1. Uvodne napomene
Tema 17. Godišnje međunarodne pravosudne konferencije(17th Annual International Judicial Conference) bilo je načelo vladavina prava shvaćeno u širem smislu. Rad Konferencije održane pod pokroviteljstvom Obiteljske zaklade Furth iz Kalifornije, Pravnog fakulteta Sveučilišta u Michiganu, te Međunarodne zaklade za izborne sustave (IFES), bio je podijeljen na četiri točke: 

1. Vladavina prava u različitim kulturama (The Rule of Law in Diverse Cultures), 2. Temeljna načela: ustavi, pravni sustavi i pravosuđe (First Principles: Constitutions, Legal Systems and the Judiciary), 3. Uloga pravosuđa u izbornim postupcima (The Role of the Judiciary in Electoral Settings), te 4. Imovinski odnosi u šerijatskom pravu u svjetlu vladavine prava (Shari’a in a Civil Setting and the Rule of Law). 

U radu Konferencije sudjelovali su predstavnici iz Albanije, Austrije, Belgije, Hrvatske, Češke, Ecuadora, Egipta, Fidžija, Francuske, Gruzije, Guayane, Otoka Man, Italije, Kosova, Kuvajta, Latvije, Litve, Luksemburga, Malezije, Malte, Mongolije, Maroka, Poljske, Moldove, Nizozemske, Rumunjske, Slovačke, Južne Afrike, Šri Lanke, Istočnog Timora, Togoa, Turske, SAD-a, Urugvaja i Ugande. Konferenciju je otvorio njezin domaćin, Silvio Camilleri, predsjednik Ustavnog suda Malte, naglasivši važnost vladavine prava u svim pravnim sustavima svijeta, kako bi se njezinim ostvarivanjem ostvario institucionalni nadzor svih grana državne vlasti i postigao ideal pravne države.

2.1. O obilježjima temeljnog načela
Vladavina prava (The Rule of Law, règne du droit), kao pravno načelo predstavlja okosnicu pravnih sustava demokratskih država i institucionalni oslonac pravednih i prosperitetnih društava, ali ostvaruje se na različite načine u različitim državama. Vladavina prava se prema Fredericku P. Furthu, predsjedniku istoimene zaklade i jednom od organizatora ove Konferencije, zasniva na četiri temeljna načela:

U tom je smislu World Justice Project naznačio da društva koja primjenjuju vladavinu prava, obilježava:

