1. Uvod
Suvremena legislativa nastoji pružiti što veću zaštitu osoba za razne oblike neprihvatljivog ponašanja kojima se utječe na psihofizičko zdravlje pojedinca, žrtve takva protupravna ponašanja. Novi Kazneni zakon definirao je kazneno djelo »Nametljivog ponašanja« kao jedan od oblika takvog protupravnog ponašanja. Kazneno djelo »Nametljivog ponašanja« (stalking) čini: Tko ustrajno i kroz dulje vrijeme prati ili uhodi drugu osobu ili s njom uspostavi ili nastoji uspostaviti neželjeni kontakt ili je na drugi način zastrašuje i time kod nje izazove tjeskobu ili strah za njezinu sigurnost ili sigurnost njoj bliskih osoba.¹

Već je iz samog zakonskog članka vidljivo da je za ostvarenje obilježja toga kaznenog djela potrebno određeno ponašanje počinitelja kroz dulje vrijeme, kao i da je za opstojnost kaznenog djela nužno da to i takvo ponašanje kod žrtve uzrokuje određene psihičke posljedice. Na taj način za postojanje kaznenoga djela traži se ozbiljnost protupravnog ponašanja počinitelja, njegova ustrajnost i namjera, a s druge strane na opisani se način kazneno djelo razgraničava od onih kaznenih djela koja sama po sebi uzrokuju fizičke posljedice za samu žrtvu, dakle onih kaznenog djela kojima se izravno napada na tijelo žrtve. Naime, taj oblik kaznenopravnog ponašanja počinitelja, koje predstavlja nasilje nad intimom žrtve, ponašanje je koje u konačnici može dovesti i do dalekosežnijih posljedica, pa se uvođenjem toga kaznenoga djela na svojevrstan način nastojalo preventivno djelovati na sprječavanje mogućih težih posljedica. 

2. Uzroci i posljedice »Nametljivog ponašanja« i njegovi oblici
Ovo se kazneno u engleskom jeziku uglavnom naziva »Stalking«. Studije koje se bave tim oblikom ponašanja utvrdile su dva uzroka koja dovode do navedenog ponašanja pojedinca.² Sukladno tim studijama, »Nametljivo ponašanje« može biti posljedicom neke teže psihičke bolesti u kojoj osoba gubi pravu sliku stvarnosti, ali i blažim oblicima psihičkih poremećaja poput depresije, materijalne ovisnosti, poremećaja prilagodbe ili različitih oblika poremećaja ličnosti poput: asocijalnosti, »borderline« te narcističkog ili paranoidnog poremećaja osobe. Uzroci koji dovode do činjenja toga kaznenog djela najčešće su vezani uz bijes, ovisnost, ljubomoru, poricanje ili projekciju krivnje, što znači da se razni oblici takvog ponašanja najčešće vežu uz posljedicu razvoda od žrtve ili prekida intimne zajednice, posljedicu želje za osvetom za novonastalo stanje ili, pak, želje za uspostavom intimnog odnosa sa žrtvom. 

Promatrajući te i takve uzroke koji dovode do posljedice činjenja tog kaznenog djela, vidljivo je da je njegovim uvrštavanjem u kaznenopravni sustav zakonodavac imao na umu ne samo sankcioniranje, neki put doista opsesivnog ponašanja pojedinca spram žrtve, već i prevenciju činjenja drugih, težih kaznenih djela koja su uvodno bila spomenuta.  

Jedan od oblika toga protupravnog ponašanja je tzv. »vrebanje« žrtve u svrhu iščekivanja povoljnog trenutka za napad, pa je u tom slučaju ovo kazneno djelo samo svojevrstan »uvod« u neko drugo, teže kazneno djelo, i to najčešće »uvod« u neko od kaznenih djela protiv spolnih sloboda. ³

