Što će se ili što bi se dobilo uvođenjem oporezivanja navedenih predmeta? Poznato je da se porezi uvode s nekom svrhom, s tim da svakim porezom nije moguće, prema prirodi stvari, postići svaki zamišljeni cilj. Primjerice, porezom na promet ne može se ostvariti načelo oporezivanja prema ekonomskoj snazi.

Uvođenje poreza na neobrađeno obradivo poljoprivredno zemljište objašnjava se i opravdava (isti su argumenti korišteni za uvođenje i tog poreza kao i poreza na neizgrađeno građevno zemljište, kad su prvi put uvedeni u porezni sustav Republike Hrvatske) potrebom da se potakne privođenje tog zemljišta svrsi, odnosno da se neobrađena poljoprivredna zemljišta obrađuju i da se na građevnom zemljištu nešto izgradi. Uvođenje spomenutih poreza, u nadi da bi se njihovom primjenom postigli navedeni ciljevi, bio bi potpuni promašaj.

Sama činjenica da su goleme površine obradivog poljoprivrednog zemljišta neobrađene, svakako je razlog za uzbunu. Opravdano je nastojanje da se to, po mogućnosti, što prije učini te da se poduzmu (odgovarajuće) mjere, kako bi se s tih površina mogao ubrati domaći urod, te tako smanjiti uvoz poljoprivrednih proizvoda i povećati prihode i nacionalni dohodak. Nastojanje Vlade da taj cilj i postigne, poteze koji se u tom smjeru poduzimaju, treba pozdraviti, ali ne i one koji uključuju (kao glavne ili jedine instrumente) - poreze. Zašto ne poreze? 

Zato što porezi problem neobrađenog obradivog poljoprivrednog zemljišta ne mogu (uspješno i na prihvatljiv način) riješiti! Razlog što se poljoprivredna zemljišta ne obrađuju, nije u tome što su njihovi vlasnici (za sada) oslobođeni plaćanja bilo kakvog poreza, koji se temelji na načinu uporabe tog zemljišta. Uzroci takvog stanja su u području nečega što se porezima ne može promijeniti. I, stoga, hvalevrijedna inicijativa da se »pokupi« bogatstvo koje doslovce leži na zemlji, treba temeljiti i rješavati mjerama primjerenima uzrocima koji su taj problem prouzročili. Glavobolju možemo godinama »liječiti« gutajući aspirine, ali sve dok se ne utvrdi da je uzrok za nju okulistički problem, pa treba nabaviti odgovarajuće naočale - uzalud aspirin, koji je očigledna mjera bez željenog rezultata. Nema ni smisla, ni opravdanja djelovati na posljedicu, umjesto otkriti i ukloniti uzrok!

Što se može očekivati od možebitnog uvođenja poreza na neobrađeno obradivo poljoprivredno zemljište? Najizglednije -
 ne mnogo u usporedbi s negativnim učincima koje bi ta mjera nesumnjivo izazvala. Teško je, naime, pretpostaviti da su vlasnici neobrađenih obradivih poljoprivrednih zemljišta svojevrsni »kolekcionari« i čudaci koji uživaju u posjedovanju i kupovanju obradivih poljoprivrednih površina da bi s nepomućenom radošću mogli pasti oči na oranicama obraslima korovom. Puno bliže stvarnosti je da to zemljište (a) ne mogu obrađivati sami; (b) ne mogu ga dati u zakup jer za to nema interesenata; (c) nemaju ga kome pokloniti; a (d) niti prodati; (e) nemaju ekonomskog smisla da bi ga obrađivali; (f) odnosno, ne samo da ga ne mogu obrađivati, nego mu se zbog kontaminiranosti minama ne mogu ni približiti i sl. Potpuno je jasno da ni na jedan od navedenih uzroka zbog kojih obradivo poljoprivredno zemljište nije obrađeno, ne može djelovati neki porez - on ih ne uklanja, nego za poreznog obveznika problem samo usložnjava i otežava njegovo rješavanje.