2.2. Praksa određenih sustava u primjeni načela vladavine prava
Različiti sustavi, bili oni tradicionalni, religijski ili sustavi zajednica dopunjuju formalne sustave, učinkoviti su i štite temeljna prava te uključuju iste standarde poštenja u rješavanju sporova kao i formalni sustavi. Organizacija ujedinjenih naroda vidi vladavinu prava na nacionalnoj razini kao okvir koji uključuje ustav ili odgovarajući pravni najviši temelj u pojedinoj državi, jasan i dosljedno primijenjivan pravni okvir, sigurnost i ljudska prava te snažne institucije pravosuđa i uprave, obučene, financirane i opremljene; tranzicijsko pravosuđe i njegove mehanizme i postupke te otvoreno civilno društvo koje pridonosi vladavini prava, prema kojoj su javni dužnosnici i institucije odgovorni. Svrha ovog, prvog zasjedanja bila je da se raspravi značenje vladavine prava i istraži njezina primjena u državama diljem svijeta. Raspravu je započeo predstavnik Pravosudnog summita obiju Amerika (Cumbre Judicial de las Americas) Galo Pico Mantilla¹, izlaganjem »Vladavina prava u Andskoj zajednici« („El Estado de Derecho“ en los paisés de la comunidad Andina“), istaknuvši da vladavina prava predstavlja harmoničnu koegzistenciju vladajućih i onih kojima se vlada u ustavnom okviru i unutarnjem pravnom sustavu, koje obuhvaćaju prava i njihovo ostvarivanje. Navodeći primjere Bolivije, Kolumbije, Ecuadora i Perua, Mantilla je pružio sistematičan prikaz temeljnih ustavnih odredaba navedenih država koje predstavljaju definicije i polazišta državne vlasti. Tako bolivijski Ustav iz 2009. godine propisuje, u članku 1., da je Bolivija utemeljena kao socijalna unitarna, višenacionalna, slobodna, neovisna i suverena decentralizirana pravna država s autonomijama. Bolivija se temelji na političkom, ekonomskim, pravnom, kulturnom i jezičnom pluralizmu unutar državnog procesa integracije. Člankom 8. Ustava navodi se da se država temelji na vrednotama jedinstva, jednakosti, uključenosti, dostojanstva, slobode, solidarnosti, reciprociteta, poštovanja, komplementarnosti, harmonije, transparentnosti, ravnoteže, jednakih prilika, socijalne i spolne jednakosti, zajedničkog blagostanja, odgovornosti, socijalne pravde, distribucije dobara i socijalnih dobara za dobar život (izvorno: para vivir bien). Prema članku 1. Ustava Kolumbije iz 1991. godine, Kolumbija se definira kao socijalna pravna država ustrojena kao unitarna, decentralizirana, demokratska, participativna i pluralistička republika s autonomnim teritorijalnim entitetima, utemeljena na poštovanju ljudskog dostojanstva u radu i solidarnosti pojedinaca koji je tvore, i u prevlasti općeg interesa. Također, Ustav Republike Ecuador iz 2008. godine, u članku 1. nabraja temeljna načela i prvenstvene zadaće države, definirajući Ecuador kao ustavnu, socijalnu, demokratsku, suverenu, nezavisnu, unitarnu, interkulturalnu i višenacionalnu laičku državu prava i pravde. Ustrojena je kao Republika, čija se vlast provodi na decentraliziran način. Konačno, peruanski Ustav iz 1993. godine, u članku 43. propisuje da je Republika Peru demokratska, nezavisna i suverena. Država je jedna i nedjeljiva. Njezina vlast je unitarna, predstavnička i decentralizirana i ustrojena na načelu diobe vlasti. Zanimljivo je da navedene države Latinske Amerike ekstenzivno navode pojedina načela kojima je svrha da prožmu zakonodavstvo, te sustav vlasti i ljudskih prava koji se njime uređuje. 

Predsjednik Vrhovnog suda Kosova Fejzullah Hasani, govoreći o ustavnom ustrojstvu svoje zemlje, govorio je o tome kako je ona definirana kao neovisna, suverena, demokratska, jedinstvena i nedjeljiva država utemeljena na načelu diobe vlasti i provjera i ravnoteža. Korijeni suvereniteta su u narodu, a sva javna vlast mora se provoditi uz poštovanje ljudskih prava i načela jednakosti sviju pred zakonom. Ustav Republike Kosova sadržava katalog ljudskih prava i sloboda koje se ponajprije temelje na Europskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Unatoč čvrstim institucionalnim temeljima, snažni izazovi ostaju. Na Kosovu, više nego igdje u Europi, vladavina prava se stvara. Kao jedna od najmlađih demokracija u svijetu, Kosovo se susreće s procjepom između vladavine prava de iure i vladavine prava u stvarnosti. Država se susreće s općim pitanjima vladavine u tranziciji: velikom nezaposlenošću, složenim i ozbiljnim izazovima vlasničkih sporova, velikim zaostacima predmeta na sudovima, ukorijenjenim organiziranim kriminalom, baštinjenim velikim utjecajem izvršne vlasti na sudsku upravu, korupcijom, brojnim predmetima s inkriminacijama ratnih zločina, nekoordiniranom međunarodnom pomoći, što ponekad izaziva konfuziju u jačanju pravnog sustava nametanjem pravnih institucija koje su se pokazale uspješnima u trećim zemljama, ali ne i na Kosovu. Stalni napori domaćih i međunarodnih čimbenika stavljaju u tom sklopu pravosuđe u trajna stanja reformi. Kao i drugdje u svijetu, vladavina prava pruža temelj demokratskog sustava. Stvarna demokracija mora počivati na temeljima koji uključuju ne samo slobodne, već i pravedne izbore, društvo koje se temelji na institucijama, učinkovitu vlast i sustav slobodnog tržišnog gospodarstva, što je Kosovo naučilo na raznim, ponavljanim iskustvima. Da bi se osigurao napredak, naglasio je Hasani, potrebne su poštene, učinkovite i pravom ograničene institucije te vlada koja se koncentrira na ekonomski rast i vladavinu prava.

