U članku autora dr. sc. Roberta Pečeka, objavljenom u Informatoru, broj 6575 od 20. svibnja 2019., pod naslovom »Odluka Ustavnog suda o troškovima upravnog spora«, analiziran je najnoviji razvoj događaja vezan uz višegodišnje normativne i interpretacijske dvojbe glede troškova upravnog spora^[1]. U tom članku ujedno je prikazana povijest s tim povezanih prijepora, zaključno s negativnom ustavnosudskom ocjenom zaključka Visokoga upravnog suda Republike Hrvatske od 12. veljače 2018.^[2]

Razrađujući dodatno interpretaciju članka 79. Zakona o upravnim sporovima (Nar. nov., br. 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 - Odluka i Rješenje USRH i 29/17 - u nastavku teksta: ZUS)^[3], kojim su uređeni troškovi spora (nakon najnovije ustavnosudske intervencije), u ovom tekstu donosimo nekoliko praktičnih naglasaka. Vjerujemo da korespondiraju s racionalnim pristupom sudjelovanja u sporu iz pozicije triju skupina stranaka - tužitelja, tuženika, odnosno zainteresirane osobe^[4].

Smatramo da interpretacija najnovijih stajališta Ustavnoga suda može biti sažeta na sljedeći način:

- stranka ne može biti na troškovnom gubitku u upravnom sporu u kojem je uspjela

- za utvrđenje uspjeha u upravnom sporu odlučan je ishod upravnog spora (tj. je li tužbeni zahtjev usvojen), kao i kriterij opravdanosti pokretanja spora (tj. izazivanja spora nezakonitim aktom ili postupanjem), a ne definitivni ishod rješavanja upravne stvari (meritum spora sastoji se u sudbini osporavanog rješenja - upravnog akta, a ne u sudbini upravne stvari, promatrane u cjelini upravnog postupka i upravnog spora)

- zaključkom od 12. veljače 2018. Visoki upravni sud Republike Hrvatske zanemario je prije iznesena načelna stajališta Ustavnoga suda^[5].

Tekst obrazloženja ustavnosudskih odluka - u prvom redu kriteriji opravdanosti pokretanja spora i uspjeha u sporu poništavanjem osporavanog rješenja - ne daje uporište za zaključak da se donošenje kasacijske presude može smatrati djelomičnim uspjehom tužitelja u sporu, za razliku od reformacijske presude kao nedvojbeno potpunog uspjeha^[6]. Iz argumentacije Ustavnog suda proizlazi da bi se djelomičnim uspjehom u sporu mogao smatrati, primjerice, slučaj u kojem je osporavano rješenje djelomično poništeno^[7] (uz odbijanje preostalog dijela tužbenog zahtjeva), kada nije usvojen akcesorni tužbeni zahtjev i sl.^[8] Nadalje, pri usvajanju tužbenog zahtjeva u predmetima šutnje uprave, kada upravni sud tužbeni zahtjev usvaja nalaganjem tuženiku da u primjerenom roku donese rješenje, nema poništenja upravnog akta (koji nije ni donesen), ali ima usvajanja tužbenog zahtjeva, tj. uspjeha tužitelja u sporu, koji je opravdano pokrenut. Međutim, dio sporova pokrenut zbog šutnje uprave biva dovršen obustavom spora, što je jedan od načina postupanja tuženika po tužbenom zahtjevu^[9] (drugi način je stavljanje osporavanog rješenja izvan snage od strane sâmog tuženika). S jedne strane, može se reći da je i pri obustavi upravnog spora zbog postupanja po tužbenom zahtjevu spor pokrenut opravdano. Međutim, nije došlo do usvajanja tužbenog zahtjeva, niti se sud izjasnio je li osporavano rješenje trebalo staviti izvan snage, a tuženik je ovlašten donijeti rješenje, odnosno staviti ga izvan snage, i neovisno o vođenju upravnog spora. Stoga je u neposredno postojećem razdoblju glede troškova spora pri obustavi spora realno očekivati različitu sudsku praksu. 