Nisu nam poznati oni čimbenici u gospodarstvu koji pogoduju neobrađivanju obradivih poljoprivrednih površina, pa još u opsegu koji doista traži što skorije rješenje -
 a riječ je o oko 50% svih poljoprivrednih površina koje stoje neobrađene. I zato, dakako, ne možemo sugerirati što bi valjalo učiniti da se problem riješi, ali kad je riječ o porezima, o mogućnostima i ograničenjima njihove primjene, o ciljevima koji se pojedinima od njih mogu (i trebaju) namijeniti, možemo ustvrditi da, sasvim sigurno, činjenica da se na obradive poljoprivredne površine - bile one obrađene ili ne - ne plaća porez, nikako nije uzrok tome. Stoga bi uvođenje poreza na neobrađene obradive poljoprivredne površine bio velik promašaj i to kako sa socioekonomskog, tako i pravnog stajališta.

Pogrešno bi bilo polaziti od premise da netko obrađuje svoje poljoprivredno zemljište samo i upravo zato da ne bi platio porez.

Na »meti« nekog očekivanog (?) poreza naći će se - prema informacijama iz medija - i stanovi i kuće za odmor². Pomalo je zbunjujuće, jer porez na kuće za odmor već postoji u našem poreznom sustavu (uveden je Zakonom o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave iz 1993. - Nar. nov., br. 117/93), no čini se da se iz toga može iščitati namjera da se dosadašnji (loš) pristup oporezivanju stambenih nekretnina mijenja. Naime, do sada su (čl. 35 spomenutog Zakona) predmet oporezivanja stambenih građevina bile samo tzv. kuće za odmor, prema nekoj čudnoj logici smatrane odrazom, odnosno pokazateljem (neke veće) ekonomske snage njihovog vlasnika. Tako je slijedom te »logike« porez na vikendicu od 40 kvadratnih metara plaćao umirovljenik s prosječnom mirovinom, koji stanuje u nekom drugom mjestu, ali ne i vlasnik velebne, luksuzno (i skupo) opremljene kuće/vile od 450 kvadratnih metara, smještene na zemljištu njoj odgovarajuće veličine, uređenim prema hortikulturnim pravilima u ekskluzivnoj zoni nekog grada, koji je od te obveze bio - izuzet! Osim navedenog, postojećem se porezu na kuće za odmor treba uputiti ozbiljan prigovor, koji se odnosi na način na koji se taj objekt oporezivanja definira u Zakonu o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, prema kojem je to »svaka zgrada ili dio zgrade ili stan koji se koristi povremeno i sezonski«³.

Mišljenja smo da bi trebalo redefinirati i oporezivanje kuća za odmor onda, kad se one (kompletno ili parcijalno) iznajmljuju, jer se u tom slučaju na iznajmljeni dio ne plaća porez na kuće za odmor. Naime, ako je utemeljenje za plaćanje tog poreza oporezivanje ekonomske snage, onda one kuće za odmor koje se iznajmljuju, zbog te činjenice ni najmanje ne prestaju biti indikator ekonomske snage njezinog vlasnika - iznajmljena ili ne, njezina je tržišna vrijednost jednaka, pa zašto onda ne oporezivati ih porezom na kuće za odmor? Jer, kako, primjerice, ocijeniti sljedeću situaciju:

- kuća za odmor je propisno prijavljena za iznajmljivanje, čime prestaje pravni temelj za plaćanje poreza na kuće za odmor, a nastaje pravni temelj za plaćanje poreza na dohodak;

- ako radi podbačaja turističke sezone nije bilo unajmljivača, nije ostvaren ni dohodak - pa onda, logično, nije plaćen ni porez na dohodak. 

A kuća za odmor i dalje je tu, ona je i dalje objektivni i stvarni pokazatelj vlasnikove ekonomske snage - ako je to opravdanje za ubiranje poreza na kuće za odmor!?

