1. Uvod

Medicinsko pravo u užem smislu obuhvaća pravna pravila koja uređuju odnose u obavljanju zdravstvene (medicinske) djelatnosti.

Glede izvora, medicinsko pravo je skup raznorodnih pravnih pravila koja pripadaju različitim pravnim granama, čija su jedina vezivna spona odnosi koje uređuju. Stožerni dio tih pravila sadržan je u propisima koji izravno uređuju odnose koji nastaju u obavljanju zdravstvene djelatnosti.¹ To su u Republici Hrvatskoj Zakon o zdravstvenoj zaštiti ² i Zakon o zdravstvenom osiguranju.³

Ustav Republike Hrvatske ima nekoliko iznimno važnih odredaba koje ulaze u sustav medicinskog prava. U prvom redu valja navesti odredbu kojom se svakom građaninu jamči pravo na zdravstvenu zaštitu (čl. 58.) i odredbu prema kojoj svatko ima pravo na zdrav život i zdrav okoliš, uz dužnost građana, javnih i gospodarskih tijela i udruga da posvećuju osobitu skrb zaštiti zdravlja ljudi (čl. 69.). Zatim, tu je odredba prema kojoj se nitko ne smije, bez svoje privole, podvrgnuti liječničkim ili znanstvenim pokusima (čl. 23.). Manje izravne, ali ne i manje važne su i ustavne odredbe o pravu svakog ljudskog bića na život (čl. 21.), o nepovredivosti čovjekove slobode i osobnosti (čl. 22.), o jamčenju štovanja i pravnoj zaštiti dostojanstva čovjeka (čl. 35.), o jamstvu tajnosti osobnih podataka (čl. 37.). Koliku važnost Ustav daje zaštiti zdravlja najbolje se vidi iz odredaba članaka 16. i 50. prema kojima se sva ostala ustavna prava i slobode, uključivši poduzetničku slobodu i vlasnička prava, mogu ograničiti, ako je to potrebno radi zaštite zdravlja.4

Velik i iznimno značajan segment medicinskog prava čine pravila etike i pravila medicinske struke. Znamo da etička pravila i pravila struke, prema svojoj naravi, nisu pravna pravila, no ona su temeljem odredbe čl. 108. Zakona o zdravstvenoj zaštitj⁵ dignut na rang pravne norme za čije se nepoštivanje, odnosno kršenje, vežu stejovne, kaznenopravne i građanskopravne sankcije.⁶

Za razliku od ostalih pravila medicinskog prava, etička su javila redovito kodificirana u posebnim ^etičkim, odnosno deontološkim kodeksima (Code of Etnics, Berufsordnung). Najstarija kodifikacija liječničke etike je poznata Hipo-kratova prisega iz V. st. pr. Kr.⁷ U Hrvatskoj je na snazi Kodeks medicinske etike Hrvatske liječničke komore i najnoviji Kodeks medicinske etike i deontologije Hrvatskog liječničkog zbora o kome je u ovom članku riječ. Postoji i Međunarodni kodeks medicinske etike iz 1949.⁸

2. Temeljna načela

Etička načela (maksime, principi) su direktive, osnovna pravila, postulati za rad usmjeren određenom cilju. Vrijednost načela ovisi o tome jesu li mu jasno određene granice i njegov odnos prema drugim načelima koja se u sustavu prihvaćaju. Nezavisnim načelom može se smatrati samo ono koje ne možemo izvesti iz nekog drugog, u sustavu usvojenog, načela. Primijenjena u određenom stupnju, načela pridonose ostvarenju zadataka kojima su namijenjena;, sadržajno hipertrofirana - ona postižu suprotne rezultate.

Uz teorije u etici važna su i načela, odnosno etički principi. Čak su možda i važniji, barem za praksu, jer se na njih neposredno oslanjaju etička pravila ili norme koje svoj izraz nalaze u etičkim kodeksima. U liječništvu i medicini općenito, ne djeluje samo jedno etičko načelo već više njih. Neka su glavna i temeljna, a neka izvedena i manje značajna. Tako obveza da se poštuje kako osoba tako i njezine želje, pripada u načelo “autonomnosti”; obveza da se dobrobit i štete podijele i ravnomjerno rasporede, izraz je načela “pravednosti”; obveza da se čini dobro, a ne samo da se izbjegava zlo, izraz je načela “dobročinstva”.

