Analizirajući sustav koji u slučaju potrebe može na bolji način, u kratkim rokovima omogućiti dostupnost državljana trećih zemalja poslodavcima, u predmetnom članku autor uspoređuje zakonske uvjete za izdavanje jedinstvene dozvole za boravak i rad u Republici Hrvatskoj i u Republici Sloveniji. Usporedbom zakonskih uvjeta autor dolazi do zaključka o slovenskom modelu kao onom koji je fleksibilniji te učinkovitiji, odnosno koji može odgovoriti na potrebe promjenjivog tržišta rada, međutim uz napomenu da se on ne smije prepisati, jer ne odgovara specifičnostima i posebnostima Republike Hrvatske.