Ako se ustraje na uvođenju poreza na imovinu čiji bi objekt i dalje bile (i) »zgrade, dijelovi zgrade ili stanovi«, onda bi svakako sa svih stajališta promatrano, pravedno i opravdano u taj okvir (uz neka ograničenja) trebalo uključiti sve zgrade, dijelove zgrada i stanove u vlasništvu neke osobe. Time bi bila uspostavljena pravednost pri oporezivanju navedenih nekretnina, što bi automatski riješilo problem plaćanja poreza prema ekonomskoj snazi koje sada ne postoji. Novim pristupom oporezivanju nestala bi nelogičnost opisana u prije spomenutom slučaju, kao i ona koja je prisutna u slučajevima u kojima je jedna osoba vlasnik nekoliko stanova ili kuća u raznim mjestima ili (čak) u istom mjestu i koji, bili oni iznajmljeni ili ne, nesumnjivo odražavaju njegovu ekonomsku snagu.

Neovisno o novostima koje se (možda) mogu očekivati u području primjene nekog novog poreza na imovinu, treba ukazati i na itekako poželjne i potrebne promjene kad se radi o oporezivanju objekata, koje danas znamo pod nazivom kuće za odmor. Uz bitne nedorečenosti i nomotehničke propuste, svakako bi trebalo poraditi na preciznom i nedvosmislenom definiranju onih elemenata koji (bitno) utječu na ispunjavanje obveze plaćanja poreza na kuće za odmor. Već smo ukazali na činjenicu da je dosadašnja definicija objekta oporezivanja kuće za odmor loša i da bi je što prije trebalo promijeniti. Ali tome treba dodati i druge zahvate, da bi oporezivanje tog poreznog objekta bilo suvislo i na identičan način opterećivalo njegove obveznike. Kao primjer istaknut ćemo (uz već neke prije navedene) sljedeću sasvim realno moguću situaciju:

- vlasnik kuće za odmor koja se nalazi, primjerice, na otoku Visu, ima prebivalište (kako ga definira čl. 38. st. 1.-3. OPZ-a) u Virovitici. Uz njega se mogu povezati sve pretpostavke koje determiniraju što se smatra kućom za odmor, a što ne (vidjeti bilješku 2). On je umirovljenik i zbog razloga koji su za bît stvari irelevantni (ali, tek primjera radi, mogu biti: ušteda na grijanju i potrošnji električne energije, jeftinija opskrba, mogućnost rekreacije i sl.) - veći dio godine provodi upravo u kući za odmor, kojom se, ponavljamo, prema članku 35. stavak 2. i 3. Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave smatra »svaka zgrada ili dio zgrade ili stan koji se koristi povremeno ili sezonski.« Kako postupiti u navedenom slučaju, uzme li se u obzir da spomenuti članak 38. OPZ-a propisuje da porezni obveznik ima prebivalište tamo gdje ima stan (a ne i kuću?, op. aut.) u vlasništvu ili posjedu, a boravi u njemu najmanje 183 dana u jednoj ili dvije kalendarske godine, s tim da boravak u stanu nije obvezatan!!! Što je tu kuća za odmor, a što je, odnosno gdje, »prebivalište« koje nije kuća za odmor? 

To je samo jedan - nimalo iskonstruiran i jedva moguć primjer nedorečenosti, nejasnoća, neusklađenosti, zbunjujućih međusobno anulirajućih odredaba u propisima koji reguliraju materiju oporezivanja, što je još jedna u nizu (zapravo potpuno nepotrebnih) zadaća koje će morati obaviti Porezna uprava, odnosno Ministarstvo financija, pod upravom novih snaga. 

