Neposredna demokracija skupni je pojam za različite oblike neposrednog sudjelovanja građana u odlučivanju o pojedinim pitanjima na različitim razinama javne vlasti. Ona se, pritom, postavlja kao suprotnost posrednoj ili predstavničkoj demokraciji u kojoj izabrana tijela - osobito parlament i posredno ili neposredno izabrana izvršna tijela - kao predstavnička tijela naroda, sama donose politički obvezujuće odluke.¹ Neki analitičari smatraju da je danas prvenstvena uloga neposredne demokracije da »korigira i dopunjuje predstavničke institucije«.² 

Postoje brojne definicije i klasifikacije različitih oblika neposredne demokracije u znanstvenoj i stručnoj literaturi, a najčešće se temelje na razlikovanju građanske inicijative i referenduma. Referendum je postupak koji daje biračkom tijelu neposredan glas u odlučivanju o određenom političkom, ustavnom ili zakonodavnom pitanju. Građanska inicijativa daje biračkom tijelu pravo glasati o političkom, ustavnom ili zakonodavnom pitanju, predloženom od određenog broja građana, a ne od strane vlade, zakonodavnog tijela ili drugog državnog tijela. Pritom je nužno da predlagatelji takve inicijative prikupe dovoljan broj potpisa, zahtijevan ustavom ili zakonom, da bi se o toj inicijativi glasovalo.

Sa sve većim porastom korištenja i važnosti referenduma u pojedinim državama, taj se institut, a osobito povezan s narodnom inicijativom, sagledava kritički zbog mogućnosti zloporabe neposrednog odlučivanja građana, narušavanja temeljnih ljudskih prava i čak dovođenja u pitanje normalnog funkcioniranja predstavničke demokracije. 

Narodna inicijativa ugrađena je u hrvatski Ustav 2000., kad je u tadašnji članak 86. (a danas čl. 87.) ugrađen novi stavak 3. u kojem je propisano da će o svim pitanjima o kojima Hrvatski sabor ili Predsjednik Republike mogu raspisati referendum (a koja su navedena u prva dva stavka), Hrvatski sabor raspisati referendum u skladu sa zakonom ako to zatraži deset posto od ukupnog broja birača u Republici Hrvatskoj. 

U listopadu 2012. skupina od 45 zastupnika Hrvatskog sabora zatražila je da se pristupi promjeni Ustava RH u članku 87. stavak 3., na način da raspisivanje referenduma može zatražiti 200.000 birača u Republici Hrvatskoj, umjesto sadašnjih 10%. Prema članku 147. Ustava Republike Hrvatske, promjenu Ustava može predložiti 1/5 zastupnika, Predsjednik Republike i Vlada Republike Hrvatske³, tako da je inicijativa skupine zastupnika u skladu s Ustavom, a predsjednik Hrvatskog sabora predmetnu je inicijativu uvrstio u dnevni red sjednice Hrvatskog sabora, te se o njoj očitovala već i Vlada Republike Hrvatske. O prijedlogu da se pristupi promjeni Ustava raspravljao je i Odbor za Ustav, Poslovnik i politički sustav, na sjednici održanoj 19. studenog 2012., i jednoglasno donio zaključak da će prije donošenja odluke o Prijedlogu odluke o pristupanju promjeni Ustava Republike Hrvatske, Odbor održati tematsku sjednicu o referendumu u Republici Hrvatskoj.

Upravo imajući na umu takav zaključak, ovaj članak pišemo s namjerom da bude prilog za predstojeću javnu raspravu o možebitnoj promjeni hrvatskog Ustava u dijelu koji se odnosi na referendum građanske inicijative.