Iz tih načela i vrijednosti autori Kodeksa izvode sljedeće “dužnosti”:

1. liječniku je časna obveza svoje životno usmjerenje i struku posvetiti zdravlju čovjeka;
2. liječnik će poštovati ljudski život od njegova početka do smrti, promicati zdravlje, sprječavati i liječiti bolest te poštovati ljudsko tijelo i osobnost i nakon smrti;
3. liječnik će pomoć pružiti jednako svima bez obzira na dob, spol, rasu, narodnost, vjeru, političko uvjerenje, društveni položaj ili bilo koje druge okolnosti, poštujući, pritom, ljudska prava i dostojanstvo osobe;
4. svim svojim sposobnostima čuvat će plemenitu tradiciju liječničkog poziva održavajući visoke standarde stručnog rada i etičkog ponašanja prema bolesniku i njegovim bližnjima te zdravim osobama;
5. u svojem će djelovanju čuvati ugled i dostojanstvo liječničkog staleža i časno se odnositi prema kolegama;
6. svoje znanje i umijeće uvijek će odgovorno primjenjivati u skladu s načelima Kodeksa;
7. liječnik će pisano potvrditi samo one medicinske činjenice koje je utvrdio sam i/ili u suradnji s drugim stručnjacima.

3. Obveze prema bolesniku

Medicinski djelatnici suočavaju se dnevno s važnim problemima vezanim za prava bolesnika. Kako će se ponašati ovisi dijelom od zakonskih odgovornosti definiranih opisom radnog mjesta liječnika, sestre, fizioterapeuta i si., ali to isto tako ovisi i o načelima koja je odredila institucija u kojoj su medicinski djelatnici zaposleni, a i o načinu shvaćanja osnovnih prava koja pripadaju bolesniku. Ako medicinski djelatnici nisu upoznati s tim pravima neće ih moći ni poštovati u svakodnevnom radu s bolesnicima. Taj odnos, vjerojatno, najviše ovisi o medicinskoj etici koja je, kao proizvod milenijskog iskustva i neuništiva kategorija, iznad zakona. Kršenje etike ne može se opravdati zakonom.

Odredbom čl. 2/1 Kodeksa propisano je da će liječnik poštovati prava bolesnika smatrajući dobrobit bolesnika svojom prvom i osnovnom brigom. Postoji dužnost pomoći drugima kako bi ostvarili svoje opravdane zahtjeve. Dobrobit/dobročinstvo (dobro činiti) je aktivnost, pomoć koju pruža liječnik čovjeku u stanju nužde ili potrebe. To znači daje ono (dobročinstvo) potaknuto, inspirirano prema onome koji je bolestan ili koji pati, trpi; isključeni su utilitarni motivi. Dobročinstvo je svojstvo liječnika i sadržava u sebi zahtjev: preduhitriti zlo, ukloniti ga, promicati dobro.

Odredbom čl. 2/2 Kodeksa normirano je da liječnik ne smije materijalno iskorištavati bolesnika. Ta je odredba pretrpjela stručne kritike jer je formulacija nejasna. Odnosi li se to na privatnu praksu gdje je liječnik izravno materijalno ovisan o bolesniku, ili je tu riječ o mitu? Ako je ovo posljednje valjalo je ipak razlučiti što je mito, a što znak zahvalnosti. Vrijednost poklona tu ne može biti pouzdano mjerilo, jer je ona relativna (za siromašna bolesnika ni buket cvijeća ne mora biti simbolična vrijednost) a, s druge strane, odbijanjem znaka pažnje ne valja povrijediti njegove osjećaje.

Jasno je da nema tako nepoštenog liječnika koji bi zbog mita (“nagrade”), jednog bolesnika namjerno liječio bolje nego drugog, i stoga bolesniku valja reći da je takav trošak posve suvišan.⁹

U ostvarivanju zdravstvene zaštite bolesnik ima pravo odbiti pojedinog liječnika, odnosno preporučenu liječničku pomoć (či. 2/3) ako je pri svijesti i sposoban je za odlučivanje. U protivnom, suglasnost daju članovi njegove uže obitelji ili drugi bliži srodnici, odnosno skrbnik. Ako oni nisu dostupni, liječnik će, u slučaju neodgodive liječničke medicinske intervencije, gdje se s odlukom ne može pričekati, primijeniti najbolji način liječenja.