Međutim, vrlo je važno ukazati na potrebu da se neizostavno pri oporezivanju zgrada, dijelova zgrada i stanova porezni tretman uredi u smislu, odnosno u duhu ideje, ugrađene u članak 11. točka 9. Zakona o porezu na promet nekretnina (Nar. nov., br. 153/02), prema kojem se od oporezivanja izuzima »stambeni prostor po osobi (porezni obveznik i članovi njegove obitelji)«, a oporezuje samo tzv. »višak stambenog prostora«. Pritom bi se, kao što je to učinjeno u nekim drugim poreznim zakonodavstvima, »viškom stambenog prostora« smatrala zbrojena oporeziva površina svih zgrada i stanova u vlasništvu jednog poreznog obveznika (koja je rezultat oduzimanja »stambenog prostora po osobi - porezni obveznik i članovi njegove obitelji« od ukupnog prostora u vlasništvu jednog vlasnika), pa  bi možebitno trebalo uzeti u obzir i starost objekta, geografski položaj na kojem se nalazi (selo, grad, turističko mjesto, toplice itd.), lokaciju u mjestu gdje se nalazi (centar, periferija i sl.), odnosno primijeniti neki drugi (prihvatljiv i logičan) kriterij.

Činjenica je da - polazi li se od premise da se i pri oporezivanju primjenom poreza na imovinu polazi i oslanja na primjenu načela plaćanja poreza prema ekonomskoj snazi, imovinu kao odraz te snage predstavljaju i garaže i garažna mjesta u vlasništvu, a ne nalaze se unutar stambenog objekta vlasnika, nego na drugim mjestima. Koliko opravdanja i smisla ima uključivanje i tih imovinskih objekata u okvir primjene poreza na imovinu, dovoljno govori podatak o cijeni kvadratnog metra tog prostora, koji se ponekad može mjeriti s cijenom kvadratnog metra stambene površine.

Novost, ako su je mediji pravilno prenijeli, pri novom pristupu oporezivanju nekretnina bilo bi i oporezivanje nekorištenih poduzetničkih nekretnina, uz koji ćemo se osvrnuti i na oporezivanje »neizgrađenog« građevnog zemljišta (ako možebitno i ta ideja ponovno oživi, kao što je to slučaj s oporezivanjem neobrađenog poljoprivrednog zemljišta i nekorištenih poduzetničkih nekretnina). Teško je reći koji bi od tih poreznih oblika bio bremenitiji karakteristikama koje zaslužuju ozbiljnu kritiku, poduprtu argumentima koji govore protiv njihovog uvođenja.

Građevno zemljište (zašto mu se dodaje atribut »neizgrađeno«, jer kad se na njemu nešto izgradi - više nije građevno zemljište!) i poduzetničke nekretnine privatno su vlasništvo, koje je jedna od najvećih vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske, a poduzetnička i vlasnička prava mogu se ograničiti samo iznimno. Iz toga proizlazi i činjenica da nitko nema pravo vlasnika tih nekretnina siliti, ograničavati ili mu zabranjivati da u okviru dopuštenog raspolaže tim nekretninama.

Smije li, i na temelju čega, država prisiljavati vlasnika spomenutih nekretnina na određena činjenja ili propuštanja? Za sada, pravnog utemeljenja za to, kod nas, nema. Na temelju čega bi država smjela i mogla prisiliti vlasnika građevnog zemljišta da na njemu gradi? Gdje je legalni oslonac za obvezu vlasnika građevnog zemljišta da u nekom određenom roku na svom zemljištu podigne zgradu? Njegovo je ničim ograničeno pravo da odnosno zemljište čuva za svoje unuke koji će na njemu izgraditi svoj dom, isto kao što ga nitko ne može natjerati da gradi, ako je gradnju odložio jer, primjerice, nema potrebnih financijskih sredstava. Sličnih bi se pitanja kao i situacija moglo još nabrojiti, ali su i ova dovoljno uvjerljiva argumentacija koja bi mogla poslužiti da se odbaci ideja o uvođenju takvog poreza.

