1. Uvodno
U javnosti je dosta neprimijećeno prošla nedavna intervencija Vlade Republike Hrvatske kao predlagatelja i Hrvatskog sabora kao donositelja Zakona o dopuni Zakona o stambenoj štednji i državnom poticanju stambene štednje¹, u materiju stambene štednje, iako se tim zakonodavnim zahvatima zadire u stečena prava oko 750.000 građana Republike Hrvatske koji kao fizičke osobe imaju status stambenih štediša. Tim zakonodavnim zahvatima najprije su značajno smanjena stečena prava stambenih štediša na državna poticajna sredstva, a za 2014. to im je pravo u cijelosti ukinuto.

Pritom valja imati na umu i činjenicu da država nije potaknula građane da ulažu svoj kapital u stambenu štednju, oni bi ga uložili u druge oblike ulaganja, u kojima bi ostvarili prinos kojeg su očekivali kroz državna poticajna sredstva. Donošenjem izmjena i dopuna spomenutog Zakona, takva im je mogućnost uskraćena, odnosno njihov je uloženi kapital najprije umanjen, a zatim i obezvrijeđen. 

Takvim zakonodavnim zadiranjem u stečena prava, prema našem mišljenju, stvara se pravna nesigurnost i nepovjerenje u pravni sustav, što može imati utjecaja i na investitore da ne ulažu kapital.

1.1. Ukidanje prava na poticajna sredstva za 2014.
Tako je člankom 30.a. Zakona o stambenoj štednji i državnom poticanju stambene štednje (Nar. nov., br. 109/97, 117/97, 76/99, 10/01, 92/05 21/10., 15/03 i 139/13 - u nastavku teksta: ZSŠ) određeno da se iznimno od odredaba ove glave državna poticajna sredstva na stambenu štednju prikupljenu u razdoblju od 1. siječnja do 31. prosinca 2014., neće isplatiti iz državnog proračuna Republike Hrvatske.

1.2. Smanjenje prava na poticajna sredstva
Prije toga, odredbom članka 21. stavak 2. ZSŠ-a smanjena su državna poticajna sredstva s 15% na 10% uloga stambene štednje u prethodnoj kalendarskoj godini. Odredba članka 21. stavak 2. ZSŠ-a izmijenjena je člankom 1. Zakona o izmjeni Zakona o stambenoj štednji i državnom poticanju stambene štednje, koji je objavljen u Narodnim novinama, br. 15/13. i koji glasi:

2.1. Formalna nedopuštenost povratnog djelovanja zakona
Prema članku 90. stavak 4. Ustava samo pojedine odredbe zakona mogu imati povratno (retroaktivno) djelovanje. Da bi neka odredba zakona smjela imati povratno djelovanje, potrebno je da se provede poseban postupak u skladu s Poslovnikom Hrvatskog sabora. Takav postupak, u konkretnom slučajudonošenja ZDZSŠ-a iz 2013., nije proveden. 

Naime, prema članku 176. Poslovnika Hrvatskog sabora², kad se prijedlogom zakona određuje da pojedine njegove odredbe imaju povratno djelovanje, predlagatelj zakona dužan je obrazložiti posebno opravdane razloge koji to nalažu. Iz provedene procedure pred radnim tijelima Hrvatskog sabora i iz obrazloženja Prijedloga Zakona o dopuni Zakona o stambenoj štednji i državnom poticanju stambene štednje, s konačnim prijedlogom zakona, listopad 2013., vidljivo je da to nije učinjeno iako članak 30.a ZSŠ-a očito ima povratno djelovanje, budući da se njime u cijelosti ukidaju već stečena prava klijenata stambenih štedionica (njih oko 750.000) prema prethodno sklopljenim pravnim poslovima.

