneseno, uz dodatak jednog vrlo važnog argumenta koji do sada (barem koliko nam je poznato) nije iznošen²⁸. O čemu se zapravo radi:

• prigodom pretvorbe dogodilo se da određene nekretnine (zemljišta) nisu bile iskazivane u posebnim potvrdama ili iskazima (u nastavku teksta: Potvrde) koje je Hrvatski fond za privatizaciju (nastavno: Fond) na zahtjev stranke izdavao; ²⁹
• rješenjem o pretvorbi (u nastavku teksta: Rješenje) je Fond navodio da je društveno poduzeće predalo dokumentaciju propisanu čl. 11. ZOPDP-a uz ocjenu da se pretvorba predlaže u skladu s uvjetima i na način propisan zakonom, a elaborati o procjeni vrijednosti (nastavno: Elaborati) su činili sastavni dio rješenja o pretvorbi (samo rješenje se inače sastojalo od vrlo šturog teksta i bez Elaborata ga se ne bi ni moglo protumačiti u smislu utvrđivanja na što se odnosi;
• prigodom pretvorbe su pravne osobe (buduća trgovačka društva - u nastavku teksta: Društva) u Elaborate unosile i zemljište koje (što se može vidjeti samo iz visine temeljnog kapitala i usporedbe s pojedinim stvarima i pravima koja su procjenjivana) nije uneseno u taj temeljni kapital;
• ponekad je situacija iz c) bila drukčija utoliko što zemljišta nisu ni unošena u Elaborate, a čine dio tzv. tehnološke cjeline;
• budući da se htjelo urediti zemljišnoknjižne stanje (što je apsolutno sukladno intenciji službene hrvatske politike) društva su u parničnom postupku zahtijevala izdavanje tabularnih isprava i temeljem tih presuda se knjižila kao vlasnici;
• država je (s velikim počekom koji se može shvatiti na različite načine) intervenirala, odnosno pokušala intervenirati putem podizanja zahtjeva za zaštitu zakonitosti i podizanja tužbi protiv Društava radi uspostave prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja;
• uz različite stručne rasprave (što je ne samo u redu nego je i poželjno kao neka vrsta conditio sine qua non pronalaženja pravilnog rješenja) dolazi i do polemika koje podižu tenzije, koje (objektivno) prikazuju trgovačka društva (ili osobe u njima) kao bliske ili sklone kriminalu , što prejudicira neke zaključke i može se (ali i ne mora) pokazati kao nedopuštena zamjene teza i/ili prebacivanje odgovornosti.³⁰

Čl. 47. ZP-a glasi:

«Dionice, udjeli, stvari i prava koji nisu procijenjeni u vrijednosti društvenog kapitala pravne osobe na temelju Zakona o pretvorbi, prenose se Fondu, ako ne postoje razlozi za obnovu postupka, odnosno ako prijenos ne utječe na postojeću tehnološku cjelinu.«

Izgleda nam da se, prije tumačenja³² navedene pravne norme, nužno vrlo jasno i vrlo argumentirano odrediti u odnosu na njezino tumačenje za slučaj dvojbe. Drugim riječima, ključno je pravilo kako tumačiti eventualno sporne ili dvojbene norme ili dijelove norme - da li u prilog stranke ili Fonda³³. Čini nam se da tu ne bi smjelo biti nikakvih dvojbi, jer sva opća pravna načela idu u prilog jednog te istog zaključka - dvojbene situacije treba tumačiti in favorem stranke, a svakako na teret Fonda. Naime, stranka je u cijelom postupku pretvorbe bila i ostala u potpuno subordinira-nom odnosu - izradila je (i platila) Elaborat prema pravilima Fonda, koji je onda izdavao rješenje o pretvorbi čiji je sastavni dio (uz izričit stav da je društveno poduzeće predalo Fondu dokumentaciju propisanu čl. 11. Zakona o pretvorbi uz ocjenu da se pretvorba predlaže u skladu s uvjetima i na način propisan zakonom) i Elaborat. Ako je u Elaboratu i neko zemljište koje nije u vrijednosnom smislu prikazano