1. UVOD
Ovršni je postupak niz pravno uređenih radnji suda, upravnih tijela, stranaka i drugih subjekata toga postupka radi prisilnog ostvarenja ovrhovoditeljeve tražbine, a provodi se kada se u prethodnom, parničnom, izvanparničnom, upravnom i drugom postupku na nesumnjiv način, ovršnom ispravom, utvrdi ovrhovoditeljeva tražbina. Ostvarenje tražbine provodi se na pojedinačno određenim dijelovima imovine osobe koja je dužna omogućiti ostvarenje tuđeg subjektivnog prava u najširem smislu. U pravilu, riječ je o postupku imovinskopravnog izvršenja - predmet ovrhe u takvom postupku primarno su dijelovi imovine ovršenika.

Ovrha je također i formalni postupak čija je svrha, prije svega, prisilno ostvarenje tražbine ovrhovoditelja na temelju ovršne isprave, pri čemu su i iznos tražbine i ovrhovoditelj određeni tom ispravom. U ovršnom postupku ne utvrđuju se prava i obveze stranaka, pa se stoga ne može odrediti ovrha u korist neke druge osobe, osim one osobe koja je u ovršnoj ispravi naznačena kao ovrhovoditelj.

Time je određen strogi formalni legalitet ovršnog postupka koji, najčešće, ne dopušta ispravak pogrešaka do kojih je došlo u postupcima koji su vođeni prije pokrenute ovrhe. O jednom takvom slučaju raspravlja Odluka Ustavnog suda br. U-III-5061/2023., od 7. listopada 2025., kojom je odbijena ustavna tužba dvaju stranih trgovačkih društava.

2. ČINJENICE UTVRĐENE U POSTUPKU
Presudom Trgovačkog suda u Osijeku, br.: P-197/2019-18 od 14. veljače 2020., naloženo je tuženicima, Gradu Osijeku, Gradu Vinkovcima, Gradu Vukovaru, Gradu Županji i Gradu Belom Manastiru, kao osnivačima Javne ustanove za zbrinjavanje komunalnog otpada istočne Slavonije, koji solidarno i neograničeno odgovaraju za njezine obveze, da podnositeljima solidarno isplate svotu od 26.254,40 eura, uvećanu za zakonske zatezne kamate, tekuće od 21. svibnja 2013., i da solidarno nadoknade parnični trošak od 72.217,25 kuna.

Protiv navedene presude Trgovačkog suda u Osijeku od 14. veljače 2020. tuženici, Grad Osijek, Grad Vukovar, Grad Županja i Grad Beli Manastir (u nastavku teksta: žalitelji), podnijeli su žalbe. Međutim, Grad Vinkovci, kao jedan od običnih suparničara, protiv navedene presude nije podnio žalbu pa je prvostupanjska presuda u odnosu na Grad Vinkovce postala pravomoćna i ovršna 29. veljače 2020.

Trgovački je sud u Osijeku, u odnosu na Grad Vinkovce izdao klauzulu pravomoćnosti i ovršnosti. Na temelju ovršne isprave podnositelji su od 22. do 25. siječnja 2021., putem ovršnog postupka pred Financijskom agencijom (u nastavku teksta: FINA), u cijelosti naplatili svoje potraživanje.

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, presudom broj: Pž-2002/2020-11 od 27. listopada 2021., postupajući povodom žalbi prije spomenutih žalitelja, preinačio je presudu Trgovačkog suda u Osijeku od 14. veljače 2020. tako da je odbio postavljeni tužbeni zahtjev podnositelja. Istoga dana, rješenjem donesenim pod brojem Pž-2002/2020-13, Visoki trgovački sud odbio je žalbu Grada Vinkovaca podnesenu protiv rješenja Trgovačkog suda u Osijeku broj: P-197/2019-47 od 15. listopada 2020., kojim je odbijen prijedlog Grada za ukidanje klauzule pravomoćnosti i ovršnosti. Prijedlog za ukidanje klauzule pravomoćnosti i ovršnosti odbijen je s obrazloženjem da je prvostupanjska presuda prema Gradu Vinkovcima postala pravomoćna i ovršna jer protiv nje nije podnesena žalba.