Na umu je potrebno imati i to da materija troškova čini sastavni dio svakog pravom uređenog postupka. Radi plaćanja troškova od strane države i drugih entiteta javne vlasti, u okviru proračuna redovito se planiraju za to potrebna sredstva (nije riječ o »otkidanju« od drugih proračunskih stavki). Primjerice, nakon donošenja odluke i rješenja Ustavnoga suda od 27. rujna 2016., prilikom pripreme treće novele ZUS-a, predlagatelj zakona, a s tim u svezi i zakonodavac, u obzir su već uzeli sredstva koja će biti izgledno potrebna za povećane isplate po ovoj osnovi, u okviru detaljne analize sadržane u prijedlogu izmjena i dopuna ZUS-a.^[10] U ukupan »saldo« svrhovito je uračunati i naknade troškova spora dosuđene u korist tuženika^[11], a u obzir nije pogrešno uzeti i prihode od sudskih pristojbi u upravnim sporovima (koje mogu teretiti samo tužitelje, i to ne one koji djeluju u okviru javnih ovlasti)^[12]. Troškovi spora onih stranaka kojima ti troškovi pripadaju, zbiljski se djelomice »pokrivaju« troškovima koje su dužne podmiriti stranke koje gube sporove.

Racionalan tužitelj će, prije svega, voditi računa o rokovima za podnošenje zahtjevaza naknadu troškova spora. U nedostatku izričitih odredaba ZUS-a, ustaljena sudska interpretacija obuhvaća sljedeće elemente: 

a) o naknadi troškova spora odlučuje se isključivo na zahtjev stranke

b) zahtjev mora biti određen (specificiran)

c) stranci ne može biti dosuđena veća naknada troškova spora od zatražene

d) zahtjev se podnosi najkasnije do zaključenja rasprave, a kod rješavanja spora presudom bez rasprave^[13], najkasnije do donošenja presude^[14].

Ne može se očekivati da sudovi nekritički prihvaćaju troškovnike stranaka (u praksi to su najčešće troškovnici tužitelja). Sud je dužan provjeriti ulazi li pojedina stavka troškovnika u opravdane izdatke učinjene u tijeku ili u povodu spora, u smislu članka 79. st. 1. ZUS-a, tj. u troškove potrebne za vođenje spora. Evo nekoliko primjera izdataka koje ne smatramo opravdanima:

- iznošenje navoda i predlaganje dokaza koje su stranke dužne uvrstiti već u tužbi odnosno u odgovoru na tužbu (čl. 34. st. 1. ZUS-a) tek u kasnijim podnescima, osim kada je riječ o odgovoru na kasnije navode protustranaka, dodatna traženja suda i sl.

- podnesak koji, u bitnome, sadržava ponavljanje prije u sporu već iznesenih navoda stranke

- izjašnjenje stranke na navode protustranke ili na traženje suda u više podnesaka, umjesto u jednome

- podnesci sadržaj kojih je mogao biti iznesen na raspravi

- podnesci koji ne sadržavaju činjenična ni pravna razlaganja (u smislu Tbr. 23. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika)^[15]

- pristup na ročište za objavu presude i sl.^[16]

Ustaljena je i sudska praksa prema kojoj se ne priznaju putni troškovi odvjetnika izvan sjedišta suda. Pravo je stranke da odabere odvjetnika, ali to ne stvara obvezu protustranke da nadoknadi i one troškove koji nisu bili nužni. Trošak zastupanja po odvjetniku čije je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodi spor može iznositi samo toliko koliko bi iznosio i trošak odvjetnika čije je sjedište u mjestu suda koji vodi spor (u sjedištima svakog od četiriju upravnih sudova nedvojbeno je dovoljan broj odvjetnika).

Određenome troškovnom riziku u upravnom sporu izlažu se i tužitelji. Tuženici mogu tražiti naknadu putnih troškova svojih službenih osoba koje pristupaju raspravi^[17](ako tuženik takve osobe nema u sjedištu suda). Usto, dio tuženika - tijela državne uprave i druga državna tijela - u sporu može biti zastupan od strane državnog odvjetništva, a troškovi zastupanja pred sudovima priznaju se nadležnom državnom odvjetništvu prema propisima o nagradama i naknadama za rad odvjetnika^[18].

