1. Uvod
Vijeće Europe kao prva multilateralna organizacija europskih država vrlo je rano, gotovo od svog postanka, o čemu svjedoči i Europska konvencija o ljudskim pravima, spoznala kolika je važnost neovisnog sudstva i sudaca u razvoju demokracije i zaštite ljudskih prava.

Stoga su nastojanja Vijeća Europe (u nastavku teksta: VE) u potpori sudstvima zemalja članica jedno od temeljnih pravaca djelovanja te organizacije koja je od 1997. godine ušla u gotovo sve pore društvenog života Republike Hrvatske.

U 1998. godini takozvani »Odbor mudraca« VE (Committe of Wise Persons) predložio je Vijeću ministara VE, kao izvršnom tijelu, poduzimanje mjera kojima bi se osnažila suradnja među pravosudnim sustavima zemalja članica, a da bi se time ojačala i pozicija neovisnog sudstva u pojedinim zemljama članicama.

Takvu inicijativu prihvatilo je Vijeće ministara VE ne samo zbog potrebe bilateralne i multilateralne suradnje među sudbenim sustavima zemalja članica, već i stoga što je to Vijeće smatralo da postoji stalna potreba za jačanjem sudstva u zemljama članicama, na što su upućivala i izvješća o funkcioniranju pravosudnih sustava u tim zemljama.

Tu valja napomenuti i da je Republika Hrvatska bila predmet više takvih izvješća i promatračkih misija eksperata VE, no rezultati nekih od tih izvješća ni do danas nisu poznati našoj javnosti i smatraju se još uvijek internim dokumentima radnih tijela VE.

Nastojanja VE i aktivnosti koje u tom smislu poduzima u osnaživanju sudstva, njegove neovisnosti i nepristranosti, ne provode se samo stoga što tijela VE smatraju to potrebnim i korisnim, već je to i obveza VE koja slijedi iz članka 1. Statuta VE i Preambule Europske konvencije o ljudskim pravima.

S tim u svezi na 22. Konferenciji ministara pravosuđa Europe Rezolucijom broj 1. preporučeno je Vijeću ministara VE usvojiti tzv. Plan djelovanja za suce, kojim bi se osnažila uloga sudaca, te da se u okrilju VE osnuje savjetodavno tijelo sastavljeno od sudaca koje bi svojim mišljenjima i savjetima pomagalo izvršnim tijelima VE u aktivnostima kojima će se osnažiti sudbeni sustavi u zemljama članicama.

Vijeće ministara VE prihvatilo je ovakvu preporuku te je u studenom 2000. godine osnovano Savjetodavno vijeće sudaca Europe (u nastavku teksta: SVSE), kada je od 8. do 10. studenog održan i prvi sastanak tog tijela.

SVSE je dakle savjetodavno tijelo Vijeća ministara VE, koje priprema mišljenja i prijedloge koji se odnose na opća pitanja neovisnosti, nepristranosti i sposobnosti sudaca. Da bi mogao ispuniti svoju zadaću i svrhu postojanja, SVSE tijesno surađuje s drugom tijelima VE kao što su Europski odbor za pravnu suradnju, Europski odbor za kazneno pravo i Odbor stručnjaka za učinkovitost sudstva kao i po potrebi s drugim tijelima VE.

Do sada je SVSE sačinilo na svom redovnom drugom sastanku 2001. godine Mišljenje broj 1. o standardima i načelima neovisnog i nepristranog sudstva te ulozi sudaca.

Na trećem redovnom sastanku ovog tijela raspravljalo se o temi koja je u današnje vrijeme vrlo aktualna u Hrvatskoj, a tiče se načela kojima se suci trebaju rukovoditi u svojim sudskim i izvansudskim aktivnostima i utjecaju takvog ponašanja na njihovu neovisnost i nepristranost.

Tijekom dvodnevnog zasjedanja od 13. do 15.studenog 2002. g. delegati svih zemalja članica, promatrači i eksperti VE su iznijeli vlastita iskustva, mišljenja i prijedloge, te se u ovom radu iznose oni stavovi i mišljenja oko kojih je postignut apsolutni konsenzus svih predstavnika zemalja članica i na temelju kojih stavova su doneseni određeni zaključci koji se također u sklopu ovog rada navode.

Svi stavovi i mišljenja imaju zajedničko polazište u međunarodnim dokumentima kojim se reguliraju pitanja neovisnog i nepristranog sudstva kao što su posebno:
1. Rezolucija Ujedinjenih naroda iz 1985.godine o “Temeljnim načelima neovisnosti sudstva,
2. Preporuka VE broj (94)12 o neovisnosti, nepristranosti, učinkovitosti i ulozi sudaca,
3. Europska povelja o zakonima za suce,
4. Kodeks sudačke etike tzv. Bangalore dokument.

Tema o kojoj je bilo riječi obuhvaća dva nezaobilazna pitanja i to:
1. Pitanje standarada djelovanja (ponašanja) sudaca,
2. Pitanje kaznene, građanske i stegovne odgovornosti sudaca.

2. Standardi djelovanja (ponašanja) sudaca
Ovo pitanje zahtjeva ozbiljnu raspravu i pristup iz više razloga. Naime, svako rješavanje sporova među suprotstavljenim stranama pretpostavlja da u svakom slučaju postoji i povjerenje onih čiji se sporovi rješavaju s jedne strane, a s druge strane ovlasti koje suci imaju izrazno su i neraskidivo povezani s načelima pravde, istine i slobode. Kako se suci ponašaju i kako izvršavaju svoje dužnosti, prirodna su posljedica ovih vrijednosti i u krajnjoj liniji pretpostavka za postojanje povjerenja u sudbeni sustav.