2.Primjeri (zlo)poraba referenduma građanske inicijative
U nastavku ćemo izložiti negativne značajke referenduma građanske inicijative u dvije europske države, u kojima se on najčešće koristi, uz Italiju koja je ipak primjer pozitivne prakse.⁴

2.1.Švicarski referendum
Snažan udarac građanskoj inicijativi zadan je nedavno u Švicarskoj gdje je na referendumu iniciranom od građana u studenom 2009., značajna većina građana glasala za zabranu izgradnje minareta na džamijama, a ta odluka nedvojbeno predstavlja grubo kršenje prava jedne vjerske manjine, izraz netolerantnosti i institucionalnog rasizma kakav se nije očekivao u jednoj stabilnoj i dugovječnoj demokratskoj državi.⁵

Kakav je ustavnopravni kontekst referendumske odluke? Prema švicarskom saveznom Ustavu, federalna narodna inicijativa radi djelomične revizije saveznog ustava zahtijeva prikupljanje 100.000 potpisa građana u roku 18 mjeseci.⁶ Treba naglasiti da je moguća narodna inicijativa za potpunu ili djelomičnu reviziju Saveznog ustava (čl. 138. i 139.), ali nije moguća narodna inicijativa za usvajanje saveznog zakona. Ta činjenica dovodi do toga da svaka inicijativa smjera ustavnoj reviziji, premda njezin sadržaj ne bi trebao biti dio ustavnog dokumenta. Također, broj zahtijevanih potpisa - oko 2% od ukupnog broja birača u Švicarskoj - kao i relativno dugačko razdoblje prikupljanja potpisa, nisu značajnija prepreka inicijatorima narodne inicijative u ostvarivanju cilja da se o njoj odlučuje na referendumu.

Prema širokom konsenzusu analitičara, ustavni amandman o zabrani izgradnje minareta protivan je Europskoj povelji o ljudskim pravima, osobito člancima 9. (sloboda vjeroispovijesti) i 14. (zabrana diskriminacije). Kako je, stoga, ipak bilo moguće da inicijativa bude okončana donošenjem takvog ustavnog amandmana?

Švicarski Savezni ustav zabranjuje narodne inicijative koje »krše načelo jedinstva oblika ili jedinstvo sadržaja ili obvezujuće odredbe međunarodnog prava«. Isključivo u jednom od navedenih slučajeva Savezna skupština može takvu inicijativu u cijelosti ili djelomično proglasiti nevažećom (čl. 139. st. 2. Ustava). U predmetnom slučaju, kako ističu švicarski ustavni pravnici, naznačena fundamentalna prava iz Europske povelje o ljudskim pravima ne čine ius cogens, kako je definiran međunarodnim pravom, prihvaćenim u švicarskoj praksi, jer veliki broj država ne prihvaća vjerske slobode kao jedno od temeljnih ljudskih prava. U tom smislu švicarski je parlament upozorio da će prihvaćanje inicijative o zabrani gradnje minareta predstavljati kršenje međunarodnog prava, ali istovremeno parlament nije imao ovlast deklarirati tu inicijativu nevažećom prema odredbi članka 139. Saveznog ustava.⁷ Treba također naglasiti da u Švicarskoj nije predviđena sudbena kontrola parlamentarnih odluka. 

Kako se ističe u osvrtima na predmetni slučaj, u švicarskom ustavnopravnom uređenju narodne inicijative postoji »konstrukcijska greška«, jer je ocjena njihove ustavnosti povjerena parlamentu koji, kao predstavništvo građana, nije sklon odlučiti protiv inicijative najmanje 100.000 građana. Pored toga, zabrane propisane u članku 139. nisu dovoljne jer se odnose samo na »obvezujuće norme međunarodnog prava«. I konačno, savezne narodne inicijative moraju biti usmjerene prema ustavnoj reviziji, jer prema Ustavu nije predviđeno da se pokrene inicijativa za usvajanje običnog zakona. Stoga svaka inicijativa, ako je uspješna, postaje dio ustavnog prava, što uskraćuje mogućnost njezinog sudbenog poništenja.

2.2.Referenduma u Republici Sloveniji
U Republici Sloveniji posljednjih se godina mnogo raspravlja o (zlo)porabi referenduma, kao posljedici lošeg ustavnopravnog uređenja zakonodavnog referenduma. U posljednjih nekoliko godina u Državnom je zboru tri puta pokrenut postupak promjene Ustava, upravo u dijelu koji se odnosi na regulaciju zakonodavnog referenduma. U trenutku pisanja ovoga rada u tijeku je posljednji od ta tri pokušaja promjene Ustava, s najvećim izgledima do sada, da do ustavne revizije dođe.

