Premda se sve češće i sve glasnije iznose zahtjevi da se i instrumenti fiskalne politike angažiraju u ostvarivanju gospodarskog oporavka, kao i općenito da se u neke podnošljive okvire svedu učinci svuda prisutnih negativnih procesa i pojava s kojima smo suočeni godinama, svjedoci smo da je na tom planu učinjeno malo. Kreatori fiskalne politike kod nas ponašali su se, a tako se ponašaju i danas, kao da imaju neograničeno mnogo vremena za provođenje (nekih) nepopularnih i bolnih rezova javne potrošnje odnosno za smanjenje proračunskog deficita odnosno kao da vjeruju da će se problemi nagomilani u gospodarstvu i društvu riješiti jednostavno protekom vremena. Zahtjevi za smanjenje poreznog opterećenja, ravnomjernom raspodjelom tereta krize, promjenama u oporezivanju koje bi dovele do pravednijeg oporezivanja, suzdržanost u zaduživanju države, sve se više doimlju i doživljavaju kao proklamacije, a izostankom konkretnih akcija kojima bi se one realizirale, pretvaraju se u isprazne parole.

U ovom smo se članku ograničili samo na problematiku korištenja fiskalnih instrumenata u borbi protiv uzroka i posljedica najdublje gospodarske krize u kojoj se Republika Hrvatska našla od svog osamostaljenja.

Već i površna analiza razloga koji su se ispriječili bržem prevladavanju globalne ekonomske krize odnosno koji su doveli do toga, da se tek naziru neki elementi gospodarskog oporavka, upućuju na zaključak da su uzroci duboke krize kod nas pretežno »domaćeg podrijetla«¹. Naime, globalna ekonomska kriza u mnogome je »zaslužna« da su se u nas ispoljile, da su na površinu izbili brojni i raznovrsni nedostaci u gospodarstvu i društvu, koji su prijašnjih godina bili podcjenjivani, umanjivani, prikrivani, ignorirani i sl. Ako se o nekim slabostima i govorilo javno, bilo je to povremeno i uopćeno, a kad bi u rijetkim prilikama neka akcija usmjerena na smanjivanje odnosno ublažavanje posljedica krize i bila provedena, završavala je, u pravilu, neuspjehom, kao što pokazuje, primjerice, i akcija »Hitrorez« ili, pak, uvođenje OIB-a, rezultat kojih je bio promašaj uz angažman znatnih sredstava (ali bez odgovora ili odgovornosti o razlozima i uzrocima tih promašaja).

Razlozi za takvo ponašanje odgovornih čimbenika kod nas mogu se naći u naglašenom, sve prisutnijem političkom oportunizmu. Blizina izbora ima nemali utjecaj na to, da se o nekim problemima ne govori, da ih se zataškava, da se razlozi njihove pojave i postojanja pripisuju čelnicima i/ili članovima konkurentske političke stranke. Nisu rijetki slučajevi da se mnogi prijedlozi usmjereni na rješavanje uočenih problema ne usvajaju odnosno odbijaju ili da se o njima ne raspravlja u saborskim tijelima samo zato što taj prijedlog dolazi iz »protivničkog tabora«.

Među antirecesijskim mjerama iz područja financijske aktivnosti države prigodno se, na raznim mjestima i raznim povodima ističu »parole« da treba: (a) smanjiti porezno opterećenje, (b) smanjiti javne rashode, (c) ravnomjerno rasporediti teret krize i (d) maksimalno suzdrža(va)ti od novog zaduživanja.

Smanjenje poreznog opterećenja
Porezi su nužan uvjet postojanja i uspješnog funkcioniranja države. Oni su ne samo značajan segment socioekonomskog i političkog sustava svake zemlje, nego su i derivat tih sustava. Promjene u socioekonomskom i političkom sustavu nužno dovode i do promjena u sustavu oporezivanja. Kako porezi u visokom postotku (30%, 40% pa i više) sudjeluju u BDP-u suvremenih država, mnoge se njima države (uspješno) koriste ne samo za ostvarivanje fiskalnog cilja, tj. za namicanje sredstava nužnih za financiranja zadaća i mjera na čije je ostvarivanje država obvezatna na temelju Ustava i drugih propisa, nego i za ostvarivanje široke lepeze raznovrsnih nefiskalnih ciljeva.