Nakon toga je Grad Vinkovci Općinskom sudu u Vinkovcima podnio zahtjev za protuovrhu. Općinski sud u Vinkovcima donio je rješenje broj: Ovr-468/20-17 od 14. travnja 2022., kojim je taj zahtjev usvojio te je naložio podnositeljima (pojedinačno) isplatiti ovršeniku sve što je prije naplaćeno, uz zatezne kamate tekuće od 25. siječnja 2021. (dana naplate putem ovrhe) do isplate.

U odgovoru na prijedlog za protuovrhu podnositelji su naveli da ovršna isprava u odnosu na ovršenika nije preinačena, a u prilog svojim tvrdnjama priložili su rješenje Visokog trgovačkog suda broj: Pž-2002/2020-13 od 27. listopada 2021. kojim je potvrđeno rješenje Trgovačkog suda u Osijeku broj: P-197/2019-47 od 15. listopada 2020., a kojim je taj Sud odbio kao neosnovan zahtjev Grada Vinkovaca za ukidanje klauzule pravomoćnosti i ovršnosti presude Trgovačkog suda u Osijeku broj: P-197/2019-18 od 14. veljače 2020.

U postupku protuovrhe prvostupanjski je sud utvrdio da je postupak izravne naplate kod FINA-e protiv ovršenika pokrenut na temelju ovršne isprave odnosno presude Trgovačkog suda u Osijeku broj: P-197/2019-18 od 14. veljače 2020., kojom se nalaže tuženicima Gradu Osijeku, Gradu Vinkovcima, Gradu Vukovaru, Gradu Županji i Gradu Belom Manastiru da solidarno namire tražbinu ovrhovoditelja. Ta je presuda preinačena presudom Visokog trgovačkog suda broj: Pž-2002/20 od 27. listopada 2021. tako da je odbijen tužbeni zahtjev podnositelja (sada ovrhovoditelja) radi isplate, u odnosu na sve tuženike, dakle i u odnosu na Grad Vinkovce (koji je izričito i naveden u izreci te presude). Utvrđeno je da iz specifikacija osnova za plaćanje proizlazi da je u okviru ovršnog postupka od ovršenika naplaćen onaj iznos koji je naveden u protuovršnom prijedlogu. Stoga je taj prijedlog u cijelosti usvojen. U odnosu na prigovor podnositelja u vezi s položajem Grada Vinkovaca u parnici broj: P-197/2019, prvostupanjski sud navodi: “Nadalje, glede navoda ovrhovoditelja da se presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž-2002/2020 od 27. listopada 2021. ne odnosi na Grad Vinkovce, sud je stava da takvo tumačenje nije na zakonu utemeljeno. Naime, objekt pravomoćnosti definiran je u odredbama članka 333. st. 1. i 3. ZPP-a koje propisuju da presuda koja se više ne može pobijati žalbom postaje pravomoćna ako je njome odlučeno o zahtjevu tužbe ili protutužbe odnosno o potraživanju koje je tuženik istakao prigovorom radi prebijanja. Dakle, samo odluka suda o navedenom postaje pravomoćna. Kako u smislu odredbe članka 338. st. 3. i članka 347. ZPP-a upravo te odluke čine sadržaj izreke pismeno izrađene sudske odluke, proizlazi da pravomoćnom postaje jedino njezina izreka, a ne i ostali njezini dijelovi (VS, Rev 177/82 od 13. 3. 1984. i II Rev 112/83 od 15. 11. 1983. - PSP 24/200; Rev 525/84 od 28. 6. 1984. - PSP 26/136; dr. sc. Ivo Grbin - Izvorni znanstveni rad, UDK 347.953).”.

Drugostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi broj: Gž Ovr-212/2022-2 od 14. rujna 2022. odbijena je žalba podnositelja protiv prvostupanjskog rješenja, uz sljedeće obrazloženje: “U konkretnom slučaju ovršna isprava je pravomoćno preinačena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-2002/20 od 27. listopada 2021. na način da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na sve tužene kao solidarne dužnike. Ovršni postupak je strogo formalni postupak radi prisilnog ostvarenja tražbine na temelju ovršnih ili vjerodostojnih isprava, te kako je ovršna isprava presuda Trgovačkog suda u Osijeku broj P-197/2019-18 od 14. veljače 2020. preinačavajućom presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-2002/20 od 27. listopada 2021. prestala egzistirati, osnovano je prvostupanjski sud prihvatio pravovremeno podnesen zahtjev ovršenika za protuovrhu i naložio ovrhovoditeljima da vrate sve ono što je od ovršenika naplaćeno temeljem te ovršne isprave. Suprotno navodima žalbe, u tom ovršnom predmetu nije od utjecaja to što je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske svojom odlukom preinačio presudu Trgovačkog suda u Osijeku broj P-197/2019-18 od 14. veljače 2020., na način da je odbio tužbeni zahtjev i u odnosu na ovdje ovršenika (Grad Vinkovce) koji nesporno nije izjavio žalbu na prvostupanjsku presudu. Za taj postupak odlučno je da je ovršna isprava na temelju koje je provedena ovrha protiv ovdje ovršenika, nakon što je donesena presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž-2002/20 od 27. listopada 2021. postala nepostojeća i bez učinka, tako da je po mišljenju ovog suda prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio zahtjev za protuovrhu.”.

3. REVIZIJSKI POSTUPAK
U povodu drugostupanjskog rješenja podnositelji su podnijeli prijedlog za dopuštenje revizije zbog sljedećih pitanja: “Ima li drugostupanjska presuda donesena povodom žalbe jednog običnog suparničara učinak na prvostupanjsku pravomoćnu i ovršnu presudu donesenu prema drugom običnom suparničaru koji protiv prvostupanjske presude nije podnio žalbu? Može li pravomoćno rješenje o odbijanju zahtjeva za ukidanje potvrde pravomoćnosti i ovršnosti imati prejudicijelni učinak na postupak protuovrhe?”

U odnosu na drugo postavljeno pitanje, podnositelji su u svom prijedlogu naveli: “2. Kako je to već prije opisano, Rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-2002/2020-13, pravomoćno je odlučeno da je u odnosu na Grad Vinkovce, presuda Trgovačkog suda u Osijeku od 14. veljače 2020. godine, poslovni broj: P-197/2019-18, postala pravomoćna i ovršna 29. veljače 2020. godine, dok je rješenje o ispravku presude od 31. srpnja 2020. godine, poslovni broj: P-197/2019-38, postalo u odnosu na Grad Vinkovce pravomoćno 2. rujna 2020. godine. 3. Dakle, nakon donošenja drugostupanjske presude za koju ovršenik tvrdi da je oduzela učinak ovršnoj ispravi, sam sud koji je spomenutu drugostupanjsku presudu donio pravomoćno je odlučio da je zahtjev za ukidanjem potvrde pravomoćnosti i ovršnosti neosnovan jer ovršna isprava prema ovršeniku i nadalje egzistira i jer svojstvo pravomoćnosti i ovršnosti koji je ista stekla nije dovedeno u pitanje. 4. Prijedlog za protuovrhu koji je predmet ovoga postupka, kao i ovdje osporavana Rješenja, temelje se na odredbi članka 62. st. 1. t. 1. Ovršnoga zakona kojim je, kao jedan od razloga za usvajanje prijedloga za protuovrhu predviđena činjenica da je: ‘ovršna isprava pravomoćno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena izvan snage ili je na drugi način utvrđeno da je bez učinka’“.

Vrhovni sud odlučio je o odbačaju prijedloga rješenjem broj: Revd-1589/2023-2 od 19. travnja 2023. na sljedeći način: “2. Postupajući sukladno odredbi članka 385.a i članka 387. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) koja se u ovršnom postupku primjenjuje pozivom na odredbu članka 12. st. 1. Ovršnog zakona (Nar. nov., br. 112/12, 25/13, 95/14, 55/16, 73/17 - dalje: OZ), revizijski sud je ocijenio da pravno pitanje naznačeno u prijedlogu za dopuštenje revizije nije važno za odluku o sporu a time niti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi. To stoga što je za odluku u ovom predmetu odlučna činjenica što je ovršna isprava na temelju koje je provedena ovrha protiv ovršenika postala nepostojeća i bez učinka. 3. Slijedom navedenog valjalo je pozivom na odredbu čl. 389.b. st. 1. ZPP-a odbiti prijedlog za dopuštenje revizije.”.