Isto vrijedi i za postupak donošenja izmjena članka 21. stavak 2. ZSŠ-a. U postupku donošenja i tog Zakona povrijeđen je Poslovnik Hrvatskog sabora. Naime, ni u tom slučaju nije primijenjena, iako je to morala biti, odredba članka 137. Poslovnika Hrvatskog sabora.³ Prema odredbi članka 137. tog Poslovnika kad se prijedlogom zakona određuje da pojedine njegove odredbe imaju povratno djelovanje, predlagatelj zakona dužan je obrazložiti osobito opravdane razloge koji to nalažu. Vidljivo je da to nije učinjeno, iako članak 21. stavak 2. ZSŠ-a očito ima povratno djelovanje, budući da se njime bitno smanjuju stečena prava klijenata stambenih štedionica prema prethodno sklopljenim pravnim poslovima.

2.2. Materijalna nedopuštenost povratnog djelovanja zakona
Odredbom članka 30.a ZSŠ-a, na način da se državna poticajna sredstva na stambenu štednju (u nastavku teksta: DPS), prikupljenu u razdoblju od 1. siječnja, neće isplatiti iz državnog proračuna Republike Hrvatske, ukidaju se stečena prava štediša po višegodišnjim, odnosno dugoročnim ugovorima o stambenoj štednji. To je suprotno načelu vladavine prava kao i načelu poštovanja (već stečenih) prava čovjeka iz članka 3. Ustava⁴, ali i članka 49. stavak 4. Ustava prema kojem se prava stečena ulaganjem kapitala ne mogu⁵ umanjiti zakonom ni drugim pravnim aktom. 

Time se ujedno ukida i bitni cilj postojanja takvog Zakona. Naime, već u njegovu nazivu ističe se da je riječ o Zakonu koji kao bitan smisao ima angažman državnih sredstava u poticanju stambene štednje. Zakon se, naime, zove Zakon o stambenoj štednji i državnom poticanju stambene štednje. Takav propis potpuno gubi svaki smisao, ako Republika Hrvatska kao država, makar i na ograničeno vrijeme, ukida njegov bitni dio, bez kojeg Zakon uopće nije djelotvoran i ne bi ni postojao.

Građani-štediše - klijenti stambenih štedionica, tako su navedenim odredbama ZSŠ-a stavljeni u neravnopravan položaj pred zakonom u odnosu na sve druge štediše kojima nisu zakonom ukinuta, odnosno smanjena već stečena prava. Time je povrijeđeno i ustavno načelo jednakosti svih pred zakonom, u smislu članka 14. stavak 2. Ustava.

Načelo vladavine prava važno je za poduzetničke pothvate, odnosno za poticanje gospodarskog razvitka i ekonomskog napretka. Povratno djelovanje zakona, smanjivanjem već stečenih prava, suprotno je načelu pravne sigurnosti i izvjesnosti. 

Građani-štediše (sada ih ima oko 750.000) koje su svoj novac ulagali u stambenu štednju kao specifičan, namjenski oblik štednje sklapali su višegodišnje, odnosno dugogodišnje ugovore o stambenoj štednji. 

Bitan poticaj za sklapanje tih ugovora bila je upravo činjenica da će ostvariti i pravo na državna poticajna sredstva. Člankom 30.a ZSŠ-a zakonodavac zadire u već stečena prava i prekida (ukida) svojom intervencijom ostvarenje prava štediša na državna poticajna sredstva. Nedopustivo je zakonima proizvoditi pravnu nesigurnost i neizvjesnost.

Možda zakonodavac može propisati da neće isplaćivati poticajna sredstva na stambenu štednju iz državnog proračuna Republike Hrvatske, ali on je to morao učiniti tako da dopunom Zakona jasno odredi da se to odnosi samo na ugovore koje će štediše ubuduće sklapati sa stambenim štedionicama u razdoblju od 1. siječnja do 31. prosinca 2014. Ovako se odredba članka 30.a ZSŠ-a odnosi i na već sklopljene ugovore. Time Zakon nedopušteno povratno djeluje i ugrožava pravnu sigurnost fizičkih osoba koje su već sklopile ugovore o stambenoj štednji na višegodišnja razdoblja. One s pravom očekuju sigurnost za novac (zapravo, njihov kapital - čl. 49. t. 4. Ustava) kojeg su uložile kao i na to da će ostvariti pravo na Zakonom propisana, a zatim i ugovorena državna poticajna sredstva tijekom cijelog razdoblja trajanja ugovora. 