Raspravljajući o porezima, uvijek iznova treba ukazati na činjenicu da nema idealnog poreznog sustava i mjera porezne politike, sustava i politike koja će od svih biti prihvaćena i pozitivno ocijenjena. Ocjena nekog poreznog sustava i porezne politike ovisi o tome: (a) tko ih ocjenjuje, (b) s kojeg se stajališta to čini, kao i o (c) vremenu odnosno okolnostima u kojima se ocjena donosi. Tako će, primjerice, sustav oporezivanja različito ocijeniti udruga poslodavaca i sindikati, porezni obveznici i kreatori porezne politike, uvoznici i izvoznici, stranke ili koalicija stranaka na vlasti i oporba, znanstvenici, porezni stručnjaci i dr.

Pri realizaciji zahtjeva za smanjenje poreza i time povezano za ravnomjernijom raspodjelom poreznog tereta, treba voditi računa o tome da realizacija tog zahtjeva mora biti u skladu s odredbom članka 51. Ustava Republike Hrvatske, koji glasi: 

Načelo plaćanja poreza prema ekonomskoj snazi (gospodarskim mogućnostima) znači da: (a) jednaki trebaju biti jednako oporezovani (tzv. horizontalna jednakost) te da (b) onaj tko ima više, treba u postotku platiti više poreza (tzv. vertikalna jednakost). 

Smanjenje poreznog opterećenja znači i manje sudjelovanje poreza u BDP-u. Da bi to smanjenje realno bilo moguće, treba: (a) smanjiti javne rashode i/ili (b) osigurati dodatna sredstva namicanjem drugih javnih prihoda kao, primjerice, zaduživanjem države. Kako kod nas za podmirenje proračunskih rashoda u 2011. nedostaje gotovo 15 milijardi kuna, postavlja se pitanje može odnosno treba li zahtjev za smanjenje poreznog opterećenja ostvariti tako: (a) da se (bitno) smanje javni rashodi ili, pak, (b) sredstva nužna za financiranje/zadovoljavanje predviđenih, planiranih javnih rashoda prikupiti zaključenjem (novog) javnog zajma. 

Javni rashodi – mogućnost njihovog smanjenja
Porezno opterećenje u nekoj državi determinirano je vrstom i visinom javnih rashoda koji se podmiruju (i) sredstvima ubranima oporezivanjem. Najveći dio tih rashoda ima karakter datosti, tj. oni su zadani, utvrđeni Ustavom i drugim propisima, a njihovo podmirenje u nadležnosti je države. Pri razmatranju problematike javnih rashoda u Republici Hrvatskoj, kao i uspoređivanja njihove vrste i visine - njihove strukture, s javnim rashodima, primjerice, zemalja - članica EU, OECD-a kao i mnogih drugih država, lagano je uočiti razlike koje su već godinama prisutne, a tako će biti i sljedećih godina. One su rezultat specifičnosti u razvoju socioekonomskog i političkog sustava kod nas u odnosu na druge države.

Među razlozima koji opravdavaju da se o njima govori kao o specifičnostima našeg sustava kako javnih rashoda, tako i javnih prihoda, na prvom mjestu treba spomenuti posljedice rata i okupacije velikog dijela državnog teritorija koji su imali i još uvijek imaju, neposredno i posredno, utjecaj na visinu javnih rashoda i time povezano, na visinu sudjelovanja poreza u BDP-u. Između ostalog, to su i:

a) izdaci za obnovu ratnim djelovanjem uništenih odnosno oštećenih gospodarskih, kulturnih, obrazovnih, sakralnih, stambenih i drugih objekata

b) gubitak tržišta odnosno prekid mnogih ekonomskih veza

c) (pre)velik broj branitelja kao i stradalnika i time povezano:

- velik broj umirovljenika s relativno visokim mirovinama, a nepunim radnim stažem

- rješavanje stambenog pitanja branitelja i stradalnika Domovinskog rata

- financiranje ostvarivanja raznih prava branitelja i stradalnika Domovinskog rata

