1. Uvod
Povod za ovaj rad jest odredba članka 50. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju¹, prema kojoj osiguranici tog osiguranja, koji su navršili 65 godina života i 15 godina staža osiguranja, nemaju pravo na bolovanje na teret sredstava obveznog zdravstvenog osiguranja koje se provodi prema tom Zakonu. Kako proizlazi iz te odredbe, njome se glede ostvarivanja cjelovitih prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja ograničavaju osobe obuhvaćene tim osiguranjem, koje su ispunile uvjete za prestanak ugovora o radu prema Zakonu o radu², ali su još aktivne, u radnom odnosu ili obavljaju neku samostalnu djelatnost (ti uvjeti također odgovaraju općim uvjetima za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu za muškarce, prema Zakonu o mirovinskom osiguranju³).⁴

2. Članak 50. ZOZO-a i njegovi učinci
Prema članku 50. ZOZO-a, »osiguranik koji je navršio 65 godina života i 15 godina staža osiguranja na temelju nesamostalnog ili samostalnog rada nema pravo na naknadu plaće na teret obveznog zdravstvenog osiguranja za vrijeme privremene nesposobnosti, već na teret poslodavca, odnosno na teret sredstava osiguranika obveznika uplate doprinosa«. Navedena odredba ima više učinaka, i to: 

- prema osiguranicima obveznog zdravstvenog osiguranja, 

- prema poslodavcima i drugim obveznicima doprinosa tog osiguranja i 

- prema samome sustavu obveznog zdravstvenog osiguranja u Republici Hrvatskoj. 

Navedenom odredbom ZOZO-a, pravo na naknadu u slučaju bolovanja, a na teret tog osiguranja, uskraćeno je svima, obuhvaćenima tim osiguranjem: 

- koji su nakon 65. godine života ostali u radnom odnosu, nekom drugom obliku nesamostalnog rada ili obavljaju samostalnu djelatnost, i

- koji su navršili najmanje 15 godina staža osiguranja, prema propisima o mirovinskom osiguranju.

2.1. Položaj osiguranika
Kako proizlazi iz te odredbe ZOZO-a, a suprotno ostalim odredbama toga Zakona, osiguranicima u obveznom zdravstvenom osiguranju pravo na naknadu plaće moraju osigurati njihovi poslodavci, a u slučaju pripadnika samostalnih djelatnosti - te osobe same sebi. Posljedica toga jest da ti osiguranici obveznog zdravstvenog osiguranja imaju, u slučaju nastupanja privremene nesposobnosti za rad, na teret sredstava toga osiguranja, samo djelomična prava, odnosno zaštitu, tj. samo pravo na davanja u naravi (ambulantno ili bolničko liječenje, lijekovi, ortopedska i druga pomagala i dr.), ali ne i na davanja u novcu, tj. naknadu plaće, jer Zakon na to obvezuje poslodavce, odnosno same osiguranike. Naime, prevaljivanjem obveze plaćanja naknade zbog privremene nesposobnosti za rad na poslodavce, odnosno osiguranike, stvoren je privid da su osiguranici obveznog zdravstvenog osiguranja u cijelosti zaštićeni u povodu bolovanja. Međutim, tom odredbom najviše su u toj situaciji pogođeni pripadnici samostalnih djelatnosti (obrtnici, samostalni liječnici i stomatolozi, odvjetnici i dr.), jer oni, u pravilu, nastavljaju obavljati svoju djelatnost nakon navršene 65. godine života. Ti su osiguranici, u slučaju bolesti, u stvarnosti lišeni toga prava i, iako su za to vrijeme spriječeni za rad, ostaju bez ikakve novčane potpore i moraju sami sebi osigurati sredstva za život.⁵ Što se tiče zaposlenih, ima i zaposlenih u radnom odnosu kojima po navršenoj 65. godini i 15 godina staža osiguranja još nije prestao ugovor o radu na temelju Zakona o radu, već su, sporazumno sa svojim poslodavcem, ostali u radnom odnosu. Za njih, a kao posljedica primjene te odredbe, može se očekivati da će poslodavci, kod kojih se razboli zaposleni stariji od navedene dobi i ostane na bolovanju dulje od 42 dana, preispitati njihov daljnji ostanak u radnome odnosu zbog povećanih troškova rada.