Slovenija prema Ustavu ima fakultativni ustavni referendum. Za donošenje Ustava, odnosno njegove revizije, potrebna je odluka 2/3 svih zastupnika Državnog zbora. Međutim, ako to zahtijeva najmanje 30 zastupnika (što odgovara 1/3 od ukupnog broja zastupnika) Državni zbor mora prihvaćenu izmjenu Ustava podnijeti građanima da o njoj odluče na referendumu. Odluka je na referendumu donesena ako za nju glasuje većina glasača, pod uvjetom da je glasovanju pristupila većina svih birača.⁸ Do sada u Republici Sloveniji taj oblik referenduma nije korišten. No, zato je često korišten zakonodavni referendum koji je propisan u članku 90. Ustava. Prema njemu Državni zbor može raspisati referendum o pitanjima koja se uređuju zakonom. Pritom ga Državni zbor može raspisati na svoju inicijativu, ali ga mora raspisati ako to zahtijeva najmanje trećina zastupnika tog doma, Državni svet (drugi dom) ili 40 tisuća birača. Prijedlog je na referendumu prihvaćen ako za njega glasuje većina birača koji su glasovali. Referendum se uređuje zakonom kojeg Državni zbor donosi dvotrećinskom većinom prisutnih zastupnika.⁹

Sva tri subjekta koristila su pravo zahtijevati raspisivanje referenduma. I dok to nije bilo samo za javnost, a osobito stručnjake, kad je riječ o inicijativi birača, uglavnom se negativno percipiralo raspisivanje referenduma od strane 1/3 zastupnika Državnog zbora¹¹, a isto tako i Državnog sveta koji je tek savjetodavni dom. Naime, u političkoj borbi opozicija će, gotovo kod svakog značajnijeg zakona čije donošenje nije mogla spriječiti u parlamentu, zaprijetiti ili provesti zahtjev za raspisivanje referenduma da bi se »zakonodavna bitka« nastavila i nakon donošenja zakona u Državnom zboru, ali sada na referendumu. Većina zakonodavnih referenduma u Republici Sloveniji bili su referendumi na zahtjev opozicije koja je, praktički, u svim slučajevima minirala zakone koje je aktualna Vlada predlagala, a parlament izglasavao. No, takvo korištenje referenduma, kao oružja obračuna u parlamentu nadglasane opozicije s aktualnom Vladom, koristit će praktički sve relevantne slovenske stranke, što će bitno utjecati na provođenje iole ozbiljnije reforme u različitim društvenim sektorima.¹²Provođenje gospodarskih i socijalnih reformi bit će onemogućeno iniciranjem referenduma koji će često biti samo glasovanje o povjerenju aktualnoj Vladi. Pritom je ukidanje zakona na referendumu bilo olakšano činjenicom da se za donošenje odluke prema Ustavu ne traži nikakav kvorum, u smislu sudjelovanja birača ili određenog broja koji je nužan za glasovanje protiv zakona (kvorum sudjelovanja propisan je isključivo za ustavni referendum). Važno je, također, naglasiti da je zakonodavni referendum moguće raspisati o svakom pitanju koje se uređuje zakonom, jer Ustav ne navodi pitanja o kojima se ne može odlučivati na zakonodavnom referendumu.

Slovenski ustavnopravni stručnjaci već dulje vrijeme kritički ocjenjuju ustavnopravno uređenje zakonodavnog referenduma u svojoj zemlji, iako, treba reći, nisu suglasni u svemu kad je riječ o predlaganju alternativnih rješenja. Značajne su razlike u svezi s pitanjem treba li odrediti određenu vrstu kvoruma kod referendumskog odlučivanja.¹³

Nakon nekoliko prijašnjih bezuspješnih pokušaja reforme ustavnopravnog uređenja zakonodavnog referenduma, u rujnu 2012. godine, 50 zastupnika Državnog zbora podnijelo je prijedlog za pokretanje postupka izmjene Ustava Republike Slovenije.¹⁴ U njemu se predlaže da ubuduće zakonodavni referendum može biti raspisan isključivo na prijedlog 40.000 birača. Također, predloženo je da kod budućih referenduma za pravovaljano donošenje odluka glasanju pristupi najmanje 35% birača. I konačno, predviđa se da određena pitanja više ne bi mogla biti predmet referenduma. Prema predloženoj odredbi, referendum ne bi bilo dopušteno raspisati:

- ako bi bila povrijeđena ljudska prava i temeljne slobode ili bi mogle nastati druge protuustavne posljedice;

- o zakonima o nužnim mjerama za osiguranje obrane države, sigurnosti ili otklanjanje posljedica prirodnih nesreća;

- zakonima o porezima, carinama i drugim obveznim davanjima, o zakonima od kojih je neposredno ovisno izvršavanje državnog proračuna te o zakonima koji imaju utjecaj na druge javnofinancijske troškove ili jamstva.

Slovenski Državni zbor ustrojio je sada posebnu stručnu komisiju, sastavljenu od profesora ustavnog prava, sa zadaćom da izradi preporuke u svezi s predviđenom ustavnom promjenom glede uređenja zakonodavnog referenduma.

3.Problemi ustavnopravnog uređenja narodne inicijative u Republici Hrvatskoj
Od samog početka pa sve do danas, taj instrument neposredne demokracije, prema našem je mišljenju, možda je neželjena značajka hrvatskog Ustava, a to je i glavni razlog zašto do sada nije korišten. Kako će u nas poslije ocijeniti ustavnopravni stručnjaci, prihvaćanje narodne inicijative u Hrvatskom saboru bilo je učinjeno ishitreno, nepromišljeno, bez uvažavanja mišljenja struke: »Prigodom oblikovanja institucije nije se raspravljalo o ustavnim oblicima i uvjetima i postupku provedbe referenduma građanske inicijative u drugim državama. Nepoznavanje komparativnog iskustva primjene dovelo je do usvajanja rješenja kakvo, i po širini područja i po uvjetima primjene, ne poznaje niti jedan ustav razvijenih demokracija«.¹⁵

Branko Smerdel se još 2001. založio za to da se izmijeni ustavna odredba da »bez ikakvih ograničenja Zastupnički dom mora raspisati referendum ako to zatraži 10 posto birača«, ukazujući da i strani stručnjaci upozoravaju na neodrživost takvog rješenja, ponajprije stoga što to znači da se na referendumu može odlučivati i o odgovornosti Predsjednika Republike.¹⁶

S vremenske udaljenosti od jednog desetljeća od donošenja Novele Zakona o referendumu iz 2001. i nakon nekoliko ozbiljnih nastojanja pojedinih subjekata (uglavnom različitih udruga i sindikata) da temeljem zakonskih odredaba prikupe potpise zahtijevanih deset posto birača za raspisivanje referenduma, može se konstatirati da je ustavno pravo narodne inicijative putem zakonskih odredaba, osim u iznimnim okolnostima, efektivno suspendirano.¹⁷ Taj zaključak osobito temeljimo na odredbama koje propisuju vrlo kratak rok od 15 dana za prikupljanje potpisa, prikupljanje potpisa na mjestima koja određuju jedinice lokalne samouprave (a koje to mogu ograničiti ili ne propisati), zahtijevanje JMBG-a od potpisnika zahtjeva za referendum, itd.¹⁸

S obzirom na prijašnje neuspjehe u prikupljanju zahtijevanog broja potpisa (primjerice inicijativa za referendum o ulasku u NATO, inicijativa »More je kopno«) bilo je veliko iznenađenje, kako za političke aktere, tako i za širu javnost, kad su udružene središnjice najvažnijih sindikalnih udruga u Republici Hrvatskoj uspjele mobilizirati javnost na pitanju zadržavanja na snazi odredaba Zakona o radu o sklapanju i trajanju kolektivnih ugovora zaposlenika¹⁹ i prikupiti više od 700.000 potpisa u zahtijevanom roku, u lipnju 2010., upravo u vrijeme prihvaćanja promjene Ustava. 