Postojanje povjerenja u sudbeni sustav postaje još značajnije kada se ima na umu povećana globalizacija i internacionalizacija rješavanja sporova i izvršavanja presuda u drugim zemljama.

Također u državama koje se rukovode načelom vladavine prava, građani imaju pravo očekivati da će temeljna načela, prava na pravično suđenje i poštivanje temeljnih ljudskih prava, biti poštivana.

Zato sve obveze i dužnosti koje suci imaju postoje stoga da bi jamčile neovisnost sudaca i njihovu djelotvornost.

2.1. Standardi kojim se suci moraju rukovoditi
Bez obzira kako se suci odabiru i imenuju, kako je organizirana izobrazba sudaca i bez obzira na dužinu i trajnost mandata sudačke dužnosti, suci imaju takve ovlasti koje značajno utječu na živote ljudi u najširem smislu te riječi.

U mnogim europskim zemljama, a pogotovo u zemljama tzv. mladih demokracija gdje se nalazi i Republika Hrvatska, sudstvo je onaj segment društva koji je predmet najopsežnijih primjena.

Pluralizam društva ima za posljedicu da mnoge društvene grupe traže svoje priznanje i zaštitu prava koja nisu uvijek i u svakom slučaju zajamčene. U zemljama koje su izašle iz totalitarnih režima, upravo se sudstvo vidi kao garancija prava i pravde i zaštite demokratskih procesa. U tim zemljama sudstvo ima još jednu veliku ulogu, a to je kontrola zakonitosti djelovanja državne uprave.

To su razlozi zbog kojih javnost prema sudstvu ima vrlo velika očekivanja i vrlo visoke zahtjeve.

Da bi suci mogli opravdati ulogu koja im je u demokratskim sustavima namijenjena, moraju imati vrlo velike ovlasti, jer samo s odgovarajućim ovlastima, koje slijede iz zakona, mogu primjenjivati zakone i osiguravati zaštitu prava pojedinaca bez obzira radi li se o zaštiti ili ostvarivanju prava koja se temelje na pozitivnim zakonima.

Ovo je vrlo jasno definirano i u članku 6. Europske povelje o ljudskim pravima koji propisuje da svatko ima pravo na pošteno i javno suđenje unutar razumnog roka po neovisnim i nepristranom sudu uspostavljenom temeljem zakona.

Ova odredba ne znači da su suci svemoćni, već upravo suprotno, Konvencija postavlja standarde koji su osnovna zaštita prava pojedinca i definira načela na kojima se dužnosti suca temelje, a to su: neovisnost i nepristranost.

Posljednjih godina postalo je jasno da postoji potreba za jačanjem garancija neovisnosti i nepristranosti sudaca i sudstva uopće. Tako su uspostavljena neovisna tijela koja štite sudstvo od stranačkog miješanja i utjecaja, a također sve veće značenje dobivaju odluke Europskog suda za ljudska prava i sudska praksa tog suda koja tumači odredbe Europske konvencije o ljudskim pravima.

Neovisnost svakog pojedinog suca je temeljno načelo i ujedno pravo svakog građanina u svakoj od zemalja članica. Moderno demokratsko društvo temelji se na trodiobi vlasti. Zato je svaki sudac dužan učiniti sve što je u njegovoj moći da zaštiti neovisnost sudstva kako na općoj razini (i to kao jedne od tri ravnopravne vlasti), tako i na individualnoj razini svakog pojedinog suca. Neovisnost sudstva i sudaca je neraskidivo povezana s nepristranošću sudaca i predstavlja osnovni preduvjet te i takve nepristranosti, a nepristranost je presudna za postojanje kredibiliteta sudbenih sustava i povjerenja koje društvo može imati u sudstvo.

Na ovom mjestu treba se pozvati na već citirana »Osnovna načela neovisnosti sudstva Ujedinjenih naroda«. U članku 2. propisano je da »sudstvo sporove mora rješavati nepristrano, na temelju činjenica i u skladu s zakonom, bez ograničenja, nedozvoljenog utjecaja pritisaka, prijetnji ili miješanja, izravnog ili neizravnog, iz ma kojeg razloga«. Prema članku 8. istog dokumenta »suci moraju uvijek djelovati na takav način da sačuvaju i očuvaju časnost svoje dužnosti i neovisnost i nepristranost sudstva«.

U Preporuci Vijeća ministara VE (94)12 o neovisnosti, nepristranosti i učinkovitosti sudaca ustvrdilo se je da »suci moraju biti lišeni bilo kakvih okova da bi u postupcima mogli odlučivati nepristrano, sukladno vlastitoj savjesti i prema vlastitoj prosudbi i tumačenju činjenica, i tako osiguravati vladavinu prava«

U nas često spominjana Europska povelja o zakonima za suce koja za razliku od Preporuke nema obvezujuću snagu, predlaže da zakoni koji reguliraju položaj sudaca moraju osigurati neovisnost sudaca na koju svi pripadnici društva imaju pravo.

Ne mogu se zaobići ni odluke Europskog suda za ljudska prava koji u svojim odlukama (presude u predmetima: Pier-sack od 1. 10. 1982., De Cubber od 26. 10. 1984., Deemicoli od 27. 8. 1991., Saint-Marie od 16. 12. 1992. itd.) smatraju da u pitanju osobne zainteresiranosti suca za pojedini predmet moraju postojati kriteriji temeljem kojih se objektivno može odgovoriti na ovu dvojbu, a da bi se mogla isključiti svaka opravdana sumnja u nepristranost suca.

