1. UVOD

U sveprisutnoj temi kamata u posljednje vrijeme, koja zaokuplja ne samo pravne i financijske teoretičare i praktičare već i najširu javnost, gotovo stidljivo i nenametljivo kroz naše propise poput ponornice pojavljuje se, nestaje i ponovo pojavljuje institut kamata na unaprijed uplaćena sredstva. To vjerojatno nije jedini pravni institut koji ima sličnu sudbinu koju, kao dobronamjerni promatrači, možemo pripisati dinamičnosti našeg zakonodavnog i pravnog života uopće.

Da bi najbolje ilustrirali problem o kojem se ovdje želi nešto reći, na samom početku iznosimo činjenice o jednom konkretnom predmetu koji se vodio pred Općinskim sudom u Zagrebu, a predstavlja samo jedan od tisuća sličnih predmeta koji se vode, ili su se vodili, pred hrvatskim sudovima. Tužiteljica, ujedno i kupac stana, je s tuženikom, tvrtkom koja gradi i prodaje stanove na tržištu sklopila 22. listopada 1997. godine ugovor o kupnji stana prema sustavu ključ u ruke. Tuženik se ugovorom obvezao predati stan tužiteljici u posjed najkasnije do 15. svibnja 1998. godine.

Tužiteljica je cijenu stana isplatila u tri obroka, kako je to Ugovorom i stipulirano, do 15. svibnja 1998. godine, a tuženik je stan predao tužiteljici 5. prosinca 1998. godine. Tužiteljica tužbenim zahtjevom potražuje iznos koji predstavlja kamatu za unaprijed uplaćena sredstva na ime cijene stana s pripadajućom procesnom kamatom tekućom od dana utuženja do isplate. Sud prvog stupnja u cijelosti usvaja tužbeni zahtjev nalazeći pravnu osnovu u čl. 32. st. 4. Zakona o trgovini¹ pozivajući se na propis sadržan u Nar. nov., br. 53/91 i 77/92. Tuženik je protiv presude suda prvog stupnja uložio žalbu, u biti radi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja osporavajući utvrđenja suda glede trenutka predaje stana u posjed tužiteljici, tvrdeći da je stan predan u roku predviđenom ugovorom, pa da stoga tužiteljici ne pripada pravo na kamatu na unaprijed uplaćena sredstva. Sud drugog stupnja odbija žalbu tuženika i u cijelosti prihvaća činjenična utvrđenja suda prvog stupnja i prihvaća pravnu argumentaciju u prvostupanjskoj presudi te se poziva na isti propis kao i sud prvog stupnja i ističe da je sud pravilno primijenio materijalno pravo.

2. RELEVANTNO PRAVO

Institutu kamata na unaprijed uplaćena sredstva, kako se taj institut najčešće naziva u praksi sudova u pravni sustav Republike Hrvatske prenesen je na temelju Zakona o preuzimanju saveznih zakona iz područja trgovine, tržišta i cijena koje se u Republici Hrvatskoj primjenjuju kao republički zakoni,² pa je tako preuzet kao republički propis i Zakon o trgovini.³

2.1. Zakon o trgovini

Nar. nov., br. 53/91 Navedeni Zakon o trgovini, u članku 32., regulirao je pitanje špekulacije⁴ definirajući je na sljedeći način: »1. Špekulacija je korištenje stanja na tržištu radi stjecanja neosnovane imovinske koristi, izazivanje poremećaja na tržištu i u opskrbi ili neopravdano povećanje cijena. 2. Spekulacija je, u smislu stava 1. ovog članka osobito: 1) prikrivanje robe, ograničavanje ili obustavljanje prodaje robe i druge radnje kojima se prouzročuje poremećaj na tržištu; 2) uvjetovanje kupnje jedine robe kupnjom druge robe ili na drugi način uvjetovanje kupnje i prodaje robe; 3) prodaja robe na način i uz uvjete kojima se kupcima otežava ili onemogućuje kupnja robe; 4) sklapanje fiktivnih ugovora o kupnji i prodaji robe ili drugim poslovima trgovine; 5) neugovaranje roka isporuke robe ili isporuka robe nakon ugovorenog roka po cijeni višoj od cijene što je vrijedila na dan isporuke robe utvrđen ugovorom; 6) izričito ili prešutno uvjetovanje prodaje robe uplatom unaprijed određene svote novčanih sredstava i neprizivanje odnosno neobračunavanje kupcu kamata što ih je utvrdila banka prodavaoca.«