kroz visinu temeljnog kapitala³⁴, to je postalo jasno tek kad (i ako) Društvo zatraži Potvrdu i iz nje vidi da neka nekretnina nije unesena u temeljni kapital. Fond je (a ne Društvo) propisao da nije nužno uopće (pa tako ni u nekom roku) zatražiti tu potvrdu (ali ni na drugi način postići da je jasno što je uključeno, a što nije u temeljni kapital kao vrijednost), čime je praktično doveo Društvo u zabludu³⁵ i situaciju da je u trenutku saznanja za taj podatak u pravilu protekao rok za podnošenje tužbe Upravnom sudu Republike Hrvatske, kao i za obnovu postupka (dakle, čak i da se htjelo na strani Društva tada pokrenuti postupke, bilo bi kasno). To je još složenije kad se uzme u obzir da Potvrda (protiv koje praktično ni ne postoji pravni lijek) ni u kojem smislu niti mijenja niti može mijenjati Rješenje, pa je vrlo upitno da li bi Društvo uopće (i kad ishodi Potvrdu iz koje je razvidno da neke nekretnine prema mišljenju Fonda nisu unesene u temeljni kapital) trebalo pokretati neki postupak, a Fond s druge strane ne pokreće ništa³⁶ iako od početka raspolaže Elaboratom iz kojeg je razvidno da Društvo svojata i te nekretnine³⁷. Društvo po prirodi stvari (ako se radi o slučaju kad su nekretnine unesene u Elaborat) ništa niti skriva niti može skrivati. Nešto je drukčije kada se radi o nekretnini koja je dio tehnološke cjeline³⁸. U tom slučaju nema unošenja u Elaborat, ali niti »skrivanja«, jedino može biti rizika od pogrešne početne prosudbe da se radi o tehnološkoj cjelini. Izgleda nam izuzetno negativno po pravnu sigurnost i vladavinu prava kad onaj tko je odgovoran za to što se dogodilo sada zamjenom teza tvrdi da je Društvo propustilo rokove i treba snositi posljedice toga propusta³⁹. Očito je da čl. 47. ZP-a ne traži kumulaciju, nego alternaciju - prijenos Fondu dolazi u obzir samo «...ako ne postoje razlozi za obnovu postupka, odnosno ako prijenos ne utječe na postojeću tehnološku cjelinu.« A contrario, ako nije ispunjen niti jedan od navedenih uvjeta, ne može nipošto doći u obzir prijenos Fondu. Rokovi za obnovu postupka su u pravilu prošli, a predstavlja li nešto tehnološku cjelinu je činjenica koja objektivno ili postoji ili ne postoji i u pravilu će se utvrđivati putem vještaka40. Ako ne postoji niti jedan od ta dva moguća uvjeta, znači da nekretnina ne pripada Fondu (a već smo naveli da Fond predstavlja državu, pa je neprihvatljivo da nešto ne pripadne Fondu, ali zato pripadne državi), a nekome svakako mora pripadati. Ako nekome mora pripadati, a to nije država⁴¹, tada to jedino može biti Društvo. Međutim, ipak ostaje kao neprijeporno da, iako je nekretnina procijenjena u Elaboratu koji je prihvaćen kao dio rješenja o pretvorbi za vrijednosni dio to sadržajno ne vrijedi⁴². To znači da je država samu sebe oštetila (a stjecatelje dionica i/ili udjela obogatila⁴³) za taj novčani iznos i to sigurno predstavlja problem koji treba raspraviti (ali nikako ne u kontekstu stjecanja bez osnove ili neosnovanog obogaćenja jer Društvo pravnu osnovu ima).

Netom navedena alternacija po naravi stvari dolazi u obzir samo i isključivo ako objekt nije procijenjen u vrijednosti društvenog kapitala pravne osobe na temelju ZOPDP-a. Prema našem mišljenju, a contrario treba zaključiti da ako je procijenjen nisu ni potrebni ti posebni uvjeti i nema načina za prijenos Fondu, a objekt pripada Društvu⁴⁴. Preostaje zaključiti što to znači procijenjen u vrijednosti kapitala pravne osobe na temelju ZOPDP-a.

Postoje dvije mogućnosti.