Postoje stajališta da tuženiku, zbog posebnosti upravnog spora, općenito ne pripada naknada troškova spora. Ne slažemo se s takvim apriornim stajalištem, iako postoje slučajevi u kojima nije opravdano dosuditi te troškove (ponajprije glede načela razmjernosti). U građanskom pravu nedvojbeno je da sud ne može odlučivati o opravdanosti zastupanja stranke od strane odvjetnika, već se ti troškovi uvijek smatraju opravdanima. U upravnom sporu, koliko nam je poznato, nije zabilježena praksa prema kojoj se opravdanima ne bi smatrali troškovi zastupanja stranke - tužitelja, koji je odvjetnik, od strane opunomoćenika - drugog odvjetnika, iako je i sâm tužitelj u takvoj situaciji pravno kvalificirana osoba, kao što su to i službene osobe tuženika - javnopravnog tijela u upravnom sporu. Prema praksi Europskog suda za ljudska prava (npr. toč. 84.-97. obrazloženja presude od 18. srpnja 2013. donesene u predmetu Klauz protiv Hrvatske, zahtjev br. 28963/10), pravilo »gubitnik plaća« sastoji se u izbjegavanju neopravdanog parničenja i nerazumno visokih troškova parničenja odvraćanjem potencijalnih tužitelja od pokretanja neutemeljenih sporova ili podnošenja previsokih tužbenih zahtjeva bez snošenja posljedica. Takva pravila općenito teže legitimnom cilju osiguranja pravilnog djelovanja pravosudnog sustava i zaštite prava drugih. Takvo stajalište ne mijenja činjenica da se navedena pravila primjenjuju i na građanske postupke u kojima je stranka država, čime joj se omogućava da od neuspješne stranke naplati troškove zastupanja (građanskim postupkom u konvencijskom smislu smatra se i upravni spor). Ne može se, naime, smatrati, dodaje Europski sud za ljudska prava, da država ima neograničene resurse te bi i država, poput privatnih stranaka, također trebala uživati zaštitu od neutemeljenih parnica. Sud, pritom, naglašava da je u svakom predmetu ponaosob potrebno utvrditi i je li konkretna odluka o troškovima spora razmjerna legitimnom cilju kojem je upravljeno odnosno pravilo, tj. bi li u konkretnom slučaju odluka o troškovima spora rezultirala ograničenjem koje je umanjilo sâmu bit podnositeljeva prava na pristup sudu. Imajući na umu prethodno izneseno, mišljenja smo da naplata troškova zastupanja tuženika u upravnom sporu, zastupanog po državnom odvjetništvu, koja bi teretila tužitelja koji je u cijelosti izgubio spor, sâma po sebi ne može predstavljati povredu prava tužitelja na pristup sudu, već je potrebno u konkretnome upravnom sporu ocijeniti bi li i u kojoj mjeri primjena odredbe članka 41. st. 1. Zakona o državnom odvjetništvu bila nerazmjerna legitimnom cilju.

Na kraju, u sporovima s više od dvije stranke, pri odbijanju tužbenog zahtjeva tužitelj će biti dužan nadoknaditi troškove spora zainteresiranoj osobi koja je u sporu sudjelovala na strani tuženika (što je najčešće slučaj), ako je zainteresirana osoba imala takve troškove i na vrijeme ih zatražila. Osim tužitelja, odvjetnici mogu zastupati i zainteresirane osobe^[19]. U dosadašnjoj praksi većina troškova spora na teret tužiteljâ dosuđena je u korist zainteresiranih osoba, a ne u korist tuženikâ.