2.2. Položaj poslodavaca
Nadalje, glede položaja poslodavaca u obveznom zdravstvenom osiguranju u primjeni te odredbe, u neravnopravan položaj stavljeni su poslodavci osoba u radnome odnosu, koje kod njih ostaju raditi nakon ispunjenja uvjeta za prestanak ugovora o radu, u odnosu na ostale poslodavce koji zapošljavaju mlađu radnu snagu, jer im je nametnuta dodatna obveza prema tim zaposlenima. Tim poslodavcima neće se niti isplatiti držati na radu osobu, za koju moraju plaćati doprinos za zdravstveno osiguranje i kojoj istodobno moraju plaćati naknadu plaće, kao da ne postoji zdravstveno osiguranje i rizici koji su osigurani u sklopu tog osiguranja. Može se, stoga, očekivati da će poslodavci zaposlenima koji su ispunili navedene uvjete otkazivati ugovor o radu, u svrhu smanjenja troškova poslovanja.

2.3. Sustav zdravstvenog osiguranja
Konačno, ta je odredba u nesuglasju s načelima i svrhom osiguranja, na kojima se temelji sustav obveznog zdravstvenog osiguranja u Republici Hrvatskoj, kao i sâm ZOZO, kojim se provodi taj sustav, a koji, između ostalog, određuje sljedeće: »obveznim zdravstvenim osiguranjem osiguravaju se svim osiguranim osobama prava i obveze iz obveznog zdravstvenog osiguranja na načelima uzajamnosti, solidarnosti i jednakosti …«⁶ Prema svojoj prirodi, svrha zdravstvenog osiguranja jest zaštita u povodu nastanka socijalnog rizika privremene nesposobnosti za rad zbog bolesti, a ona se ostvaruje kao pravo na liječenje (davanja u naravi) i naknada plaće (davanja u novcu).⁷ Taj socijalni rizik ima dva učinka: jedan, posebni troškovi za bolesnu osobu zbog potrebe liječenja, i drugi, gubitak zarade, odnosno prihoda za uzdržavanje. Istodobno, osiguranici pripadnici samostalnih djelatnosti i poslodavci dužni su sudjelovati u financiranju tog osiguranja, plaćanjem doprinosa, prema Zakonu o doprinosima.⁸ Iz toga slijedi da za uplaćeni doprinos, a u povodu određenoga događaja (osiguranog slučaja u zdravstvenom osiguranju), od nositelja osiguranja slijedi i određena prestacija, u ovom slučaju - naknada zbog bolovanja, što je ovdje izostalo.⁹ S tim u svezi valja istaknuti da u Zakonu o doprinosima nema odredbe prema kojoj se za osiguranike u obveznom zdravstvenom osiguranju, koji su navršili 65 godina života i 15 godina staža osiguranja, plaća smanjena stopa doprinosa za to osiguranje, jer su lišeni prava na naknadu zbog bolovanja na teret sredstava obveznog zdravstvenog osiguranja.

Ovdje valja još dodati da prevaljivanje obveze isplate naknade plaće u povodu privremene nesposobnosti za rad zbog bolesti na druge subjekte, koje je predmet ovih razmatranja, nije niti u suglasnosti s člankom 13. Konvencije, br. 102. o najnižim standardima socijalne sigurnosti Međunarodne organizacije rada (u nastavku teksta: MOR), kojom se, između ostalog, uređuje hrvatski sustav socijalne sigurnosti (osiguranja), pa tako i obvezno zdravstveno osiguranje.¹⁰ Naime, ta Konvencija MOR-a, u dijelu o (novčanom) davanju za bolest, obvezuje državu članicu te Konvencije (tijelo ili ustanovu, koje u njezino ime provodi zdravstveno osiguranje) na isplaćivanje tog davanja, što znači da ona to ne može prebaciti na drugi subjekt, izvan državnog, odnosno javnog područja, pogotovo ne bez ikakve kompenzacije. Štoviše, kad se za to ubire doprinos, onda je još čvršća obveza iz članka 13. te Konvencije MOR-a. 