Iz navedenog slijedi da suci bez obzira i usprkos svim izvanjskim okolnostima, moraju djelovati nepristrano u obnašanju sudačkih dužnosti, i to na način da ne može postojati nikakva opravdana sumnja u njihovu pristranost. Stoga nepristranost mora biti vidljiva kako u obnašanju sudačke dužnosti tako i u izvansudačkim aktivnostima suca.

a.) Nepristranost i djelovanje sudaca u obnašanju njihove sudačke dužnosti
Povjerenje javnosti i poštivanje sudskih odluka su jamstvo djelotvornosti svakog sudbenog sustava, ali isto tako način na koji suci obnašaju svoju dužnost i način na koji uopće djeluju kao suci je prizma kroz koju javnost razumije i promatra sudstvo i s tim u vezi gradi svoje povjerenje u njega.

Zato bi suci trebali obnašati sudačku dužnost bez favoriziranja ili predrasuda. Prilikom donošenja odluka ne smiju uzeti u obzir ništa što se nalazi izvan okvira primjene prava. Zato dok sudac sudi u nekom predmetu ili vodi određeni postupak ili čak ako se očekuje da će voditi određeni postupak, mora se suzdržavati da svjesno i namjerno iznosi stavove ili mišljenja koja se opravdano i zdravorazumski mogu protumačiti kao određeno preduvjerenje o načinu na koji konkretan spor može biti riješen i koji stavovi i mišljenja mogu dovesti u pitanje pravednost samog postupka. Tako-đer suci trebaju pokazati jednaku dozu razumijevanja prema svim osobama bez ikakvog nezakonitog diskriminiranja istovremeno osiguravajući da njihova sposobnost i znanje budu očiti u obnašanju sudačke dužnosti.

Djelotvornost sudbenih sustava u vrlo velikoj mjeri ovisi o profesionalnoj svijesti svih sudaca. Zato su suci dužni brinuti se da dostignu i održavaju visok stupanj profesionalne sposobnosti koji se postiže i osigurava osnovnom i dopunskom izobrazbom sudaca.

Za postojanje neovisnosti sudaca vrlo je važno da suci svoje dužnosti obnašaju revno i uz razumnu ažurnost, no naravno da bi to bili u stanju, moraju im se osigurati odgovarajući radni uvjeti, oprema i pomoć. Ako je tako što osigurano, suci moraju biti u mogućnosti u skladu s člankom 6.Europske povelje o ljudskim pravima, odluke donositi u razumnom roku.

2.2. Neovisnost i izvansudačko djelovanje sudaca
Suci su također dijelovi društva u kojem žive i djeluju i ne može se od sudaca očekivati da budu izolirani od života društva, a s druge strane pravosudni sustav može pravilno funkcionirati jedino ako su suci u čvrstoj vezi sa životom društva u kojem žive. Osim toga suci kao građani također uživaju temeljna prava i slobode koja su im zajamčena nacionalnim ustavom i zakonima te Europskom konvencijom o ljudskim pravima, pa su stoga načelno slobodni aktivirati se i u aktivnostima izvan poslova svoje struke.

No takve aktivnosti sudaca mogu dovesti u pitanje njihovu nepristranost a ponekad i njihovu neovisnost. Stoga je potrebno voditi računa o tome da postoji ravnoteža između prava sudaca da se uključe u društveni život i potrebe ne samo da budu neovisni i nepristrani, već da od strane društva budu i viđeni kao takvi. Takvu ravnotežu moguće je postići kada se nađe odgovor na pitanje, vodeći računa o konkretnim društvenim prilikama, da li se u očima razumnog i dobro obaviještenog neovisnog promatrača sudac može smatrati neovisnim i nepristranim, s obzirom na svoje izvansudske aktivnosti i da li takve aktivnosti na bilo koji način kompromitiraju neovisnost i nepristranost suca.

Privatni život sudaca također u velikoj mjeri utječe na njihovu neovisnost i nepristranost. U zemljama Europe postoji velika različitost u pogledu moralnih vrijednosti društva, načina društvenog života itd. Stoga, Vijeće Europe smatra da se ne mogu precizno i detaljno propisati pravila ponašanja u privatnom životu sudaca.

Nužno je da svako nacionalno sudstvo uspostavi jedno ili više tijela koje bi imali savjetodavnu ulogu i kojima bi se suci u svako doba mogli obratiti kada postoji nedoumica o tome da li je određena aktivnost u sferi privatnog života sudaca u suglasju sa statusom te osobe kao suca. Takva tijela mogu postojati u okviru onih tijela koja su nadležna za imenovanje i promociju sudaca, no isto tako mogu biti oformljena unutar sudačkih udruga ili kao posebno tijelo sastavljeno od sudaca Vrhovnog suda.

Svakako bi trebalo izbjeći da ovim pitanjima savjete i mišljenja daju ista tijela koja su nadležna i odgovorna za pokretanje i provođenje stegovnih mjera protiv sudaca.