Orijentacija osnažena najnovijom praksom Ustavnog suda poticaj je javnopravnim tijelima da unaprijede svoje poslovne procese i uopće kvalitetu rada, prema potrebi da organiziraju i dodatna usavršavanja službenih osoba, kako o rješavanju upravnih stvari u upravnom postupku, tako i o sudjelovanju tuženika u upravnom sporu. To osobito vrijedi u odnosu na najčešće razloge donošenja kasacijskih presuda, koji leže u nedostatcima upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje, poput nepotpuno utvrđenih činjenica, neadekvatnog obrazloženja, nepružanja stranci mogućnosti da sudjeluje u postupku i sl. 

U dvostupanjskim upravnim postupcima na važnosti dodatno dobiva uloga žalbenog tijela, kao supstancijalnoga, a ne tek formalnog preispitivača zakonitosti prvostupanjskih rješenja (obveznici plaćanja troškova spora u slučaju usvajanja tužbenog zahtjeva su javnopravna tijela što donose konačno rješenje).

Kasacijske presude nerijetko su posljedica pasivnosti tuženika u sporu, što se najčešće očituje:

- kao sastavljanje neadekvatnih odgovora na tužbu^[20]

- kao propuštanje (odgovarajućeg) izjašnjavanja na navode protustranaka tijekom spora

- kao neodziv na raspravu pred upravnim sudom

- kao propuštanje predlaganja dodatnih dokaza, osim onih koji su provedeni u upravnom postupku^[21].

Suočeni s većim rizikom plaćanja troškova spora tužiteljima, racionalni tuženici uložit će dodatan napor da se odmaknu od takve pasivnosti.

Racionalni tuženici bit će potaknuti i da, u onim sporovima u kojima je to realno moguće, saniraju nedostatke iz upravnog postupka (npr. dodatnim obrazlaganjem osporavanog rješenja i sl.), kako bi povećali izglede za donošenje presude o odbijanju tužbenog zahtjeva na temelju odredbe članka 57. st. 2. ZUS-a^[22].

Povezano s tim, promašena su stajališta prema kojima troškovima spora ne treba izlagati tuženika kada je sporno samo obrazloženje rješenja, jer je riječ o nedostatku koji sud može otkloniti i bez pomoći tuženika. Prije svega, podsjećamo da nedostatno ili proturječno obrazloženje u većini pravnih postupaka čini apsolutno bitnu procesnu povredu. Takve vrste povreda nema u upravnom postupku ni u upravnom sporu, ali to govori u prilog tezi da su javnopravna tijela sâmim time ovdje već u povoljnijem položaju i da imaju priliku sanirati neadekvatno obrazloženje, a ne da se time samoinicijativno trebaju baviti upravni sudovi. K tome, u protivnom ne bi bilo ni potrebe da javnopravna tijela unaprjeđuju svoju praksu obrazlaganja rješenja, već bi obrazlaganje upravnih akata mogli prepustiti sudovima.

Iz perspektive tuženika svrhovito je obratiti pozornost i na specifikaciju troškova priznatih prvostupanjskom presudom (o opravdanim troškovima spora v. 2. dio ovog teksta) te podredno, uz osporavanje odluke suda o meritumu, u žalbi osporiti i nepripadajući dio troškova priznatih od strane upravnog suda, kao i npr. prekasno zatraženih, a priznatih troškova i sl. 

U svakom slučaju, energiju je potrebno usmjeriti na bit profesionalnog obavljanja upravnih poslova, a ne na kratkovidne, gotovo infantilne pokušaje traženja koordinacijskih i interpretacijskih »saveznika«. Na psihološkoj, mentalitetnoj razini, preostali tuženici koji to još nisu osvijestili, trebaju konačno prihvatiti da su u upravnom sporu tek jedna od ravnopravnih stranaka u sudskom postupku, a ne u poziciji koju imaju u upravnom postupku i inače u društvu. Sve više se pokazuje da se ne samo na načelnoj, nego i na praktičnoj razini, ne isplati ustrajati pri ostajanju na »pogrešnoj strani povijesti«^[23].

Već je spomenuto da zainteresirana osoba u sporu sudjeluje, u pravilu, na strani tuženika. Za razliku od tuženika, zainteresiranu osobu može zastupati odvjetnik. 