Poseban oblik ovoga kaznenog djela veže se uz sve širu informatizaciju. Naime, uporaba računala ili druge elektroničke tehnologije u svakodnevnom životu razvila je i posebnu grupu tzv. »stockera«. Ta grupa u svrhu ostvarenja svoje želje za praćenjem (vrebanjem) žrtve, upotrebljava skrivene kamere, mikročipove, GPS-ove ili jednostavno »hakira« internetske stranice koje žrtva posjećuje. Posebno treba istaknuti da je zakonodavac,⁴samim zakonskim tekstom pri definiranju ovog kaznenog djela, razmišljao i o suvremenim oblicima  protupravnog ponašanja, ostavljajući prostor i za neke druge za sada praksi nepoznate oblike uhođenja žrtve, čime je odgovorio i na ovaj, suvremeni oblik  činjenja kaznenog djela – »Nametljivo ponašanje«.

3. Kratak prikaz ovog kaznenog djela u drugim zakonodavstvima
Krajem prošlog stoljeća i dio stranih zakonodavstava uvrstio je u svoja zakonodavstva kao kazneno djelo »Nametljivo ponašanje«, dajući mu različito nazivlje za istovrsno protupravno ponašanje. Jedan od izuzetaka glede korištenja samog naziva »stalking« u engleskom jeziku je Kanada, koja u kaznenom zakonu (Criminal Code of Canada) to kazneno djelo naziva »criminal harassment«,⁵ razgraničavajući na taj način »criminal harassment« kao pojam, od istoimenog pojma za koji ne predviđa kaznenopravnu zaštitu. To je kazneno djelo u Kanadi u sam Kazneni zakon uvršteno u svrhu pojačane zaštite žena. 

Daleko širu zaštitu pruža Australija, koja za razliku od drugih zakonodavstava, pa i našeg Kaznenog zakona, ne predviđa potrebnu tjeskobu ili strah na strani žrtve kao posljedicu protupravnog ponašanja za ostvarenje tog kaznenoga djela. Iako se težina kaznenog djela, pa time i visina zaprijećene kazne, razlikuje od države do države,⁶ za počinjenje ovoga kaznenoga djela prema tamošnjem zakonu dostatno je samo da određeno ponašanje kod prosječne osobe može prouzročiti stanje straha ili nelagode. Ne traži se, dakle, ono što traži Kazneni zakon - tjeskobu ili strah za sigurnost žrtve ili njoj bliskih osoba.⁷

Za razliku od Australije, Ujedinjeno Kraljevstvo ne poznaje kazneno djelo »stalking«, ali postoji mogućnost kažnjavanja za »harassment« - (uznemiravanje), ako je ponovljeno dva ili više puta. Predviđena kazna za navedeno kaznenopravno ponašanje je do šest mjeseci zatvora. Ipak treba naglasiti da je u Ujedinjenom Kraljevstvu kriminalizirano i nepristojno, uvredljivo ili prijeteće telefoniranje ili slanje takvih pisanih ili elektroničkih poruka, što je upravo na tragu i Kaznenog zakona RH, koji, kao što je i navedeno, ne ograničava protupravno ponašanje počinitelja kroz puko taksativno nabrajanje načina činjenja, već dopušta mogućnost i drugih oblika nametljivog ponašanja ako se utvrde zakonom potrebni uvjeti.

Od europskih država treba spomenuti i Italiju, koja tek od 2009. ima na snazi Zakon koji kao kazneno djelo definira »kontinuirano uznemiravanje«, vežući ga također uz posljedicu koja se manifestira strahom na strani žrtve za njezinu sigurnost ili sigurnost njoj bliskih osoba ili promjenom njezinih životnih navika. Iako Kazneni zakon RH ne definira činjenje ovog kaznenog djela kroz »promjenu životnih navika žrtve«, potrebno je naglasiti da su promijenjene životne navike sadržajno dokazive kroz dokazivanje prisutnog straha na strani određene žrtve. 