Pristanak bolesnika mora imati dva glavna obilježja da bi bio u potpunosti važeći: mora biti slobodan i obaviješten i mora doći izravno od pacijenta ili od osobe koja ga zakonski predstavlja u slučaju mlađih ili mentalno bolesnih, bez utjecaja bilo kakve fizičke ili moralne prisile. Taj pristanak izražen vlastitom liječniku od povjerenja (a ne bilo kojem liječniku) uvijek je poništiv, osim u slučajevima kad odobrena aktivnost ne može biti prekinuta.

Kodeks određuje da će pregled i pružanje liječničke pomoći djeci i malodobnim osobama, liječnik obavljati uz uvažavanje osobnosti djeteta u skladu s Konvencijom o pravima djeteta Ujedinjenih naroda - New York 1989. i uz pisani pristanak roditelja ili skrbnika, odnosno starijih najbližih punoljetnih članova obitelji, osim u hitnim slučajevima. Liječnik će primijeniti najprikladniji postupak, a otkloniti zahtjeve laika koji bi mogli ugroziti zdravlje i život malodobne osobe. Pri sumnji na zloporabu ili zlostavljanje djece, liječnik je obvezan upozoriti odgovorna tijela, obazrivo čuvajući interes djeteta.

Bolesnik ima pravo na točno obavješćivanje glede stanja njegova zdravlja i poduku o svim pitanjima koja se tiču njegova zdravlja. Informacija mora biti dana na način razumljiv bolesniku.

Moralna je i zakonska obveza liječnika poštivanje prava pacijenta na suglasnost. Jedan od preduvjeta za potpuno povjerenje i suglasnost između liječnika i pacijenta jest informiranost pacijenta.

Suglasnost je odluka koju je pacijent donio sam nakon dobivenih informacija, a ne samo pristanak ili odobrenje za postupke zdravstvenog djelatnika (tzv. obaviješteni pristanak; informed con-sent).

Pacijent ima pravo biti obaviješten o medicinskim postupcima koji se provode za donošenje dijagnoze, o diferencijalnim dijagnozama, različitim mogućnostima (za i protiv) terapije i liječenja, te izravnim i neizravnim rizicima ako se liječenje odbije. Pacijent, također, irha pravo na informaciju o načinu liječenja (trajanju, neugodnosti i boli, mogućim neželjenim nuspojavama), prognozi vlastite bolesti i kvaliteti života nakon liječenja.

Obavještavanje nastaje iz činjenice da bolesnik nije samo objekt liječenja, nego je istovremeno i partner u komunikaciji liječnik-pacijent.

Liječnik će na prikladan način obavijestiti bolesnika o dijagnostičkim postupcima i pretragama, njihovim rizicima i opasnostima te rezultatima, kao i svim mogućnostima liječenja i njihovim izgledima na uspjeh te mu primjereno pružiti potrebne obavijesti kako bi bolesnik mogao donijeti ispravne odluke o dijagnostičkom postupku i predloženom liječenju (čl. 2/7). U slučaju malodobnih osoba ili onih koje nisu poslovno sposobne, liječnik će se obratiti bolesnikovim roditeljima ili skrbniku, a ako to nije moguće, donijeti odluku o liječenju savjetujući se s drugim liječnicima.

Bolesnik ima pravo saznati istinu, kao i dobiti na uvid cjelokupnu medicinsku dokumentaciju o svojoj bolesti. Iznimno od tog pravila, ako liječnik ocijeni da će time bolesnik doći u težu zdravstvenu situaciju, nije obvezan bolesniku reći istinu niti mu dati na uvid medicinsku dokumentaciju.

Ako potrebe liječenja bolesnika prelaze liječnikove mogućnosti, znanje ili vještine, on je obvezan predati bolesnika na skrb drugom liječniku koji te potrebe može ostvariti. Ako sam bolesnik isto zatraži, predat će ga na skrb drugom liječniku.

Načelo je da se prava i dužnosti ostvaruju u svojoj uzajamnosti: da je uvjet za ostvarenje prava ispunjenje dužnosti. Bolesnik je dužan svoja prava na zdravstvenu zaštitu koristiti sukladno odredbama zakona i uputa o liječenju ko:e mu daje, odnosno propisuje, liječnik i osobno je odgovoran zbog ne-pridržavanja tih uputa.

U protivnom liječniku je iznimno dopušteno takvoj osobi odbiti daljnju skrb, pod uvjetom da ga prethodno uputi na drugog liječnika ili zdravstvenu ustanovu. Jednako tako liječnik može postupiti prema bolesniku koji se svjesno ponaša nedolično, uvredljivo ili prijeteći, osim u slučajevima neposredne opasnosti po život bolesnika, kad mu je liječnik obvezan pomoći.