Glede troškova spora zainteresirana osoba u povoljnijem je položaju od drugih vrsta stranaka. U slučaju uspjeha tužitelja u sporu, troškove podmiruje tuženik. Uspije li u sporu tuženik, zainteresirana osoba (na strani tuženika) od tužitelja može ostvariti naknadu troškova spora.

S procesno-tehničkoga gledišta (sadržaj troškovnika, vrijeme njegova podnošenja i sl.), u odnosu na zainteresirane osobe primjenjive su napomene sadržane u ovom članku glede postupanja tužitelja. 

Troškovi upravnog spora najčešće se sastoje od troškova zastupanja po odvjetniku (odnosno državnom odvjetniku) i/ili od troškova izvođenja dokaza u sporu, pri čemu ne treba zaboraviti da izvođenje dokaza mogu predložiti i druge stranke, a ne samo tužitelj. Materija troškova upravnog spora među elementima je prava na pristup sudu, kao dijela prava na pravično suđenje. Najnovije odluke Ustavnoga suda trebale bi ustaliti ustavnopravno prihvatljivu interpretaciju odredaba članka 79. ZUS-a. 

Može se očekivati da će mogućnost naplate troškova spora i kod kasacijske presude povećati broj predmeta u kojima će zastupanje tužitelja prihvaćati odvjetnici (što je dobra vijest ne samo iz perspektive tužiteljâ, već i ukupnosti vođenja spora). Kod dijela tužitelja (ili njihovih opunomoćenika) dovest će do manje motiviranosti za predlaganje izvođenja dokaza u upravnom sporu nužnih za donošenje reformacijske presude, a time i do manje reformacijskog odlučivanja. Istodobno, moguće je da će se više tijela državne uprave i drugih državnih tijela odlučiti na sudjelovanje u sporu putem državnog odvjetništva.

Preostaje razmotriti, a potom i ujednačiti (od strane viših sudova), stajalište o tretiranju uspjeha u sporu pri obustavi upravnog spora slijedom postupanja tuženika po tužbenom zahtjevu. 

Dio pitanja vezanih uz troškove spora, koji nije neposredno povezan s travanjskim odlukama Ustavnog suda, i dalje je podnormiran, premda se u odnosu na većinu tih pitanja sudska praksa ustalila.

I ovdje je do izražaja došla odvojenost upravnog postupka od upravnog spora. Iako se upravni spor nadovezuje na upravni postupak, riječ je o zasebnim pravnim postupcima, s tek djelomice podudarnim funkcijama. Pri određivanju uspjeha u sporu ta razdvojenost može ići u prilog tužitelju. Istodobno, zbog toga troškovima upravnog spora ne mogu biti obuhvaćeni troškovi upravnog postupka. Spomenuta odvojenost (zasebnost) može glede različitih pitanja (npr. odlučivanja o dokaznim prijedlozima i dr.) faktički ići u prilog različitim strankama u sporu, ali to je već razmatranje koje uvelike nadilazi temu ovog članka.

 

