Pojam imovina ima različito značenje, ovisno o kontekstu na koji se odnosi (pravni, ekonomski, tj. knjigovodstveni ili gospodarski). Prema ekonomskom značenju, imovinu čini skup pokretnih i nepokretnih dobara i prava ili ukupnost njihove vrijednosti kojom raspolaže neka pravna ili fizička osoba u promatranom razdoblju.1 Ekonomsko shvaćanje pojma imovine stavlja težište na imovinsku masu, ali se bitno ne razlikuje od pravnog shvaćanja. Gospodarska aktivnost fizičkih i pravnih osoba ima za posljedicu promjenu obujma imovinske mase. S poreznog aspekta, kao važno načelo poreznog postupka, jest gospodarski pristup, prema kojemu za utvrđivanje porezne obveze nije bitan pravni položaj poreznog obveznika prema obavljanju djelatnosti, već učinci od djelatnosti. Sve nabave imovine (plovila, zrakoplova, nekretnina) poduzetnici-porezni obveznici (pravne i fizičke osobe) evidentiraju u svom knjigovodstvu kao dugotrajnu imovinu. Međutim, obavlja li se poduzetnička djelatnost i ostvaruju li se učinci od djelatnosti u punom smislu s nabavljenom dugotrajnom imovinom, ili se ta imovina koristi neznatno, u beznačajnom dijelu u poduzetničke svrhe, ili u najgoroj varijanti čak nikako, te kako se reflektira u poreznom smislu, pišemo u nastavku članka.