- izdvajanja za zdravstvenu zaštitu branitelja, članova njihovih obitelji, zatočenika i stradalnika Domovinskog rata

- financiranje aktivnosti brojnih udruga branitelja proizašlih iz Domovinskog rata

- podmirivanje izdataka za državne službenike koji su nadležni za rješavanje problema branitelja (rad upravnih tijela na razini središnjih tijela vlasti, u županijama, većim gradovima)

- troškovi vezani uz stvaranje uvjeta za rješavanje problema povratnika

- troškovi razminiranja kontaminiranog zemljišta

- porezne i druge pogodnosti koje koriste stanovnici područja posebne državne skrbi.

Među specifičnosti našeg sustava javnih rashoda mogu se ubrojiti i rashodi koji su posljedica primjene neprimjerenog modela privatizacije, kao i primjene modela financiranja Katoličke crkve (u nastavku teksta: Crkva). Štetne posljedice našeg modela privatizacije očitovale su se, između ostalog, prestankom rada mnogih afirmiranih poduzeća, gubitkom velikog broja radnih mjesta, povećanjem broja nezaposlenih, »eksplozijom« broja umirovljenika (dokupom radnog/mirovinskog staža odnosno prijevremenim odlaskom u mirovinu). Privatizacija na jednoj i velik broj umirovljenih branitelja na drugoj strani, pridonijeli su porastu ukupne umirovljeničke populacije te nemogućnosti da se starosne i invalidske mirovine podmire/isplaćuju iz sredstava prikupljenih odgovarajućim (namjenskim) doprinosom te, posljedično, potrebom da se njihova isplata osigura iz drugih proračunskih prihoda.

Sklapanjem Ugovora sa Svetom Stolicom o gospodarskim pitanjima 1998., u Republici Hrvatskoj uveden je i još se primjenjuje model financiranja Crkve, koji je različit od onih koji su našli svoju primjenu u drugim državama. Njime se hrvatska država obvezala da će Crkvi iz proračuna isplaćivati mjeečni iznos u visini od dviju prosječnih bruto plaća pomnoženo s brojem župa u Republici Hrvatskoj. Taj ugovor nije mijenjan iako je predviđena mogućnost njegove promjene ako se promijene okolnosti kakve su postojale u trenutku njegovog sklapanja.

Značajna stavka u strukturi javnih rashoda su i izdvajanja za podmirenje rashoda državne uprave. Osobni, pa i drugi, rashodi zaposlenih u raznim tijelima državne uprave uz socijalne doprinose zauzimaju stožerno mjesto među rashodima koji se financiraju iz proračuna. Međutim, i uz općeusvojeno, argumentima potkrijepljenog stajališta da je potrebno smanjiti broj zaposlenih u tromoj, nedovoljno učinkovitoj državnoj upravi, to je nemoguće provesti od danas na sutra. Premda (ni) pri smanjenju zaposlenih u tijelima državne uprave ne bi smjelo biti brzopletosti, stječe se dojam da se (ipak) ne čini ni dovoljno, ni dovoljno brzo, da se njihov broj svede u neke racionalne, prihvatljive okvire, a smanjenjem odnosno uklanjanjem birokratskih prepreka, poveća odgovornost i učinkovitost njihovog rada, što bi rezultiralo kako neposrednim, tako i posrednim smanjenjem javnih rashoda. Teško je shvatiti i prihvatiti činjenicu da i osim opremljenosti skupom suvremenom opremom (informatizacija sustava) s jedne strane, nije došlo do smanjenja broja zaposlenih u državnoj upravi (začuđuje, ali to je činjenica, da je točan broj osoba koje se financiraju iz proračuna - nepoznat!!!), a s druge strane, do (osjetnog) povećanja učinkovitosti njihovog rada.