3.1. Liječnička tajna

Odredbom čl. 2/13 Kodeksa propisano je da se svi podaci u svezi s bolešću i/ili stanjem bolesnika smatraju liječničkom tajnom. U ostvarivanju zdravstvene zaštite, bolesnik ima pravo na povjerljivost svih podataka koji se odnose na njegovo zdravstveno stanje kao korisnika zdravstvene zaštite. Za zdravstvene djelatnike postoji dužnost čuvanja profesionalne tajne. Liječnik ju je obvezan čuvati i pred bolesnikovim bližnjima, ako to bolesnik izjavi, a i nakon njegove smrti, osim u slučaju kad bi čuvanjem liječničke tajne ugrozio život i zdravlje drugih ljudi. Čuvanje liječničke tajne ne proteže se i na uvjete pod kojima se podaci o bolesniku prenose, obrađuju i pohranjuju u telematičkim sustavima u medicini i zdravstvu.

Čuvanje tajne je, prema tome, pravna obveza za određene osobe koje ju poznaju. Neovlašteno otkrivanje takve tajne povreda je radne obveze. Na čuvanje profesionalne tajne obvezatni su i drugi djelatnici koji za nju saznaju u obavljanju svojih dužnosti, te studenti.

“Moderni” su problemi s liječničkom tajnom: - socijalni (liječničke svjedodžbe, zaposlenje, osiguranje mirovina); - medicinski (interakcije, nuspojave lijekova, dokumentacija, snimke, fotografije); - socijalno-medicinski (zabrana bolesnika gdje bi nepoštivanje liječničke tajne bolesniku koristilo); - elektronski (kompjutorizacija, telemedicina).

Medicinski podaci, naime, danas služe: osiguravateljima (ocjena rizika na strani osiguranika), zdravstvenim tijelima (osiguranje kvalitete zdravstvene skrbi), poslodavcima (davanje i oduzimanje zaposlenja), proizvođačima lijekova (za reklamne i druge marketinške svrhe), državi (otkrivanje netočnih, neistinitih podataka, fraud) bankama (ocjena rizika kreditiranja).¹⁰

Današnja je medicina daleko od nekadašnjeg poimanja medicine kao neke ars muta.

Kazneni zakon RH govori o pet vrsta tajni, ali liječničku ne spominje, no spominje da su liječnici, stomatolozi i primalje privilegirani svjedoci.

I liječnička (medicinska) tajna vezana je uz sukob interesa. Davanje podataka o bolesnicima predstavlja liječničku tajnu, ali je ograničena kad je riječ o nekim bolestima, o ovisnosti ili je odavanje tajne inače u interesu pravde. Moribundni (umirući) bolesnici, potencijalni donori organa, i briga za njih mogu, predstavljati sukob interesa, ali je to izbjegnuto pravilom da nikada potencijalni provodi-telj transplantacije i onaj koji utvrđuje smrt nisu ista osoba.

Dodajmo na kraju ove zaokružene cjeline, vezano uz autonomiju bolesnika, da je jedno od ključnih pitanja u bioetičkim razmatranjima svakako i privatnost, zaštita privatnosti povjerljivih informacija. Riječ je o temi koja zaslužuje sve veću pozornost u doba kompjutorskih baza podataka. Osobito se traži povjerljivost u slučaju genetskih istraživanja, budući da se tu otvaraju znatne mogućnosti manipulacije i diskriminacije.

3.2. Priziv savjesti

U svezi s prizivom savjesti, odnosno vjerskim uvjerenjem bolesnika, postoje granični slučajevi kod kojih se pokazuje, iz različitih razloga, da je medicinski zahvat indiciran, a nema pristanka. Tako Kreuzer navodi slučaj u prometnoj nesreći stradalog “svjedoka Jehove” koji pri punoj svijesti otklanja pri teškom krvarenju transfuziju krvi koja bi mu spasila život - njemački sudovi su odobrili prisilni zahvat: naprotiv, nisu opravdali zahvate kod kojih postoji protivljenje, a uspješna operacija dovodi do dalekosežnih posljedica (uklanjanje maternice kod mlade žene, odnosno amputacija noge jednom sportašu).

