Svakom čovjeku pripada osjećanje osobne vrijednosti baš kao i pravo očekivati od drugih poštivanje njegovih temeljnih vrijednosti koje ima kao biološko i socijalno biće. Ljudsko dostojanstvo je prirodna čovjekova osobina. Pravo je svake osobe zahtijevati od drugih ponašanje kojim se uvažava njezino osobno dostojanstvo, čast i ugled u društvu.^*

1. UVOD

Katalog ponašanja kojim se ugrožavaju ili povrjeđuju osobne slobode i prava čovjeka sadržane u njegovoj časti ili ugledu, propisan je u glavi XV. Kaznenog zakona - u nastavku teksta: KZ).¹

Uvreda se sastoji u takvom ponašanju počinitelja kojim se grubo omalovažava čast druge osobe. Čast predstavlja skup vrijednosti koje posjeduje čovjek kao ljudsko biće i kao član određene društvene zajednice. Ona je zbir svih čovjekovih vrijednosti pa se uvreda nanosi napadajem na bilo koju vrijednost koja ulazi u pojam časti.

Čast se pojavljuje kao unutarnje osjećanje osobne vrijednosti, a ugled se očituje u vanjskom svijetu i podrazumijeva uvažavanje koje pojedincu ukazuje sredina u kojoj živi. Pravo na uvažavanje ljudskog dostojanstva stječe se rođenjem, ali se pod određenim zakonskim uvjetima ne gasi smrću.

Budući da je za ugled (uvažavanje pojedinca u društvu) odlučna socijalna dimenzija i komponenta javnosti, komornim napadom »u četiri oka« na određena svojstva i kvalitete osobe, može biti povrijeđena njezina čast (vlastito osjećanje vrijednosti), ali ne i ugled jer nema potrebne socijalne komponente budući da za napad treći nisu saznali.

2. UVREDA

lako naš Kazneni zakon izbjegava definirati pojam uvrede (čl. 199. KZ-a), sudska praksa i pravna teorija suglasni su da je uvreda svako očitovanje kojim se omalovažava osjećaj osobne vrijednosti ili izražava nepoštivanje ljudskog dostojanstva druge osobe. Ona je subjektivni sud, koji se, prema prirodi stvari, ne može utvrditi suglasno za sve ljude.

Ocjenu, ima li neka manifestacija karakter uvrede ili ne, donosi sud uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja u skladu s javnim mnijenjem. Sud na osnovi priznatih i objektiviziranih društvenih shvaćanja časti i njezine nepovredivosti, utvrđuje postojanje kaznenog djela uvrede. Pritom, međutim, ne može sasvim zanemariti činjenicu da su čast i ugled u velikoj mjeri kategorije subjektivne prirode. Upravo je zato u ponekim konkretnim slučajevima složeno dati zakonitu ocjenu o tome je li i zašto neka osoba izjavu shvatila kao napad na njezinu čast, odnosno je li objektivno, s obzirom na sve okolnosti događaja i shvaćanja okoline, do napada uopće i došlo.

Moraju se primijeniti objektivni kriteriji, jer zaštitni objekt ne smije ovisiti o (hiper)senzibilitetu pojedinca, no sud mora sagledati i psihičko stanje i karakteristike pasivnog subjekta da bi se bolje procijenio intenzitet povrede zaštićenog dobra. Pojam časti i ugleda nije konstantan i apsolutan, već relativan i promjenljiv. U raznim vremenskim razdobljima i na različitim prostorima, različita su bila shvaćanja časti i ugleda i što je sve moglo predstavljati njezinu povredu.

3. KLEVETA

Kazneno djelo klevete (čl. 200. KZa), za razliku od uvrede, preciznije je definirano. Kad netko ustvrdi nešto neistinito o nekome kao vlastito saznanje ili se ustvrdi nešto neistinito o nekome kao tuđa spoznaja, a osoba se izlaže podcjenjivanju, omalovažavanju ili preziru šire ili uže javnosti, radi se o kleveti. Predmet klevetničke izjave su izgovorene ili napisane tvrdnje, čija se istinitost (za razliku od uvrede) može utvrditi za sve ljude suglasno. Činjenična se tvrđenja mogu odnositi na određene ljudske radnje, konkretne događaje ili objektivna stanja, svojstva, osobine i odnose.