2.2.2. Državna poticajna sredstva bitan su dio ugovora o stambenoj štednji
U tom smislu članak 13. stavak 2. točka 2. ZSŠ-a izričito obvezuje stambene štedionice da ugovori o stambenoj štednji moraju sadržavati i odredbu o iznosu državnih poticajnih sredstava i o načinu njihova upisa na račun stambene štednje, na račune koji su otvoreni upravo u korist štediša, a ne stambene štedionice. Zato sve stambene štedionice sklapaju ugovore o stambenoj štednji sa štedišama uz ovu obvezatnu odredbu, koja utemeljenje ima u strogoj (kogentnoj) zakonskoj odredbi članka 13. stavak 2. točka 2. ZSŠ-a
 

2.2.3. Hrvatski sabor u odnosu na ZSŠ nema samo položaj zakonodavca
U području poticanja stambene štednje, Hrvatski sabor imao je i ima važnu poticajnu ulogu, jer je on donošenjem Zakona o stambenoj štednji i državnom poticanju stambene štednje⁶, koji je stupio na snagu 1. siječnja 1998., propisao uvjete za osnivanje stambenih štedionica i način njihova poslovanja, uvjete stambene štednje i stambenih kredita, kao i uvjete, mjerila i postupak davanja i korištenja državnih poticajnih sredstava za rješavanje stambenih potreba građana.

Prema tome upravo je Hrvatski sabor, kao zakonodavno tijelo, potaknuo građane da svoja sredstva dugoročno angažiraju u specifičnom području stambene štednje, propisujući da državna poticajna sredstva (tada) iznose 25% uloga stambene štednje u prethodnoj kalendarskoj godini, ali najviše do uloga 5.000,00 kuna po stambenom štediši tijekom jedne kalendarske godine (čl. 21. st. 2. ZSŠ-a). U 2013. godini ta su poticajna sredstva već smanjena na 10%.⁷ Pritom valja istaknuti da je, pak, stambena štedionica dužna primljeni iznos državnih poticajnih sredstava evidentirati u svojim poslovnim knjigama i upisati ga na račune stambene štednje stambenih štediša (čl. 23. st. 3. ZSŠ-a), dakle, u korist građana.

Da Hrvatski sabor nije preuzeo obvezu da će država građanima-štedišama isplaćivati državna poticajna sredstva na stambenu štednju, on ne bi potaknuo štediše da svoja sredstva, i to dugoročno, usmjere upravo u stambenu štednju. Oni bi tada izabrali druge mogućnosti ulaganja svojih sredstava (kapitala).

Hrvatski sabor, istina, nije ugovorna strana u ugovoru kojeg sklapaju štediša i stambena štedionica. Međutim, kao treći, preuzeo je obvezu da će država u tom ugovornom odnosu sudjelovati cijelo vrijeme trajanja ugovora sklopljenog između štediše i stambene štedionice. 

Građani su se kao štediše pouzdali i prihvatili poziv Sabora kao zakonodavnog tijela, te su uložili svoj novac upravo u stambenu štednju. 

Zato je suprotna članku 90. stavak 4. Ustava odredba članka 30.a ZSŠ-a, jer ona povratno djeluje na već sklopljene ugovore. Time se ugrožava pravna sigurnost kao temeljni oblik vladavine prava. Mutatis mutandis Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske (u nastavku teksta: Ustavni sud), broj: U-III-3292/2013 od 2. listopada 2013. u kojoj se navodi:

»… jedno od temeljnih vidova vladavine prava načelo je pravne sigurnosti, načelo koje je implicitno sadržano u Konvenciji⁸(vidjeti Beian v. Romania (no. 1), br. 30658/05, §29, ECHR⁹ 2007-XIII (izvadci).«

