Stručni članci
18.06.2003.
Kako do željene ažurnosti sudova
Izuzetno je aktualno pitanje vezano uz učinkovitost rada u pravosuđu. Naime, poznato je da su u tijeku odgovarajuće aktivnosti potaknute sa svrhom da se postupci pred sudovima što brže završavaju, bilo da je riječ o boljoj organizaciji rada sudova, prenošenju dijela poslova na druge institucije - kao što su, primjerice, javnobilježnički uredi - novim zapošljavanjem sudaca i sl. Uočivši zanimanje naših čitatelja, za tu temu zamolili smo g. Ivicu Crnića, predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske, da kaže koje se mjere aktivnosti poduzimaju, komentira njihov bitan sadržaj, te način na koji će se provoditi u praksi. Bez sumnje, riječ je o složenom poslu koji se ne može obaviti u kratkom vremenskom razdoblju, kao i o činjenici da postojeće nezadovoljavajuće stanje nije novijeg datuma.
informator: Poznato je da se pred našim sudovima vode postupci, recimo to uvjetno, i o sporovima gotovo marginalnog značenja. Kako se to stanje može promijeniti i sudove osloboditi prevelikog broja upravo takvih postupaka?
Crnić: Promjenama propisa trebalo bi stimulirati građane i pravne osobe da svoje sporne odnose pokušaju rješavati u postupcima izvan suda. To su različiti postupci mirenja, arbitraže ili slično. Iskustva drugih zemalja ukazuju da su u tome uspjele one zemlje koje su kroz propise ili na drugi način učinile suđenje pred državnim sudovima vrlo skupim i zbog toga vrlo neprivlačnim. Prema tome, moraju postojati ekonomski mehanizmi koji će stranke poticati da svoje sporove rješavaju pred institucijama koje nisu sudske. Kad je suđenje (relativno) jeftino, onda je to poticaj građanima da koriste takvu mogućnost i onda kad to nije nužno. Tom procesu treba prići krajnje obzirno i promišljeno kako se građanima ne bi onemogućila sudska zaštita, a da prethodno nisu stvoreni uvjeti da se pred drugim društvenim institucijama može postići isti cilj, brže i jeftinije.
informator: Kako ubrzati rješavanje sporova pred sudovima?
Crnić; Jedan od važnijih razloga zbog kojih je pred hrvatskim sudovima veliki broj neriješenih predmeta i zbog čega postupci dugo traju, je činjenica da sudovi kroz više godina nisu bili popunjeni dovoljnim brojem sudaca i drugim sudskim osobljem. Također valja imati na umu česte, bitne promjene propisa. Vrlo često se kroz nove propise sudovima daju novi, složeni poslovi, a također se ne osigurava dovoljan broj sudaca. Popunjavanje sudova sucima i drugim sudskim osobljem počelo je tek 2002., traje u ovoj 2003. godini i ti će učinci biti vidljivi tek u nekoliko sljedećih godina.
Nadovezujući se na Vaše prvo pitanje, tj. je li nužno da sudovi rješavaju i sporove malog društvenog značaja moram spomenuti inicijativu koju sam dao kao predsjednik Vrhovnog suda da se izmjenom Zakona o sudovima omogući sudskim savjetnicima veća samostalnost u obavljanju njihovog posla. Predložio sam mogućnost da sudski savjetnici sami provode određene parnične postupke i ocjenjuju dokaze, te da na njihov prijedlog sudac donosi odluku. To bi, pogotovo, vrijedilo u situacijama kad je riječ o sporovima manje vrijednosti, a takvih je mnogo pred sudovima. Takve bi se savjetnike moglo zaposliti i na određeno vrijeme, pa kad se postigne poželjna ažurnost sudova, njihova bi zadaća prestala. Isto tako smatram da bi veću samostalnost trebalo dati i zemljišnoknjižnim referentima. U procesu rješavanja takvih predmeta suce bi valjalo uključivati samo ako je riječ o spornim predmetima. Dakako, uz tako povećanu odgovornost zemljišnoknjižnih referenata, morala bi ići i odgovarajuća povećana plaća.
informator Često i ponašanje sudionika u postupku pred sudovima u velikoj mjeri pridonosi da se oni vode unedogled, mjesecima, pa i godinama. Naime, jedna od stranaka u skladu sa svojim interesom izbjegava primiti poziv za raspravu, na razne načine opravdava izostanak, fiktivno mijenja adresu boravišta i slično. Može li se tome stati na kraj odgovarajućom zakonskom regulativom, jer upravo ta pojava značajno pridonosi neopravdano dugom trajanju postupka zbog odgađanja rasprava?