Prostora ne samo za smanjenje javnih rashoda, nego i razvoj demokracije kod nas, može se tražiti i naći i u racionalizaciji mreže jedinica lokalne i regionalne samouprave². Premda se s mnogo uvjerljivih argumenata može braniti zahtjev za smanjenje broja gradova, općina i županija, stječe se dojam da nedostaje političke volje da se on u dogledno vrijeme i realizira. Naime, fiskalni je kapacitet mnogih jedinica lokalne kao i regionalne samouprave skroman, tako da i ne mogu (uspješno) funkcionirati bez dotacija. O tome rječito govori i podatak da je i prijašnjih godina, kao i danas, nemali broj općina, pa i gradova, raspolagao i raspolaže prihodima koji su velikim dijelom bili utrošeni na isplatu plaća zaposlenima i raznih osobnih naknada.

Promjene u oporezivanju su nužne. Nemogućnost odnosno ograničena mogućnost da se smanje neki od značajnijih javnih rashoda kao, primjerice, raznovrsna izdvajanja neposredno ili posredno povezana s Domovinskim ratom ili, pak, uz ispunjenje obveza utvrđenih Ugovorom s Vatikanom, onemogućuju realizaciju zahtjeva za smanjenje poreznog opterećenja kao i za smanjenje proračunskog deficita. I dok bi svi, u načelu, pozdravili i podržali smanjenje poreznog opterećenja, mnogi bi korisnici proračunskih sredstava s mnogo argumenata ne samo branili »osvojene položaje« u financiranju »njihovih« rashoda (umirovljenici, javni službenici, poljoprivrednici i dr.), nego bi, štoviše, zagovarali prijedlog za povećanje izdvajanja za te svrhe.

Kako su mogućnosti za osjetnim smanjenjem javnih rashoda u našim postojećim uvjetima ograničene i kako je nerealno očekivati da se brzo i lagano mogu smanjiti neki javni rashodi (primjerice, broj javnih službenika, naknade nezaposlenima, broj jedinica lokalne i regionalne samouprave, preispitivanje opravdanosti isplate nekih mirovina i dr.), te kako se racionalnijim trošenjem javnih prihoda, povećanjem financijske discipline (smanjenje porezne evazije i sl.), smanjenjem opsega neslužbenog gospodarstva i dr. ne mogu bitno povećati javni prihodi, izlaz iz prekarne financijske situacije u kojoj se nalazimo, može se relativno brzo, ali ne uvijek i lagano, tražiti i naći:

Bilo bi nerealno očekivati da opredjeljenje za samo jednu od navedenih mjera može osigurati uklanjanje odnosno bitno smanjenje proračunskog deficita. Visina tog deficita danas, kao i u nekoliko sljedećih godina, zahtijevat će da se usporedno koriste ako ne sve, a onda kombinacija nekih od mogućih mjera čija će primjena omogućiti i osigurati podmirenje javnih rashoda.

1. Zaduženje države. Republika Hrvatska ne ubraja se u red prezaduženih država. Javni dug, istina, nije malen, ali nema razloga za veliku zabrinutost, što nikako ne znači da se problem zaduženja može i smije zanemariti. Na suzdržanost pri novom zaduženju države upućuje prisutan trend ubrzanog rasta javnog duga u godinama krize, kao i javna jamstva kao potencijalna obveza države. Zbog utjecaja negativnih kretanja na financijskom tržištu, a posebno zbog razmjera krize kod nas, došlo je do slabljenja kreditnog rejtinga Republike Hrvatske. Zadužujemo se pod sve nepovoljnijim uvjetima, tj. izdvajanja za isplatu kamata se povećavaju.

Na ovom mjestu treba ukazati i na činjenicu da se o zaduženosti države, kao i o razlozima/uzrocima i posljedicama povećanja tog zaduženja malo govori odnosno da je šira javnost nedovoljno senzibilizirana za problematiku javnog duga. Suočena s problemom manjka sredstava za podmirenje javnih rashoda, Vlada se lakše i brže opredjeljuje za zaključenje novog zajma, negoli za povećanje poreznog opterećenja. To je pogotovo slučaj u izbornoj godini, zbog bojazni da će se takva nepopularna mjera negativno odraziti na izborno nadmetanje političkih stranaka.

