Kartično poslovanje postaje sve popularnije i prisutnije u suvremenoj razmjeni dobara i usluga. S jedne strane imamo davatelja dobara i usluga u funkciji prodavatelja, a s druge strane primatelja dobara i usluga u funkciji kupca. Središnje mjesto u tom odnosu zauzima plastična kartica, povijesno nastala kao produkt zaboravnosti na poslovnoj večeri,1 s pomoću koje se na temelju ispostavljene fakture za isporučena dobra ili obavljene usluge izvršavaju gotovinska i/ili bezgotovinska plaćanja. U tom odnosu kao treći sudionik kartičnog poslovanja obično se pojavljuje financijska institucija, kao vlasnik i izdavatelj plastične kartice. Temeljna značajka kartičnog poslovanja je njegova jednostavnost i brzina te izlišnost posjedovanja i uporabe gotovog novca u trenutku prodaje robe ili obavljanja usluga. Na taj se način plastična kartica obično pojavljuje kao platežno sredstvo umjesto gotovog novca ili kao kreditno sredstvo umjesto potrošačkog, robnog ili financijskog kredita. Na temelju tih aspekata, autor ovog članka poseban naglasak daje na oporezivanje kartičnog poslovanja, na računovodstvenu evidenciju poslovnih promjena kao i na primjenu plastičnih kartica tuzemnih i inozemnih izdavatelja u tuzemnom prometu.