Klevetu neki nazivaju »delikt neiskrenosti«. Ona u sustavu kaznenih djela protiv časti i ugleda ima odgovarajuće mjesto prijevare u sustavu kaznenih djela protiv imovine. Kod oba se djela radi o dovođenju u zabludu. Kod prijevare se dovodi u zabludu oštećenik, a kod klevete treća osoba, uža ili šira javnost. Sasvim je jasno da kaznena djela uvrede, klevete, iznošenja osobnih ili obiteljskih prilika (čl. 201. KZ-a), odnosno prebacivanja kaznenog djela (čl. 202. KZ-a), imaju posebnu težinu ako su počinjeni na način kojim je veći broj osoba saznao za takvo djelo. Zato je u takvim slučajevima Kazneni zakon predvidio strože kažnjavanje.

4. RAZLOZI ZA ISKLJUČENJE PROTUPRAVNOSTI

Počinjenje se ne vezuje samo uz javna okupljanja i sredstva javnog priopćavanja, već i na sve druge oblike, poradi čega djelo jest teže zbog mogućnosti da veći broj ljudi za njega sazna. Dosadašnji članak 48. KZ-a,² koji je sada brisan, određivao je krivnju glavnog urednika, nakladnika, tiskara, odnosno proizvoditelja, u posebnim slučajevima kad se radi o kaznenim djelima počinjenim u sredstvima javnog priopćavanja.

Ta je odredba trpila opravdane kritike. Ponajprije zato jer se radilo o kaznenoj odgovornosti koja se »prenosila« s počinitelja na neku drugu osobu kod koje nisu postojali elementi krivnje za počinjenje tog kaznenog djela.

Budući da se dosadašnji članak 48. KZ-a mogao primijeniti u slučajevima kaznenih djela protiv časti i ugleda putem sredstava javnog priopćavanja, zakonodavac je očito smatrao da je ukidanje toga članka ujedno i približavanje onim preporukama koja za djela klevete i uvrede putem medija, smatraju dovoljnom građansko-pravnu odgovornost. Prilikom prosudbe o potrebama daljnjih promjena kod kaznenih djela protiv časti i ugleda (osobito klevete putem tiska, radija i televizije) radi uspostave potpune slobode informiranja bez nepotrebnih i za tu slobodu mogućih štetnih utjecaja kazneno pravne represije, radna skupina predlagatelja je zatražila o tome pisana mišljenja i prijedloge Ministarstva kulture, Hrvatskog novinarskog društva i OSCE-a, te je 3. ožujka 2004. godine održala sastanak s njihovim predstavnicima.

Prema dostupnim podacima izraženo je stajalište da su postojeća zakonska rješenja zadovoljavajuća za obavljanje novinarskog posla. Dosadašnja odredba članka 203. KZ-a izričito je propisivala da nema kaznenog djela uvrede, klevete ni primjene članka 200. stavak 3. KZ-a (dokazivanje istinitosti tvrdnji uz mogućnost kažnjavanja za kaznena djela uvrede iz članka 199. i kaznenog djela predbacivanja kaznenog djela iz članka 202. KZ-a) kad se radi o sadržaju koji je ostvaren ili učinjen dostupnim drugima u javnoj informaciji ili u novinarskom poslu, ako iz načina izražavanja i drugih okolnosti jasno proistječe da se ne radi o ponašanju koje je imalo svrhu naškoditi nečijoj časti ili ugledu. Zakonodavac, u nastojanju da reducira kazneno pravnu odgovornost novinara za ta kaznena djela, promijenio je dio zakonskog teksta članka 203. KZ-a s rečeničnom konstrukcijom koja glasi »...osim ako iz načina izražavanja i drugih okolnosti jasno proizlazi da se radi o ponašanju koje je imalo cilj samo naškoditi časti ili ugledu«. Intervencijom riječima »osim« i »samo« te izostavljenim riječi »ne«, teret dokazivanja se od možebitno optuženog novinara, novim rješenjem prebacuje na tužitelja. Praktično značenje te izmjene je dvojbeno kad je sud, po službenoj dužnosti, bio i jest obvezan utvrđivati sve pravno relevantne činjenice, neovisno o tome na kome je teret dokazivanja.