2.2.4. Zadiranje u već postojeća, stečena prava ne odobrava ni Ustavni sud
Tako je taj Sud u Odlukama, broj: U-I-4763/2012 i U-I-1342/2013, obje od 18. rujna 2013., ocijenivši neustavnima izmjene Zakona o porezu na dohodak koje su zadirale u postojeća prava poreznih obveznika, postavio načelo koje je apsolutno primjenjivo i u slučaju zadiranja u stečena prava stambenih štediša: »Ustavni sud u tom smislu naglašava da je pravo svakog pravnog subjekta da u trenutku donošenja poslovnih odluka zna kojim će se poreznim zahvatima javna vlast umiješati u njegov ostvareni dohodak, odnosno koja je i kakva mu je zakonom utvrđena porezna obveza.«

Isto pravo imaju stambeni štediše, ali i stambene štedionice. Svi oni imaju pravo znati, pri donošenju odluke o dugoročnom ulaganju svojeg kapitala, da će im država jamčiti pravnu sigurnost i izvjesnost.

Kad donosi dopune i izmjene zakona, Hrvatski sabor mora imati na umu da time ne smije povrijediti već stečena prava građana, odnosno dopune i/ili izmjene zakona u takvoj situaciji podrazumijevaju obvezu Sabora da prava građana sagleda i sa stajališta njihovih legitimnih očekivanja da svoja prava ostvaruju u ozračju pravne sigurnosti svojih ulaganja (arg. ex čl. 3., čl. 14. st. 2. i čl. 49. st. 4. Ustava).

2.3. Povreda ustavnog načela poštovanja prava čovjeka i socijalne pravde
Odredba članka 30.a ZSŠ-a suprotna je i načelu poštovanja prava čovjeka i socijalne pravde iz članka 3. Ustava. 

Ta zakonska odredba svojim povratnim djelovanjem mijenja sadržaj prava i obveza nastalih u trajnom obveznom odnosu, tj. za određeno razdoblje ukida već postojeća, stečena trajna prava štediša, a time mijenja i pravni položaj, odnosno sigurnost kapitala kojeg ulažu i stvaraju stambene štedionice.

2.3.1. Kako je krenulo – što se htjelo i na što se poticalo građane
Valja podsjetiti da je u obrazloženju Konačnog prijedloga Zakona o stambenoj štednji i državnom poticanju stambene štednje (Prijedlog zakona 265 iz srpnja 1997.), ukazano da tradicija takvog ulaganja državnog novca ukazuje na višestruke koristi državne potpore stambenoj štednji, od kojih u ovom članku ističemo tek neke poput: 

U rečenom obrazloženju Konačnog prijedloga Zakona iz srpnja 1997. navedeno je i niz drugih korisnih učinaka tog načina štednje, pri čemu je sâm zakonodavac istaknuo upravo važnu ulogu države u osiguravanju poticajnih sredstava koja pripadaju upravo štedišama-fizičkim osobama.

Takav oblik namjenske stambene štednje omogućio je dakle, i dapače potaknuo, uključivanje najširih slojeva državljana Republike Hrvatske u stvaranje velikog kreditnog potencijala za financiranje stanogradnje uz državu potporu. Upravo mogućnost dobivanja državnih poticajnih sredstava, kroz svo vrijeme trajanja ugovora o stambenoj štednji, učinila su fizičkim osobama taj oblik štednje prihvatljivim i poticajnim.¹⁰

2.3.2. Riječ je o oko 750.000 štedišta
Klijenti stambenih štedionica nisu bogati. Riječ je o mlađim i obrazovanijim građanima od prosjeka Republike Hrvatske s nižom kvalitetom stanovanja, koji dugoročno štede u svrhu rješavanja svojeg stambenog pitanja. Prosječna ušteđevina u stambenim štedionicama je 3.800,00 kuna godišnje ili nešto više od 300,00 kuna mjesečno. Prosječan iznos kredita je, pak, oko 30.000,00 eura.¹¹ Donošenjem ZDZSŠ-a, pravni položaj štediša, na čije se račune polažu državna poticajna sredstva koje primi stambene štedionica, bitno se mijenja i oni ulaze u zonu pravne nesigurnosti. Donesena dopuna Zakona utječe i ugrožava socijalne ciljeve koji su bitna podloga i razlog donošenja ZSŠ-a, a time je povrijeđeno i ustavno načelo socijalne pravde iz članka 3. Ustava, koje je također bilo podloga i razlog za donošenje ZSŠ-a.