Prva pod pojmom »procijenjen45« obuhvaća samo ono na što se odnosi vrijednost na koju je Fond izdao rješenje o pretvorbi. Druga mogućnost pod tim pojmom obuhvaća sve ono na što se odnosi Elaborat kojega je Fond označio kao sastavni dio rješenja o pretvorbi uz izričaj da je društveno poduzeće predalo dokumentaciju propisanu čl. 11. ZOPDP-a, uz ocjenu da se pretvorba predlaže u skladu s uvjetima i na način propisan zakonom. Pri tome treba posebno naglasiti da je Uputama za provedbu čl. 11. ZOPDP-a obvezna bila metoda procjene neto knjigovodstvene vrijednosti, dok su druge metode (procjena tržišne vrijednosti, procjena poslovne vrijednosti) stvar slobodnog odabira onoga tko procjenu obavlja (znači može ih, ali i ne mora primijeniti). Te se mogućnosti po naravi stvari međusobno isključuju. Polazeći od netom navedenog pravila tumačenja, izgleda nam da je pravno utemeljena samo druga mogućnost, dakle opcija o kojoj u javnosti do sada ili nije bilo govora ili je bilo malo govora. To znači da je procijenjeno sve ono što je procijenjeno u elaboratu na koji se rješenje o pretvorbi poziva, čak i neovisno o tome radi li se ili ne o tehnološkoj cjelini i ima li uvjeta za obnovu postupka. Pri tome treba biti potpuno svjestan da prihvaćanje te opcije znači izravan materijalni gubitak za (pojednostavljeno) državu. Međutim, njezino (potpuno) negiranje znači gubitak na planu pravne sigurnosti i vladavine prava, što je (barem načelno) sigurno daleko veći gubitak koji svakako treba izbjeći (ako je to ikako moguće⁴⁶).

Što bi, dakle, bilo moguće sada poduzeti iz položaja države u takvim slučajevima, kad je već došlo do svega ovoga do čega je došlo, uključujući i pravomoćne presude hrvatskih sudova temeljem kojih su drugi hrvatski sudovi (oni zemljišnoknjižni) provodili uknjižbu prava vlasništva na Društva⁴⁷.

Državi na raspolaganju stoji čitav niz mjera koje može poduzeti. Te se mjere kreću od novele ZP-a s povratnim učinkom (što Ustav pod određenim uvjetima dopušta, ali se to smatra vrlo opasnim po pravnu sigurnost i vladavinu prava i tome treba pribjeći samo ako nema nikakvog drugog rješenja) kojim bi bilo određeno da takva zemljišta pripadaju Fondu, odnosno ne pripadaju Društvu, preko različitih vrsta opterećenja tih zemljišta (npr. povećanim komunalnim davanjima i/ili zakonskom zabranom otuđenja i/ili opterećenja na određeno ili neodređeno vrijeme) kojima se dijelom ili u cijelosti postiže naplata onoga što nije naplaćeno, pa sve do tzv. vjerodostojnog tumačenja čl. 47. ZP-a koje ima (i mora imati po prirodi stvari) povratan učinak. U tom spektru mogućnosti trebale bi postojati i različite mogućnosti nagodbe između države s jedne strane (koja odluči ne rabiti svoju moć i ne donijeti, npr. novelu s povratnim učinkom) i svih društava u tom položaju s druge strane. Novela ZP-a mogla bi sadržavati i odredbu tipa «osim ako je država sa društvom o tome sklopila nagodbu«. Međutim, ono što mora biti jasno je da pomirbeni glasovi razuma koji zagovaraju mirna rješenja⁴⁸ nemaju uporište u pozitivnim propisima, nego praktično predstavljaju poziv društvima (koja, da naglasimo još jednom, ne snose nikakvu odgovornost za sadašnje stanje) na nagodbu pod prijetnjom onoga što zakonodavcu objektivno stoji na raspolaganju⁴⁹, a što smo prije naveli.

1 To ne znači da je baš svaki dio zakona loš, nego da su pojedina rješenja toliko loša da dovode u pitanje propis u cijelosti.
2 Zakon o privatizaciji (Nar. nov., br. 21/96., 71/97., 16/98 - vjerodostojno tumačenje I. 24. Zakona, 73/ 00 - u nastavku teksta: ZP)
3 Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća (Nar. nov., br. 19/91., 26/91- upute za provedbu I. 11. Zakona, 83/92, 18/93 - upute za provedbu I. 20. st. 4. Zakona, 94/93, 2/94, 9/95, 42/95 - upute za primjenu I. 7. st. 3. Zakona - u nastavku teksta: ZOPDP). Pravi primjer je npr. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (Nar. nov., br. 43/92 - pročišćeni tekst, 69/92, 25/93, 48/93, 2/94, 29/94, 44/94, 58/95, 11/96, 68/98, 96/99 - u nastavku teksta: ZOPS) koji je mijenjan toliko puta da je to i onima koji se time bave teško pratiti, kao i Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Nar. nov., br. 92/96, 80/02, 81/02 - u nastavku teksta: ZON).