U njemačkoj sudskoj praksi navodi se slučaj vjerskog uvjerenja zdravstvenog djelatnika: sud je ocijenio dopuštenim odbijanje jednog liječnika da radi na sredstvu za suzbijanje povraćanja koje je farmaceutska tvrtka najavljivala važnim za preživljavanje u slučaju atomskog rata. Liječnik je svoje odbijanje obrazložio uvjerenjem da bi takvo sredstvo moglo učiniti vjerojatnim ograničeni atomski rat. U Hrvatskoj su zabilježeni slučajevi odbijanja liječnika, ginekologa, koji nisu željeli obavljati pobačaje jer se to protivi njihovoj savjesti. Problem je riješen unutar zdravstvene ustanove na način da je udovoljeno njihovoj želji, odnosno uvažen je njihov priziv savjesti, jer je za to bilo mogućnosti unutar zdravstvene ustanove.

Međutim, problem je u sukobu interesa. Priziv savjesti, koji postoji u Kodeksu, često se tiče abortusa. U praksi je bilo i toga da su oni koji su službeno trebali provoditi abortuse to odbijali “zbog priziva savjesti”, a radili su ih samo izvan bolnice.¹¹

U smislu čl. 14/2 Kodeksa liječnik ima pravo na priziv savjesti, ako time ne dovodi u opasnost život bolesnika.

4. Planiranje obitelji i regulacija ljudske plodnosti

U Kodeksu nalazimo određenja liječništva koja tu profesiju povezuju s obitelji ili kvalitetom života. Inzistira se na obiteljskoj komponenti liječništva. Kodeks tu važnost ističe kroz ulogu liječnika u podučavanju pacijentove obitelji o osnovnoj zdravstvenoj njezi i utjecaju koji može imati glede obitelji.

Obveza je liječnika da prihvaćene suvremene postupke antenatalne i postnatalne skrbi primjenjuje sa svrhom pomoći pri rađanju, rastu i razvoju svakog djeteta.

U planiranju obitelji, liječnik promiče, ponajprije, odgojne i prirodne metode, a zatim one metode planiranja obitelji koje su u skladu s medicinskim spoznajama i moralnim stavovima žene i muškarca. Liječnik je obvezan upoznati ženu i muškarca s načinom djelovanja i štetnosti pojedinih kontracepcijskih sredstava, odnosno postupaka.

U sklopu liječenja neplodnosti liječnik mora znati da primjena oplodnje uz medicinsku pomoć pretpostavlja razumijevanje biti takvih postupaka kod osoba koje im se podvrgavaju. Obveza je liječnika poznavati etičko vrednovanje pojedinih metoda prema prihvaćenim suvremenim stavovima (čl. 3/4 Kodeksa).

5. Umirući bolesnik

Njega teških i umirućih bolesnika pripada među najteže poslove u liječničkom i sestrinskom zanimanju. Razloga je tome više, a među njima su i oni etičke naravi. Radi se o tome da liječnici i sestre koji njeguju takve pacijente nerijetko dospijevaju u nepremostivi nesklad između onoga što su u procesu socijalizacije naučili, društvenih vrijednosti koje su usvojili, očekivanja sredine u kojoj se nalaze te, na kraju, objektivnih mogućnosti djelovanja koje im stoje na raspolaganju.

Ublažavanje patnje i boli jedna je od osnovnih zadaća liječnika. To je posebno važno u skrbi oko umirućeg bolesnika kad liječnik bolesniku, uz lijekove, nastoji pružiti i svu duhovnu pomoć, poštujući bolesnikovo uvjerenje i želje. Istodobno će liječnik upoznati bolesnikove bližnje o njegovom stanju i nastojati postići njihovu suradnju na ublažavanju bolesnikovih tegoba.

Sukob interesa u medicini je i u svezi s umirućim bolesnikom. Prvo je pitanje bolesnikovo liječenje. U nedavnom govoru pape Ivana Pavla II. mogli smo čuti: “Nastavljanje intenzivnog liječenja terminalnog bolesnika nije samo medicinski neopravdano nego poništava pravo čovjeka na dostojanstvenu smrt.”

Namjerno skraćivanje života (eutanazija) u suprotnosti je s medicinskom etikom (čl. 4/2 Kodeksa).

6. Presađivanje organa i tkiva 

Smrću se prema pozitivnom pravu gubi svako pravo i dužnost, ali se ne gubi pravo, iako nesvjesno, na poštivanje vlastitog leša. Osim toga smrt može postati trenutkom najvećeg izraza slobode darivanja samog sebe drugima, kao što se to događa darivanjem organa.