4. Biće kaznenog djela
Ovo novo kazneno djelo rezultat je potrebe da se i Kaznenim zakonom  odgovori sa što jačom zaštitom spram žrtve koja trpi posljedice određenog protupravnog ponašanja počinitelja. Sam Kazneni zakon definira, u svom članku 87., žrtvu kaznenog djela kao:… fizičku osobu kojoj su protupravnom radnjom prouzročene fizičke ili duševne boli, emocionalna patnja, imovinska šteta ili bitna povreda ljudskih prava i temeljnih sloboda. Iako ovo kazneno djelo samo po sebi ne koristi pojam žrtve, nije sporno da iz same definicije pojma žrtve sa stajališta ovoga kaznenog djela, žrtvu predstavlja ona osoba kojoj je prouzročena emocionalna patnja u obliku straha ili tjeskobe. Upravo postojanje tog straha ili tjeskobe predstavlja jedno od bitnih obilježja ovoga kaznenog djela, utvrđenog u čl. 140 novog Kaznenog zakona.

4.1. Utvrđivanje činjenica
U svezi s tim, postavlja se pitanje na koji će se način utvrditi postojanje tog straha ili tjeskobe na strani žrtve. Jedan od mogućih putova za to utvrđenje svakako će biti medicinska dokumentacija žrtve, ali kao praktičari mišljenja smo da s takvim načinom utvrđivanja treba biti posebno oprezan. Naime, svrha ovoga kaznenog djela je zaštita od teških oblika narušavanja intimnog življenja osobe, koje je najčešće vidljivo upravo kroz promjenu njezinih životnih navika. Medicinska dokumentacija nije uvijek relevantan pokazatelj, jer ona može biti posljedicom i nekih drugih okolnosti na strani žrtve, koje sud uglavnom ne će utvrđivati u konkretnom postupku ako se na te »druge okolnosti« ne bude pozivao navodni počinitelj ovoga kaznenoga djela. Već je bilo riječi o »tipu« osoba koje su najčešći počinitelji ovog kaznenoga djela, kako su pokazale studije koje su se bavile izučavanjem ovog, nimalo malog ili lakog problema. Ako se uzme u obzir da su »stalkeri« (osobe koje se prema izričaju Kaznenog zakona - nametljivo ponašaju) uglavnom osobe koje same imaju određeni psihički poremećaj, u pojedinim slučajevima svakako ne će biti naodmet provođenje vještačenja osobe koja se tereti za to kazneno djelo. Na taj način trebale bi se utvrditi devijacije osobnosti počinitelja, koje mogu biti jedan od pokazatelja da je on (ili ona) doista to djelo počinio (počinila).

U kaznenom postupku bit će potrebno utvrditi i okolnost »ustrajnog praćenja«, odnosno »praćenje kroz dulje vrijeme«, koje Zakon traži za ostvarenje obilježja ovoga kaznenoga djela. Zakonski tekst nije definirao koliko je vremena potrebno da bi se moglo govoriti o „praćenju kroz dulje vrijeme“, što znači da je praksi ostavljeno da tu činjenicu procjenjuje od slučaja do slučaja. Ipak treba naglasiti da je stavkom 3. članka 140. propisano da se kazneni progon za ovo kazneno djelo pokreće po prijedlogu. Imajući na umu tu činjenicu, može se zaključiti da opisano ponašanje počinitelja traje još i u trenutku samog podnašanja prijedloga i da je upravo podnošenje prijedloga za pokretanje postupka ono kojim se osoba pokušava zaštiti od takvog protupravnog ponašanja. To utvrđivanje izravno je povezano i s namjerom počinitelja. Govoreći o samoj namjeri počinitelja, a uvažavajući samu radnju ovoga kaznenoga djela, ono je moguće počiniti (prema mišljenju autorice ovoga članka) samo u izravnoj namjeri. Naime, teško je zamislivo da netko kroz dulje vrijeme prati ili uhodi drugu osobu, a da je pri tome samo svjestan da može počiniti kazneno djelo i na to pristaje. Opisano ponašanje počinitelja sukladno zakonskom tekstu, upravo u sebi sadrži ili počiniteljevo praćenje bez znanja žrtve ili njegovu volju za uspostavom neželjenog kontakta ili, pak, samo zastrašivanje žrtve na drugi način, što je sve teško zamislivo bez potpune svijesti počinitelja. 