Primjenom upravo navedene odredbe Zakona o trgovini, ali i prijašnjeg propisa koji je regulirao to pitanje⁵ pravo na kamate pripadalo je onom kupcu kojem je prodavatelj izričito ili prešutno uvjetovao prodaju robe uplatom unaprijed, pa mu pri konačnom obračunu nije priznata kamata na unaprijed uplaćeni iznos. Kupcu je u takvom slučaju pripadalo pravo na isplatu kamate obračunane za razdoblje od trenutka uplate do trenutka isporuke robe. Stopa zatezne kamate ovisila je o proteku vremena od uplate do isporuke. U vremenu galopirajuće inflacije i prevelikih kamatnih stopa i nejasnoća u načinu obračuna kamata, dakle u vremenu kad se Zakon o trgovini primjenjivao, nije bilo nimalo neobično da je kupac tražeći isplatu kamate na unaprijed uplaćena sredstva na ime kamate dobivao nominalno više nego što iznosi glavnica uplaćena unaprijed na ime cijene.

2.2. Novela Zakona o trgovini iz 1992. godine

 U sukobu prava kupca da mu trgovac isplati kamatu.na novčana sredstva kojima je raspolagao, a da kupcu nije i isporučio robu, i surove realnosti da je višeznamenkasta inflacija grubo nagrizala svaki poduzetnički pothvat, pogotovo u području proizvodnje stanova i poslovnih prostora za tržište, zakonodavac je u studenom 1992. godine donio Zakon o dopuni Zakona o trgovini,⁶ kojim se članku 32. dodaju stavci 3. i 4.,⁷ tako da je nakon te dopune članak 32. glasio:

»1. Špekulacija je korištenje stanja na tržištu radi stjecanja neosnovane imovinske koristi, izazivanje poremećaja na tržištu i u opskrbi ili neopravdanojtovećanje cijena. 2. Spekulacija je, u smislu stavka 1. ovog članka osobito: 1) prikrivanje robe, ograničavanje ili obustavljanje prodaje robe i druge radnje kojima se prouzročuje poremećaj na tržištu; 2)uvjetovanje kupnje jedine robe kupnjom druge robe ili na drugi način uvjetovanje kupnje i prodaje robe; 3) prodaja robe na način i uz uvjete kojima se kupcima otežava ili onemogućuje kupnja robe; 4) sklapanje fiktivnih ugovora o kupnji i prodaji robe ili drugim poslovima trgovine; 5) neugovaranje roka isporuke robe ili isporuka robe nakon ugovorenog roka po cijeni višoj od cijene što je vrijedila na dan isporuke robe utvrđen ugovorom; 6) izričito ili prešutno uvjetovanje prodaje robe uplatom unaprijed određene svote novčanih sredstava i neprizivanje odnosno neobračunavanje kupcu kamata što ih je utvrdila banka prodavaoca. 3. Ne smatra se špekulacijom u smislu stavka 1. i 2. ovog članka ako se kupac, u kupoprodajnom ugovoru o kupnji stana, stambene zgrade, poslovnog prostora ili poslovne zgrade, sklopljenim s građevinskim poduzećem, svojom voljom odrekne kamata na unaprijed uplaćena sredstva, a prodavatelj mu istim ugovorom garantira konačnu cijenu utvrđenu tim ugovorom. 4. Kupac iz stavka 3. ovog članka ima pravo na zatezne kamate u skladu s posebnim zakonom, u slučaju prekoračenja roka utvrđenog ugovorom.« Navedeni Zakon je osim članka 1., kojim je dopunjen članak 32. Zakona o trgovini, člankom 2. propisao da se odredba dodanog stavka 3. članka 32. primjenjuje i na sve ugovore sklopljene prije stupanja na snagu ovog zakona.^{8 9}

Prema noveliranom članku 32. Zakona o trgovini, kupac je imao pravo na kamatu na unaprijed uplaćena sredstva, ali samo za razdoblje u kojem je trgovac (prodavatelj) zakasnio s isporukom stana, s tim da se kamata obračunavala prema posebnom propisu.

 2.3. Odredbe novog Zakona o trgovini iz 1996.

U veljači 1996. godine Hrvatski Sabor donosi novi Zakon o trgovini10 u kojem se ni u jednoj odredbi, a niti u kasnijim izmjenama izričito ne spominju prava kupca u slučaju da prodavatelj uvjetuje prodaju uplatom cijene unaprijed ili kad se kupac u ugovoru odrekne kamata na unaprijed uplaćena sredstva. Na prvi pogled bi se činilo da je donošenjem novog Zakona to pravo kupaca u odnosu na trgovce ukinuto i da oni ne bi imali pravo na kamate na unaprijed uplaćena sredstva, pa ni u tom ograničenom obliku, kako je to propisano navedenom novelom Zakona.