Nakon provjere potpisa građana, saborski Odbor za Ustav, Poslovnik i politički sustav utvrdio je da je 717.149 birača u Republici Hrvatskoj zatražilo raspisivanje referenduma o Prijedlogu zakona o izmjenama Zakona o radu, što je 15,95% od ukupnog broja birača u Republici Hrvatskoj, čime je ispunjen uvjet iz članka 87. stavak 3 Ustava RH da se raspiše referendum na temelju građanske inicijative. No, početkom rujna 2010. Vlada je povukla iz procedure Prijedlog Zakona o izmjenama Zakona o radu, a koji je i bio povod za raspisivanje referenduma, te ustvrdila da su na taj način prestali postojati bitni formalnopravni razlozi za održavanje referenduma.²⁰ Potom je Hrvatski sabor zatražio od Ustavnog suda RH da, u skladu s člankom 95. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, utvrdi jesu li ispunjene pretpostavke iz članka 87. stavak 1.-3. Ustava Republike Hrvatske za raspisivanje referenduma.

I. da su povlačenjem iz zakonodavnog postupka Prijedloga Zakona o izmjenama Zakona o radu, prestale postojati pretpostavke za raspisivanje referenduma koje je zatražilo 15,95% (717.149) birača u Republici Hrvatskoj u vezi s referendumskim pitanjem: »Jeste li za zadržavanje važećih zakonskih odredbi o produženoj primjeni pravnih pravila sadržanih u kolektivnim ugovorima i otkazivanju kolektivnih ugovora?« i

II. da se Prijedlog Zakona, koji bi sadržavao odgovor suprotan odgovoru »DA« na referendumsko pitanje navedeno u točki I., ne smije uputiti u zakonodavni postupak prije proteka roka od godinu dana, od dana objave odluke Ustavnog suda u »Narodnim novinama«, osim ako se o tom prijedlogu zakona prethodno ne raspiše i provede referendum na temelju valjanih potpisa 15,95% (717.149) birača, prikupljenih u razdoblju od 9. lipnja 2010. do 23. lipnja 2010.²¹

Kao rijetko koja odluka, navedena Odluka Ustavnog suda o tome da nisu ispunjene pravne pretpostavke za raspisivanje referenduma, izazvat će burne reakcije u stručnoj, političkoj i široj javnosti. S jedne strane, većina ustavnopravnih stručnjaka podržat će Odluku Ustavnog suda²², no na drugoj strani opozicija će je oštro napasti²³, Predsjednik Republike će izjaviti da je on sudac Ustavnog suda da bi glasovao drukčije²⁴, a u većini medijskih komentara Odluka je primljena vrlo negativno.²⁵ Negativna je bila reakcija i nevladinih udruga, poput GONG-a.²⁶ Ako su »ustavni suci tumači narodne volje, a ne mrtva usta«, kao što će napisati Branko Smerdel²⁷, tada odluka Suda sigurno nije bila izraz narodne volje, jer je ispitivanje javnog mnijenja pokazalo da građani u značajnoj većini ne podržavaju tu Odluku Suda.²⁸

Kao kompromisni rezultat spora između Vlade i sindikalnih središnjica, u kojem je arbitrirao Ustavni sud, postignut je sporazum tadašnje hrvatske Vlade premijerke Jadranke Kosor i sindikalnih središnjica, od 23. studenoga 2010., o tzv. »referendumu o referendumu«. Njime je precizirano da će biti raspisan referendum na isti dan kad bude raspisan i referendum o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji, ali referendumsko pitanje ne će se odnositi na izmjene Zakona o radu već će glasiti: »Jeste li za to da se referendum mora raspisati ako to zatraži 200 tisuća registriranih birača, te da vrijeme za prikupljanje potrebnog broja potpisa bude 30 dana«.²⁹ Riječ je, dakle, o pitanju koje se odnosi na promjenu članka 87. stavak 3. Ustava RH (smanjivanje broja potpisa) te produljenju roka za prikupljanje potpisa koji je sada propisan Zakonom o referendumu (čl. 8.b). Međutim, nova Vlada i njezin Predsjednik smatrat će da ih potpisani sporazum prijašnje Vlade ne obvezuje tako da »referendum o referendumu« ne će biti održan.

Valja također spomenuti da su tijekom rasprava o promjeni Ustava RH 2010. također izneseni prijedlozi da se smanji broj zahtijevanih potpisa za referendum građanske inicijative.