3.1. Socijalna pravda i vladavina prava
Kako proizlazi iz članka 50. ZOZO-a, osiguranici obveznog zdravstvenog osiguranja koji su navršili 65 godina života i 15 godina staža osiguranja, u slučaju bolesti ne ostvaruju pravo na naknadu plaće na teret sredstava tog osiguranja, već na teret poslodavaca, odnosno na vlastiti teret, bez obzira na to što ni oni, a niti njihovi poslodavci, nisu (djelomično) oslobođeni plaćanja doprinosa za to osiguranje, za njih. Naime, svrha naknade plaće zbog privremene nesposobnosti za rad u slučaju bolesti jest da zamijeni izgubljeni prihod i da bolesnoj osobi pruži potporu za uzdržavanje dok ta nesposobnost traje. Navedena odredba ZOZO-a, stoga, upitna je s gledišta ustavnog načela socijalne pravde,¹¹ jer jednoj skupini osoba ne osigurava njihovo pravo na naknadu plaće iz obveznog zdravstvenog osiguranja, iako je ta skupina obvezatna plaćati puni doprinos za to osiguranje, a za drugu skupinu ta odredba prebacuje obvezu na plaćanje te naknade na njihove poslodavce, iako su i oni za tu skupinu obvezatni plaćati isti doprinos, sa svrhom da se za obje skupine pokriju budući osigurani slučajevi, odnosno rizik bolesti, a samim time i buduće pravo na odgovarajuću zaštitu, istu koju imaju zaposleni i pripadnici samostalnih djelatnosti, koji nisu obuhvaćeni člankom 50. ZOZO-a. Ta odredba upitna je i s gledišta načela vladavine prava¹², i to stoga što su njome pripadnici samostalnih djelatnosti u slučaju bolesti lišeni određenoga prava, tj. prava na naknadu plaće zbog privremene nesposobnosti iz osiguranja za koje plaćaju doprinos, jer su u tom slučaju dužni sami snositi troškove svojeg uzdržavanja. Glede osoba u radnom odnosu ta je odredba također upitna s gledišta obveza njihovih poslodavaca, koji su im, iako su za njih u obvezi plaćati doprinos za obvezno zdravstveno osiguranje, u slučaju dugotrajnije bolesti dužni iz svojih sredstava i nakon 42 dana bolovanja plaćati i naknadu plaće. Time je za njih, nepotrebno i neopravdano, uspostavljena dvostruka obveza: plaćanje doprinosa za obvezno zdravstveno osiguranje i plaćanje naknade u slučaju privremene spriječenosti za rad za navedenu skupinu zaposlenih. 

3.2. Nediskriminacija
Nepriznavanje prava na naknadu plaće pri ostvarivanju prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, uz postojanje obveze plaćanja doprinosa za to osiguranje, pripadnike samostalnih djelatnosti starije od 65 godina, s navršenih 15 godina staža osiguranja, stavlja u neravnopravan položaj u odnosu na ostale mlađe osiguranike koji isto pravo koriste bez tog ograničenja. Zaposleni pripadnici te skupine su u riziku mogućnosti prestanka ugovora o radu samo zbog činjenice što su u slučaju bolovanja njihovi poslodavci u obvezi isplaćivati im naknadu zbog bolovanja, a što za te poslodavce predstavlja izvanredan i neopravdan trošak poslovanja. U tom kontekstu, člankom 50. ZOZO-a povrijeđeno je ustavno načelo nediskriminacije, prema kojemu »svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama«,¹³ kao i odredbe Zakona o suzbijanju diskriminacije.¹⁴

3.3. Razmjernost
Smatramo, također, da je odredbom članka 50. ZOZO-a povrijeđeno i ustavno načelo razmjernosti, prema kojemu se »slobode i prava mogu ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje«, a »svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju«.¹⁵ U ovom slučaju očito nije bilo potrebe za zaštitu slobode i prava drugih ljudi te pravnog poretka, javnog morala i zdravlja. Također, nije uopće jasna niti priroda potrebe za tim ograničenjem, osim ako se željelo nešto uštedjeti na troškovima za bolovanje koje stvara zaposlena populacija u starijoj dobi. Dapače, može se zaključiti da je to ograničenje najmanje u funkciji zaštite zdravlja onih kojima se uskraćuju prihodi koje su spriječeni ostvarivati zbog bolesti, već obratno - time se zbog uskraćivanja prihoda kod njih može samo povećati rizik narušavanja zdravlja. 