4 To je danas dosta popularna teza u kontekstu aktualnih političkih sukobljavanja, ali je (kao i praktično svaku drugu) treba prihvatiti sa zadrškom, isključivo kao jednu od mogućih teza o kojima treba raspravljati.
5 Možda da bi se izbjegle primjedbe na temu poznate “resavske« prepisivačke škole.
6 Prema prirode stvari to nije moguće kod otkupa stanova na kojima postoji stanarsko pravo, koji postupak je gotovo okončan.
7 Naime, greške treba utvrditi da se ne bi ponavljale, čak i kad je popravljanje nemoguće.
8 Što ne prejudicira koji bi se oblik i opseg naknade uope prihvatili kao zakonsko rješenje, nego znai stvarnu mogunost zakonodavca da bira, a ne da je stavljen (ili da se sam stavio) pred svršen čin.
9 Možda bi se i dalo razumjeti pretvorbu u smislu gotovinske kupnje uz zabranu bilo kakve veze te kupnje s kupljenim u smislu zalaganja dionica i si. i posebno i bez popusta, ali kad se zna da se u velikoj većini slučajeva radilo o "kupnji bez novca« u smislu dugoronih kredita, gotovo beskonanih popusta (uključujući mogunost popusta kod kupnje dionica i udjela neogranienog broja trgovačkih društava što granii s nevjerojatnim, a notorno je da se ne samo dogaalo i toleriralo, nego na neki nain i poticalo) za razliite kategorije koje su služile samo kao model za popust razliitim tajkunima, razumijevanja ne smije biti.
10 I HDZ kao poslije pobjednika i sve druge kao one koje su izgubile na izborima, uključujući u svakom slučaju (što je posebno zanimljivo) i SDP.
11 Izraženo je skoro deset tekstova koji su upućeni u zakonodavni postupak tijekom punih šest godina, kao da se radi građanski zakonik ili nešto slično, a ne jedan pravnički potpuno prosječno zahtjevan zakonski tekst (ta problematika svoju "težinu« ima u politici, a budući je politički stav bio jednoglasan, izgleda da objektivnih teškoća nje ni bilo).
12 Činjenica da je za prvu osobu ureda koji je prikupljao te podatke, koji su trebali omogućiti bolju podlogu za budući zakonski tekst imenovan gospodin Ante Šare, član jedne stare šibenske obitelji koja pripada najužem krugu onih koji su oduzimanjima od strane bivše države najviše oštećeni, davala je svakako posebnog razloga za optimizam i služila je kao dokaz o namjerama zakonodavca (nažalost, kasnije se pokazalo potpuno drukčije).
13 Praksa je pokazala štetne posljedice takvog pristupa. Prema službenim podacima upućenim Hrvatskom saboru, do sada je (u više od pet godina primjene toga Zakona) riješeno oko 10% od postavljenih zahtjeva (nastavi li se tim tempom lako je moguće da se zahtjevi rješavaju još desecima godina).
14 I to zakonodavac koji ne samo da je formalno isti (dakle Hrvatski sabor) nego je u tom zakonodavnom tijelu cijelo vrijeme apsolutnu većinu imala jedna te ista politika stranka (HDZ).
15 Da apsurd bude veći, prigodom prigovora protiv zakonskih rješenja u propisima o pretvorbi rabilo se objašnjenje prema kojemu se radi o »zlonamjernim i politikantskim ili ignorantskim prigovorima koji su neutemeljeni, jer su prava prijašnjih vlasnika zaštićena putem tzv. rezerviranih dionica« (svima je jasno, barem s današnjeg povijesnog odmaka, što su ili koga su te rezervacije štitile i zaštitile).
16 Uglavnom se radilo o vrlo vrijednim, ponekad ak (s obzirom na lokaciju) neprocjenjivim nekretninama (dosta je kao primjer uzeti samo poznati hotel PALAČE u Zagrebu koji je i inae neka vrsta zaštitnog znaka onih koji se bore protiv nezakonitosti ili "nezakonitosti« u hrvatskoj pretvorbi).
17 Temeljem radnog staža, npr.
18 U pravilu u vrijeme stečaja stečajni dužnik više nije imao u imovini ili uopće nekretnina ili su iste bile značajno opterećene hipotekama ili tzv. fudicijarnim opterećenjima.