Vladavinu prava, kao temeljni koncept suvremene političke i pravne misli ističe i Konstantine Kublashvili, predsjednik Vrhovnog suda Gruzije. Prema njemu, demokratske države vladavinu prava vide kao pravnu, društvenu i gospodarsku nužnost, ali koju zbog svoje kompleksnosti mnoga društva, pa tako i ona koja imaju izgrađenu demokraciju, stalno nadograđuju i redefiniraju. Kao sudionik Konferencije iz Istočne Europe i bivšeg Sovjetskog Saveza, naglašava važnost uloge prava u novim demokracijama. Jedno od najvećih postignuća u turbulentnoj povijesti svoje domovine smatra postizanje nezavisnosti od Sovjetskog Saveza i proces tranzicije iz nedemokratskog u demokratski sustav, u kojem vladavina prava nije samodostatno načelo, već stvaran proces, koji s obzirom na okolnosti koje postoje u njegovoj zemlji, zahtijeva trajna ohrabrenja. 

2.3. Načelo vladavine prava u Ustavu Republike Hrvatske
Suci Ustavnog suda Republike Hrvatske (Mario Jelušić i Duška Šarin),u zajedničkom izlaganju »Najviše vrednote Ustava Republike Hrvatske kao kriterij za njegovo tumačenje« („Fundamental Values of the Croatian Constitution Seen as Criteria for its Interpretation”), istaknuli su da je hrvatski Ustav utemeljen na etičkim načelima koja su svoj izražaj dobila u temeljnim, najvišim vrednotama hrvatskog Ustava. Kao takve propisane su člankom 3. Ustava i obuhvaćaju slobodu, jednakost, nacionalnu ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalnu pravdu, poštovanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavinu prava i demokratski višestranački sustav. Te vrednote bile su već propisane izvornim tekstom Ustava iz 1990. godine, kao temelj za stvaranje moderne, demokratske države. Naknadnim dopunama Ustava iz 1997. i 2000. godine, dopunjen je i rečeni članak 3. Ustava, pa otada navedene vrijednosti predstavljaju i temelj za tumačenje Ustava, a dodana je još jedna vrijednost – ravnopravnost spolova, iako i u prijašnjoj ustavnoj praksi ta vrijednost, barem formalno, nikada nije bila dovedena u pitanje. Ako taj članak promatramo kroz načela konstitucionalizma, njegova važnost nalazi se u činjenici da predstavlja popis najviših kriterija za tumačenje svake ustavne odredbe budući da je tekst Ustava relativno kratak. Ustav sadržava 152 članka, koji ponekad trebaju biti tumačeni kako bi se precizno utvrdilo stvarno značenje svake njegove odredbe, kao i Ustava u cjelini, osobito kad se radi o širokim pojmovima socijalne pravde ili nepovredivosti vlasništva. Da bi se izbjegla arbitrarnost, Hrvatski sabor uveo je te kriterije u tekst Ustava, stvarajući popis najviših vrijednosti koje moraju nadahnuti tumačenje svake odredbe. Ustavni sud Republike Hrvatske svojim je odlukama razvio široku praksu u tumačenjima gotovo svake od navedenih vrednota. 

Vladavina prava, kao i načelo diobe vlasti predstavlja ideal ustavne vladavine i temeljno načelo u odnosima onih koji vladaju i onih kojima se vlada, što izražava ideju da oni koji vladaju to čine sukladno odredbama ustava i zakona, a ne isključivo po svojoj volji. To načelo zahtijeva poštovanje Ustava i čitavog pravnog sustava. Hrvatski je Ustav krut (rigidan), jer je donesen dvotrećinskom većinom u Saboru i može se mijenjati istom takvom većinom, kao i na referendumu. Ta činjenica traži da svi zakoni moraju biti u skladu s Ustavom (u materijalnom i formalnom smislu), dok podzakonski akti moraju biti u skladu s Ustavom i zakonom. To znači da je svatko dužan poštovati Ustav i zakone, dakle poštovati pravni poredak Republike Hrvatske. Poput ostalih govornika, uz svoje izlaganje, autori su Konferenciji priložili i širi članak, s primjerima iz prakse hrvatskog Ustavnog suda, koji je, uz sve ostale radove, podijeljen svim sudionicima.