O problematici oporezivanja građevnog zemljišta, ako se pojavi inicijativa za takvu novelu poreznog zakonodavstva, trebalo bi razmišljati uzimajući u obzir i sljedeće: vlasnik građevnog zemljišta je »bogat« onoliko koliko ono vrijedi (na ovom mjestu je temelj utvrđivanja njegove vrijednosti irelevantan). Kad na njemu izgradi zgradu, oko nje i dalje ostaje dio tog zemljišta i ono i dalje pridonosi ocjeni o »bogatstvu« njegovog vlasnika. Kad bi se neki porez na građevno zemljište i uveo (a valja se nadati da ne će!), onda nikako ne bi trebalo isključiti iz kruga objekta oporezivanja i to zemljište, kao okućnicu. Nije li logično zaključiti da je ekonomska snaga osobe koja ima kuću na zemljištu od 1.500 kvadratnih metara veća od one koju ima vlasnik kuće sagrađene na zemljištu od 450 kvadratnih metara (ovdje je riječ isključivo o pristupu oporezivanju »okućnice«, jer bi kuća, ako se realizira takva vrijeda poreza na kuće i stanove o kojoj je bilo već govora, bila predmetom oporezivanja porezom na kuće, stanove …). 

Međutim, ako se razmišlja o uvođenju nekih novina u oporezivanje koje bi se odnosilo na zemljište, tada bi se što prije u razmatranje trebalo uzeti uvođenje obveze plaćanja poreza na povećanje vrijednosti zemljišta u slučajevima kad dolazi do prenamjene poljoprivrednog u građevno zemljište. A opravdanja za tu novelu u oporezivanju zemljišta nije teško naći: jedno je u primjeni načela plaćanja poreza prema ekonomskoj snazi, a drugo u sprječavanju makinacija i koruptivnog ponašanja, često prisutnog pri tim transakcijama, bilo neposredno prije, bilo, pak, ubrzo nakon dovršene kupoprodaje (poljoprivrednog) zemljišta. Na žalost, primjera za to ima i previše!

Što reći o možebitnom uvođenju oporezivanja nekorištenih poduzetničkih nekretnina? Takav prijedlog je toliko neprihvatljiv i apsurdan da i ne zahtijeva neki veći komentar. Naime, koji bi (dopuštamo si koristiti epitet: normalan) građanin kupovao poduzetničke nekretnine, a da jedini i/ili osnovni motiv za to nije privređivanje, obavljanje gospodarske aktivnosti koja će hraniti njega i članove njegove obitelji, zaposlenike i članove njihovih obitelji. Nemoguće je zamisliti nekoga tko kupuje (ili gradi) poduzetničku nekretninu, pa svaki put kad neku stekne, negdje ureže neku »recku« i veseli se da ima još jedan neiskorišten prostor koji zjapi prazan!

Prema tome, valja se sjetiti razmišljanja i argumentacija iznesenih u raspravi o prijedlogu za možebitno uvođenje poreza na neobrađeno obradivo poljoprivredno zemljište. Jer, sve što je rečeno tamo, primjenjivo je i ovdje. Teško je, stoga, vjerovati da se doista predviđa, odnosno planira (ponovno) uvođenje poreza na nekorištene poduzetničke nekretnine.

Na kraju se valja podsjetiti da su u Republici Hrvatskoj, u razdoblju duljem od pet godina, u poreznom zakonodavstvu⁴ kao općinski prihodi⁵ bili ugrađeni (bar prema nazivu) identični ili vrlo slični porezni oblici, koji su Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 21. veljače 2007. - ukinuti. To su bili (1) porez na neobrađeno obradivo poljoprivredno zemljište; (2) porez na neizgrađeno građevno zemljište i; (3) porez na nekorištene poduzetničke nekretnine. Ako ništa drugo, upravo činjenica da je spomenute porezne oblike ukinuo Ustavni sud Republike Hrvatske, snažan je razlog da iznesemo dokaze koji bi trebali biti dovoljno uvjerljivi da odvrate neke buduće predlagatelje na (ponovno) uvođenje takvih poreza u porezni sustav Republike Hrvatske, jer će prigovori na njih biti jednako motivirani i obrazlagani kao što je to bio slučaj i sa spomenuta tri, neslavno ukinuta, poreza. Radi se o sljedećem:

1. neobrađeno obradivo poljoprivredno zemljište, neizgrađeno građevno zemljište i nekorištene poduzetničke nekretnine - su vlasništvo;

2. a vlasništvo je (dakako, uključujući i privatno), prema članka 3. Ustava RH, nepovredivo i jedno je od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Ono je zajamčeno (čl. 48. Ustava RH), a ograničiti, odnosno oduzeti se može samo iz eksplicitno taksativno navedenih razloga utvrđenih Ustavom RH (čl. 50.) u kojem se propisuje da se to može učiniti u interesu Republike Hrvatske, i to zakonom, uz naknadu tržišne vrijednosti, a poduzetnička prava vlasnika mogu se iznimno ograničiti zakonom radi zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi.

Budući da navedene vrijednosti mogu na bilo koji način i u bilo kojem obliku ili opsegu biti ugrožene ili narušene činjenicom da netko ne obrađuje obradivo poljoprivredno zemljište ili ne izgradi predviđeni objekt na građevnom zemljištu, odnosno da ne koristi poduzetničke nekretnine, proizlazi:

1. da je apsolutno neosporno da vlasnik koji ne obrađuje obradivo poljoprivredno zemljište, ne gradi (a što?) na građevnom zemljištu⁶ ili, pak, ne koristi poduzetničke nekretnine, nije počinio ni jedno djelo ili propuštanje koje bi bilo povod ograničavanja (ili oduzimanja) njegovog (privatnog) vlasništva;

2. da nema takvog propisa koji bi obvezivao vlasnika obradivog poljoprivrednog zemljišta da ga obrađuje, vlasnika građevnog zemljišta da na njemu gradi objekte, a vlasnike poduzetničkih nekretnina da ih koriste, pa se - prema tome - mogu tako nekažnjeno i ponašati. Dakle, ne moraju obrađivati obradivo poljoprivredno zemljište, ne moraju graditi na građevnom zemljištu, ne moraju koristiti poduzetničke nekretnine;

3. da su navedena tri poreza u svojoj konzekvenciji negacija svega do sada rečenog, jer očigledno sile vlasnike tih nekretnina na odluku ili obrađivati obradivo poljoprivredno zemljište, (iz)graditi na građevnom zemljištu i koristiti poduzetničke nekretnine ili - platiti porez;

4. da se time kod nas, suprotno poimanju što je porez te njigovo mjesto i uloga u poreznim sustavima suvremenih zemalja, protivno Ustavu RH, pa ako hoćemo, i nekim civilizacijskim stečevinama, ta tri poreza bez ostatka mogu kvalificirati kao - kazna. I to kao kazna za nešto (tri oblika propuštanja), što nije utvrđeno kao kazneno djelo! A »počinitelji« se, pritom, na vrlo zanimljiv i osebujan način tretiraju kao »recidivisti« -
za svaku godinu u kojoj ne čine ono što uopće ne moraju, dobit će »crveni karton« u obliku poreza!