4. Zaključna razmatranja
Kako se može vidjeti iz razmatranja, članak 50. ZOZO-a za osiguranike obveznog zdravstvenog osiguranja - pripadnike samostalnih djelatnosti starije od 65 godina, s navršenih 15 godina staža osiguranja, sadržava u sebi ograničenje neprimjereno sustavu tog osiguranja od socijalnog rizika bolesti (lišavanje prava na naknadu plaće u slučaju bolesti i ostajanje bez prihoda za to vrijeme). Valja napomenuti da je prigodom donošenja važećeg ZOZO-a izostalo obrazloženje njegova članka 50. o uskrati prava na naknadu zbog bolovanja osiguranicima obveznog zdravstvenog osiguranja starijih od 65 godina, s navršenih 15 godina staža osiguranja.¹⁶ U tome se kontekstu ne može niti razabrati razloge (i njihovu opravdanost) zbog kojih je to ograničenje iz članka 50. ZOZO-a vezano uz navršavanje uvjeta za mogućnost prestanka ugovora o radu prema Zakonu o radu, ako i dalje postoji ugovor o radu i kad zaposleni ostaje u radnom odnosu, a da se ne govori o pripadnicima samostalnih djelatnosti na koje se niti indirektno ne primjenjuje Zakon o radu. Ta odredba, također, poslodavcima bez potrebe i valjanoga razloga nameće dvostruku obvezu (plaćanje doprinosa za to osiguranje i plaćanje naknade plaće), također neprimjerenu sustavu zdravstvenog osiguranja. S gledišta zaposlenih u radnom odnosu, njima ta odredba otežava nastavak rada jer destimulira poslodavce za njihovo zadržavanje na radu nakon navršene 65. godine života, zbog nametanja dodatne obveze u slučaju dugotrajnije bolesti. Nadalje, primjena članka 50. ZOZO-a dovodi do diskriminacije između osiguranika obveznog zdravstvenog osiguranja zbog njihove starosne dobi i navršenoga staža. I konačno, navedena odredba nije ni u skladu s intencijom izraženom u »Pretpristupnom ekonomskom programu 2005.-2007.« Vlade RH za reformu mirovinskog osiguranja, prema kojoj će »nastavak reforme dugoročno ići u pravcu podizanja dobne granice, te eventualno izjednačavanja dobne granice za mirovinu za žene i muškarce, s obzirom na produženje životnog vijeka«¹⁷, što je i provedeno novim Zakonom o mirovinskom osiguranju, kojim se radni vijek produljuje do 67. godine života. 

Na kraju, valja kazati da je i za vrijeme važenja prethodnog Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju¹⁸ bio pokrenut postupak za ispitivanje ustavnosti njegova članka 37., veoma sličnog sadržaja i učinaka. Ali, budući da je još za trajanja postupka pred Ustavnim sudom RH prestao važiti navedeni Zakon i stupio je na snagu novi Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju, koji je predmet ovih razmatranja, Ustavni sud odbacio je taj prijedlog za pokretanje postupka »zbog nepostojanja pretpostavki za odlučivanje o biti stvari«.¹⁹ Smatramo ipak da bi, kad je u međuvremenu prestao važiti Zakon koji je bio predmet prijedloga za ispitivanje ustavnosti, a Zakon kojim je taj Zakon zamijenjen sadržava sporne odredbe iste prirode i koje izazivaju iste ili slične učinke, trebalo nastaviti postupak pred Ustavnim sudom, odnosno (po službenoj dužnosti) pokrenuti postupak ispitivanja ustavnosti tih odredaba novoga Zakona, da bi se izbjegla ponovna potreba pokretanja takvog postupka, s neizvjesnim završetkom zbog duljine trajanja toga postupka pred Ustavnim sudom (i mogućnosti da se u međuvremenu donese novi zakon istoga sadržaja, što bi opet bio povod za obustavu postupka ispitivanja ustavnosti).