2.4. Načelo vladavine prava drugih država i diskrecijske ovlasti
U nastavku zasjedanja Mohan Pieris, predsjednik Vrhovnog suda Sri Lanke navodi da su u njegovoj zemlji prva jamstva temeljnih prava učinjena prvim republikanskim Ustavom iz 1972. godine, te drugim iz 1978. godine, konstatirajući da je vladavina prava različitim narodima predstavljala različite stvari, a u nastavku je naglasio da je velikom engleskom pravniku XIX. st., A. V. Diceyu, vladavina prava značila isključenje diskrecijskih ovlasti u službenim odnosima, koje bi izjednačavao s arbitrarnošću. Vladavinu prava, stoga, valja promatrati kao načelo institucionalne moralnosti. Njegova primjena nipošto nije ograničena samo na sudove, iako su sudovi instrumenti njegove primjene. Britanski ustav, iako nepisan, počiva na dva temeljna načela – suverenitetu Parlamenta (Sovereignty of Parliament) i supremaciji prava (Supremacy of the Law). Usprkos različitim primjerima u primjeni doktrine vladavine prava u različitim kulturama, bez sumnje ova doktrina predstavlja snažnu rezonanciju u svim demokratskim sustavima, kao bedem protiv arbitrarnosti i zloupotrebe vlasti koja premašuje granice pravom ograničene vlasti. U Sri Lanki, također, načela doktrine o vladavini prava pokazala su se kao učinkoviti instrumenti zaštite prava građana djelovanjem sudova. Načela izvedena iz učenja o vladavini prava uvelike su pridonijela primjeni i tumačenju prava na jednako postupanje i jednaku pravnu zaštitu. Takav se razvoj, kako je istaknuo, približava američkoj doktrini »prikladnog postupka« (»Due Process of Law«) u ocrtavanju prava na jednako postupanje, te ostalih ljudskih prava i vrijednosti.

3. Temeljna načela: ustavi, pravni sustavi i pravosuđe (drugo zasjedanje)
Najviša načela prava svoje izvorište imaju u prirodnom pravu, uključujući univerzalna obvezujuća pravila moralnog ponašanja koje se temelji na ljudskoj prirodi. Mnogi ustavi sadrže takva načela u svojim preambulama i poveljama o temeljnim pravima. Pozitivno pravo je pravo koje stvaraju ljudi, ono je plod povijesnog i političkog konteksta, te je kao takvo podložno promjenama. Diljem svijeta suci raznih pravnih tradicija različito pristupaju stavljanju u odnose ustavne odredbe, različite samostalne statute i sudske precedente u primjeni i jamčenju prava i pravde. Može se učiniti važna distinkcija između država u kojima je ustav najviši izvor prava, gdje nisu dopušteni nikakvi propisi koji s njime nisu u skladu i koji mogu biti ukinuti zbog svoje protuustavnosti; te države gdje je parlament ili drugo vrhovno zakonodavno tijelo neograničen, neki kažu suveren, pa samostalno i neograničeno može stvarati i ukidati zakone kako odgovara parlamentarnoj većini. Parlamentarna suverenost je načelo ustavnosti Velike Britanije, u kojoj je Parlament najviša zakonodavna vlast, koja može stvoriti i ukinuti bilo koji zakon. Općenito, sudovi ne mogu odbiti primijeniti zakone koje je donio Parlament, kao što i Parlament ne može donijeti zakon koje buduće legislature ne bi mogle izmijeniti. Zadaća ovog zasjedanja Konferencije bila je raspraviti ono što proizlazi iz obaju sustava, kao i različitosti u postupanju sudova u svakom od njih.