Mišljenja smo da osvrt na porez na imovinu kakav je, odnosno kakav bi trebao (ili ne) biti u Republici Hrvatskoj, ne može biti potpun, raspravlja li se samo o oporezivanju nekretnina, već tu treba uključiti i promišljanja povezana uz oporezivanje pokretne imovine. Posebnu pozornost, pritom, valja posvetiti puno preciznijem determiniranju pravnih pretpostavki koje nedvosmisleno određuju je li i kada neka pokretna imovina i stvarno i formalno privatno vlasništvo, a kad je vlasništvo pravnih osoba. Iako se za to već dugo zna, nerijetko se automobili, plovni objekti, helikopteri … registriraju kao vlasništvo pravne osobe, iako je posve jasno i nedvosmisleno, da se ti objekti koriste u privatne svrhe (i da najvjerojatnije i jesu de facto, premda i ne de iure, privatno vlasništvo!). Pa što govori pogled na automobil koji je dobiven na korištenje u službene svrhe, a u njemu je - kao da to ulazi u standardnu opremu -
pričvršćena sjedalica za dijete? I ne treba zaboraviti da je prijevara/zloporaba takve vrste za »korisnike« višestruko isplativa, jer ne samo da pri kupnji tog automobila »za službene svrhe« ne plaćaju posebni porez na osobne automobile, ostala motorna vozila, plovila i zrakoplove, nego uz to imaju i plaćeno gorivo i održavanje tog automobila. 

A što se nomotehničke strane propisa koji do sada reguliraju materiju oporezivanja pokretne imovine tiče, prigovori su jednaki onima koje nalazimo i u propisima koji reguliraju oporezivanje druge oporezive imovine. 

Pri oporezivanju imovine kao odraza nečije ekonomske snage, ne bi trebalo smetnuti s uma i, primjerice, tzv. »oldtimere«, automobile čija se vrijednost nerijetko može mjeriti s vrijednošću stanova ili kuća, a ne služe ama baš ničem drugom, osim što za njihove vlasnike predstavljaju »predmet strasnog obožavanja«. Kao što su to, primjerice, i umjetničke slike i skulpture kao i druga pokretna imovina veće vrijednosti, čije je obuhvaćanje oporezivanjem u ovom trenutku iz niza razloga gotovo nemoguće, a na čemu bi bilo korisno i potrebno poraditi.

Navedenim primjerima želimo ukazati na potrebu da se jedan toliko kontroverzni porezni oblik kao što je to porez na imovinu, uredi tako, da se u odnosu na obuhvat poreznih obveznika, predmeta oporezivanja, visinu poreznog opterećenja, možebitne porezne olakšice i oslobođenja, što prije uredi na način, koji će izazivati najmanje prigovora, koji će biti prihvaćen kao porez koji je zasnovan na načelu pravednosti u oporezivanju. To, doista, nije lagana zadaća i baš je zato potrebno u obzir uzeti sve moguće prednosti i nedostatke, saslušati što je moguće više relevantnih, kako zagovornika, tako i protivnika nekog budućeg poreza na imovinu, pažljivo i nepristrano procijeniti sve argumente koji njemu govore u prilog kao i one koji ga ocjenjuju negativno. Možemo se nadati, da će upravo tako odgovorni u Ministarstvu financija i Poreznoj upravi i postupiti. Legitimno je, također, i pitanje što je sa spomenutom Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske? Zar se za nju ne zna, ili se ona ignorira, ili…? 

Na kraju valja naglasiti da porez nije kazna, niti se kao mjera, kojoj je svrha »preodgoj« poreznih obveznika, smije uvoditi u porezni sustav utemeljen na civilizacijskim stečevinama. Isto tako, porez se ne smije ni tretirati ni uvoditi kao stigma kojom će biti obilježeni neki »bogati« građani, implicirajući, pritom, u najmanju ruku sumnjivo podrijetlo njihovog bogatstva! Tome doista nije tako, premda kod nas još uvijek ima enormno bogatih pojedinaca, za koje, na žalost, ni do danas nije utvrđeno podrijetlo i modus stjecanja imovine koju imaju u vlasništvu (iako »alat« za to godinama postoji u čl. 63. Zakonu o porezu na dohodak)⁷, ali ta činjenica nipošto ne bi smjela biti ni povod, ni presudna pri zauzimanju stajališta o oporezivanju imovine kod nas.