2 .3.1. Domašaj odredbe čl. 77. Zakona o trgovini

 lako sasvim nomotehnički neuobičajeno pravo kupaca na kamate na unaprijed uplaćena sredstva ipak je zadržano i skriveno u članku 77. Zakona o trgovini,11 koji se nalazi u dijelu prijelaznih i završnih odredaba i koji glasi: »Na dan stupanja na snagu ovog Zakona prestaje važiti Zakon o unutarnjem prometu robe i o uslugama u prometu robe (»Narodne novine« br. 32/77, 50/87 i 26/93), i Zakon o trgovini (»Narodne novine« br. 53/91, 77/92 i 26/93), osim odredaba članka 10.-19., članka 32. i kaznenih odredaba koje se odnose na privredne prijestupe i prekršaje iz navedenih članaka, Zakon o vanjskotrgovinskom poslovanju (»Narodne novine« br. 53/91, 26/93 i 109/93.) i Zakon o mjerama ograničenja tržišta, slobodnog prometa robe i usluge od interesa za cijelu zemlju (»Narodne novine« br. 53/91 i 26/93.).«

Drugim riječima, zakonodavac se nije, donoseći novi Zakon o trgovini upuštao u reguliranje prava kupca na kamate na unaprijed uplaćena sredstva, već je propisao da stupanjem na snagu tog Zakona prijašnji Zakon o trgovini prestaje važiti, osim odredbe članka 32. Zakona o trgovini. Zašto je tome tako, teško je dokučiti, a nije nam bilo dostupno obrazloženje pri donošenju novog Zakona u kojem bi možebitno moglo biti rečeno zašto se predlagač, i potom zakonodavac, odlučio za takvo rješenje. Budući da su razlozi, makar često izgledali vrlo složeni i zagonetni, često vrlo jednostavni i obični, vjerojatno se ta odredba unijela u zadnji čas, kad je postalo očito da se pravo kupaca nije nigdje reguliralo.

Sve se to ističe jer bi se bez konzultacije s prijelaznim i završnim odredbama novog Zakona o trgovini moglo pogrešno zaključiti da od stupanja na snagu novog Zakona o trgovini¹² kupci ne bi imali pravo na kamatu na unaprijed uplaćena sredstva, osim možebitno primjenom općih pravila obveznog prava, za sve ugovore o kupnji koji bi bili zaključeni nakon 8. veljače 1996. godine. S obzirom na izloženo, kad sudovi dosuđuju kupcima isplatu na ime kamata na unaprijed uplaćena sredstva trebali bi se prije svega pozivati na članak 77. Zakona o trgovini,¹³ uz obrazloženje da je upravo tim člankom, odredba članak 32. prijašnjeg Zakona o trgovini¹⁴ preuzeta i održana na snazi, ali isključivo kroz važenje odredbe već navedenog članka 77. Zakona o trgovini iz 1996. godine. Posebno je zanimljiv status odredbe članka 2. Zakona o dopuni Zakona o trgovini¹⁵ jer ta odredba nije izričito održana na snazi navedenim člankom 77. Zakona o trgovini iz 1996. godine. Naime, kako je već rečeno, člankom 2. Zakona o dopuni Zakona o trgovini uneseno je svojevrsno retroaktivno važenje dopune članka 32. Zakona o trgovini16 jer se ne smatra špekulacijom ako se kupac prilikom sklapanja ugovora o kupnji stana, poslovnog prostora ili poslovne zgrade odrekne kamata na unaprijed uplaćena sredstva, ako prodavatelj jamči konačno cijenu utvrđenu ugovorom i ta se odredba primjenjuje i na ugovore zaključene i prije stupanja na snagu dopune Zakona o trgovini.

Članak 77. Zakona o trgovini iz 1996. godine propisao je da stupanjem na snagu tog zakona prestaje važiti prijašnji Zakon o trgovini, osim članaka 10. - 19. i članka 32., koji je predmet razmatranja u ovom radu. Tom članku su Zakonom o dopunama Zakona o trgovini dodana dva dodatna stavka, 3. i 4., i kao takav dopunjen je i održan na snazi člankom 77. Zakona o trgovini iz 1996. godine. No, s druge strane, članak 77. izričito propisuje da Zakon o trgovini sa svim dopunama prestaje važiti, što znači da je prestala važiti i odredba članka 2. Zakona o dopuni Zakona o trgovini. lako je dvojba gotovo akademska, jer su potraživanja s naslova kamata na unaprijed uplaćena sredstva postavljena prema članku 32. Zakona o trgovini prije njegovih dopuna iz 1992. godine već ostvarena ili su obuhvaćena zastarom ako do sada nisu postavljena, bilo bi zanimljivo vidjeti što i kako bi sud primijenio noveliranu odredbu članka 32. nakon stupanja na snagu Zakona o trgovini iz 1996. godine, a na ugovor nastao prije stupanja na snagu Zakona o dopuni Zakona o trgovini iz 1992. godine.