Prvi izlagač u ovom dijelu Konferencije bio je Nicolae Esanu, član Venecijanske komisije iz Moldove. Iznoseći niz aspekata načela vladavine prava u pozitivnom pravu, polazi od međunarodnih ugovora i nadnacionalnih organizacija, gdje na primjeru Vijeća Europe ukazuje kako se najvažnije reference vladavine prava nalaze u Preambuli Statuta Vijeća Europe, u kojoj se ističe „odanost“ („devotion“) država članica „duhovnim i moralnim vrijednostima koje su zajednička baština njegovih naroda i pravi izvor individualne slobode, političkih sloboda i vladavine prava kao načela koja tvore temelj istinske demokracije“; te Preambuli Europske konvencije o ljudskim pravima, koja ističe da su za „vlade europskih država... ...vođene istinskim duhom političkih ideala i tradicije poštovanja slobode i vladavine prava, njihova zajednička baština“. U oba slučaja, kako objašnjava Esanu, izraz „vladavina prava“ („rule of law“) preveden je na francuski kao „prvenstvo prava“ („prééminence du droit“), a ne kao „pravna država“ („Etat de droit“). Ali, ni pravna država (odnosno Rechtsstaat ili État de droit) nije definirana ovim tekstovima. Tako niti Rezolucija 1594 (2007.), pod nazivom „Načelo vladavine prava“, usvojena od Parlamentarne skupštine Vijeća Europe 23. studenoga 2007. godine, ne razjašnjava sadržaj tog načela. Široku definiciju vladavine prava pružio je Glavni tajnik Kofi Annan, koji u svojem izvješću 2004. godine kaže: „Vladavina prava (...) odnosi se na načelo vladavine u kojoj su sve osobe, institucije i entiteti, javni i privatni, uključujući i samu državu, odgovorni prema zakonima koji su javno objavljeni, te prema kojima sudovi neovisno sude, i koji su usklađeni s međunarodnim standardima i odredbama o ljudskim pravima. To zahtijeva mjere da bi se osigurala pripadnost načelima poštivanja zakona, jednakosti pred zakonom, odgovornosti pred zakonom, poštenoj primjeni zakona, diobi vlasti, participaciji u donošenju odluka, pravne sigurnosti, uklanjanju arbitrarnosti i proceduralne i pravne transparentnosti.“

Raspravi su se u ovom zasjedanju pridružili i predsjednik Vrhovnog suda Litve, Gintaras Kryževičius i Fritz Brand, sudac Visokog prizivnog suda Republike Južne Afrike, koji su iznijeli razmišljanja o primjeni načela vladavine prava u vlastitim državama, ističući da je u njegovoj realizaciji ključna ograničenost državne vlasti pravom.

4. Uloga pravosuđa u uređenju izbornih postupaka (treće zasjedanje)
Iako su u pojedinim državama sudovi već vrlo dugo uključeni u odlučivanje o izbornim sporovima, dok je u drugima to u nadležnosti ustavnih sudova, posljednjih godina suce se sve češće poziva da daju smjernice u izradi nacrta izbornih propisa, te ponegdje i da budu članovi izbornih tijela. Ovo je zasjedanje rasvijetlilo navedene zadaće sudaca i potencijalne sukobe interesa koji bi iz toga mogli proizaći, i pružiti primjere koji bi sucima uključenima u izborne postupke mogli pomoći pri obavljanju takvih zadaća.

J. Clifford Wallace, viši sudac i bivši predsjednik Saveznog prizivnog suda, navodi suzdržanost sudova u pojedinim saveznim državama Sjedinjenih Američkih Država da interveniraju u izborne mehanizme i izborni postupak, dok u mnogima sudovi imaju značajnu ulogu u rješavanju izbornih sporova. Ipak, Vrhovni je sud izmijenio takav položaj svojom odlukom Baker vs. Carr. Odsutnost sudske zaštite izbornoga prava razlog je oklijevanja američkih federalnih sudova da se umiješaju u izbore. Primjerice, Ustav SAD-a zahtijeva da savezna vlast državama jamči republikanski oblik vladavine, no Vrhovni sud je dugo smatrao da savezni sudovi ne mogu izvršiti takvu odredbu. Doista, sve do 1962. godine Vrhovni je sud dosljedno smatrao da čak i ako bi neka država povrijedila Ustav u svojem izbornom postupku, savezni sudovi ne bi smjeli intervenirati i ukinuti akt kojim je učinjena povreda Ustava. Iako građanin i dalje ne može tužiti državu tvrdeći da njezin izborni postupak nije republikanski, te se ne može osloniti na sudsku zaštitu biračkog prava, Vrhovni sud je naveo da građani imaju “pravo da glasuju bez da im država proizvoljno to pravo oduzme“. Oslanjajući se na tu odluku, federalni sudovi sada rutinski rješavaju izborne predmete (npr. Reynolds vs. Sims, 377 U.S. 533 (1964.), te odlučuju o ustavnosti zakona o financiranju izbornih kampanja na saveznoj razini, kao i onoj pojedinih država članica.