1 Zakon o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave (Nar. nov., br. 59/01). 
2 Što ne mora biti samo kuća, jer se izrazom »kuća za odmor« prema čl. 35. st. 3. Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave (Nar. nov., br. 117/93) s kasnijim izmjenama i dopunama) definira »svaka zgrada ili dio zgrade ili stan«. 
3 Naime, koliko je to »povremeno«, što je i kada »sezona« (znamo za ljetnu i zimsku, ali još nismo čuli za proljetnu i jesensku sezonu). Rješenje za tu dvojbu, odnosno lošu zakonsku odredbu za utvrđivanje koji od dva ili više objekta jednog vlasnika je vikendica (kuća za odmor), traži se »na terenu«, kao što je npr. napravila svojom Odlukom Župa Dubrovačka odredivši: »U postupku dokazivanja statusa kuće za odmor …., osim osobne iskaznice, uzimat će se u obzir i sljedeća dokumentacija: putovnica, mjesto i visina nastanka troška električne energije, vode, telefona, prijem poštanske pošiljke, potvrda o zasnovanom radnom odnosu, izjava o izabranom liječniku, izjava svjedoka, mjesto podnošenja porezne prijave i svi drugi raspoloživi dokazi.« 
4 Zakon o financiranju jedinica lokalne (regionalne) samouprave (Nar. nov., br. 59/01). 
5 Zanimljivo je, a i indikativno, da je prema podacima Porezne uprave - Središnjrg ureda za 2005., od 547 lokalnih jedinica koje su imale pravo uvesti navedene poreze, samo njih 151 uvelo porez na neobrađeno obradivo poljoprivredno zemljište, njih 229 porez na nekorištene poduzetničke nekretnine te njih 167 porez na neizgrađeno građevno zemljište. Podatak pogotovo čudi u svjetlu činjenice da je gotovo u svim tim jedinicama stalno prisutna nepovoljna financijska situacija, što samo govori o tome da su postojali doista jaki (nikad službeno objelodanjeni) razlozi, koji su utjecali na to da ne prihvate priliku i da uvedu te poreze te njima obogate svoje proračune. 
6 Druga je stvar, da treba (ako takvih ima) respektirati pravne propise koji reguliraju ključna pitanja povezana s građevnim zemljištem kao, primjerice, o vrsti građevine koja se na njemu može izgraditi, njezini gabariti, rok važenja građevinske dozvole itd., ali to s porezom nema, niti smije imati, nikakve veze. 
7 Čl. 63. st. 1. Zakona o porezu na dohodak propisano je: »Radi pravilnog utvrđivanja obveze poreza na dohodak i drugih poreza, Porezna uprava je dužna tijekom godine prikupljati podatke o oporezivim primicima fizičkih osoba, pratiti promet dobara i obavljati sve druge potrebne radnje.« U st. 2. istog članka rečeno je:»Porezna uprava dužna je dohodak po osnovi nesamostalnog rada, samostalne djelatnosti, imovine i imovinskih prava, od kapitala, od osiguranja i drugog dohotka, a i druge neoporezive primitke i potraživanja, uspoređivati s podacima o nabavljenoj nepokretnoj, pokretnoj i drugoj imovini te drugim izdacima fizičkih osoba i njihovim obvezama tijekom poreznog razdoblja. Usporedbu obavlja na temelju podataka s kojima raspolaže, podataka koje priopći porezni obveznik i podataka iz drugih izvora«. Kao što se vidi, poreznim službama ovdje nije dana mogućnost da navedene poslove obavljaju ili ne, da optiraju hoće li ili ne poduzeti navedene radnje, nego im je njihovo obavljanje stavljeno u dužnost, što, na žalost, do sada u mnogima od njih baš i nije bilo shvaćeno najozbiljnije!!! Čini se, i valja se nadati da će se nastaviti pozitivni trend u radu navedenih službi (i to ne samo povezano s dužnostima koje proizlaze iz navedenog čl. 63. Zakona o porezu na dohodak), kakav je započet s dolaskom novih ljudi na rukovodeća mjesta nadležnih resora.