2. Prodaja udjela države u nekim trgovačkim društvima odnosno nekim od (preostalih) javnih poduzeća jedna je od mogućnosti smanjenja proračunskog deficita. Tom privatizacijom ne bi bila obuhvaćena i javna poduzeća od šireg nacionalnog interesa, kao što su Hrvatska elektroprivreda, Hrvatske vode, Hrvatske šume, Croatia osiguranje, Hrvatska poštanska banka, Hrvatske željeznice i dr. 

Sigurno da danas ne postoji posebno velik interes za kupovanje nekih od javnih poduzeća niti gospodarska situacija u kojoj se nalazimo pogoduje da se ona prodaju. Sa stajališta smanjenja proračunskog deficita bilo bi učinjeno mnogo kad bi se javna poduzeća sanirala, restrukturirala i sl., i tako ostvarivala dobit te uplaćivala u proračun, a ne obrnuto, da budu, što nije rijetkost, korisnici proračunskih sredstava.

3. Kako je mogućnost da se (brzim) smanjenjem javne potrošnje kao i pojačanom fiskalnom disciplinom i učinkovitim trošenjem proračunskih sredstava poveća iznos ubranih poreza, ograničena, a uz to je i pri zaduživanju države nužna krajnja suzdržanost, nužne su i određene promjene u oporezivanju. Te bi se promjene očitovale kako: (a) u izostavljanju nekih od postojećih rješenja u oporezivanju, koja su neprimjerena odnosno koja se ne mogu pozitivno ocijeniti ni s ekonomsko-političkog ni sa socijalno-političkog stajališta, tako isto (b) u proširenju porezne obveze na nove predmete oporezivanja. Promjene u oporezivanju koje predlažemo, nemaju kozmetički karakter, nego bi imale obilježje male (»mini«) porezne reforme.

Do sredine 2009. nositelji svekolike politike države kod nas nisu među antirecesijske mjere uvrstili i one iz bogatog arsenala mjera porezne politike. Takav njihov odnos prema mjestu i ulozi poreza u suvremenim uvjetima, logična je posljedica rasprostranjenog shvaćanja o neutralnim porezima, o korištenju poreza samo kao instrumenta kojim se ostvaruje fiskalni cilj, tj. kojim se prikupljaju sredstva za financiranje javnih rashoda na koje je država obvezatna na osnovi ustava i drugih propisa. Međutim, neka od poreznih rješenja koja su usvojile mnoge države, povećanje proračunskog deficita, neučinkovitost usvojenih antirecesijskih mjera, utjecale su na »odgovorne« da (i) poreze angažiraju u borbi protiv sve prisutnijih posljedica ekonomske krize.

Tako je sredinom 2009. uveden »krizni porez« (tzv. harač), povećana je stopa PDV-a s 22% na 23%. I dok se za povećanje stope PDV-a nije pobudio širi interes javnosti, krizni je porez percipiran kao naglašeno nepravedan porez, kao loša mjera koja se ne može braniti ni zagovarati. U prilog tome ide podatak da je Ustavnom sudu Republike Hrvatske podneseno 110.590 prijedloga za ocjenu ustavnosti toga Zakona. O nedovoljnoj stručnosti, kompetentnosti, odgovornosti nekih kreatora porezne politike kod nas može se govoriti i pri analizi promjena poreznog tretmana poreza i zrakoplova. (O tome smo opširnije pisali na uvodnim stranicama lista Informator, br. 5913, od 6. studenoga 2010.)

Pri razmatranju potrebe za određenim promjenama u važećem poreznom sustavu, trebalo bi preispitati i opravdanost odnosno utemeljenost zahtjeva za promjenama u oporezivanju nasljedstva i darova. Naime, zalažemo se da se umjesto plaćanja poreza na nasljedstva i darove primjenom proporcionalne stope u visini od 5%, prijeđe na oporezivanje naslijeđene i na dar primljene imovine primjenom tzv. dvostruke progresije, tj. da visina tog poreza bude determinirana kumulativno: (a) vrijednošću naslijeđene odnosno na dar primljene imovine kao i (b) blizinom srodstva između ostavitelja i nasljednika odnosno darodavatelja i daroprimatelja. Isto tako, založili bismo se i za to da se, pod određenim uvjetima, među porezne obveznike uključe i osobe koje ulaze u prvi nasljedni red. (U državama koje su u svoje porezne sustave uvrstile porez na nasljedstva i darove u primjeni su relativno visoke porezne stope, pa tako primjerice, u Francuskoj iznose od 5% do 40%, u Njemačkoj od 7% do 50%, u Nizozemskoj od 10% do 40%, itd.)

