Iako je Zakonom o koncesijama propisana obveza nadzora nad provedbom ugovora o koncesiji, praksa pokazuje da se nadzor najčešće svodi na praćenje plaćanja koncesijske naknade, dok je nadzor nad kvalitetom obavljanja koncesionirane djelatnosti često nedovoljno razvijen ili potpuno izostaje. U slučajevima kada koncesijom obuhvaćena djelatnost predstavlja javnu uslugu – poput prijevoza, zdravstva, zaštite prirode ili komunalnih djelatnosti – nedostatak nadzora može ozbiljno ugroziti javni interes i učinkovitost javne službe. Slijedom toga, autor predstavlja funkcionalni model nadzora kvalitete rada koncesionara, koji uključuje praćenje učinka, korisničke povratne informacije i standardizirano izvještavanje.