4.2. Posebni oblici
Poseban oblik činjenja ovoga kaznenoga djela, koje nije izrjekom definirano ovim člankom Kaznenoga zakona, jest tzv. Cyber stalking⁸. Ono se ostvaruje praćenjemosobe - žrtve za vrijeme dok je »spojena« na internet, bilo da s njom komunicira putem e-mail pošte, izravnom kontrolom (»hakiranjem«) nad računalom koje koristi ili kroz općenitu komunikaciju na određenim stranicama (poput facebooka). Naime, Kazneni je zakon ostavio prostora za kažnjavanje i tog oblika protupravnog ponašanja (Cyber stalking). Ovaj zaključak proizlazi iz samog zakonskog teksta, gdje se kao jedan od mogućih oblika počinjenja ovoga kaznenoga djela navodi i  mogućnost njegova obavljanja  na - »drugi način«. 

Teži oblik ovoga kaznenoga djela, između ostalog, čini osoba koja radnju kaznenoga djela čini u odnosu na svog sadašnjeg ili bivšeg partnera. Kaznenim zakonom se u ovom kaznenom djelu, a i kroz cijeli Zakon, nastojalo uskladiti pojmove s Obiteljskim zakonom,⁹ tako da se kao kvalifikatorni element činjenja ovoga kaznenoga djela ne spominje samo bračni ili izvanbračni drug počinitelja već i njegov istospolni partner. Na taj je način naglašeno pružanje zaštite i toj grupaciji, čime se dao svojevrstan doprinos ravnopravnosti različitim spolnim opredjeljenjima. Međutim, poseban bi problem mogao nastati sa zakonskim pojmom, koji se također navodi kao kvalifikatorni oblik činjenja ovoga kaznenoga djela, a to je činjenje kaznenoga djela prema »osobi s kojom je počinitelj bio u intimnoj vezi«. Naime, ostavljeno je otvoreno pitanje što predstavlja intimnu vezu. Iako se na prvi pogled može činiti jasnim, pojam intimne veze može biti različito shvaćan i s tog aspekta različito tumačen prilikom primjene Kaznenog zakona. Uobičajeni pojam intimne veze svakako bi predstavljalo postojanje intimnih odnosa između počinitelja i žrtve, ali taj pojam za samu žrtvu ili, pak, počinitelja može biti obuhvaćen i dubokim ili trajnijim odnosom dvoje prijatelja. Svrha Kaznenog zakona nije jasno definiranje svakog pojma koji koristi, niti je takvu definiciju moguće dati, pa će i to pitanje biti razmatrano u praksi od slučaja do slučaja. 

Ako je to kazneno djelo počinjeno prema djetetu¹⁰, ostvaren je također njegov teži oblik. To je posebno značajno kada se imaju na umu spomenuti mogući načini činjenja tog kaznenoga djela. Naime, u današnje doba informatizacije gotovo da nema djeteta koje je starije od devet ili deset godina, a da nema svoju stranicu na »facebooku« ili da veći dio svog slobodnog vremena ne provodi »surfajući« internetom. U takvim životnim prilikama, uz svu potrebnu roditeljsku brigu i pažnju nije moguće zaštititi dijete od mogućih »napada« određenih počinitelja, posebice »pedofila«,¹¹ koji se »vrebajući« i »hakirajući« određene stranice zapravo polako »uvlače« u intimu djeteta, uzrokujući u konačnici teške posljedice za njegovo psihičko zdravlje. U odnosu na pokretanje postupka, ako se to kazneno djelo počini prema djetetu, nije potreban prijedlog, već se postupak pokreće po službenoj dužnosti. Iako nije isključeno da će o činjenju toga kaznenoga djela prema djetetu saznanja imati i treće osobe i da će one biti inicijatori kaznenog postupka, u većini slučajeva to će biti ipak roditelj. 