4. USTAVNOSUDSKA OCJENA
Podnositelji su prigovarali da je ocjena sudova u protuovršnom postupku pogrešna jer da sudovi nisu odgovorili na temeljne prigovore u vezi s klauzulom pravomoćnosti na prvostupanjskoj presudi od 14. veljače 2020. u odnosu na Grad Vinkovce. I nadalje smatraju da nije bilo mjesta protuovrsi. Prigovaraju posebice lapidarnosti revizijskog rješenja.

Ustavni sud je u vezi s tim naveo da u sudskoj odluci moraju biti navedeni dostatni i relevantni razlozi koji objašnjavaju činjenične zaključke sudova na temelju neposredno provedenih dokaza (i njihov odnos s dokazima koji su eventualno predloženi, a nisu provedeni) te razlozi koji objašnjavaju primjenu prava na konkretan slučaj. Drugim riječima, iz sudske odluke mora biti vidljivo, na pravno logičan i konzistentan način, koje su točno činjenice utvrđene u postupku te koje je pravo dovelo baš do takve odluke (v. primjerice odluku Ustavnog suda broj: U-III-186/2021 od 22. prosinca 2021.).

Međutim, koliko će široka biti obveza suda da u pisanom obrazloženju svoje odluke navede razloge kojima se vodio pri njezinu donošenju uvijek ovisi o osobitim okolnostima svakog konkretnog slučaja (mjerilo dostatnosti). S druge strane, razlozi navedeni u pisanom obrazloženju odluke, u pravilu, smatraju se relevantnima ako jasno upućuju na to da sudovi u konkretnom slučaju nisu obavljali svoje procjene na nerazuman način, da nisu učinili neku drugu očitu pogrešku u prosudbi, pogrešno procijenili postojanje nekoga važnog čimbenika ili pak propustili razmotriti sve relevantne čimbenike odnosno propustili uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno mjerodavni za donošenje odluke, da nisu odbili provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drukčije odluke i pritom nisu zanemarili dokaze koje su sudu prezentirale stranke i sl. Ukratko, razlozi navedeni u pisanom obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte razmatranog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku suda (mjerilo relevantnosti - v. primjerice odluku Ustavnog suda broj: U-III-4358/2019 od 18. veljače 2021., dostupno na: www.usud.hr).

U odnosu na pobijano rješenje Vrhovnoga suda (koje je bilo predmetom ustavnosudske ocjene) Ustavni je sud podsjetio da je u njegovu rješenju broj: U-I-4106/2019 i dr. od 13. srpnja 2021. (u kojem je Ustavni sud proveo postupak ocjene suglasnosti i članka 385.a Zakona o parničnom postupku - Nar. nov., br. 53/91 – 155/23 - u vezi s obrazlaganjem rješenja kojima se ne dopušta prijedlog za podnošenje revizije) navedeno: “Slijedom navedenoga, nabrajanjem slučajeva u kojima je Vrhovni sud osobito dužan dopustiti reviziju nije isključena obveza toga Suda da reviziju dopusti i u drugim slučajevima u kojima je ispunjen kriterij iz generalne klauzule, a tumačenje generalne klauzule provest će upravo Vrhovni sud odlučujući o tome koja su pravna pitanja dostatno važna da zavređuju odlučivanje najvišeg suda u državi, čime taj sud obavlja svoju ustavnu ovlast iz članka 116. st. 1. Ustava.(...) U obavljanju te zadaće odluku o neprihvaćanju prijedloga za dopuštenje revizije Vrhovni sud ovlašten je samo sumarno obrazložiti, čime mu je omogućeno da svoj rad usmjeri na pitanja koja su doista važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i njegova razvoja. U tom smislu Ustavni sud ocjenjuje da dostatnost sumarnog obrazloženja rješenja kojim se ne dopušta podnošenje revizije nije nespojivo sa zahtjevima osiguranja prava na obrazloženu sudsku odluku. Ustavni sud pritom naglašava da ‘određeno pozivanje na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije’ ne znači da Vrhovni sud nije dužan obrazložiti svoju odluku kojom ne dopušta podnošenje revizije; naprotiv, Vrhovni sud dužan je navesti dostatne i relevantne razloge za takvu odluku. Međutim, opseg i podrobnost obrazloženja mogu varirati ovisno o konkretnom pitanju, a pritom razlozi za odbacivanje prijedloga za podnošenje revizije mogu biti sažeti i u samo ‘jednu rečenicu’ ako ona jasno upućuje na razloge zbog kojih to pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (vidjeti odluku broj: U-I-885/2013, navedeno, točka 12.).”.