19 Ne u smislu vlasništva koje pripada tome subjektu nego u smislu dionica i udjela koji određuju vlasniku (osnivaku) strukturu toga pravnog subjekta.
20 Znakovito je stanje u najpoznatijim trgovačkim društvima iz oblasti turizma u kojima često vrijednost dionice ne doseže ni 20 % nominale (uz daljnji podatak o tome da je gotovo nemoguće pronaći nekretninu unesenu u temeljni kapital koja nije opterećena ili otuđena). Prema jednom najnovijem podatku (koji je izgleda samo iznimka koja potvrđuje pravilo) priprema se pokušaj prodaje dionica HP Makarska za 85% nominale i to djeluje gotovo nevjerojatno - vidjeti Slobodna dalmacija od 17. 08. 2002., str. 11.
21 Radi se o kolokvijalnom nazivu za sve ono na što se odnosi ZON a što je daleko šire od same nacionalizacije (nacionalizacija, konfiskacija, eksproprijacija, deposesija, klasična pljačka bez ikakvih isprava...).
22 Što bi se prema logici stvari i moglo razumjeti.
23 Što je i moralna i pravna katastrofa.
24 Sigurno bi bilo jako zanimljivo istražiti pravnu valjanost tih poslova u kojima bi se, vrlo vjerojatno, kauza (u smislu zaobilaznog preuzimanja društva) često pokazala nedopuštenom.
25 Ako se radi o sredstvima osiguranja može se odrediti drugi objekt (u prvom redu vrijednosnice).
26 Vidjeti (za tu temu) apsolutno nezaobilazan lanak: Mladen Žuvela - Jadranko Crnić, Pretvorba, privatizacija, denacionalizacija - pravni status neobuhvaćenih nekretnina - primjena čl. 47. Zakona o privatizaciji, Informator, broj 5023 od 27. travnja 2002. male stranice.
27 Uz dužno poštovanje i prema osobi i instituciji ne možemo se oteti dojmu da je pretjerano u intervjuu (Jutarnji list od 13. 08. 02.) kao zakonski zastupnik Republike Hrvatske iskazivati da je jedan zakonski tekst (ili konkretno njegov dio -1. 47. ZP-a) »dodatno zakomplicirao situaciju«. Ne tvrdimo da ta tvrdnja nije utemeljena, nego da time pred ukupnom javnošu netko tko je opunomoćenik svojeg vlastodavca sui generis toga istog vlasto-davca kritizira, što nam izgleda neprimjereno. Putovi kritike jesu i moraju biti drukčiji, uz puno poštovanje hijerarhije i odnosa vlastodavca i opunomoćenika (pa makar i zakonskog zastupnika kao opunomoćenika sui generis) koji mu može i smije davati samo i isključivo pravne savjete, koje ovaj može, ali i ne mora prihvatiti i ne smije zbog svoje odluke (ma kakva ona bila) trpjeti nikakvu kritiku s te strane (osim eventualno na, primjerice stručnim savjetovanjima).
28 Misli se na pravila tumaenja za slučaj dvojbe primijenjena na pitanje je li nešto procijenjeno ili, pak, nije.
29 I (u ovom tekstu samo usput budi rečeno) nevjerojatno mnogo (toliko mnogo da brojni pravni subjekti nisu ni tražili tu potvrdu, posebno kad se pokazalo da na temelju nje nije moguća izravna uknjižba) naplaćivao izvod iz vlastitih evidencija. Možda (ali samo možda) to ima (ili je imalo) veze s tim da je taj posao prenesen drugim pravnim subjektima (i to, koliko je poznato, bez pravog javnog natječaja koji bi svima dao istu prigodu).
30 Nedostaje još samo da se suce koji su donosili te presude počne javno prozivati, unatoč jasnoj odredbi Ustava koja im jami da ih se ne smije pozivati na odgovornost za dano mišljenje (ovo obvezuje tijelo koje inače odlučuje o njihovoj stegovnoj odgovornosti, ali nije baš sigurno da priječi tisak u tom i takvom prozivanju).