Najpoznatiji izborni slučaj dogodio se kad je Vrhovni sud riješio sporove o utvrđivanju izbornih rezultata u izborima za predsjednika SAD-a na Floridi 2000. godine. Dan nakon izbora, 8. studenoga 2000. godine, Izborno povjerenstvo Floride izvijestilo je da je guverner George Bush dobio oko 1.700 glasova više nego potpredsjednik Gore, što je predstavljalo manje od 0,5% glasova. Kako Izborni zakon Floride propisuje strojno prebrojavanje glasova iznova, nakon niza sporova, Izborno povjerenstvo države Florida objavilo je rezultat izbora u korist guvernera Busha 26. studenoga. Naime, Vrhovni sud Floride smatrao je da je potrebno iznova ručno prebrojiti glasove, tako da se valjanim glasom smatra svaki listić koji “sadrži jasnu namjeru birača” („clear indication of the intent of the voter“) i da se kao takav smatra kao glas u korist kandidata.

Teresa Flemming-Kulesza, predsjednica Vrhovnog suda Republike Poljske i predsjednica Komore za radno pravo i socijalnu sigurnost i javne poslove, prikazala je ulogu sudova u poljskom izbornom sustavu. Razdoblje političke transformacije (1989.-1990.) oživjelo je koncept prisutan u Poljskoj prije Drugoga svjetskog rata, da se pojedine važne ovlasti u izbornom postupku daju sudovima, dajući im ovlast da ispituju prigovore birača te da potvrde valjanost izbora. Takav je koncept proizašao kao rezultat nepovjerenja u integritet i nepristranost državnih dužnosnika i službenika. Sucima se, dakako, mnogo više vjerovalo. Prije 1990. godine samo je manjina od velikog broja sudaca bila učlanjena u Komunističku partiju, dok se u demokratskoj Poljskoj sucima ne dopušta članstvo u političkim strankama, kao ni bilo kakva politička aktivnost. Ta zabrana, iako predstavlja ograničenje građanskih sloboda, danas je duboko ukorijenjena u svijesti građana i dobro je primljena. Uloga sudova i sudaca u izborima uređena je zakonom. Ustav Republike Poljske propisuje da Vrhovni sud potvrđuje valjanost izbora za Sejm i Senat, valjanost izbora za predsjednika Republike, valjanost državnog (nacionalnog) referenduma te referenduma o promjenama Ustava. Nacionalno izborno povjerenstvo je trajno, najviše izborno tijelo koje provodi izbore i referendum, te je sastavljeno isključivo od sudaca. Tri od deset članova tog tijela su suci Ustavnog suda, tri su suci Vrhovnog suda, a tri suci Vrhovnog upravnog suda, dok o izbornim sporovima odlučuje Vrhovni sud. Ističe se važnost uloge koju imaju suci u izbornim postupcima. Povjeravanje odlučivanja o lijekovima u izbornom postupku i donošenje odluka o valjanosti izbora Vrhovnom je sudu, kako se ističe, izraz brige za pouzdanost demokratskih izbora.

Johannes Schnizer, sudac Ustavnog suda Republike Austrije, prikazao je ulogu svojega Suda² u izborima za domove Nacionalnog parlamenta, regionalnih parlamenata devet Ländera (federalnih jedinica), općinskih vijeća, Europskog parlamenta, i austrijske specifičnosti - samoupravnih tijela poput raznih statutarnih institucija koje predstavljaju organizirane interese, dakle raznih komora. Ustavni sud rješava izborne sporove u izborima za razne izborne funkcije, poput federalnog predsjednika, članova regionalnih vlada, gradonačelnika, bez obzira na to radi li se o izborima na kojima glasuju birači ili odluku donose predstavnička tijela. Također, nadležnost Ustavnog suda obuhvaća i odluke o gubitku mandata izabranih članova predstavničkih tijela, kao i postupke koji se odnose na instrumente neposredne demokracije, poput narodne inicijative, plebiscita i referenduma, gdje nadzire postupak, utvrđujući moguće nezakonitosti i poništavajući pojedine radnje tijela koja ga provode.