4.3. Kazne
Kazna za osnovni oblik ovoga kaznenoga djela je kazna zatvora u trajanju do jedne godine, dok je za teži (kvalificirani) oblik činjenja predviđena kazna zatvora u trajanju do tri godine. U odnosu na vrstu i visinu zaprijećene zatvorske kazne, u usporedbi s prije spomenutim državama, koje također sankcioniraju ovu vrstu protupravnog ponašanja, može se reći da je naš novi kaznenopravni sustav, po svojoj težini, »u sredini«.

Govoreći o predviđenim kaznama, potrebno je osvrnuti se i na mogućnosti koje zakon pruža, a koje će možda pri utvrđenju ovoga kaznenoga djela biti svrhovite. Kazneni zakon za sva kaznena djela za koja je predviđena kazna zatvora u trajanju do tri godine, predviđa mogućnost izricanja novčane kazne, ali je ona primjerenija kod neke druge vrste kaznenih djela. Nadalje, Zakon predviđa i mogućnost izricanja uvjetne osude za izrečene kazne zatvora u trajanju do jedne godine¹², kao i mogućnost da mu se, uz uvjetnu osudu, izrekne jedna ili više posebnih obveza. Imajući na umu samu prirodu ovoga kaznenoga djela, njihovo će se izricanje sigurno u većem broju slučajeva ocjenjivati primjerenima i svrhovitima, posebice ona posebna obveza koja se odnosi na zaštitu žrtve u obliku zabrane uznemiravanja ili uhođenja žrtve ili neke druge osobe.¹³

5. Zaključna razmatranja
Odgovarajući na pitanje je li doista trebalo kao novo kazneno djelo u Kazneni zakon uvrstiti »Nametljivo ponašanje«, kratko se može odgovoriti da je to bilo ne samo dobro već i nužno. Tim kaznenim djelom napokon su pokrivene  one životne situacije i ona protupravna i društveno neprihvatljiva ponašanja pojedinaca koja su i do sada postojala, ali koja zbog pravne praznine nije bilo moguće podvesti niti pod jednu kaznenopravnu normu, a koja su zbog svoje težine i trajnosti znale prouzročiti, od nelagode do teških psihičkih posljedica za žrtvu, zbog kojih ona potpuno mijenja svoje životne navike. Do sada je zato često bilo potrebno da ponašanje pojedinca koje kod druge osobe izaziva nemir, strah, nelagodu ili tjeskobu, preraste u neko drugo kazneno djelo, pa da bude kažnjivo i da pojedincu - žrtvi bude pružena kaznenopravna zaštita. Tim kaznenim djelom tako je otvoren put prevencije nekih težih kaznenih djela i zato treba ocijeniti pozitivnim njegovo uvođenje u naš kaznenopravni sustav. 

 

1 Čl. 140. st. 1. Kaznenog zakon (Nar. nov., br. 125/11). Kazneni zakon objavljen je u Nar. nov., br. 125 od 7. studenoga 2011., a stupa na snagu 1. siječnja 2013. 
2 http://en.wikipadia.org 
3 U ovom posljednjem slučaju, protupravno ponašanje najčešće će prerasti u to teže kazneno djelo i počinitelj će za to teže kazneno djelo snositi posljedice. 
4 Vidi bilješku 1. 
5 Kazneni zakon (Nar. nov., br. 125/11), osim kaznenog djela »nametljivo ponašanje«, uveo je i kazneno djelo »spolno uznemiravanje«, koje je prijevodom slično značenju engleske riječi »harassment« koja znači – uznemiravanje. 
6 U nekim državama zaprijećena je kazna zatvora u trajanju i do deset godina. 
7 http://en.wikipadia.org 
8 Pojam koji koriste u stranoj literaturi za praćenje i kontrolu osobe putem interneta. 
9  Obiteljski zakon (Nar. nov., br. 116/03, 17/04, 136/04, 107/07 i 61/11). 
10 Prema odredbama Kaznenog zakona (Nar. nov., br. 125/11), čl. 158., dijete je osoba u dobi do 15 godina. 
11 Pedofilija je bolesna seksualna sklonost odrasle osobe prema djeci. 
12 Čl. 56. Kaznenog zakona (Nar. nov., br. 125/11). 
13 Ibid čl. 62. toč.11.