31 Riječ razlog treba tumačiti kao riječ uvjet da bi norma imala smisla. Ipak, svakako treba naglasiti da se radi o teškom propustu tvorca teksta norme kao i svih koji su u tome sudjelovali. Naime, razlog za obnovu postoji i kad rokovi proteknu, a druga je stvar postoje li uvjeti koji uključuju i rokove. Ako bi se pristupilo restriktivnom tumačenju, tada praktično nikada ne bi ni došlo do prijenosa Fondu (ostaje upitno da li takvo tumačenju znači prekoračenje granica koje tumača ograničavaju da se samovoljno ne pretvori u novog, «malog» zakonodavca).
32 Više o postupku tumačenja uopće vidjeti u: Hrvoje Kačer, Kako tumačiti pravne norme, Informator, broj 5054-5055 od 14. i 17. 08. 2002. god., str. 8.-9. (i tamo navedeni drugi izvori).
33 Pojam Fond u ovom slučaju praktički znači državu. U tom smislu kad rabimo pojam Fond kod utvrđenja pravog značenja pravne norme mislimo ne samo na Fond nego i na državu, posebno na državu kao zakonodavca.
34 Koji postupak sigurno nije imao uporište u pozitivnim propisima - vidjeti tako u: Mladen Žuvela - Ja-dranko Crnić, op. cit., str. 22. (31).
35 Građanskopravno, dovesti nekog u zabludu znači prevariti ga.
36 Ništa znači i propuštanje traženja bilo kakve naknade za uporabu i/ili iskorištavanje tuđeg - ako Fond to smatra svojim, zašto ne traži sve što pripada vlasniku.
37 Što (uz ostalo) otvara i pitanje mogućnosti stjecanja temeljem dosjelosti.
38 Ostaje potpuno otvorenim pitanje zašto zakonodavac nije odredio da će se to što pripada Društvu, jer je tehnološka cjelina, naknadno posebno procijeniti i naplatiti. Ovako je moguće zamisliti tehnološku cjelinu kao argument za stjecanje višestruko veće vrijednosti od one procijenjene. Drugim riječima, izgleda da je bilo ostavljeno Društvu na volju da procjeni ili ne procjeni ono što pripada u tehnološku cjelinu što graniči s apsurdom.
39 U pravu postoji jedno staro načelo odnosno zabrana pod nazivom VEN1RE CONTRA FACTUM PRO-PRIUM. Tim se načelom sprječava da netko najprije uzrokuje određenu situaciju, odnosno postupanje druge osobe, da bi nakon toga tu drugu osobu baš zbog toga teretio. Ovo izgleda kao školski primjer takvog postupka koji je apsolutno nedopustiv.
40 Sigurno je propust zakonodavca što nije jasno normirano što je, a što nije tehnološka cjeline. Vidjeti tako i u: Mladen Žuvela - Jadranko Crnić, op. cit., str. 25. (ad 5.).
41 U najširem smislu toga pojma, što uključuje kako jedinice lokalne uprave i samouprave tako i različite pravne osobe koje država osniva (kao što je Fond).
42 Misli se na to da je ukupni temeljni kapital umanjen za procijenjenu vrijednost tih nekretnina, na korist stjecatelja dionica i udjela.
43 Ipak, uvijek ostaje otvorenim pitanje bi li se ti stjecatelji odlučili na stjecanje da je bilo drukčije jedino sigurno je da oni za takav propust ili -propust- ne mogu biti odgovorni.
44 Ipak, uvijek postoji mogućnost pripadanja i nekom trećem, ali ovdje je bitan odnos između Fonda, odnosno države s jedne strane i društva s druge strane.
45 S obzirom na tadašnju terminologiju radi(lo) se o procjeni osnovnih sredstava, što su (odnosno apsolutno mogu biti) i zemljišta i strojevi (iako ne i samo oni).
46 A sigurno je da takva mogućnost postoji.
47 Nije zanemariva ni činjenica propuštanja roka za žalbu na takva rješenja o uknjižbi ako su bila dostavljena državnom odvjetništvu (radi se o, kako procesnopravnim tako i materijalnopravnim učincima).
48 Prema riječima jednog visokog dužnosnika, problem se može riješiti tako da «ono što je tehnološka cjelina bude uknjiženo, a ostalo da se ili plati po nekoj razumnoj cijeni ili da se vrati HFP-u».- vidjeti intervju zamjenika predsjednika HFP-a (koji je praktično predsjednik jer predsjednika zbog političkih borbi za to mjesto već mjesecima nema) u: Slobodna Dalmacija od 17. kolovoza 2002., str. 11.
49 To je činjenica na koju ne utječe to što su neke od tih mogunosti opterećene strahovito velikim rizicima.