Novi Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama (Nar. nov., br. 128/17 - u nastavku teksta: TKU za javne službe) sklopljen je 7. prosinca 2017. između Vlade Republike Hrvatske i 11 reprezentativnih sindikata javnih službi. Ugovor je sklopljen s retroaktivnom primjenom od 1. prosinca 2017., na određeno vrijeme, s važenjem do 30. studenoga 2021.

Novi TKU za javne službe donosi brojne novine u opsegu prava službenika i namještenika u smislu da se neka od postojećih prava proširuju, uključujući i pravo na naknadu troška prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla (u nastavku teksta: naknada za trošak prijevoza), za koje možemo zaključiti da su doživjela najznačajniju izmjenu u odnosu na stari TKU za javne službe. 

- proširuje se krug osoba koje ostvaruju pravo na naknadu troška prijevoza

- kao zaposlenikovo mjesto prebivališta odnosno boravišta uzima se prebivalište odnosno boravište zaposlenika sukladno odredbama Zakona o prebivalištu (Nar. nov., br. 144/12 i 158/13 - Uredba)

- ne razlikuje se više mjesni i međumjesni prijevoz

- prava zaposlenika na naknadu troška prijevoza izjednačuju se

- u slučaju kada prijevoz nije organiziran naknada za prijeđeni kilometar povećava se s 0,75 kn na 1 kn po kilometru

- kao visina naknade uvodi se cijena godišnje karte javnog prijevoza ako takva na određenoj relaciji postoji

- za određivanje udaljenosti od radnikova prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada uvodi se kartografska podloga Google Maps, kao najkraća pješačka ruta

- naknada se ne isplaćuje za onaj mjesec u kojem radnici koriste pretežiti dio godišnjeg odmora

- više ne postoji obveza vođenja dnevne aktivnosti. 

Pravo na naknadu troška prijevoza onako kako je ugovoreno TKU-om za javne službe izravno utječe i na prava državnih službenika i namještenika. Naime, Kolektivnim ugovorom za državne službenike i namještenike (Nar. nov., br. 112/17), koji je zaključen 9. studenoga 2017., a koji se primjenjuje od 1. studenoga 2017., ugovoreno je da u slučaju ako Vlada Republike Hrvatske sa sindikatom javnih službi, ugovori materijalna prava povoljnije od ugovorenih za državne službenike i namještenike, ona će se jednako primjenjivati i na državne službenike i namještenike. Budući da su odredbama TKU-a za javne službe prava službenika i namještenika na naknadu troška prijevoza, u načelu, povoljnije uređena u odnosu na prava državnih službenika i namještenika, odredbe TKU-a za javne službe u tom dijelu trebaju se izravno primjenjivati i na one državne službenike i namještenike kojima je TKU za javne službe izvor povoljnijeg prava. 

Prava službenika i namještenika na naknadu troška prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla uređena su odredbom čl. 66. TKU-a za javne službe. 

Sukladno odredbi čl. 66. st. 1. TKU-a za javne službe, zaposlenik ostvaruje pravo na naknadu troška prijevoza pod uvjetom da je udaljenost od njegova prebivališta, odnosno boravišta do mjesta rada najmanje dva kilometra. 

Iznimno, zaposlenik može ostvariti pravo na naknadu troška prijevoza i ako je udaljenost od njegova mjesta prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada manja od 2 km, i to u sljedećim slučajevima:

- ako se radi o zaposleniku koji ima tjelesno oštećenje od 100 %, odnosno tjelesno oštećenje donjih ekstremiteta od najmanje 60 %, a koje je utvrđeno rješenjem nadležnog tijela

ili

- ako se radi o zaposleniku s navršenih 61 godinu života, pod uvjetima i na način kako je to propisano čl. 66. st. 3. TKU-a za javne službe.

Uvjeti propisani čl. 66. st. 3. TKU-a za javne službe, na temelju kojeg zaposlenici s navršenih 61 godinu života ostvaruju pravo na naknadu troška prijevoza u slučaju kada je udaljenost od mjesta njihova prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada manja od 2 km, jesu da na predmetnoj relaciji postoji organizirani javni prijevoz i da zaposlenik organizirani javni prijevoz stvarno i koristi (posjeduje dokaz o kupljenoj karti). 

Zaposlenici s tjelesnim oštećenjima od 100 % odnosno tjelesnim oštećenjima donjih ekstremiteta od najmanje 60 % ostvaruju pravo na naknadu troška prijevoza na isti način kao i ostali zaposlenici (u visini cijene karte javnog prijevoza ili u visini od 1,00 kn po prijeđenom km kada javni prijevoz nije organiziran) uključujući i u slučaju kada je udaljenost od mjesta njihova prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada manja od 2 km. 