 
1 Nar. nov., br. 80/13 i 137/13 - u nastavku teksta: ZOZO. 
2 Nar. nov., br. 93/14; čl. 112. t. 4. 
3 Nar. nov., br. 157/13; čl. 33. st. 1. Napominje se da su čl. 180. tog Zakona propisani blaži uvjeti starosne dobi za starosnu mirovinu za žene u razdoblju do 2030. Budući da ZOZO ne sadržava ništa u svezi s tim, može se pretpostaviti da se odredba čl. 50. ZOZO-a odnosi jednako na muškarce i žene, kao i ona iz Zakona o radu o prestanku ugovora o radu (v. prethodnu napomenu). 
4 Valja istaknuti da ovo nije novo takvo ograničenje u sustavu zdravstvenog osiguranja. Već je i u čl. 37. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (Nar. nov., br. 150/08, 94/09, 153/09, 71/10, 139/10, 49/11, 22/12, 57/12 i 90/12 - Odluka USRH, 123/12 i 144/12), koji je prethodio ovome Zakonu, bila odredba o uskrati prava na naknadu plaće iz obveznog zdravstvenog osiguranja za vrijeme bolovanja svima, koji su ispunili uvjete za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu prema propisima o mirovinskom osiguranju. Ta je odredba o uskrati prava na naknadu zbog bolovanja bila još nepovoljnija prema ženama, jer za njih u prijelaznom razdoblju do 31. prosinca 2030. vrijede povoljniji uvjeti starosne dobi za ostvarivanje toga prava, nego za muškarce. 
5 Za ovu skupinu osoba, čl. 50. ZOZO-a mogao bi se nazvati i normativnim cinizmom, jer joj se jednom odredbom istoga Zakona priznaje određeno pravo, a drugom se to pravo uskraćuje, odnosno na tu istu skupinu prevaljuje materijalni teret njezine provedbe, iako tu skupinu to ne oslobađa, barem djelomično, obveze uplaćivanja doprinosa. Također, iako ih navedena odredba ZOZO-a na to obvezuje (»… nema pravo na naknadu plaće na teret obveznog zdravstvenog osiguranja za vrijeme privremene nesposobnosti, već na teret sredstava … osiguranika obveznika uplate doprinosa.«), od njih se ne može očekivati da će u tim slučajevima oni sami sebi obračunavati i plaćati tu naknadu. Nedostaje tu još samo i obveza da su pripadnici samostalnih djelatnosti, na koje se odnosi ta odredba ZOZO-a, dužni HZZO-u dostaviti dokaz o isplati naknade plaće samima sebi. 
6 ZOZO, čl. 3. st. 2. 
7 ZOZO, čl. 17. 
8 Nar. nov., br. 84/08, 152/08, 94/09, 18/11, 22/12, 144/12, 148/13 i 41/14. 
9 Za razliku od poreza, koji se plaćaju za održavanje općih javnih funkcija i pokriće javnih potreba, doprinosi se uvijek plaćaju s određenom namjenom, tj. da onaj koji ih plaća ili u čije se ime ti doprinosi plaćaju, u danoj situaciji za njih dobije određeno davanje ili protuuslugu. U zdravstvenom osiguranju to je pokriće troškova liječenja i naknada zbog bolovanja, u mirovinskom osiguranju to je mirovina, a u osiguranju za slučaj nezaposlenosti - naknada zbog nezaposlenosti. 
10 Ta Konvencija MOR-a preuzeta je u pravni sustav Republike Hrvatske na temelju t. III. Odluke o objavljivanju konvencija Međunarodne organizacije rada kojih je Republika Hrvatska stranka na temelju notifikacije o sukcesiji (Nar. nov. - MU, br. 1/2). 
11 Ustav RH, čl. 3. 
12 Vidjeti prethodnu napomenu. 
13 Ustav RH, čl. 14. 
14 Nar. nov., br. 85/08 i 112/12. 
15 Ustav RH, čl. 16. 
16 Vidjeti Konačni prijedlog Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, prvo i drugo čitanje, P. Z. E., br. 406. Zakon je donesen na 8. sjednici Hrvatskog sabora 21. lipnja 2013. izvor: www.sabor.hr. 
17 Odluka Ustavnog suda RH od 18. travnja 2007. (Nar. nov., br. 43/07). 
18 Vidjeti napomenu pod 4. 
19 Rješenje Ustavnog suda RH, br. U-I-857/2010. od 10. rujna 2013.