Jedno od vrlo važnih pitanja je politička aktivnost sudaca. Naravno, suci su također građani i kao takvi imaju pravo uživati ista politička prava kao i svi drugi. No treba uvijek imati na umu da s obzirom na pravo građana na pošteno suđenje, suci bi se morali suzdržavati od javnog političkog djelovanja. U nekim državama ovaj princip je sadržan u pravilima o stegovnoj odgovornosti sudaca te politička aktivnost sudaca predstavlja stegovno djelo. Zajednički zaključak je da je obnašanje sudačke dužnosti nespojivo s određenim političkim funkcijama u Parlamentu ili u lokalnoj upravi i samoupravi, a u nekim zemljama čak se i bračnom drugu suca onemogućuje sudjelovanje u zakonodavnoj ili izvršnoj vlasti.

Ne smije se zaboraviti da suci također imaju pravo slobode govora i iznošenja vlastitog mišljenja, no izvršavanje tog prava može u određenoj mjeri biti u sukobu sa zahtjevom neutralnosti suca. Zato je potrebno da suci, pa i kad je njihovo članstvo u političkim strankama dopušteno ili kada sudjeluju u javnim raspravama o problemima u društvu, morali bi se suzdržavati bilo kakve političke aktivnosti koje bi dovelo u pitanje sliku o njihovoj nepristranosti i neovisnosti. To naravno ne znači da suci ne bi smjeli sudjelovati u javnim raspravama koje se tiču politike pravosuđa i posebice sudstva. Dapače, takva aktivnost sudaca je poželjna jer je iskustvo i znanje sudaca u tom području dragocjeno. Iz tog razloga suci imaju pravo aktivno sudjelovati u izradi nacrta zakona pogotovo onih koji se tiču djelovanja pravosudnog sustava i to se ne može smatrati uplita-njem sudaca u djelovanje zakonodavne vlasti.

Predstavnici svih sudbenih sustava zemalja članica VE smatraju da sudjelovanje sudaca u određenim djelatnostima izvršne vlasti kao što je na primjer preuzimanje funkcija u izvršnoj vlasti pa makar se i radilo o Ministarstvu pravosuđa, stvara određene dvojbe glede njihove neovisne i nepristrane pozicije. Naravno, ništa ne može spriječiti suca da kao stručnjak sudjeluje u radu Ministarstva pravosuđa, no ovo pitanje postaje mnogo složenije ako sudac preuzima duž-nosničku funkciju unutar Ministarstva pravosuđa.

Svaki ministar pravosuđa ima potpunu slobodu predlagati osobe unutar Ministarstva s kojima najuže surađuje kao što su zamjenik ministra, pomoćnici ministra, šef kabineta itd., no te osobe u najužoj mjeri sudjeluju i u političkim aktivnostima ministra i ministarstva uopće. Zbog takvih okolnosti, idealno bi bilo kada bi edno neovisno tijelo, koje je inače odgovorno za imenovanje sudaca, uspostavilo jasna pisana pravila koja bi se primjenjivala u svakoj od takvih situacija.

U svakom slučaju o ovom pitanju SVSE nije zauzelo neki čvrsti i određeni stav vodeći računa o individualnim prilikama u svakoj od zemlja članica, no svakako je ideja vodilja bila ukazati na svu problematičnost sudjelovanja sudaca u izvršnoj vlasti uz istovremeno zadržavanje sudačke funkcije, a u korelaciji s prihvaćanjem takvog suca kao neovisnog i nepristranog od strane opće javnosti.

2.3. Neovisnost i druga profesionalna djelovanja sudaca
Sudačka dužnost je specifična i zbog posebnosti obaveza koje sudac ima i zbog funkcije koju obnaša. Da bi se očuvala časnost sudačke dužnosti, a i da bi se suci zaštitili od svakog oblika pritiska, suci se moraju ponašati tako da izbjegnu svaku mogućnost sukoba interesa. To ima za posljedicu da bi se suci trebali suzdržavati od svake druge profesionalne aktivnosti koja bi ih udaljavala od izvršavanja njihovih sudačkih obaveza i koja bi mogla dovesti do toga da svoje sudačke dužnosti obavljaju na nepristran način. U mnogim zemljama članicama VE nedopustivost aktivnosti sudaca propisana je zakonom i sucima je zabranjeno obavljanje bilo kojih profesionalnih ili plaćenih dužnosti. Jedine iznimke su sudjelovanje sudaca u procesu izobrazbe, u istraživanjima, u književnim ili uopće umjetničkim aktivnostima.

Vrlo je važno da pravila profesionalnog ponašanja sudaca, bez obzira na formu u kojoj ta pravila postoje, moraju propisivati da su suci dužni izbjegavati bilo kakvu aktivnost koja može dovesti u pitanje njihovu nepristranost i neovisnost a time i pomanjkanje povjerenja javnosti u sudbeni sustav. Stoga se suci moraju suzdržavati od bilo kakve dodatne profesionalne aktivnosti koja može umanjiti njihovu neovisnost i dovesti u pitanje njihovu nepristranost. Takav stav Vijeće Europe je već i prihvatilo u odredbama Europske povelje o zakonima za suce u kojima se o pitanju izvansudačkih aktivnosti propisuje: »izvansudačke aktivnosti sudaca ne smiju se ograničavati osim ako su takve aktivnosti nespojive s načelom nepristranosti i neovisnosti sudaca.«

To se svakako, kako dalje navodi Europska povelja, u Zakonima za suce ne odnosi na pravo i dužnost prava sudaca da pristupe profesionalnim organizacijama sudaca, tj. sudačkim udrugama i da u njima djeluju. No nužno je da suci kontinuirano pretežiti dio svojeg radnog vremena posvećuju svojim sudačkim dužnostima uključujući i aktivnosti koje su s tim u bliskoj vezi i nužno je da objektivne okolnosti u državi ne stimuliraju izvansudačke aktivnosti sudaca.