Način određivanja udaljenosti od radnikova prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada utvrđuje se na osnovi kartografske podloge Google Maps, kao najkraća pješačka ruta, što predstavlja novinu u odnosu na stari TKU za javne službe (Nar. nov., br. 24/17), kojim se udaljenost utvrđivala na osnovi planera putovanja Hrvatskog autokluba isključivo kao najkraća automobilska ruta. 

Nadalje, u smislu odredbe čl. 66. TKU-a za javne službe, prebivalištem odnosno boravištem zaposlenika smatra se zaposlenikovo prebivalište odnosno boravište prema odredbama Zakona o prebivalištu, a što nužno ne mora odgovarati zaposlenikovoj stvarnoj adresi stanovanja i njegovim stvarnim troškovima dolaska na rad. 

Poslodavac je dužan zaposleniku naknadu troškova prijevoza isplatiti najkasnije do 15-og u mjesecu za prethodni mjesec.

Visina naknade za trošak prijevoza službenika i namještenika utvrđuje se na osnovi okolnosti je li javni prijevoz organiziran ili ne. 

Organiziranim javnim prijevozom, u smislu čl. 66. st. 8. TKU-a za javne službe, smatra se mjesni i međumjesni prijevoz koji se međusobno ne isključuju, a koji zaposleniku omogućuju redoviti dolazak na posao i povratak s posla.

Smatra se da prijevoz nije organiziran ako nema javnog prijevoza ili određenog dana ne prometuje, kao i slučaju kada radniku ne omogućuje redoviti dolazak na posao i povratak s posla. Prema odredbi čl. 66. st. 9. TKU-a za javne službe, redoviti dolazak na posao i povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran tako da vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja od završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta, a da u slučaju potrebe za presjedanjem, vrijeme čekanja između dvije linije javnog prijevoza nije dulje od 30 minuta. 

Prema novom TKU-u za javne službe, naknada za trošak prijevoza više se ne umanjuje 25 % u slučaju kada zaposlenik organizirani mjesni javni prijevoz ne koristi. Nadalje, novim TKU-om za javne službe više se ne pravi razlika između načina utvrđivanja visine naknade za mjesni i naknade za međumjesni prijevoz, oni su u tom smislu sada izjednačeni, međusobno se ne isključuju te se isplaćuju kumulativno.

Visina naknade za trošak prijevoza utvrđuje se u visini cijene godišnje, mjesečne odnosno pojedinačne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje ili mjesečne karte. Tako u slučaju postojanja organiziranog javnog prijevoza koji zaposlenik ne koristi, zaposlenik će ostvariti pravo na naknadu troškova prijevoza, koja će se za svaki pojedini mjesec isplaćivati u visini 1/12 cijene godišnje karte ako postoji mogućnost kupnje godišnje karte, odnosno u visini mjesečne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje karte ili pojedinačne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje ili mjesečne karte.

Utvrđivanje visine naknade prema cijeni godišnje karte predstavlja novinu u odnosu na stari TKU za javne službe, s tim da novi TKU za javne službe nije predvidio izbor one visine naknade koja bi za poslodavca bila povoljnija. 

U ovom slučaju zaposlenik mjesečno ostvaruje pravo na naknadu troška mjesnog javnog prijevoza u visini 1/12 cijene godišnje karte (jer za javni prijevoz Grada Zagreba postoji mogućnost kupnje godišnje karte) i cijene mjesečne karte međumjesnog javnog prijevoza na relaciji Zagreb-Varaždin-Zagreb.

U slučaju kada je od prebivališta odnosno boravišta radnika do mjesta rada organiziran javni prijevoz od više prijevoznika koji prometuju na toj relaciji, naknada troškova prijevoza isplaćivat će se u onoj visini koja je povoljnija za poslodavca (pravo izbora povoljnijeg prijevoznika). 

Visina naknade za trošak prijevoza kada javni prijevoz nije organiziran utvrđuje se na osnovi sljedećih okolnosti:

- javni prijevoz nije organiziran na cijeloj udaljenosti od mjesta prebivališta odnosno boravišta zaposlenika do mjesta rada

- javni prijevoz nije organiziran samo za jedan dio udaljenosti (npr. organiziran je mjesni, ali ne i međumjesni javni prijevoz)

U slučaju ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, naknada troškova prijevoza zaposleniku će se isplatiti u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru, uvećano za troškove mostarine i tunelarine (uz predočenje ispisa elektroničke naplate cestarine - ENC na ime zaposlenika i za odgovarajući dolazak na posao i povratak s posla).^[1]

Naknada troška prijevoza u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru zaposleniku će se isplatiti i za dane kada organizirani javni prijevoz ne prometuje.