U slučaju smrti mozga, utvrđene na stručno prihvaćeni način, liječnik smije u sklopu pozitivnih propisa održavati život organa, dijelova tijela ili tkiva koji se mogu iskoristiti za liječenje drugih bolesnika. O namjeri da s mrtvog tijela presadi dijelove tijela, organe ili tkiva, liječnik će obavijestiti najbližeg člana obitelji ili skrbnika i zatražiti pisani pristanak (čl. 5/1 Kodeksa).

Liječnik koji sudjeluje, ili bi mogao sudjelovati, u postupku presađivanja ne smije sudjelovati u donošenju odluke o smrti mozga davatelja, zbog mogućeg sukoba interesa.

Ako liječnik sudjeluje u presađivanju tkiva ili organa sa živog davatelja, obvezan ga je savjesno upoznati s naravi zahvata i njegovim mogućim posljedicama.

7. Biomedicinska istraživanja

Prema općem pravilu, znanstvena istraživanja u području biologije i medicine provode se slobodno. Pritom se znanstvena istraživanja podvrgavaju odredbama koje osiguravaju zaštitu ljudskog bića.

Pri znanstvenom istraživanju liječnik će se pridržavati odredbi Helsinške deklaracije Svjetske zdravstvene organizacije (zadnja revizija Edinburgh 2000.).

Nameće se potreba osobite zaštite ljudskog dostojanstva i temeljnih prava i sloboda pojedinaca glede primjene biologije i medicine. Kodeks u čl. 6/2 polazi od osnovnih vrijednosti na kojima se u novom vijeku u europskoj tradiciji razvija ideja ljudskih prava, a to je ideja o primatu ljudskog bića. Formulacija te odredbe posve je zaoštrena i pomalo prijeporna:

“Pri istraživanjima dobrobit pojedinca ima prednost pred interesima znanosti i društva.”

Prijeporno je, s jedne strane, da se izjednačuje interes društva i znanosti, a s druge strane, da se interes i dobrobit ljudskoga bića suprotstavlja interesu društva, kao da ljudsko biće postoji izvan zajednice. Međutim, primjereno razumijevanje institucije toga članka proizlazi iz izvornog nastojanja bioetike, kao društvenog pokreta, odnosno svojevrsne reakcije na izražene tendencije državne vlasti i autoriteta da u ime općih ciljeva, zakona ili poretka, upravljaju ili manipuliraju životom, tijelom i duhom ljudi.

U primjeni medicine i biologije osnovno je polazište na kojem se izvodi mogućnost zahvata - slobodan pristanak osobe.

Uz slobodu pristanka osobe vezana je mogućnost slobodnog povlačenja pristanka u svako vrijeme (čl. 6/7 Kodeksa). Naglašeno je, također, da se osobama na kojima se čini zahvat prethodno moraju dati odgovarajuće obavijesti o svrsi i prirodi zahvata, kao i njegovim posljedicama i rizicima.

Načelo autonomije pacijenta da sam preuzima sve više odgovornosti za odlučivanje, neovisno o izgledima na uspjeh, posve je novi trend koji zauzima središnje mjesto u bioetičkim načelima. Činjenica je da su upravo bioetičke rasprave dovele do slabljenja autoritarnog i paternalističkog odnosa liječnika prema pacijentu, kad je liječnik odlučivao o tome hoće li se pacijentu dati informacija ili ne, te je općenito odlučivao o pacijentovoj dobrobiti.¹²

8. Ljudski genom

Među zahvatima koji se odnose na zdravlje posebice se izdvajaju pretkazujući genetski testovi (čl. 7/2, 3, 4 Kodeksa), zahvati na ljudskom genomu te odabir spola. Izrijekom se ograničava provođenje pretkazujućih genetskih testova samo u zdravstvene svrhe. Isto tako sve preinake ljudskog genoma mogu se izvoditi samo u preventivne, dijagnostičke i terapijske svrhe, a izričito se zabranjuju bilo kakve preinake u ge- nomu potomka. Zabranjuje se korištenje medicinski potpomognute prokreacije radi odabira spola.

Kodeksom je zabranjeno kloniranje ljudskih bića. Stvaranje genetski identičnih osoba (kloniranje) suprotno je etici i poštivanju ljudskog dostojanstva. Stoga je, svaki postupak namijenjen stvaranju ljudskog bića, genetski istovjetnog drugom ljudskom biću, bilo živom ili umrlom, zabranjen.