Naime, članak 32. Zakona o trgovini je, prije njegove dopune bez iznimke, djelom špekulacije smatrao uvjetovanje prodaje robe uplatom unaprijed i nepriznavanje ili neobračunavanje kupcu kamata prema stopi banke prodavatelja. Dopunom članka 32. iz 1992. godine, izričito se isključuju ugovori o kupnji stana, poslovnog prostora ili poslovne zgrade i ne smatra se špekulacijom ako se kupac dobrovoljno odrekne kamata na unaprijed uplaćena sredstva ako prodavatelj jamči fiksnu cijenu, s tim da se iznimka propisana zakonom primjenjuje i na ugovore kojima su obvezni odnosi zasnovani prije stupanja na snagu dopune Zakona o trgovini. Nakon stupanja na snagu Zakona o trgovini iz 1996. godine, iznimka koja se odnosi na prodaju stanova, poslovnih prostora i poslovnih zgrada propisana stavkom 3. članka 32., ostaje naravno na snazi, ali je retroaktivna primjena te odredbe prestala važiti jer je članak 77. Zakona o trgovini iz 1996. g. ne spominje izričito kao odredbu koja ostaje na snazi, za razliku od drugih koje taksativno navodi.17 17 Članci 10. - 19. i članak 32., te odredbe koje se odnose na privredne prijestupe i prekršaje. ¹⁸ Nar. nov., br. 96/03. 19 Članak 1. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača. 20 Članak 11. Zakona o obveznim odnosima.

Smjena razdoblja s različitim odnosom ponude i potražnje novca ponovno je vrlo česta. Tako je bilo i prošloga tjedna u kojem je, za razliku od razdoblja ranije, potražnja za novcem gotovo prepolovljena, a ponuda rasla toliko da je nadmašila potražnju. Očekivano je opseg trgovanja sudionika umjereno smanjen, kao i prosječna kamatna stopa na Tržištu novca Zagreb. Bitan razlog promjeni kretanja u prošlome tjednu nalazi se u činjenici da je prvoga dana u tjednu organizirano izdanje državnih obveznica u iznosu od 300,0 milijuna eura za što je bilo angažirano više od dvije milijarde eura. lako je izdanje najavljeno, tek po njegovoj operacionalizaciji osjetio se utjecaj na novčanom tržištu.

Taj utjecaj očituje se u smanjenju potražnje za novcem, zbog kojega je kratkoročna kamatna stopa zabilježila snažan pad, pogotovu u dane vikenda. Bolja ponuda kuna odražava se i na devizno tržište, budući je potencijal potražnje Prema tome, članak 2. Zakona o dopuni Zakona o trgovini iz 1992. godine stupanjem na snagu Zakona o trgovini iz 1996. godine prestao je važiti pa time i njegova retroaktivna primjena.

3. ZAKON O ZAŠTITI POTROŠAČA

Zakon o zaštiti potrošača18 uređuje zaštitu osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja proizvoda i usluga na tržištu.¹⁹ Sasvim je jasno da su potrošači, dakle kupci, u pravilu, via facti slabije ugovorne strane u odnosu na trgovce i da su trgovci u položaju nametati uvjete samom činjenicom veće i jače ekonomske snage. Budući da je jedno o temeljnih načela zasnivanja obveznih odnosa ravnopravnost ugovornih strana,20 takvo načelo nalazi svoje ostvarenje i u Zakonu o zaštiti potrošača, koji čitavom svojom arhitektonikom i odredbama štiti kupca-potrošača, kao objektivno slabiju stranu u sklapanju obveznih odnosa u svezi s prometom roba i davanja usluga, i time ostvaruje načelo jednakosti ugovornih strana.

