26.03.2020.

Naknada za troškove prijevoza u slučaju rada od kuće

Novonastala situacija nametnuta potrebama zaštite od koronavirusa (COVID 19) zahtijeva brzo prilagođavanje poslodavaca novim mjerama zaštite i izmjenama u organizaciji rada. Poslodavci, a pogotovo oni koji pružaju intelektualne usluge, organiziraju rad od kuće pa se postavlja pitanje odmjeravanja stvarnih troškova kada je u pitanju naknada za troškove prijevoza.

1. Uvod
Rad od kuće propisan je člankom 17. Zakona o radu (Nar. nov., br. 93/14, 127/17 i 98/19), pod nazivom rad na izdvojenom mjestu rada, a podrazumijeva obavljanje poslova kod kuće radnika ili u drugom prostoru koji nije prostor poslodavca. Sukladno članku 17. st. 4. Zakona o radu, ugovor o radu na izdvojenom mjestu rada ne može se sklopiti za obavljanje poslova u skraćenom radnom vremenu te drugih poslova za koje je to utvrđeno Zakonom o radu ili drugim zakonom.

2. Rad od kuće (rad na izdvojenom mjestu rada)
U slučaju da poslodavac zbog potrebe donošenja hitnih izmjena u organizaciji rada zbog zaštite od koronavirusa (COVID-19) donese odluku o radu na izdvojenom mjestu rada, odnosno o radu od kuće, trebao bi sklopiti takav ugovor o radu s radnikom odnosno dodatak (aneks) postojećem ugovoru o radu. U praksi je moguće da će zbog hitnosti postupanja, u okolnostima pojave većeg broja novooboljelih, radnici biti upućeni na rad kod kuće bez prethodnog sklapanja pisanog ugovora o radu za rad na izdvojenom mjestu rada pa ako radnici na to pristanu, do izmjene ugovora o radu došlo bi konkludentnim radnjama. Bez obzira na navedeno, za poslodavce će postojati opasnost da im inspekcija rada zbog navedenog izrekne upravnu mjeru (čl. 226. st. 1. toč. 7. Zakona o radu) pa se preporuča promjene mjesta rada regulirati u pisanoj formi.

Plaća radnika s kojim poslodavac sklopi ugovor o radu na izdvojenom mjestu rada ne smije biti utvrđena u manjem iznosu od plaće radnika koji u prostorijama toga poslodavca radi na istim ili sličnim poslovima (čl. 17. st. 3. Zakona o radu). Međutim, kada je u pitanju naknada za troškove prijevoza koju poslodavci isplaćuju radnicima, situacija je nešto drukčija.

3. Naknada za troškove prijevoza
Pravo radnika na naknadu troškova prijevoza nije uređeno Zakonom o radu pa radnik ima pravo na naknadu samo ako je određena nekim drugim aktom - kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili odlukom poslodavca. U slučajevima kada odredba o naknadi materijalnih prava ne postoji, poslodavac naknadu može, ali ju nije dužan isplatiti radniku.

Naknada troškova prijevoza isplaćuje se, dakle, sukladno aktima kojima je propisana, u visini stvarnih izdataka prema cijeni pojedinačne prijevozne karte, mjesečne ili godišnje prijevozne karte, a može se odnositi na mjesni ili međumjesni organizirani javni prijevoz.

Porezni tretman naknade troškova prijevoza na posao i s posla propisan je Pravilnikom o porezu na dohodak (Nar. nov., br. 10/17, 128/17, 106/18, 1/19, 80/19 i 1/20) koji određuje da se neoporezivo mogu isplatiti naknade troškova prijevoza na posao i s posla mjesnim i međumjesnim javnim prijevozom u visini stvarnih izdataka, prema cijeni mjesečne odnosno pojedinačne prijevozne karte. Ako na određenom području odnosno udaljenosti nema organiziranog prijevoza, naknada troškova prijevoza na posao i s posla utvrđuje se u visini cijene prijevoza koja je utvrđena na približno jednakim udaljenostima na kojima je organiziran prijevoz. Ako radnik mora sa stanice međumjesnog javnog prijevoza koristiti i mjesni prijevoz, stvarni izdaci utvrđuju se u visini troškova mjesnog i međumjesnoga javnoga prijevoza.

U slučajevima kada poslodavac odluči isplaćivati naknadu troškova prijevoza prema cijeni pojedinačne prijevozne karte, ona se računa sukladno broju dana kada je radnika radio, a ne može se priznati za one dane kada radnik nije dolazio na posao (npr. bolovanje, godišnji odmor i sl.). To se odnosi i na rad od kuće.

Poslodavac može naknadu prijevoznih troškova isplatiti radniku u gotovini iz blagajne ili na tekući račun, a ta isplata može biti uz isplatu redovite plaće ili posebno.

Ako poslodavac kupuje radniku godišnju kartu za organizirani javni prijevoz, a radnik za vrijeme bolovanja, godišnjeg odmora ili rada od kuće ne dolazi na posao, poslodavac zbog nedolaska radnika na posao u određenom razdoblju ne bi imao pravo niti mogućnost tražiti povrat sredstava utrošenih za kupnju godišnje prijevozne karte. Isti je slučaj i ako se kupuje mjesečna karta unaprijed, pa tijekom određenog mjeseca radnik ne dolazi na posao.

U slučaju da poslodavac radniku isplaćuje novac na ime naknade troškova prijevoza za mjesečnu prijevoznu kartu unaprijed u gotovini ili na tekući račun radnika, a radnik ne koristi javni prijevoz, nego na posao dolazi osobnim vozilom ili na neki drugi način, mišljenja smo da bi poslodavac, u slučaju da radnik određene dane u mjesecu ne dolazi na posao zbog rada od kuće, imao pravo izvršiti obračun stvarnih troškova i neiskorišteni dio isplaćenog iznosa u visini mjesečne prijevozne karte uračunati u isplatu za sljedeći mjesec tako da ukupan iznos umanji za neiskorišteni iznos iz prethodnog mjeseca. Isti bi način vrijedio i kada radnik cijeli mjesec ne bi dolazio na posao.

4. Zaključak
Dakle, ako radnik ugovorene poslove obavlja od kuće gdje mu ne nastaje trošak odlaska na posao i s posla, ne bi imao pravo niti na naknadu troškova prijevoza, jer stvarnih izdataka nema. Unaprijed isplaćena sredstva za pokriće troškova prijevoza, za one dane u mjesecu kada radnik nije dolazio na posao već je posao obavljao od kuće, poslodavac bi mogao uračunati u isplatu za sljedeći mjesec ili, ako trenutačna izvanredna situacija zbog epidemije potraje, u prvi mjesec kada radnik opet počne svoj rad obavljati na uobičajenom mjestu rada, odnosno u prostorijama poslodavca.