5. Imovinski odnosi u šerijatskom pravu u svjetlu vladavine prava (četvrto zasjedanje)
U svijetu postoji 57 država članica Organizacije islamske suradnje (Organization of Islamic Cooperation - OIC), koje ukupno imaju oko 1,8 milijardi stanovnika, što iznosi oko 26% svjetske populacije. Mnoge od tih država temelje svoje pravne sustave na šerijatskom pravu, pri čemu se načela islamskog prava, koja svoje korijene imaju u Kur’anu, sunama i hadisama, izražavaju u raznim islamskim državama na mnogo različitih načina.

Nedavna studija radne grupe u kojoj su sudjelovali znanstvenici koji odražavaju cijeli spektar islamske pravne i političke misli, kako sunita, tako i šijita, ističe tezu da ključno obilježje islamske države nije niti primjena hudud kazni, niti članstvo u OIC-u, već vladavina u cilju unaprjeđenja tzv. maquasid al sharia – temeljnih ciljeva islamskoga prava, poput zaštite života, uma, religije, obitelji, vlasništva, te časti i dostojanstva. Cilj ovog zasjedanja bio je u razmatranju različitih pristupa članica OIC-a u primjeni šerijatskih načela u svojim pravnim sustavima vladavine prava. Osim toga, rasprava je obuhvatila i rastuću važnost islamskih financija gdje se u sedamdesetak država upravlja raznim šerijatskim instrumentima s preko 1.500 milijardi dolara. Dubai i Kuala Lumpur središta su sukuk, dok vrsnih eksperata islamskih financija ima u središtima poput Londona, Frankfurta i Bahreina, gdje se obavlja značajan dio transakcija o kojima je riječ. 

Ključan dio ovog zasjedanja imao je imam Feisal Abdul Rauf, utemeljitelj i predsjednik Projekta kordobske inicijative (Cordoba Initiative Project³, koji je u svojem geopolitičkom i kulturološkom izlaganju prikazao kontekste egzistencije šerijatskog prava u modernom svijetu. On ističe da je na Zapadu devetnaesto i dvadeseto stoljeće obilježio rast protureligijskog i sekularnog humanizma, koji je izbacio religioznost iz, kako je slikovito rekao, „hodnika i stanova“ političke moći. Taj proces koincidira s usponom komunizma i socijalističkih ideja u Rusiji i Istočnoj Europi – ideja koje su odjeknule i u Sjedinjenim Američkim Državama tijekom velike depresije, te koje su, kako ističe, nastavile antipatiju prema religiji u Europi i mnogoljudnim regijama Dalekog Istoka, koji su došli pod utjecaj komunizma i socijalizma, poput Kine odnosno Indije. Dok je antireligioznost bila rasprostranjenija u Europi nego u Sjedinjenim Američkim Državama, Europa je učinila snažan intelektualni utjecaj na američku inteligenciju, dok je europski kolonijalizam snažno utjecao na muslimanski svijet i njegovu inteligenciju. Takav je sekularizam, kako ističe, utjecao na religiozna tumačenja zakona na američkim sudovima, a utjecao je i na razvoj ideologija u muslimanskom svijetu.

Od druge polovice devetnaestog stoljeća i prve polovice dvadesetog stoljeća muslimani su željeli i pokušali uspostaviti demokratske islamske režime, primjerice u Egiptu. Geopolitičke stvarnosti dvadesetog stoljeća, pogotovo u ostatcima kolonijalnih vojnih sila koje su kasnije naslijedile hladnoratovske kalkulacije, spriječile su takve pokušaje. Umjesto toga autoritarni režimi pojavili su se u glavnim intelektualnim središtima islamskog svijeta, poglavito u Egiptu, Turskoj i Iranu. Ta povijesno multikulturalna i multireligijska društva bila su zamijenjena etničkim i religijskim nacionalizmima, u kojima su sustavi šerijatskog prava nastavili postojati, jer su tim više bili koherentni dominantnoj islamskoj religiji.