2.4. Neovisnost sudaca i odnos prema medijima
U svim zemljama članicama pokazuje se jasna tendencija sve većeg zanimanja medija na rad sudova i o pitanjima sudstva uopće, a to se zanimanje naročito očituje u području kaznenog sudovanja. Stoga postoji opasnost da veliki utjecaj na ponašanje i djelovanje sudaca

imaju mediji i novinari. Stoga, bez obzira na temeljno pravo slobodnog novinarstva, sudski procesi moraju biti zaštićeni od nedozvoljenog izvanjskog utjecaja kojem su često mediji samo transmisija. Sukladno tome suci u odnosu na medije moraju pokazivati veliku mjeru opreza a da bi mogli sačuvati svoju neovisnost i nepristranost što znači da bi se također morali suzdržavati da u odnosu na medije daju bilo kakove komentare o predmetima s kojima su zaduženi

Pravo javnosti da bude informirana propisano je člankom 10. Europske konvencije o ljudskim pravima i suci se ponašaju u skladu s tim temeljnim pravom kada su njihove odluke jasne i razumljive toj javnosti. Vodeći računa o konkretnim okolnostima moguće je i prihvatljivo da suci sačinjavaju sažetke svojih odluka u kojima bi razjasnili značaj odluka koje donose i što je u njima bitno, a sve radi pravilnog informiranja javnosti. To se, naravno, ne može nikako odnositi na suce koji provode istražne postupke zbog prirode dužnosti koje provode kao istražni suci.

SVSE smatra da samo ako su ove okolnosti ispunjene, suci mogu slobodno ispuniti ulogu koju im je društvo namijenilo bez straha od pritiska medija.

2.5. Koja je forma standarda ponašanja sudaca prihvatljiva
Među vrlo značajnim pitanjima jest i pitanje da li ponašanje sudaca i pravila s tim u vezi trebaju biti kodificirana. Sudbeni sustavi kontinentalne Europe vrlo snažno podupiru tu ideju pozivajući se na primjer najstarijeg Kodeksa sudačke etike kojeg je donijela Udruga talijanskih sudaca 7. svibnja 1994. godine. Taj primjer slijedile su i druge Europske zemlje kao što su Estonija, Litva, Ukraina, Mol-dava, Slovenija, Češka, Slovačka i Hrvatska u kojim su sudačke udruge donijele Kodeks sudačke etike.

Donošenje takvog pisanog Kodeksa ima određene značajne prednosti: pomaže sucima u rješavanju pitanja glede njihove profesionalne sudačke etike, a i daje im autonomiju u donošenju odluka u vezi s etičkim pitanjima jamčeći istovremeno i njihovu neovisnost od nekih drugih tijela izvan sudstva. Također Kodeks sudačke etike obavještava opću javnost o načelima kojima se suci moraju rukovoditi i kakvo ponašanje od sudaca mogu i moraju očekivati. Konačno postojanje takvog etičkog Kodeksa pridonosi jačanju povjerenja javnosti u neovisno i nepristrano sudstvo.

S druge strane treba imati na umu da neovisnost i nepristranost sudaca ne može biti jedino zaštićena samo načelima kojima se suci moraju rukovoditi u svom djelovanju, već važnu ulogu imaju materijalna i proceduralna pravila koja su povezana sa stegovnom odgovornošću sudaca. Osim toga, Kodeksi sudačke etike mogu stvoriti dojam da takvi Kodeksi sadrže sva moguća pravila o ponašanju sudaca i da sve što u njima nije izričito zabranjeno jest dopušteno. To dovodi i do toga da se mnoge situacije pojednostavljuju i stvara se dojam da su određena načela djelovanja sudaca točno određena za neko vrijeme, a istina je potpuno drukčija jer se ta pravila i načela stalno mijenjaju i dopunjuju. Stoga se smatra da bi prihvatljivije rješenje bilo postojanje određenih povelja o profesionalnom djelovanju sudaca, nego postojanje čvrstih i teško promjenljivih Kodeksa sudačke etike.

S obzirom na osjetljivost ove materije, preporuča se u svim zemljama članicama Vijeća Europe donošenje takvih povelja koje bi sadržavale standarde o profesionalnom ponašanju sudaca s time da se ponašanje i djelovanje sudaca može unaprijediti i drugim sredstvima kao što su primjerice:
- odgovarajućom izobrazbom i treningom sudaca,
- nalazima tijela koja su zadužena za kontrolu rada sudaca,
- obrazloženjima tijela koja donose odluke o stegovnoj odgovornosti sudaca,
- pravilima koje uspostavljaju same sudačke organizacije.

Zaključno postojanje Kodeksa sudačke etike, Povelje o standardima sudačkog ponašanja ili postojanje čvrsto ukorijenjenih običaja kojima se suci moraju rukovoditi u svom ponašanju i djelovanju, u svakom slučaju u vrlo velikoj mjeri štite neovisnost sudaca, a takvi dokumenti morali bi biti utemeljeni na dva osnovna načela i to:
- morali bi se odnositi na osnovna načela profesionalnog ponašanja i djelovanja sudaca čime bi služili kao samoodređujući mehanizam za suce, i
- takve dokumente suci bi morali donositi sami.