U slučaju kada je javni prijevoz samo djelomično organiziran tako da od mjesta prebivališta odnosno boravišta radnika do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza na dijelu udaljenosti, naknada troškova prijevoza isplatit će se na sljedeći način:

- za dio udaljenosti na kojoj prijevoz nije organiziran, kao i u slučaju kada organizirani javni prijevoz određenog dana ne prometuje, zaposleniku će se isplatiti naknada u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru

- za dio udaljenosti na kojoj je prijevoz organiziran, a koji zaposlenik koristi, zaposleniku će se isplatiti naknada u visini cijene karte organiziranog prijevoza, a ako ga ne koristi, u visini cijene karte organiziranog prijevoza ili u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru, ovisno o tome što je za poslodavca povoljnije.

Visina naknade troška prijevoza u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru jedna je od značajnih novina novog TKU-a za javne službe jer se do sada službenicima i namještenicima naknada troška prijevoza, u slučaju kada javni prijevoz nije bio organiziran, isplaćivala u visini od 0,75 kn po km, i to samo ako bi to za poslodavca bilo povoljnije i isključivo za trošak međumjesnog prijevoza. 

Kilometraža za koju zaposlenik ostvaruje pravo na naknadu u visini od 1,00 kn po km utvrđuje se prema planeru Hrvatskoga autokluba na temelju kartografske podloge Google Maps, i to kao najkraća automobilska ruta sa suvremenim kolničkim zastorom (asfaltom). Slijedom odredbe čl. 66. st. 14. proizlazi da je namjera ugovornih strana bila da se kao udaljenost za koju radnik ostvaruje pravo na naknadu u visini od 1,00 kn po prijeđenom km uzima najkraća automobilska ruta u slučaju kada je riječ o međumjesnom prijevozu odnosno najkraća pješačka rutu kada je riječ o mjesnom prijevozu. 

O načinu korištenja prava na naknadu troškova prijevoza radnik se mora poslodavcu pisano izjasniti na početku kalendarske godine odnosno tijekom godine ako dođe do promjene u načinu korištenju toga prava. Budući da je prema čl. 66. st. 15. propisana obveza radnika da se izjasni o načinu korištenja prava na naknadu troškova prijevoza, proizlazi da je na radniku i teret dokazivanja da javni prijevoz nije organiziran odnosno da mu onemogućuje redoviti dolazak na posao. Međutim, isto tako radnik bi se mogao izjasniti i da je javni prijevoz organiziran, premda mu on u biti ne omogućuje redoviti dolazak i odlazak s posla, i to zbog toga da bi ostvario pravo na naknadu troška prijevoza u visini cijene karte javnog prijevoza kada je ona za njega povoljnija varijanta u odnosu na 1,00 kn po km. 

Slijedom navedenog, opravdano se postavljaju pitanja je li poslodavac dužan provjeravati navode i dokaze zaposlenika da javni prijevoz nije organiziran odnosno je li javni prijevoz organiziran tako da zaposleniku omogućuje redoviti dolazak i odlazak s posla. 

Na ta i druga otvorena pitanja vezana uz primjenu odredaba čl. 66. TKU-a za javne službe bit će nužna tumačenja ovlaštenog Povjerenstva, koja će imati pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora. 

Na temelju odredaba čl. 66. st. 16. TKU-a za javne službe zaposlenicima se naknada troška prijevoza ne isplaćuje za dane godišnjeg odmora, rodiljnog i roditeljskog dopusta, privremene spriječenosti za rad i za druge dane kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao. 

Slijedom navedene odredbe TKU-a za javne službe proizlazi da će se naknada za trošak prijevoza umanjivati onim zaposlenicima koji su izabrali pravo na naknadu troška prijevoza u novčanom iznosu, s tim da ostaje nejasno hoće li se naknada koja se isplaćuje u iznosu od 1,00 kn po km umanjivati radniku za svaki dan izostanka ili samo za one dane kada više od dva dana nije u obvezi dolaska na posao. Kako se prema odredbi čl. 66. st. 12. naknada od 1 km isplaćuje po prijeđenom km, logično bi bilo zaključiti da bi se ta naknada radnicima trebala isplaćivati prema stvarno prijeđenim kilometrima odnosno prema radnikovoj stvarnoj prisutnosti na radu sukladno evidenciji o radnom vremenu radnika. 

Nadalje, prema odredbi čl. 66. st. 17. TKU-a za javne službe, zaposlenicima se naknada troškova neće isplatiti i za onaj mjesec u kojem koriste pretežiti dio godišnjeg odmora. U ovom slučaju nameće se pitanje isključuje li odredba čl. 66. st. 17. odredbu st. 16. u dijelu kojim se naknada za trošak prijevoza umanjuje kada radnik zbog korištenja godišnjeg odmora više od dva dana nije u obvezi dolaska na posao. Ako to ne bi bilo tako, proizlazi da bi se naknada za trošak prijevoza dva put umanjivala po istoj osnovi. 