Issam Michael Saliba⁴, viši savjetnik za strano pravo Kongresne biblioteke u Washingtonu, inače libanonski kršćanin, zaključio je ovaj dio zasjedanja izražavajući misao da islamsko pravo koje obuhvaća značajno mjesto među pravnim sustavima svijeta, posjeduje fleksibilnost ako je shvaćeno kako je bilo formulirano tijekom svojeg klasičnog razdoblja, te da utječe na druge pravne sustave, da prima utjecaje od tih pravnih sustava, kao i da bude usklađeno s nastajućim međunarodnim pravom o ljudskim pravima, uz trajnu vjernost načelima i vrijednostima islamske religije. U raspravi koja je uslijedila, sudjelovali su, između ostalih, Adel Omar Sherif, zamjenik predsjednika Vrhovnog suda Egipta, iznoseći iskustva u primjeni šerijatskog prava i rješavanju pojedinih predmeta, Ivo Pospíšil, tajnik Ustavnog suda Češke Republike, te Sean Cleary, sudac iz Južne Afrike, koji je bio i moderator ovog zasjedanja.

6. Umjesto zaključka
Na kraju Konferencije rasprava brojnih sudionika pokazala je da je osnovni izazov koji nosi budućnost, pitanje kako postići to da se vladavina prava, kao glavno načelo svih suvremenih demokratskih pravnih sustava, očuva i dalje razvija u okolnostima gdje su pojedinci sve više pod utjecajem raznih novih načina vladavine. To pitanje nije povezano samo s međunarodnim organizacijama, već je bitno i u sferi javno-privatnih partnerstava na svim poljima koja su prije bila isključivo nacionalna, i koja se u posljednje vrijeme transformiraju u transnacionalna. Vladavina prava mora biti oblikovana na način da sloboda za sve bude osigurana čak i u područjima gdje su mješoviti (državno-privatni) subjekti ili privatni entiteti odgovorni za zadaće koje su prije bile isključivo u domeni države i njezine vlasti. Sadržaj vladavine prava, kao vodećeg načela za budućnost treba biti proširen ne samo na područja suradnje između države i privatnih čimbenika, već i na aktivnosti privatnih čimbenika čija je moć ograničavanja individualnih prava usporediva s moći državne vlasti. Vlade na nacionalnom, transnacionalnom i međunarodnom planu moraju biti ključni jamci temeljnih načela i elemenata tradicionalne vladavine prava u tim područjima.⁵

 
1 Nekadašnji zastupnik konzervativaca,  ministar industrije Ecuadora, veleposlanik u Venezueli, član gospodarske komore Ecuadora. 
2 Johannes Schnizer, The Constitutional Court in its Role as an Election Court, materijal priređen za Konferenciju. 
3 Imam Feisal Abdul Rauf autor je opsežnog  rada prezentiranog na Konferenciji: „A Cordoba Initiative Project – Justification & Theory of Sharia law: How the American Declaration of Independence, Bill of Rights and Consistent with Islamic Jurisprudence“. 
 4 Issam Michael Saliba priznati je ekspert islamskog prava i prava bliskoistočnih i sjevernoafričkih zemalja pri Kongresnoj biblioteci u Washingtonu. Savjetnik je u tim pitanjima Kongresa SAD-a, izvršne vlasti, kao i pravosuđa, pri čemu je bio konzultiran od strane kongresmena o pitanjima iračkog ustava i zakona u raznim sporazumima o proizvodnji nafte i plina. Kao odvjetnik, član Bejrutske odvjetničke komore i Odvjetničke komore u Washingtonu D. C., ima široka iskustva u savjetovanju više velikih američkih korporacija i drugih stranih vlada. Za ovu Konferenciju priredio je prilog pod naslovom „The Place of Shariah among the Legal Systems of the World“ („Mjesto šerijata među pravnim sustavima svijeta“). 
 5 U istom je smjeru i Izvještaj o vladavini prava (Report on the Rule of Law) Venecijanske komisije, usvojen na njezinoj 86. plenarnoj sjednici (Venecija, 25.-26. ožujka 2011.), str. 13.