2.6. Zaključci o načelima ponašanja i djelovanja sudaca
S obzirom na sve izloženo, te sve iznesene stavove i mišljenja glede pitanja ponašanja i djelovanja sudaca, SVSE je donijelo sljedeće zaključke.
a) U svom ponašanju i djelovanju suci se moraju rukovoditi načelima svoje profesije.
b) Načela ponašanja sudaca moraju sucima pružiti uputu kako postupati omogućavajući im da prebrode sve poteškoće s kojima se suočavaju glede njihove neovisnosti i nepristranosti.
c) Suci moraju sami za sebe donijeti pravila ponašanja i ta pravila moraju biti potpuno odvojena od sustava stegovne odgovornosti sudaca.
d) Preporuča se svim zemljama članicama da osnuju jedno ili više tijela u okviru sudstva koje bi moglo sucima davati savjete glede pitanja njihove profesionalne etike ili spojivosti ili nespojivosti nesudačkih funkcija sa statusom suca.
e) Svaki sudac dužan je učiniti sve da zadrži i zaštiti svoju neovisnost kako na institucionalnoj, tako i na osobnoj razini.
f) Suci se i u svom privatnom životu moraju ponašati tako da čuvaju dignitet i integritet svoje sudačke dužnosti.
g) U svako doba suci moraju djelovati tako da su stvarno nepristrani i da kao takvi djeluju.
h) Svoje dužnosti suci moraju obavljati na način da je isključena svaka pristranost ili unaprijed stvoreno mišljenje (predrasude).
i) U svojim odlukama suci moraju uzeti u obzir sve okolnosti slučaja kako materijalne prirode tako i procesne prirode, a koje se temelje na zakonu, isključujući sve druge okolnosti.
j) Suci su dužni obzirno se odnositi prema svim osobama koje sudjeluju u sudskom postupku ili se sudski postupak na bilo koji način na njih odnosi.
k) U sudskim postupcima dužni su se na jednak način odnositi prema svim strankama osiguravajući i na taj način pravo na pošteno suđenje.
l) U odnosu prema medijima moraju pokazivati naročit oprez suzdržavajući se od bilo kakvih osobnih objašnjenje ili nedopuštenih komentara u postupcima koje vode.
m) Suci su dužni stalno se brinuti o unaprjeđivanju vlastitih znanja i sposobnosti.
n) Suci su dužni u svako doba biti svjesni svojih obaveza a pogotovo dužnosti da odluke donose u razumnom roku.
o) Suci su dužni većinu svog radnog vremena posvetiti sudačkim dužnostima uključujući u to djelatnosti koje su s time usko povezane.
p) Suci su dužni suzdržavati se od bilo kakve političke aktivnosti koja bi mogla dovesti u pitanje njihovu neovisnost i dovesti u sumnju njihovu nepristranost.

3. Kaznena, građanska i stegovna odgovornost sudaca
U kojem obliku kaznena, građanska i stegovna odgovornost treba postojati kod sudaca?

Prirodna posljedica ovlasti i povjerenja koje društvo daje sucima jest da moraju postojati i načini koji čine suce odgovornima u obnašanju tih ovlasti, s time da ta odgovornost može dovesti u krajnjim slučajevima i do udaljavanja sudaca od dužnosti kada se radi od tako velikoj povredi dužnosti koja opravdava i to krajnje sredstvo. S druge strane, potreban je veliki oprez u korištenju tih ovlasti i u pokretanju takvih postupaka protiv sudaca jer se time može dovesti u pitanje sudačka neovisnost i nepristranost i otvaraju se mogućnosti za vršenje nedopuštenog pritiska na suce. Stoga su pitanja vezana za kaznenu, građansku i stegovnu odgovornost sudaca vrlo značajna.

3.1. Kaznena odgovornost sudaca
Suci koji u obnašanju svoje funkcije počine bilo koje djelo koje se može smatrati kaznenim djelom, ne mogu se pozivati na imunitet od vođenja kaznenog postupka. Primjene u mnogim zemljama pokazuju da se i nenamjerne pogreške sudaca u nekim slučajevima mogu smatrati i kaznenim djelom. SVSE smatra da postojanje takvog oblika kaznene odgovornosti sudaca nije prihvatljivo i da ga ne bi trebalo uvoditi u zemljama gdje ono do sada ne postoji i to iz više razloga:
- suci ne mogu i ne smiju obnašati sudačku dužnost pod stalnom prijetnjom kaznene sankcije čije postojanje makar i podsvjesno može utjecati na donošenje odluka,
- široko postavljena kaznena odgovornost sudaca otvara mogućnost da nezadovoljne stranke pokreću kaznene postupke protiv sudaca što je praksa koja se ne smije smatrati dobrodošlom i prihvatljivom,
- tamo gdje u zemljama u kojima je moguće da fizička osoba pokreće kazneni postupak protiv sudaca mora postojati mehanizam koji će onemogućiti i zaustaviti takve kaznene postupke protiv sudaca i koji će u svakom pojedinom slučaju ocjenjivati da li postoji kaznena odgovornost na strani suca.

3.2. Građanska odgovornost sudaca
Slične dileme koje se pojavljuju glede kaznene odgovornosti sudaca postoje i po pitanju građanske odgovornosti sudaca za štetu koju eventualno stranka pretrpi zbog pogrešnih sudačkih odluka.

Načelno suci ne bi smjeli osobno biti odgovorni od odgovornosti za štetu zbog odluka koje su donijeli u dobroj vjeri i stranke ne bi smjele imati pravo izravno tražiti naknadu štete od sudaca.