U suprotnosti je s ljudskim dostojanstvom instrumentalizacija ljudskih bića preko slobodnog stvaranja genetički istovjetnih ljudskih bića.

9. Odnos prema osobama smještenim u posebnim ustanovama

Zaštita ljudskih prava i dostojanstva ljudskih bića odnosi se i na osobe smještene u posebnim ustanovama. Liječnik koji radi u socijalnim, socijalno- zdravstvenim, zdravstvenim, i ustanovama zatvorenog tipa, osobito će čuvati prava bolesnika u tjelesnom i duševnom pogledu i paziti na njegovo osobno dostojanstvo. Prisilno liječenje i hranjenje dopušteno je samo u slučajevima kad bolesnik nije sposoban da o tome svjesno odlučuje (čl. 8/1 Kodeksa). Ako duševno zdrava i punoljetna osoba odbije hranu, liječnik to mora poštovati. Liječnik nikad neće sudjelovati u nasilju prema čovjeku.

I u tim ustanovama može doći do očitih sukoba interesa. Zadržana ili zatvorena osoba manje je slobodna da zatvorskom liječniku daje informirani pristanak, ima smanjenu privatnost, ali ima pravo na medicinsku zaštitu i adekvatne etičke standarde.

U isto vrijeme, liječnik ima određene dužnosti prema upravi zatvora. Tajnost medicinske informacije može biti u suprotnosti s obvezom davanja podataka upravi zatvora koji omogućuju održavanje reda. Pritvorene osobe kojima krivnja još nije dokazana predstavljaju poseban problem.

10. Odnos prema drugim liječnicima, struci i Hrvatskom liječničkom zboru

Potreba za timskim radom u gotovo svim djelatnostima posebno je naglašena, pa tako i u medicini. Smatra se da to implicira prevladavanje bilo kojeg oblika negativnog individualizma. Raditi zajedno znači puno više nego raditi jedni pokraj drugih budući da se trud zbraja i potencira, da bi se postigli bolji terapijski rezultati.

Da bi se došlo do takve suradnje svatko mora biti siguran na svome mjestu, poštivajući vlastitu kompetenciju i ulogu bez miješanja u tuđe odluke, znajući izvršiti ono što od njega traži viši autoritet ako to predmnijeva poštovanje prava bolesnika, npr. pravilan odnos između liječnika i medicinske sestre. Uvjet je da se ne ograničava kreativnost i osobna inicijativa, kao i sposobnost da se efikasno odgovori zahtjevima koji se postavljaju u liječenju bolesnika.

Častan će se liječnik odnositi prema drugim liječnicima onako kako bi on želio da se odnose prema njemu; svojim učiteljima iskazivat će poštovanje; stručni savjet i/ili pomoć pružit će kolegi nesebično i prema svom najboljem znanju i koristi za bolesnika; liječnik neće pridobivati bolesnike svojih kolega.

Stalno obrazovanje, praćenje napretka u struci i rezultata svojega rada liječnikova je obveza prema bolesnicima kako bi im uvijek mogao pružiti vrhunsku zdravstvenu zaštitu (čl. 9/8 Kodeksa).

Liječnik će Hrvatski liječnički zbor smatrati svojom stručnom maticom, čuvajući i promičući mu ugled, kako u struci, tako i u široj javnosti.

11. Završne odredbe

U završnim odredbama ističe se poštivanje odredaba Kodeksa kao obveza za sve liječnike; sankcije povreda Kodeksa utvrdit će se pravilima Hrvatskog liječničkog zbora.

Valja naglasiti da su članovi obvezni odbiti svaku stručnu radnju koja je u suprotnosti s načelima iznesenim u Kodeksu, a Hrvatski liječnički zbor im je obvezan pomoći svim stručnim i pravnim sredstvima, ako se za to ukaže potreba.

U slučaju saznanja o učinjenom kaznenom djelu od strane liječnika te osude redovitog suda, Povjerenstvo za medicinsku etiku i deontologiju procijenit će potrebu pokretanja postupka pred Sudom časti Hrvatskog liječničkog zbora.

12. Zaključne napomene

Postoji opća suglasnost da moderna država treba osigurati zdravstveni sustav sa što manje mana jer pojedinci, odnosno društvo to zaslužuju. Pravo na zdravlje i njegovo održavanje je međunarodno priznato temeljno ljudsko pravo koje mora poštovati svaka demokratska i socijalna država, jer, koliko ima zdravlja, toliko ima slobode. Ponajprije zakon treba jamčiti pravednu distribuciju zdravlja kao distribuciju slobode.