Dio II. navedenog Zakona, koji regulira prodaju proizvoda i pružanje usluga u Glavi 5. regulira pitanje plaćanja predujmom. Članak 28. govori o kamatama na predujam i glasi: »(1) Ako trgovac zahtijeva ili izričito uvjetuje kupnju proizvoda ili pružanje usluge s djelomičnim ili ukupnim jednokratnim ili obročnim predujmom i isporuči proizvod ili obavi uslugu nakon primitka predujma, dužan je potrošaču prigodom isporuke proizvoda ili pružene usluge obračunati i isplatiti kamate po kamatnjaku poslovne banke trgovca za oročene štedne uloge na tri mjeseca za cijelo razdoblje računajući od dana primljenog predujma do dana isporuke proizvoda, ako je rok isporuke proizvoda ili usluge dulji od jednog mjeseca. (2 ) Odredba stavka 1. ovog članka primjenjuje se i u slučaju kada trgovac ne može isporučiti ugovoreni proizvod ili uslugu.« Da bi se u potpunosti razumjeli dosezi navedenog članka 28. Zakona o zaštiti potrošača, valja također u jednakoj mjeri voditi računa i o odredbi članka 114. istog Zakona.

Naime, tim člankom se propisuje da na dan stupanja na snagu Zakona o zaštiti potrošača, koji je objavljen u Narodnim novinama dana 10. 6. 2003. godine, a u smislu članka 115., stupa na snagu istekom 90-og dana od dana objave, prestaje važiti, između ostalih, i odredba čl. 32. Zakona o trgovini, u svojoj izvornoj verziji i nakon dopune u Nar. nov., br. 77/92. To znači da se i samo pravo kupaca u odnosu na trgovca proširuje, jer kupcu više ne pripada kamata samo za vrijeme prekoračenja roka isporuke robe u slučaju da se radi o ugovoru o kupnji stana, stambene zgrade ili poslovnog prostora, već i u takvom slučaju kupac ima pravo na kamatu po kamatnjaku poslovne banke trgovca, u stopi kao na oročene štedne uloge na tri mjeseca za čitavo razdoblje od dana uplate pa do dana isporuke proizvoda. Time prekoračenje roka isporuke utvrđenog ugovorom nije više bitno za ostvarivanje prava kupca, već je samo važno u postupku utvrditi: 1. Je li trgovac izričito ili prešutno uvjetovao kupnju proizvoda ili pružanjem usluge isplatom predujma? 2. Je li isporuka proizvoda, odnosno predaja u posjed robe kupcu ugovorena nakon izvršene uplate? 3. Je li rok između uplate i ugovorenog dana isporuke dulji od 30 dana? 4. Je li između uplate i isporuke prošlo više od mjesec dana?

1 Nar. nov., br. 53/91 i 77/92.
2 Nar. nov., br. 53/91.
3 SI. I. SFRJ 46/90.
4 Špekulacija je »nastojanje oko što lakše zarade u trgovačkim poslovima«, vidjeti Bratoljub Klaić: Veliki rječnik stranih riječi, Zora 1972.
5 Članak 16. Zakona o osnovama poslovanja organizacija udruženog rada u području prometa robe i usluga u prometu robe i usluga i o sistemu mjera kojima se sprječava narušavanje jedinstva tržišta jugoslavenskog tržišta na tom području (SI. I. 43/ 76, 23/79, 54/81, 20/84).
6 Nar. nov., br. 77/92.
7 Članak 1. Zakona o dopuni Zakona o trgovini.
8 Članak 2. navedenog Zakona glasi: »Odredba članka 32. stavak 3. primjenjuje se i na ugovore sklopljene prije stupanja na snagu ovoga zakona ukoliko nije pravomoćnom sudskom presudom prodavatelj obvezan na plaćanje kamate na unaprijed uplaćena sredstva po ugovoru o kupoprodaji«.
9 Bilo bi zanimljivo znati je li bilo tko pokrenuo postupak ustavnosti te odredbe i je li zbog njezine retroaktivnosti taj zakon donesen s potrebnom većinom.
10 Zakon o trgovini (Nar. nov., br. 11/96). Zakon je doživio brojne izmjene i dopune, Nar. nov., br. 101/98, 30/99, 75/99, 76/99, 62/01 i 109/ 01, ali niti jedna se ne odnosi na temu ovog članka.
11 Članak 92. u prečišćenom tekstu Zakona o trgovini.
12 Članak 78. Zakona o trgovini - 17. veljače 1996. godine.
13 Nar. nov., br. 11/96.
14 Nar. nov., br. 53/91,77/92 i 26/93.
15 Nar. nov., br. 77/92.
16 Stavak 3. članka 32. Zakona o trgovini, Nar. nov., br. 77/92.
17 Članci 10. - 19. i članak 32., te odredbe koje se odnose na privredne prijestupe i prekršaje.
18 Nar. nov., br. 96/03.
19 Članak 1. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača.
20 Članak 11. Zakona o obveznim odnosima.