Kada se radi o pogreškama u suđenju, one se smiju i mogu ispravljati jedino u postupku povodom pravnog lijeka protiv presude. Kada se radi o pogreškama sudaca koje se ne mogu smatrati pogreškama u primjeni prava, stranke bi trebale i mogle imati jedino pravo u naknadi štete protiv države. Pojavljuje se i pitanje da li država ima pravo prema sucu postaviti regresni zahtjev u slučajevima gdje bi država bila odgovorna za štetu zbog sudačke pogreške. Na ovo pitanje načelno je prihvaćeno stanovište da suci ne bi smjeli biti izloženi posebnoj odgovornosti za štetu u tom slučaju, osim ako bi se radilo o šteti koju je sudac namjerno učinio.

3.3. Stegovna odgovornost
Svi sudbeni sustavi u Europi imaju i trebaju imati zakonom uređene sustave za stegovnu odgovornost sudaca. Na načelni i multilateralnoj razini postavlja se, glede stegovne odgovornosti sudaca, nekoliko temeljnih pitanja:
a) koja i kakva ponašanja sudaca mogu dovesti do njihove stegovne odgovornosti,
b) tko i kako može pokrenuti takav postupak,
c) tko i kako može voditi stegovne postupke protiv sudaca,
d) kakve se stegovne sankcije protiv sudaca mogu izricati.

U svezi s prvim pitanjem koje se tiče stegovne odgovornosti sudaca, čvrsto je izražen stav da se stegovna djela ne smiju i ne mogu nikako povezivati s kršenjima Kodeksa sudačke etike i da povrede Kodeksa sudačke etike i standarada ponašanja, koji su u takvom Kodeksu postavljeni, ne mogu automatski dovoditi i do izricanja stegovnih sankcija protiv sudaca. Naime, Kodeks sudačke etike i slični dokumenti koji sadrže standarde ponašanja sudaca predstavljaju samoregulirajuće dokumente, dakle one koje suci sami donose s jedne strane kao norme ponašanja, a s druge strane kao ciljeve kojima suci moraju težiti. Kada bi kršenje normi sudačke etike automatski dovodilo izravno i do izricanja stegovnih sankcija protiv sudaca to bi uvelike obeshrabrilo suce da donose takve standarde, a također bi svrha takvih standarada bila potpuno promašena.

Također stegovni postupci protiv sudaca mogu se voditi samo ako je povreda od strane suca takva da se može smatrati s jedne strane vrlo ozbiljnom, a s druge strane da se radi o flagrantnim kršenjima obaveza sudaca.

Što se tiče drugog i trećeg pitanja ovdje postavljenog, generalno prihvaćeni princip je da se samo zakonom može propisati tko može pokretati stegovne postupke protiv sudaca, te da stegovna djela moraju biti precizno propisana na način da se točno vidi po kojim osnovama se stegovni postupak protiv sudaca može pokrenuti i koje se sankcije za pojedina stegovna djela mogu izreći. Dakle, u cijelosti mora biti, glede ovog pitanja, prihvaćeno opće načelo kaznenog prava »nulla poena sine lege«.

Ovo načelo je već i prihvaćeno u načelu br. VI. Preporuke Vijeća ministara VE R (94) 12 u kojoj stoji da stegovna djela protiv sudaca moraju biti unaprijed određena i precizno zakonom opisana.

U različitim zemljama članicama Vijeća Europe osobe ili tijela koje mogu pokrenuti stegovni postupak se razlikuju. Negdje je to samo ministar pravosuđa, a negdje se ta ovlast daje nekim sucima (predsjednicima sudova) ili sudačkim vijećima, a u nekima čak i državnom odvjetniku. U svakom slučaju jedno načelo uvijek mora biti poštovano, a to je da se samo zakonom mogu propisati osoba ili više njih koje mogu pokrenuti stegovni postupak protiv sudaca.

Izvan toga kruga osoba, zakonom određenih, ne može se dopustiti pravo na pokretanje stegovnog postupka protiv sudaca trećim osobama, a to se pogotovo ne odnosi na stranke u postupku koje bi eventualno trpile neku štetu zbog profesionalne sudačke pogreške. Takve osobe mogu imati samo pravo na pritužbu osobi ili tijelu koje je ovlašteno pokrenuti stegovni postupak. U tom slučaju ta osoba ili tijelo je svojevrsni »filter« koje je ovlašteno procijeniti da li postoje razlozi za pokretanje stegovnog postupka. Kada ne bi bilo tako, ustanovila bi se praksa koja se smatra nedopustivom da bi suci bili suočeni sa stegovnim postupcima koje bi protiv njih pokretale razočarane stranke.

Sam stegovni postupak protiv sudaca mora biti strogo formaliziran, pravila postupka moraju biti unaprijed određena i predlaže se da suci moraju imati najmanje one garancije koje imaju optuženici u kaznenim postupcima što se pogotovo odnosi na pravo na pošteno suđenje, na pravo da unaprijed sudac bude upoznat koje mu se djelo stavlja na teret, te da o svojoj stvari može slobodno dati obranu.