[1] Riječ je o dvjema odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske (u nastavku teksta: Ustavni sud) koje sadržavaju jednaku argumentaciju, donesenima 9. travnja 2019., pod brojevima U-III-2279/2018 i U-III-2086/2018. Potonja Odluka objavljena je u Nar. nov., br. 49/19.
[2] Zaključak sjednice svih sudaca Visokoga upravnog suda Republike Hrvatske, br. 6 Su-85/2018-3, od 12. veljače 2018., glasi: »Kada je presudom upravnog suda ili Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poništeno rješenje javnopravnog tijela i predmet vraćen na ponovni postupak, svaka stranka snosi svoje troškove.«Nakon treće novele ZUS-a (Nar. nov., br. 29/17), nisu se javljale dvojbe pri odlučivanju o troškovima spora kada sud sam riješi stvar, donošenjem reformacijske (meritorne) presude. Međutim, u praksi je različito odlučivano o troškovima spora kod kasacijske presude (presude kod koje se osporavano rješenje poništava, a predmet vraća tuženiku ili prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak). Zaključak od 12. veljače 2019. donesen je radi ujednačavanja s tim povezane sudske prakse
[3] Važeće uređenje troškova upravnog spora temelji se na priznavanju isključivo opravdanih troškova, priznavanju troškova razmjerno uspjehu u sporu, dopuštenosti zasebnoga žalbenog osporavanja odluke o troškovima te ograničenju priznatog iznosa naknade troškova na teret protustranke (putem režima neprocjenjive vrijednosti predmeta spora).U upravnom sporu nema opće supsidijarne primjene Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01 - v. čl. 50. Zakona o arbitraži, 117/03, 88/05 - v. čl. 129. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08 - ispr., 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13, 28/13 - v. čl. 145. Zakona o sudovima i 89/14 - Odluka USRH), već se taj Zakon supsidijarno primjenjuje samo kada je to izrijekom propisano. Međutim, nije propisana primjena toga Zakona u odnosu na troškove spora.O drugom, pristojbenom segmentu troškova spora v. Zakon o sudskim pristojbama (Nar. nov., br. 118/18).
[4] O strankama u upravnom sporu v. čl. 16.-19. ZUS-a.
[5] V. Odluku Ustavnog suda, br.: U-I-2753/2012 i dr. od 27. rujna 2016. (Nar. nov., br. 94/16).
[6] U postupku donošenja treće novele ZUS-a autor je bio među onima koji su (bezuspješno) zagovarali varijantu srodnu slovenskom modelu, prema kojem se i kod reformacijske i kod kasacijske presude tužitelju dosuđuju troškovi spora, ali ne u jednakom opsegu (kod kasacijske presude u Sloveniji propisan je paušalni iznos priznatih troškova - čl. 25. slovenskog Zakona o upravnem sporu i na njemu utemeljeni Pravilnik o povrnitvi stroškov tožniku v upravnem sporu). Dvojbeno je bi li takva regulacija prošla hrvatsku ustavnosudsku provjeru, ali sada je očito da (više) ne može biti izvedena tumačenjem važećih odredaba čl. 79. ZUS-a.Ako upravni sud, usvojivši tužbeni zahtjev, drugi ili koji od sljedećih puta vrati predmet na ponovni postupak, stranke imaju pravo žalbe protiv prvostupanjske presude (čl. 66.a st. 1. ZUS-a). Po prirodi stvari, najčešće će to učiniti tuženik. Ova odredba, između ostalog, predstavlja »osigurač« kojim drugostupanjski sud može spriječiti neosnovano opetovano vraćanje predmeta na ponovni postupak, a time, u slučaju osnovanosti žalbe, onemogućiti dodatno dosuđivanje naknade troškova spora u istoj upravnoj stvari.
[7] Rješenje može biti djelomično poništeno i kada njegova izreka nije strukturirana u zasebne točke.
[8] Pritom je na umu potrebno imati sada već ustaljeno upravnosudsko stajalište, prema kojem upravni sud nije vezan procesnopravnom kvalifikacijom tužbenog zahtjeva, niti njegovim doslovnim sadržajem. Vezan je dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na razrješenje spornoga pravnog odnosa, a ne na privremenu procesnopravnu sudbinu predmeta, poput zahtjeva za vraćanje predmeta nadležnome javnopravnom tijelu na ponovni postupak.
