Sloboda oporučivanja temeljno je načelo nasljednoga prava. Ona je u prvom redu ograničena pravima nužnih nasljednika, dok u obzir dolaze i opća ograničenja kogentnim (prisilnim) normama. Naime, oporučitelju su dane vrlo široke ovlasti i sloboda postaviti nekoga nasljednikom ili određenoj osobi ostaviti zapis (legat), i pod uvjetom, rokom ili uz namet, uz ograničenje da su oni mogući, dopušteni i moralni. Jedan od oblika nedopuštenih uvjeta u rimskom pravu bili su kaptatorni ili recipročni uvjeti, tj. oni kojima bi ostavitelj uvjetovao stjecanje nasljedstva time da nasljednik u svojoj oporuci odredi namjene u njegovu korist ili u korist neke treće osobe koju on odredi. S druge strane, kao izuzetak od zabrane, već se u kasno carsko doba u Rimu dopuštaju zajedničke zamjenite (uzajamne) oporuke supružnika. Pošavši od navedenih temelja, u radu autor analizira razvoj uređenja, ponajprije zamjenitih oporuka, u OGZ-u te trenutačno stanje u RH glede dopuštenosti zamjenitih oporuka i kaptatornih uvjeta, jer nijedna kategorija nije izričito zakonski regulirana.