Navedene zakonske odredbe, kao i te najnovije promjene, nužno se moraju dovesti u svezu s postojećom kaznenopravnom odredbom koja se odnosi na zaštitu povreda slobode izražavanja misli tj. na inkriminiranje ponašanja kojima se uskraćuje ili ograničava sloboda tiska ili drugih sredstava priopćavanja iz članka 107. KZ-a. Brisanjem članka 48. KZ-a i izmijenjenom odredbom koja isključuje protupravnost kod kaznenog djela protiv časti i ugleda kad je počinjeno u obavljanju službene dužnosti, javne ili društvene djelatnosti, odnosno u novinarskom poslu, osim ako se radi o ponašanju koje je imalo samo svrhu naškoditi nečijoj časti ili ugledu, svakako će pridonijeti ostvarenju medijskih sloboda i savjesnom obavljanju novinarske profesije, bez straha od kazneno pravne represije.

Rasprava o kaznenim djelima protiv časti i ugleda bila bi nepotpuna kad se ne bi dodatno sagledali razlozi koji su bili odlučni za postojanje odredbe o isključenju protupravnosti iz članka 203. KZ-a. lako su ti razlozi pozicionirani u kazneno-pravnom području, oni svoju osnovu, ratio i ishodište imaju u Ustavu RH i u međunarodnim konvencijama.

Ustav Republike Hrvatske - u nastavku teksta: Ustav³ jamči slobodu izražavanja misli, a osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja. Zabranjuje cenzuru, a novinarima jamči pravo na slobodu izražavanja i pristupa informaciji. Ustav, isto tako, svakom građaninu jamči štovanje i pravnu zaštitu njegovog osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti.

Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda4, jamči slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Isto tako, utvrđuje pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja. Mediji imaju pravo slobodno objavljivati različite ideje i informacije, a javnost ima pravo znati za njih. Sloboda medija mora uživati posebnu zaštitu ali i posebnu odgovornost za savjesni i profesionalni rad subjekata koji u njima djeluju. Prema europskim standardima, granice dopuštene kritike su znatno šire u odnosu na javne nego na privatne osobe. Pravo na zaštitu privatnosti javnih osoba uže je od istog prava privatnih osoba. Svatko tko pristaje obavljati javne dužnosti, mora unaprijed pristati na izlaganje kritičkom sudu javnosti. Javne osobe moraju biti toleratnije prema kritikama nego privatne osobe i nemaju pravo na potpunu zaštitu privatnosti u slučajevima koji su u svezi s njihovim javnim životom.

Novinari su nezaobilazni promicatelji moralnih normi, razmjene ideja, spajanja ljudi, širenja spoznaja i novih saznanja. Oni, između ostaloga, javno otkrivaju i prepoznaju društvene deformacije i tako pomažu njihovom otklanjanju. Mediji stvaraju demokratsko ozračje u kojem se rađa osjetljivost i reakcija javnosti na necivilizirane i nemoralne postupke vlasti. U sustavu trodiobe vlasti, snaga zakonodavne i izvršne vlasti je pozicionirana u financijskoj moći, zakonodavnoj mašineriji i zapovjednom lancu nad represivnim polugama sustava. Sve to zajedno svakoj aktualnoj vlasti omogućuje vladanje. Sudstvo (nominalno) kao treća vlast, ništa od toga nema. Nije blizu izvora financiranja, nema presudan utjecaj na sadržaj donesenih zakona, a dakako, nije niti nadređeno represivnom državnom aparatu. Jedina moć koju sudstvo može imati i koja mu daje mogućnost neovisnog i stručnog djelovanja, je u javnosti. U općem prihvaćanju njegovih odluka kao zakonitih i pravednih. Ako ih javnost ne prihvaća, to znači da pravosuđe ne ispunjava svoje zadatke, ne uživa ugled u društvu i nema zaštitu svoje deklarirane nepristranosti. Takvo je pravosuđe ranjivo i ovisno o utjecaju različitih središta moći.

Ovisno pravosuđe, dakako, nema ugled u društvu, a bez ugleda nema ni neovisnosti. Tako je krug zatvoren. Bez slobodnih medija nema slobodnog protoka informacija, pa niti one kritične mase koja u javnosti formira svijest o nužnosti postojanja neovisnog pravosuđa kao pretpostavke pravne države. Sudstvu trebaju slobodni mediji. Medijima treba neovisno sudstvo, a demokracija pretpostavlja oboje. Nikoga ne treba čuditi kad je sudstvo, kao atraktivna medijska tema, u žarištu pozornosti javnosti. Bolje je da se novinari više bave funkcioniranjem sudova nego da se sudovi bave novinarima. Ali, vođeni logikom političke moći ili moći zasnovanoj na senzacijama, visokim nakladama i logikom dobiti po svaku cijenu, mediji mogu postati sredstvo neke drukčije uređivačke koncepcije. Zato, osim pravnih mehanizama, kojima se štite medijske slobode, valja izgraditi i pravne mehanizme zaštite dostojanstva, časti i ugleda od zloporaba medijskih sloboda, kojih ima sve više.