1 Wilfried Marxer, »Wir sind das Volk«: Direkte Demokratie - Verfahren, Verbreitung, Wirkung, Beiträge Lichtenstein, Nr. 24, 2004., str. 2-3. 
2 Theo Schiller, Direkte Demokratie - eine Einführung, Campus - Verlag, Frankfur/Main, 2002., str. 11. 
3 Ustav Republike Hrvatske (proč. tekst) (Nar. nov., br. 56/90, 135/97, 8/98 - proč. tekst, 113/00, 124/00 - proč. tekst, 28/01, 41/01 - proč. tekst, 55/01 - ispr., 76/10 i 85/10 - proč. tekst). 
4 Italija se smatra pozitivnim primjerom korištenja građanske inicijative ponajprije zbog toga što građani putem tzv. abrogativnog referenduma mogu zahtijevati ukidanje određenog zakona ili pojedinih zakonskih odredaba, ali ne mogu putem inicijative tražiti promjenu ustava ili donošenje novih zakona. U tom je smislu talijanska građanska inicijativa zapravo svojevrsni »narodni veto«. 
5 »The return of the nativists«, The Economist, December 5th 2009., str. 61. 
6 Savezni ustav Švicarske konfederacije, čl. 139., prijevod objavljen u Zborniku Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, br. 3/4, 2004., str. 707-764. 
7 Anne Peters, The Swiss Referendum on the Prohibition of Minarets, dostupno na http:/www.ejiltalk.org/the-swiss-referendum-on-the-prohibition-of-minarets/ (pristupili 3. 11. 2012.). 
8 Čl. 169. i 170. Ustava Republike Slovenije, http://www.us-rs.si/media/ustava.republike.slovenije.pdf (pristupili 15. 11. 2012.). 
9 Podrobnije o uređenju zakonodavnog referenduma u Republici Sloveniji vidjeti Igor Kaučič ur., Zakonodajni referendum, GV Založba, Ljubljana, 2010. 
10 O provedenim referendumima u Republici Sloveniji, u razdoblju od 1994. do 2010. vidjeti opširnije u I. Kaučič ur., Zakonodavni referendum, str. 231-236. 
11 Sličan instrument »manjinskog veta« parlamentarnih zastupnika postoji još samo u Danskoj, ali se tamo rijetko koristi kao sredstvo obračuna opozicije s politikom aktualne Vlade. 
12 Slovenija je evropski referendumski posebnež, http://moj.dnevnik.si/objektiv/vec_vsebin/1042447970 (pristupili 15. 11. 2012). 
13 Vidjeti npr. Igor Kaučič, interview, dostupno na http://www.dnevnik.si/objektiv/intervjuji/1042553184 (pristupili 3. 11. 2012.); Matevž Krivic, Ali je kakšna nujna sprememba ustave možna?, http://www.pogledi.si/druzba/ali-je-kaksna-nujna-sprememba-ustave-mozna, pristupili 10. 11. 2012.; Ciril Ribičič, Porušeno ravnotežje?, Pravna praksa, br. 41-42/2012; Cirila Toplak, Referendum med dopolnilom in grožnjo predstavniški demokraciji, Teorija in praksa, god. 49, br. 4-5/2012; Drago Zajc, O referendumu, Državnem svetu in spremembah Ustave, Pravna praksa, br. 30/2012. 
14 http://stres.a.gape.org/prenova_slo/Prenova_SLO/sprememba_ustave_RS/Predlog_sprememb_ustave_13_9_12.pdf (pristupili 15. 11. 2012.). 
15 Biljana Kostadinov, Referendum građanske inicijative, Zbornik PFZ, god. 51, br. 6, 2001., str. 1392. 
16 B. Smerdel: »Ukinuti obvezu Sabora za referendum na zahtjev 10 posto birača«, Vjesnik, 7. 3. 2001. 