Dakle, prema zauzetom stajalištu, Ustavni sud utvrdio je da obrazloženje rješenja Vrhovnog suda, s obzirom na njegovu ustavnu poziciju iz članka 116. st. 1. Ustava, može biti koncizno, ali precizno, tj. mora ukratko odrediti pravu bit razloga zbog kojih revizija nije dopuštena.

U konkretnom je slučaju razlog za odbacivanje prijedloga podnositelja taj da je “ovršna isprava na temelju koje je provedena ovrha protiv ovršenika postala nepostojeća i bez učinka”.

Uzevši u obzir da je riječ o ovršnom postupku u kojem vrijedi načelo strogoga formalnog legaliteta, uz okolnost da je podnositelj mogao podnijeti izvanredni pravni lijek protiv sporne drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda, broj Pž-2002/20 od 27. listopada 2021., i osporavati ispravnost izreke te presude u odnosu na Grad Vinkovce, Vrhovni sud utvrdio je na dostatan način zbog čega postavljena pitanja nisu dopuštena. Imajući na umu navedeno, Ustavni je sud ocijenio da osporenim rješenjem Vrhovnog suda podnositelju nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

5. ZAKLJUČNO
Iz navedenoga proizlazi da je bila riječ o kompleksnoj situaciji jer je presuda Trgovačkog suda u Osijeku kojom se Gradu Vinkovci i solidarnim dužnicima nalaže da podnositeljima isplate određeni iznos postala pravomoćna samo u odnosu Grad Vinkovce jer jedino on nije podnio žalbu.

Stoga je Visoki trgovački sud pogriješio kada je odlučujući o žalbi četvero drugih solidarnih dužnika preinačio prvostupanjsku presudu i u odnosu na Grad Vinkovce (toč. II izreke presude broj: Pž-2002/2020-11 od 27. studenoga 2021) jer solidarni dužnici nisu jedinstveni, nego obični suparničari pa se parnične radnje koje su poduzeli drugi suparničari ne protežu i ne koriste onom običnom suparničaru koji ih nije poduzeo. Isti dan kada je donio tu presudu, Visoki trgovački sud je upravo s tim obrazloženjem potvrdio rješenje kojim je odbijen zahtjev Grada Vinkovci da se u odnosu na njega ukine klauzula pravomoćnosti i ovršnosti prvostupanjske presude Trgovačkog suda u Osijeku.

Podnositelji su stoga trebali protiv presude Visokog trgovačkog suda Pž-2002/2020-11 od 27. 11. 2021. izjaviti reviziju, a ne osporavati odluke iz postupka protuovrhe jer ovršni sud nije, s obzirom na načelo strogog legaliteta ovršnog postupka, bio ovlašten preispitivati tu presudu u postupku protuovrhe jer je vezan izrekom.

U opisanim okolnostima, Vrhovni sud je, iako doista lapidarno, odgovorio na pitanja podnositelja tako da je utvrdio da je ovršna isprava na temelju koje je protiv Grada Vinkovci kao ovršenika provedena ovrha “postala nepostojeća i bez učinka” (točka 2. revizijskog rješenja), čime je potvrdio valjanost načela strogoga formalnog legaliteta i u postupku revizije glede postupka protuovrhe (što je vrlo rijetko u sudskoj praksi).