Pritom uvijek valja imati na umu da su građani-štediše svoja sredstva višegodišnje vezali uz poslovanje stambenih štedionica, a sada im se očekivani učinci od takvog ulaganja kapitala umanjuju i to upravo djelovanjem Hrvatskog sabora koji je građane pozvao da svoj kapital usmjere upravo u područje stanogradnje.

Time ZSŠ kao cjelina gubi svoju bitnu sastavnicu. Naime, već u samom nazivu tog Zakona nalaze se riječi »državno poticanje stambene štednje«. Kad se u Zakon unese da država, makar i kroz ograničeno vrijeme, neće poticati svojim sredstvima takvu štednju, onda zakona praktički ni nema, a time se također ugrožavaju stečena prava građana.

Da nije bilo nikakvog razloga za donošenje ZDZSŠ-a, a time i udara zakonodavca na načelo vladavine prava i na sigurnost kapitala, proizlazi i iz znanstvene Analize sustava poticanja stambene štednje iz kolovoza 2013. (u nastavku teksta: Analiza).¹²

3. Povreda prava stečenih ulaganjem kapitala
Prema članku 49. stavak 3. i 4. Ustava,država, uz ostalo, potiče gospodarski napredak i socijalno blagostanje građana. Prava stečena ulaganjem kapitala ne smiju se umanjiti zakonom ni drugim pravnim aktom. 

Treba imati na umu da je država, donošenjem ZSŠ-a, koji je ujedno trajni poziv građanima da ulažu upravo u stambenu štednju, mobilizirala i usmjerila njihov kapital upravo u tu vrstu ulaganja. Građani-štediše, kao ulagači, s pravom su očekivali prinos od tog ulaganja svojeg kapitala kroz godišnji pripis državnih poticajnih sredstava na njihove račune. Ta, na zakonu osnovana, očekivanja neće biti ostvarena u 2014., zbog donošenja ZDZSŠ-a. Time je povrijeđena odredba članka 49. stavak 4. Ustava da se prava stečena ulaganjem kapitala ne smiju umanjiti zakonom. 

Pritom valja imati na umu i činjenicu da država nije potaknula građane da ulažu svoj kapital u stambenu štednju, oni bi ga uložili u druge oblike ulaganja, u kojima bi ostvarili prinos kojeg su očekivali kroz državna poticajna sredstva. Donošenjem ZDZSŠ-a takva im je mogućnost uskraćena, odnosno njihov je uloženi kapital obezvrijeđen, odnosno umanjen. Zbog toga je članak 30.a ZSŠ-a također suprotan članku 49. stavak 4. Ustava.

Člankom 30.a ZSŠ-a povrijeđena su i prava stambenih štedionica čiji su vlasnici u inozemstvu, jer su i njihova prava stečena ulaganjem kapitala umanjena tim propisom, budući da to utječe i na njihov prihod. I u tom smislu navedena zakonska odredba suprotna je članku 49. stavak 4. Ustava.

4. Povreda međunarodnih ugovora
Prema članku 134. Ustavameđunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske, a prema pravnoj su snazi iznad zakona.

Vlasnici nekih stambenih štedionica su iz Austrije, odnosno Italije.

Na njih se moraju primijeniti: 

- Ugovor između Republike Hrvatske i Republike Austrije o poticanju i zaštiti ulaganja (Nar. nov. - MU, br. 19/97), odnosno

- Ugovor između Republike Hrvatske i Republike Italije o poticanju i zaštiti ulaganja Nar. nov. - MU, br. 4/97).