Jedini lijek za grube neistine, objede i uvredljive dezinformacije javnosti, ponekad s vrlo teškim i bolnim posljedicama, jačanje je pravne države i zakonom propisanih sredstava kojima se građani, pred stručnim i neovisnim sudom, mogu učinkovito i uspješno zaštititi od medijskih nasrtaja. Neovisno sudstvo jamči građanima i medijima zaštitu njihovih prava i sloboda, a slobodni mediji ostvaruju u javnosti demokratsko ozračje, nužno za opstojnost demokracije i neovisnog sudstva. Činjenična utvrđenja o postojanju uvrede ili klevete, utvrđenja o postojanju sadržaja koji predstavljaju iznošenje osobnih ili obiteljskih prilika, odnosno predbacivanja kaznenog djela, ne znači nužno da su ispunjeni svi bitni elementi za postojanje kaznenog djela protiv časti i ugleda.

Postojeće tvrdnje bi u nekoj daljnjoj pravnoj konstrukciji, mogle apsolutno i beziznimno stvarati kaznena djela protiv časti i ugleda, ako ne bi postojao sigurnosni ventil, ključni institut opisan u čl. 203. KZ-a, koji pod određenim uvjetima isključuje protupravnost. U čl. 203. KZ-a su navedeni razlozi za isključenje protupravnosti, koji usklađuju opći i zajednički s pojedinačnim interesom onih čiji je ugled ili čast povrijeđena.

5. ZAKLJUČAK

U području slobode izražavanja u znanstvenom, književnom ili umjetničkom djelu, u obavljanju javne ili društvene djelatnosti ili novinarskog posla, prednost je na strani općeg interesa, osim ako iz načina izražavanja ili drugih okolnosti jasno proizlazi da se radi o ponašanju koje je imalo svrhu samo škoditi nečijoj časti ili ugledu.

U općem je interesu omogućiti stvaralačku slobodu i slobodu izražavanja. Slobode javnog djelovanja bile bi grubo sputane striktnom primjenom osnovnih kaznenih odredbi o kaznenim djelima uvrede, klevete, iznošenja osobnih ili obiteljskih prilika i predbacivanja kaznenog djela, kad ne bi postojali zakonski razlozi za isključenje protupravnosti kaznenih djela protiv časti i ugleda. Bojazan od mogućeg kaznenog progona trajno bi onemogućavala svekoliku društvenu, znanstvenu i novinarsku djelatnost. Bez postojanja slobodnog protoka informacija, slobodnog znanstvenog, književnog i umjetničkog djela, novinarske ili druge javne društvene djelatnosti, odnosno obrane nekog prava ili zaštite opravdanih interesa, nema ni kritične mase koja u javnosti oblikuje svijest o nužnosti postojanja pretpostavki za demokratsku pravnu državu, neovisno sudstvo i vladavinu prava.

Pravo na informaciju, slobodu izražavanja i kritiku, jedno je od temeljnih građanskih prava na kojem počiva bit demokracije. Zato je važno, kako postojanje tako i praktična primjena čl. 203. KZ-a koji predviđa razloge za isključenje protupravnosti i koji pod određenim uvjetima bitno ublažuje uvjete za postojanje kaznenih djela protiv časti i ugleda. Na taj se način zaštićuju slobode, ali i prava drugih od zloporaba tih sloboda.

Novinarska dužnost iznošenja istinite, uravnotežene i provjerene informacije, bila ona dobra ili loša vijest, bez bojazni od kaznenog progona nije unesena u hrvatski pravni sustav zbog međunarodnih standarda, međunarodne javnosti ili međunarodnih obveza već ponajprije, zbog vitalnih interesa hrvatske javnosti i građana.

* Izlaganje održano na savjetovanju Narodnih novina u Zagrebu, 24. rujna 2004. »Novine u kaznenom zakonodavstvu.«
1  Kazneni zakon (Nar. nov., br. 110/97, 27/98, 50/ 00, 120/00, 51/01 i 105/04)
2 Članak 48. KZ-a brisan je člankom 3. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (Nar. nov., br. 105/04)
3 Ustav Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 41/01 - proč. tekst i 55/01 - ispr.)
4 Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Nar. nov., Međunarodni ugovori, br. 18/97, 6/99 i 8/99)