Slijedom navedenog, kada je riječ o umanjivanju naknade za trošak prijevoza, bilo bi poželjno da Povjerenstvo da konkretnija tumačenja vezano: 

- uz umanjenje naknade radnicima kojima se isplaćuje naknada u iznosu od 1,00 kn po prijeđenom km

- uz umanjenje naknade u slučaju korištenja godišnjeg odmora.

Zaposlenici kojima je udaljenost od mjesta prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada veća od 100 km, pravo na naknadu troškova prijevoza za udaljenost veću od 100 km ostvaruju na temelju posebne odluke nadležnog ministra.

Dakle, u slučaju kada je radnikovo mjesto prebivališta odnosno boravišta udaljeno više od 100 km u jednom smjeru, radnik ostvaruje pravo na naknadu troškova prijevoza za cijelu relaciji, na isti način kao i ostali radnici, pod uvjetom da postoji prethodno odobrenje nadležnog ministra. Ako bi nadležni ministar donio odluku kojom se radniku ne priznaje naknada troška prijevoza preko 100 km, radnik bi ostvarivao pravo na naknadu troška prijevoza samo za relaciju do 100 km. 

Zahtjev za odobrenje podnosi poslodavac, i to ministru u čijem je djelokrugu javna služba u kojoj zaposlenik radi.

Ako u roku 90 dana od dana uredno zaprimljenog zahtjeva, nadležni ministar ne donese odluku, smatrat će se da zaposlenik ostvaruje pravo na naknadu troškova prijevoza^[2]. Šutnja ministra smatrat će se tako prešutnom suglasnošću na temelju koje bi poslodavac mogao radniku isplaćivati naknadu troška prijevoza za punu relaciju puta. 

Neoporeziva naknada što ju poslodavac ili isplatitelj plaće može isplatiti svojim radnicima za trošak prijevoza na posao i s posla, a koja se ne smatra dohotkom od nesamostalnog rada, propisana je čl. 7. st. 2. Pravilnika o porezu na dohodak (Nar. nov., br. 10/17 i 128/17). Prema navedenoj odredbi Pravilnika, naknada za trošak prijevoza smatra se neoporezivom u visini stvarnih izdataka prema cijeni mjesečne odnosno pojedinačne karte. Ako na određenom području nema organiziranog prijevoza, naknada troška prijevoza neoporeziva je u visini cijene prijevoza koja je utvrđena na približno jednakim udaljenostima na kojima je javni prijevoz organiziran. 

Kada se zaposlenicima u javnim službama naknada troška prijevoza isplaćuje u visini cijene karte organiziranog mjesnog i/ili međumjesnog prijevoza, takva se isplata, u smislu čl. 7. st. 2. Pravilnika o porezu na dohodak, smatra neoporezivom isplatom.

Međutim, u slučaju kada zaposlenik prema odredbama TKU-a za javne službe ostvaruje pravo na naknadu troška prijevoza u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru, a ta je naknada veća od cijene karte javnog prijevoza na istoj ili približno istoj udaljenosti na kojoj javni prijevoz prometuje, razlika isplate takve naknade u poreznom smislu smatra se plaćom.

TKU za javne službe u svojim odredbama čl. 66. i 88. nije definirao smatra li se naknada za trošak prijevoza koja se radniku isplaćuje, a koja prelazi neoporeziv dio naknade, neto ili bruto naknadom. Činjenica je da se u poreznom smislu ona smatra bruto plaćom, pa ako su ugovorne strane imale namjeru da se radnicima isplati naknada u punom iznosu (u prethodnom primjeru to bi onda iznosilo 500,00 kn neto) bile su dužne ugovoriti da se iznosi materijalnih prava koje se odnose se naknadu troška prijevoza iz čl. 66. ugovaraju u neto iznosu.

Kada je riječ o poreznom tretmanu naknade troška prijevoza prema TKU-u za javne službe, potencijalni problem predstavlja i odredba čl. 66. st. 4., prema kojoj se naknada troška prijevoza utvrđuje prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika sukladno Zakonu o prebivalištu. Naime, prema odredbi čl. 7. st. 2. Pravilnika o porezu na dohodak, naknada za trošak prijevoza smatra se neoporezivom u visini stvarnih izdataka prema cijeni mjesečne odnosno pojedinačne karte. Ako se prijavljeno prebivalište odnosno boravište radnika razlikuje od njegova stvarnog mjesta stanovanja odnosno mjesta odakle on svakodnevno putuje na rad, naknada troška prijevoza u takvom slučaju, u poreznom smislu, smatra se plaćom. 

[1] Troškovi cestarine se ne nadoknađuju.
[2] Pravo na naknadu troškova prijevoza zaposlenicima čije je mjesto prebivališta odnosno boravišta udaljeno više od 100 km od mjesta rada uređeno je čl. 66. st. 5. TKU-a za javne službe.