17 U tom smislu i Smiljko Sokol daje sljedeće mišljenje: »Čini nam se da je, nakon što je ustavotvorac 2000. godine prihvatio institut narodne inicijative za raspisivanje referenduma … isti sastav Hrvatskog sabora godinu dana kasnije, vjerojatno pod dojmom političkih posljedica prvog pokušaja primjene tog instituta, sada kao zakonodavac, oblikujući i donoseći Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o referendumu … realno onemogućio njegovu primjenu«. Vidjeti S. Sokol, Referendum i pristupanje Hrvatske Sjevernoatlantskom savezu (NATO-u) i Europskoj uniji, Informator, br. 5541 od 14. 4. 2007., str. 2. 
18 Treba pritom istaknuti da je Zakon trebalo uskladiti s Ustavom, nakon Promjene Ustava iz 2010., ali to nije uslijedilo u roku propisanom Ustavnim zakonom za provedbu Ustava Republike Hrvatske, pa gotovo dvije i pol godine nakon ustavne promjene navedeni Zakon nije noveliran. 
19 Referendumsko pitanje glasilo bi: »Jeste li za zadržavanje važeće zakonske odredbe o produženoj primjeni pravnih pravila sadržanih u kolektivnim ugovorima?«. 
20 »Vlada: nakon povlačenja Prijedloga Zakona o izmjenama ZOR-a ne postoji formalno-pravni razlog za referendum«, dostupno na http://www.iusinfo.hr/DailyContent/News.aspx?id=7937 (pristupili 25. 9. 2010.). 
21 Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, br. U-VIIR-4696/2010 od 20. listopada 2010., objavljena u Nar. nov., br. 119/10. 
22 Odluku Ustavnog suda podržali su ustavnopravni stručnjaci Branko Smerdel, Zvonimir Lauc, Sanja Barić, Siniša Rodin i drugi. Argumente u prilog sudbenoj odluci vidjeti kod Branko Smerdel, Referendum i njegove ustavne granice, Informator, br. 5907 od 16. 10. 2010; Sanja Barić, Stručno mišljenje u predmetu U-VIIR-4696/2010 (u posjedu autora) dostavljeno Ustavnom sudu. Argumente Siniše Rodina i Zvonimira Lauca vidjeti u »Ustavni sud donio je jedinu moguću odluku«, Vjesnik, 22. 10. 2010. 
23 Neuobičajeno oštro i opširno na Odluku Ustavnog suda reagirao je vođa najveće oporbene stranke, Zoran Milanović. Vidjeti njegov tekst »Suci su odlučili i stavili se iznad zakona i društva koje ih je izabralo«, Jutarnji list, 23. 10. 2010. 
24 Josipović o referendumu: »Da sam sudac Ustavnog suda glasovao bi drukčije«, dostupno na http://www.nacional.hr/clanak/93803/josipovic-o-referendumu-odlukom-ustavnog-suda-volja-gradana-nece-biti-realizirana. 
25 Vidjeti, primjerice, Jelena Lovrić, »Ustavni sud vrijeđa građane«, Jutarnji list, 21. 10. 2010 i »Je li naša država još republika«, Jutarnji list, 23. 10. 2010.; Nataša Božić, »Ustavni sud ruši Ustav?«, Novi list, 21. 10. 2010.; Ivica Đikić, »Sud, zbunjen, normalan«, Novi list, 23. 10. 2010.; Silvana Perica, »Mudri vođe u Ustavnom sudu«, Večernji list, 22. 10. 2010.; Marinko Čulić, »Okupacija Hrvatske«, Tjednik Novosti, br. 567, 29. 10. 2010. 
26 Vidjeti priopćenje GONG-a »Zabrinjavajuća odluka Ustavnog suda ne podiže povjerenje građana u neovisan rad Ustavnog suda te obeshrabruje inicijative građana«, dostupno na http://www.gong.hr/news.aspx?newsID=3439&pageID=1 (pristupili 15. 11. 2010.). 
27 Branko Smerdel, »Ustavni suci tumači su narodne volje, a ne mrtva usta«, Večernji list, prilog Obzor, 6. 11. 2010., str. 16. 
28 Prema ispitivanju 57,5% građana ne podržava odluku, prihvaća je 30,6%, a 12% anketiranih nema stajalište. Vidjeti »Ustavni sud razljutio građane«, Jutarnji list, 3. 11. 2010. 
29 Vlada i sindikati postigli dogovor o referendumu, dostupno na http://www.sszssh.hr/?category=1&article=414. (pristupili 27. 11. 2010.)