Članak 2. navedenog Ugovora između Republike Hrvatske i Republike Austrije glasi:

Odredbe članka 2. stavak 3. i 4. navedenog Ugovora između Republike Hrvatske i Republike Italije glase:

4.1. Načelo kontinuiteta zakonskog okruženja, kao pretpostavka pravne sigurnosti i izvjesnosti
Svrha odredaba spomenutih međunarodnih ugovora očito je jamčiti ulagateljima kontinuitet zakonskih uvjeta. 

Pogotovo se to odnosi na situacije kad sama država potiče višegodišnja ulaganja. Zato je nedopustivo i suprotno Ustavu da država mijenja već nastale pravne odnose. Te odnose ona bi (možebitno) mogla mijenjati za ubuduće, tj. tako da vlasnici stambenih štedionica i stambeni štediše znaju da više neće biti državnih poticajnih sredstava za novosklopljene ugovore, ali ne i u situaciji kad su pravni odnosi već nastali i traju. Donošenjem ZDZSŠ-a taj je kontinuitet prekinut, što ZSŠ čini suprotnim članku 134. Ustava. Načelo kontinuiteta zakonskog okruženja, kao pretpostavka pravne sigurnosti i izvjesnosti, a time i vladavine prava kao temeljene vrednote Ustava, moralo bi vrijediti ne samo za domaće već i strane ulagatelje.

Valja uz to imati na umu da stambene štedionice djeluju prema bitnom drukčijim pravilima od ostalog bankarskog kreditnog sektora. One djeluju uz velika ograničenja, budući da prema ZSŠ-u:

- njihove ponude i ugovori smiju sadržavati isključivo fiksne kamatne stope;

- ograničena im je maksimalna kamatna marža po kreditima;

- ograničeno im je ulaganje viškova vrijednosti kao i kreditiranje stambenih namjena (ograničenja kreditiranja propisana su ZSŠ-om). 

Ukidanje državnih poticaja, pa makar i na ograničeno razdoblje (može li se jamčiti da država to razdoblje neće produljiti?), zapravo onemogućuje djelovanje stambenih štedionica (bez obzira na to je li kapital domaći ili inozemni). One više ne mogu poslovati uz ograničenja kakva im je nametnula država, odnosno ne mogu više prikupljati stambenu štednju onako kako im je to, kroz odredbe ZSŠ-a, prikazano kad su štedionice počele poslovati, odnosno kad su osnovane. Da su štedionice znale da će Hrvatski sabor promijeniti bitne odredbe i ukinuti isplatu državnih poticajnih sredstava one ne bi bile ni osnivane. Njihovi bi vlasnici uložili svoj kapital u druge novčarske, odnosno bankarske djelatnosti, u kojima bi ostvarili svoja legitimna očekivanja na dobit. 

Članak 30.a ZSŠ-a zbog toga je suprotan navedenim međunarodnim ugovorima, koji su prema svojoj pravnoj snazi iznad zakona, pa je i iznad ZSŠ-a, a time je ta odredba suprotna i članku 134. Ustava. 

Odredbe tih međunarodnih ugovora štite uloženi kapital inozemnih ulagača od takvih jednostranih zakonskih izmjena i neočekivanog diskontinuiteta zakonskog okruženja, koje time dovode u pitanje inozemna ulaganja, odnosno legitimna očekivanja inozemnih ulagača. Načelo zabrane diskontinuiteta mutatis mutandis, dakako, vrijedi i za domaće ulagatelje.

6. Nedopuštenost retroaktivnog smanjivanja državnih poticajnih sredstva
Naime, člankom 1. Zakona o izmjeni Zakona o stambenoj štednji i državnom poticanju stambene štednje (Nar. nov., br. 15/13), u ZSŠ-u, u članku 21. stavak 2. riječi: »15 posto« zamijenjene su riječima: »10 posto«. Tom izmjenom određeno je, dakle, da se državna poticajna sredstva smanjuju s 15% na 10% uloga stambene štednje u prethodnoj kalendarskoj godini.