Stegovni postupak protiv sudaca te stegovne mjere protiv sudaca može i smije izricati samo neovisno tijelo koje će postupak voditi po pravilima sudskog postupka uz pune garancije prava na obranu. To već slijedi i iz Temeljnih načela Ujedinjenih naroda u kojima se člankom 17. priznaje pravo sucu na pravično suđenje, a člankom 20. propisano je da se mora dopustiti pravo na žalbu protiv svake odluke u disciplinskom postupku protiv sudaca kojima je izrečena neka od stegovnih mjera. To načelo prihvaćeno je i u preporuci R (94) 12 VE time što u načelu broj VI. izričito stoji: U slučajevima u kojima treba poduzeti mjere opisane u paragrafima 1. i 2. ovog načela (stegovne mjere protiv sudaca), države bi trebale razmotriti mogućnost uspostave, temeljem zakona, posebno kompetentnog tijela koje bi imalo zadatak primjene bilo koje disciplinske sankcije ili mjere, a koje nisu u nadležnosti suda, a čije odluke bi kontroliralo nadređeno tijelo sudbene vlasti, osim ako samo takvo tijelo nije viša instanca sudbene vlasti. Zakonom bi trebalo propisati prikladnu proceduru kojom se sucu osiguravaju nužna postupovna prava određena Konvencijom o ljudskim pravima, a pogotovo da predmet treba biti uzet u postupak u razumnom roku te da okrivljeni ima pravo odgovora na sve navode koje ga terete.

Vrlo je važno naglasiti da je jedinstveni stav SVSE da bi tijelo nadležno za provođenje stegovnog postupka također trebalo biti imenovano od strane neovisnog tijela u kojem bi suci imali, u odnosu na broj članova, prevagu, što ne isključuje da u njemu članovi budu i osobe koji nisu suci, s time da takvi članovi ne bi smjeli biti obnašatelji zakonodavne ili izvršne vlasti.

O posljednjem pitanju, koje se stegovne mjere (sankcije) mogu izricati protiv sudaca u stegovnim postupcima, smatra se da je Preporuka broj R (94) 12 dala potpun odgovor, što znači da se u smislu Načela VI. mjere protiv sudaca mogu izricati i to:
- oduzimanjem dodijeljenih predmeta,
- premještanjem sudaca na obavljanje drugih sudačkih zadataka unutar suda,
- sankcije u obliku smanjivanja plaće kroz određeno vremensko razdoblje,
- suspenziju suca,
- trajno udaljenje od sudačke dužnosti.

U pogledu ove najteže sankcije ona se može izricati samo onda ako za to postoje čvrsti i valjani razlozi koji su precizno u zakonu navedeni i to samo ako se radi o nesposobnosti za obnašanje sudačke dužnosti, zbog počinjenog teškog kaznenog djela ili zbog ozbiljnog kršenja sudačkih obveza.

Konačno, na temelju cjelokupne rasprave i iznesenih stavova koji su jednoglasno prihvaćeni i ovdje prikazani, doneseni su:

4. Zaključci o odgovornosti sudaca 
4.1. Zaključci o kaznenoj odgovornosti
a) suci ne mogu biti ekskulpirani od kaznene odgovornosti za djela počinjena izvan obnašanja sudačke dužnosti,
b) ne može postojati kaznena odgovornost sudaca za nenamjerne greške počinjene u obnašanju sudačke dužnosti.

4.2. Zaključci o građanskoj odgovornosti
a) zaštita od pogrešaka u primjeni prava od strane sudaca mora biti osigurana kroz odgovarajući postupak povodom pravnog lijeka,
b) pravno sredstvo protiv svih drugih grešaka suda, može postojati jedino u obliku postavljanja određenog zahtjeva protiv države,
c) ne može se smatrati prihvatljivim da bi sudac zbog obnašanja sudačke dužnosti bio izložen osobnoj građanskoj odgovornosti čak i u pogledu regresnog zahtjeva države protiv suca, osim u slučaju namjernog nanošenja štete.

4.3. Zaključci o stegovnoj odgovornosti
a) svaka zemlja mora svojim temeljnim zakonom definirati ona djela koja se smatraju stegovnim djelima sudaca i koja mogu dovesti do stegovne odgovornosti i izricanja stegovnih mjera u za to zakonom propisanoj proceduri;
b) stegovne postupke može pokretati samo za to zakonom određeno tijelo ili osoba koje je istovremeno odgovorno za postupanje po pritužbama na rad sudaca. Takve osobe mogu biti samo suci a ako se radi o tijelu ono mora biti sastavljeno u pretežitom broju samih sudaca jer su samo oni ovlašteni procijeniti da li postoji u dovoljnoj mjeri utemeljena sumnja da je sudac počinio stegovno djelo koja i opravdava pokretanje stegovnog postupka;
c) stegovni postupak može voditi i stegovne mjere može izricati samo neovisno tijelo u postupku koji jamči sucu sva prava na obranu;
d) ako tako neovisno tijelo nije sud, članovi takvog tijela morali bi biti imenovani od strane neovisnog tijela koje bi izabrali sami suci u demokratskoj proceduri, a na odluke takvog tijela mora biti dopuštena žalba ili neki drugi pravni lijek;
d) stegovne mjere i sankcije koje takvo tijelo može izricati moraju biti zakonom propisane i moraju se primjenjivati na odgovarajući način.

Mnoga događanja u hrvatskom sudstvu u posljednje vrijeme čine temu o kojoj je ovdje riječ vrlo aktualnom, i treba ostaviti svima na prosudbu da li su i u kojoj mjeri iznesena načela o ponašanju sudaca i o odgovornosti sudaca primijenjena u nas, kako na normativnoj razini, ali još više u svakodnevnoj praksi, te da li se krećemo u smjeru oživotvorenja ovih načela tamo gdje ona već nisu do sada usvojena kao dio našeg pravnog poretka.