Crnić: Očekuje se da će se u najskorije vrijeme u drugom čitanju, pred Hrvatskim saborom naći izmjene i dopune Zakona o parničnom postupku. Tim se izmjenama i dopunama nastoje stvoriti zakonski okviri koji bi obvezivali na veću procesnu disciplinu stranke i njihove zastupnike, ali i sudove. U praksi je izrazito veliki problem kako sudske pozive ili druga pismena dostaviti strankama, odnosno njihovim zastupnicima. Prijedlogom izmjena i dopuna Zakona o parničnom postupku i u to bi se područje trebalo uvesti više reda.
Posebno važnim ocjenjujem prijedlog da se ne dopusti iznošenje novih dokaza i novih činjenica u žalbenom postupku, što bi moglo dovesti i do ubrzanja postupka, ali i do veće procesne discipline u samoj parnici.
informator: To će zahtijevati i izobrazbu sudaca?
Crnić: Na žalost, pitanju izobrazbe sudaca nije se davala odgovarajuća pažnja unatrag više od desetak godina. Prvi koraci su u tom smjeru učinjeni potkraj prošle 2002. godine. Imajući na umu da znatan broj sudaca ima relativno kratko sudačko iskustvo bit će nužno, koliko to prilike budu dopuštale, provesti i njihovu izobrazbu u ovladavanju procesom. Suci moraju biti suvereni gospodari postupka na način da ne dopuste zlouporabe procesnih prava. Istodobno se od svih sudaca zahtijeva da u razumnom roku provedu postupke i u istom takvom roku donesu odluke.
Suci se moraju temeljito pripremiti za raspravu, ocijeniti koje su činjenice sporne i koji su dokazi potrebni da ih se raspravi i utvrdi. Suci trebaju odbiti izvođenje dokaza koji ne pridonose ostvarenju ciljeva određenog procesa.
informator: Sagledavajući ukupno stanje, molimo Vas, recite nešto više o aktivnostima koje su u tijeku, te u kojoj se mjeri poboljšanja mogu očekivati uskoro, a što valja rješavati postupno?
Crnić: Već sam spomenuo da je počeo proces popunjavanja sudova sucima i drugim sudskim osobljem. Očekujemo da bi se u tijeku 2003. godine trebala osigurati i informatička podrška sudovima, te da će se osigurati dodatni poslovni prostori. Sve to bi trebalo stvoriti materijalne pretpostavke za učinkovitije djelovanje sudova. Za stvaranje tih uvjeta odgovorna su zakonodavna i izvršna vlast.
Sudbena vlast ima, pak, svoj udjel odgovornosti ako se pokaže da suci subjektivno ne ispunjavaju svoje obveze glede potrebnog broja riješenih predmeta i njihove kvalitete.
I ovdje kažem: suci mogu biti nezadovoljni svojim materijalnim i društvenim položajem, mogu biti nezadovoljni činjenicom da se njihov rad (najčešće negativno) procjenjuje samo kroz nekoliko desetaka medijski eksponiranih slučajeva, a da pritom mediji, namjerno ili nenamjerno, prešućuju okolnosti u kojima sudovi rade i rezultate koje postižu. No, sve to nije isprika da svaki sudac za sebe učini optimum napora da ispuni svoje sudačke zadaće. Suci i u danim okolnostima moraju odraditi svoj posao i rješavati predmete. Samo tako mogu očekivati da će im građani uzvratiti onim što je za svakog suca vrlo važno - povjerenjem i poštovanjem takvog rada.