Takvo smanjivanje državnih poticajnih sredstva također djeluje povratno, suprotno članku 90. stavak 4. Ustava, jer se i odredba članka 21. stavak 2. ZSŠ-a odnosi i na razdoblje prije stupanja na snagu tog Zakona, dakle i na već sklopljene ugovore. Da bi se izbjeglo ponavljanje, autor se poziva na razloge koje je glede nedopuštenosti povratne primjene ZSŠ-a iznio u odnosu na članak 30.a. tog Zakona.

Time je ujedno ugrožena i sigurnost ulaganja kapitala štediša, odnosno stambenih štedionica, pa se glede toga autor, da bi se izbjeglo ponavljanje, poziva na argumente koje je naveo u točkama 3. i 4. ovog članka.

1 Riječ je o dopuni Zakona o stambenoj štednji i državnom poticanju stambene štednje koja je učinjena člankom 1. Zakona o dopuni Zakona o stambenoj štednji i državnom poticanju stambene štednje, koji je objavljen u Nar. nov., br. 139/13 - u nastavku teksta: ZDZSŠ. 
2 Nar. nov., br. 81/13. 
3 Nar. nov., br. 71/00, 129/00, 9/01 - proč. tekst, 117/01, 6/02 - proč. tekst, 41/02, 91/03, 58/04, 69/07 - Odluka USRH, 39/08, 66/12 - Odluka USRH, 86/08, 81/12 i 113/12 - ispr. 
4 Prema pročišćenom tekstu Ustava Republike Hrvatske u skladu s Izvješćem Ustavnog suda Republike Hrvatske, br. U-X-1435/2011 od 23. ožujka 2011.,  )a koje obuhvaća Nar. nov., br. 56/90, 135/97, 113/00, 28/10 i 76/10), te 5/14 - Odluka USRH. 
5 Pravilno bi bilo reći: ne smiju. 
6 Nar. nov., br. 109/97. 
7 To je učinjeno Zakonom o izmjeni Zakona o stambenoj štednji i državnom poticanju stambene štednje (Nar. nov., br. 15/13). 
8 Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Nar. nov. - MU, br. 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10). 
9 Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu (ECHR). 
 Kad Hrvatski sabor ne poštuje to načelo, Sabor potkopava povjerenje javnosti u rad zakonodavnog tijela i u pravnu sigurnost. To je povjerenje jedna od bitnih sastavnica države utemeljene na vladavini prava. Donošenjem ZDZSŠ-a to je povjerenje ozbiljno narušeno, odnosno Hrvatski je sabor postao izvor pravne nesigurnosti (vidjeti, mutatis mutandis, Beian v. Romania (no. 1), br. 30658/05, §§ 37-39, ECHR 2007-XIII). Time je ZSŠ postao suprotan članku 3. Ustava. 
10 Donoseći ZDZSŠ povrijeđeno je i načelo poštovanja prava čovjeka iz čl. 3. Ustava, jer je time Hrvatski sabor ukinuo već stečena prava. 
11 Podaci prema Analizi sustava poticanja stambene štednje iz kolovoza 2013. koju je napravio Institut za javne financije. 
12 Nju je sastavio Institut za javne financije, stručna i neovisna javna ustanova koja se bavi istraživanjem ekonomskih tema, važnih za gospodarski rast i razvitak, tranziciju k tržišnom gospodarstvu i udovoljavanju europskim integracijskim zahtjevima. Ta je Analiza opsežna i potkrijepljena je istraživanjima, empirijskim dokazima i primjerima iz drugih europskih zemalja. Naime, u brojnim europskim zemljama (primjerice, Austriji, Njemačkoj, Češkoj, Rumunjskoj, Mađarskoj i Slovačkoj) postoje slični modeli stambene štednje koju država potiče svojim sredstvima.