[9] V. čl. 43. st. 1. ZUS-a.Kada tužitelj u predmetu šutnje uprave, nakon donošenja rješenja tijekom spora proširi tužbeni zahtjev i na osporavanje zakonitosti naknadno donesenog rješenja, odluka o troškovima spora ovisi o konačnom ishodu spora, tj. o odluci suda o proširenome tužbenom zahtjevu.
[10] Cjelovito obrazloženje, s detaljnijim simulacijama izračuna, dostupno je na poveznici: http://bit.do/eUfEY.
^[11] Na primjeru Upravnog suda u Rijeci: u 2018. dosuđene su naknade troškova spora u ukupnom iznosu od 984.312,50 kuna. Od toga je 669.148,80 kuna (68 %) dosuđeno na teret tuženika, a 315.163,70 kuna (32 %) na teret tužitelja (u korist tuženika i/ili zainteresiranih osoba). Na te pokazatelje djelomice je utjecala okolnost da je u tom razdoblju u većini sudskih referada odlučivano u skladu sa zaključkom VUS-a od 12. veljače 2018.
[12] Upravni sud u Rijeci je u 2018. utvrdio pristojbene obveze u ukupnom iznosu od 1.613.450,19 kuna.
[13] O raspravi i rješavanju upravnog spora bez rasprave v. čl. 7. i čl. 36. ZUS-a.
^[14]Prevladavajuće je stajalište, koje dijelimo, da pri donošenju presude bez rasprave nema razloga stranci dopustiti dodatan rok za podnošenje zahtjeva za naknadu troškova spora. Naime, kod zastupanja troškovi se priznaju samo za zastupanje od strane odvjetnika ili državnog odvjetništva, dakle od strane pravno kvalificiranih osoba. Tim osobama mora biti poznata zakonska mogućnost rješavanja spora bez rasprave, što implicira potrebu iskazivanja troškovnika uz svaki podnesak upućen sudu (barem u stadiju dok nije izvjesno da će rasprava biti održana). Pritom stranka ne može biti oštećena u odnosu na troškove vezane uz dokazivanje, jer se dokazi izvode na raspravi, pa otpada mogućnost donošenja presude bez rasprave.
[15] Nar. nov., br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15.
[16]Mišljenja smo da odredba čl. 79. st. 3. ZUS-a može činiti pravnu osnovu za, između ostalog, obvezivanje na podmirenje tzv. skrivljenih troškova, koji ne ovise o ishodu spora, a u tekstu ZUS-a nisu izrijekom uređeni. Ovi troškovi mogu u obzir biti uzeti i pri utvrđivanju ukupnog iznosa troškova koji određenoj stranci pripadaju, odnosno terete je, sagledavajući sve troškove spora u cjelini.
[17] Ovdje se u praksi na odgovarajući način primjenjuje Pravilnik o naknadi troškova u sudskim postupcima (Nar. nov., br. 8/88, 3/94 i 150/05).
[18] V. čl. 20. st. 3. ZUS-a, vezano uz čl. 41. st. 1. Zakona o državnom odvjetništvu (Nar. nov., br. 67/18) i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.
[19] V. čl. 21. ZUS-a.
[20] Umjesto odgovora na tužbene navode, praćenjem sadržaja i strukture tužbe, odgovori tuženika na tužbu često sadržavaju prepisivanje obrazloženja osporavanog rješenja ili - još gore - samo rečenicu da tuženik ostaje pri tome obrazloženju.
[21] Neki od aktivnijih tuženika predlažu, primjerice, saslušanje u svojstvu svjedoka službenih osoba koje su sudjelovale u postupku, ili drugih osoba čije saslušanje tužitelj nema interesa predložiti.
[22] Članak 57. st. 2. ZUS-a glasi: »Sud će odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i kada utvrdi da je u postupku koji je prethodio donošenju pojedinačne odluke bilo nedostataka, ali nisu utjecali na rješavanje predmeta postupka te ako utvrdi da je pojedinačna odluka zasnovana na zakonu, ali zbog drugih razloga od onih navedenih u odluci.«Ratio ove odredbe je sljedeći: o upravnoj stvari odlučuje se izrekom rješenja (čl. 98. st. 3. Zakona o općem upravnom postupku - Nar. nov., br. 47/09). Stoga, kada sud nedvojbeno utvrdi da je izreka osporavane odluke zakonita, poništenje pojedinačne odluke radi saniranja možebitnih nedostataka u postupku njezina donošenja ili u njezinu sadržaju bila bi nesvrhovita, pa je tužbeni zahtjev potrebno odbiti.
[23] To, dakako, ne znači ni da tužitelju pripada poseban položaj u sporu, samo zato što je, uz rijetke izuzetke, objektivno slabiji društveni faktor, ili zato što se zbiljski nalazi u teškom položaju.