Djelovati za dobro pacijenta u zdravstvenoj zaštiti najstarije je i općepriznato načelo liječničke etike. Ono predstavlja posljednji prizivni sud za procjenu moralnosti liječničkih postupaka. Svaki zdravstveni djelatnik je moralni sudionik i mora poštivati prava bolesnika i etička načela te odgovarati za svoja djela, za predanost i etičnost onoga što čini. Jedan od bitnih problema u provođenju liječničke etike u zdravstvu jest donositi odluke koje možemo podržati s etičkog gledišta kad se nađemo u bitnim razlikama u poimanju pacijentova dobra. Samo odgovoran liječnik može činiti dobro u svakodnevnom susretu i komunikaciji s bolesnikom. Međutim, to uvelike ovisi o općem stanju u društvu. Treba reći da su ciljevi realni onoliko koliko su realne pretpostavke na osnovi kojih su izvedeni.

Obilježje suvremenog doba je da čovjek umjetnim zahvatima, primjenom znanstvenih i tehnoloških metoda manipulira životom na zemlji i svojim vlastitim ljudskim životom - od gen-tehnike, umjetne (izvantjelesne) oplodnje, presađivanja organa, mjera za održavanje života do raznih oblika kontrole tijela i duha. Od tog se sustava traži ne samo funkcionalnost i efikasnost, već i humanost i pravednost.

Zaključno valja primijetiti da se usvajanjem suvremenih etičkih kodeksa, etički diskurs podiže na razinu dokumenta. U kodeksima se sublimiraju određena moralna i bioetička načela proi- zašla iz konkretnog svijeta i života.

Etički kodeks je vodič liječnicima u pružanju zdravstvene zaštite i zdravstvene njege. Kodeks može koristiti ljudima za prosudbu o etičkom ponašanju liječnika. Studentima kodeks ukazuje na osnovne moralne dužnosti liječnika i koristi kao izvor odgoja i obrazovanja, a liječnicima koji rade služi kao osnova za samoprocjenu i ponašanje.

Kodeks je podložan trajnim promjenama i usklađivanju s normama liječničke profesije. Obveza je liječnika da u svakodnevnom radu provjeravaju primjenu odredbi kodeksa.

Valjan, jasan, domišljen, dakle primjeren deontološki kodeks liječnika, jedna je od nezamjenjivih pretpostavki djelotvornosti etičkih povjerenstava.

 

 

 

1 prof. dr. Klarić, P., sudac Ustavnog suda RH, Odgovornost zdravstvene ustanove i zdravstvenih djelatnika za štetu, Hrvatska pravna revizija, 8.-9., Zagreb, 2001., str. 51.
2 Nar. nov., br. 1/97 - proč. tekst
3 Nar. nov., br. 94/01
4 Prva dva stavka čl. 108. Zakona o zdravstvenoj zaštiti glase: “Zdravstveni djelatnici su osobe koje imaju obrazovanje zdravstvenog usmerenja i neposredno pružaju zdravstvenu zaštitu pučanstvu, uz poštovanje moralnih i etičkih načela zdravstvene struke. Dužnost je zdravstvenih djelatnika da pri pružanju zdravstvene zaštite postupaju prema pravilima zdravstvene struke, na način da svojim postupcima ne ugroze život i zdravlje ljudi.”
5 Klarić, P., supra, 1., str. 52.
6 Tekst Hipokratove prisege kod Miličić, V., Deonto-logija profesije liječnik, Zagreb, 1966., prilog XXIII.
7 Tekst kod Miličić, V., supra, 6., prilog XXIV.
8 Pod dužnostima se podrazumijevaju “moralne norme koje izražavaju svoje osnovne vrijednosti pod određenim okolnostima.”
9 Poljak, Ž., Neka sporna pitanja u kodeksu liječničke etike - osvrt na prijedlog Hrvatskog liječničkog zbora, u: Švajger, A.. Medicinska etika - Priručno štivo, Sveulište u Zagrebu, Zagreb, 1995., str. 91.
10 Vrhovac, B., Liječnička tajna, Liječničke novine, br„ 2001., str. 19.-20.
11 Vrhovac, B., Sukob interesa - liječnici s dvostrukim dužnostima, Liječničke novine, 9., 2002., str. 40.
12 Barišić, P„ Bioetika i ljudska prava, u: Izazovi bioetike, Pergamena/Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 2000., str. 47.