Nedavne promjene u oporezivanju dohotka, koje se očituju u smanjenju broja poreznih razreda i poreznih stopa kao i u sniženju minimalne porezne stope tog poreza sa15% na 12%, a maksimalne s 45% na 40%, uz ukidanje nekih poreznih oslobođenja i olakšica, ne može se pozitivno ocijeniti.

Među rješenjima u važećem sustavu oporezivanja koja treba napustiti jer se ne mogu dovesti u sklad sa suvremenim poimanjem poreza, treba istaknuti i ono prema kojem neki obveznici poreza na dohodak mogu odnosno u zakonom utvrđenim slučajevima i moraju, umjesto poreza na dohodak plaćati znatno niži porez na dobit (!!??). Za ovaj »biser« u našem poreznom sustavu, nositelji porezne politike nisu ponudili neki prihvatljiv odgovor. Nije nam poznato da je takvo ili neko tome slično rješenje našlo primjenu u sustavu oporezivanja drugih zemalja. Njime država ne samo omogućava nego čak i sili neke porezne obveznike da plaćaju manje poreza.

4. Povećanje broja predmeta oporezivanja i broja poreznih obveznika. Ograničena mogućnost da se smanjenjem: (a) poticaja nekim gospodarskim subjektima, (b) nekih socijalnih davanja, (c) broja korisnika raznih mirovina koje nisu »pokrivene« odgovarajućim doprinosom i dr., osjetno smanji proračunski deficit, nameće potrebu za povećanjem poreznog opterećenja, bilo tako da se poveća porezno opterećenje važećih poreza, bilo tako da se uvedu novi porezni oblici. Na potrebu za povećanjem poreznog opterećenja upućuje i činjenica da je u protekle dvije godine za više desetaka tisuća smanjen broj zaposlenih (pa time i obveznika poreza na dohodak), kao i nužnost da se poveća iznos neoporezivog dijela dohotka (koji je zadnji put utvrđen prije gotovo tri godine). Da bi se smanjio velik proračunski deficit, da podsjetimo, u 2011. iznosit će oko 15 milijardi dolara, potrebno je osigurati dodatne porezne prihode. Da bi se smanjio manjak u proračunu, da bi se ravnomjernije rasporedio porezni teret, predlažemo da se razmotri mogućnost oporezivanja kamata na oročenu štednju, dividende i imovine.

Za oporezivanje kamata opredijelile su se mnoge države. Nema razloga za odustajanje od oporezivanja tog izvora ekonomske snage, što, međutim, nikako ne znači da se pritom ne javlja dvojba o modalitetu oporezivanja, tj. oporezivati kamate na oročenu štednju, primjerice, porezom po odbitku ili njihovim uključivanjem u dohodak poreznog obveznika. Oporezivati kamate ne znači »udar« na sitnog štedišu - niti destimulira ljude da štede niti će dovesti do odljeva kapitala. Naime, ako se visina opterećenja porezom na kamate bitno ne bi razlikovala od onog u nekim drugim zemljama (pogotovo onih u bližem okruženju, kao npr. u Austriji ili Njemačkoj i sl.), nema razloga za bojazan od (značajnijeg) utjecaja tog poreza na sklonost štednji. Ni prigovor da bi oporezivanje kamata dovelo do »bijega« kapitala iz naše zemlje, ne stoji, jer su sve zemlje - članice EU (i ne samo one) u svoje porezno zakonodavstvo ugradile obvezu da informiraju državu iz koje potječe vlasnik kapitala o isplaćenim kamatama. Naša je država, također, u skladu s odgovarajućom Direktivom EU, početkom ove godine Zakonom o izmjenama i dopunama Općeg poreznog zakona (Nar. nov., br. 18/11), preuzela obvezu o razmjeni informacija o isplaćenim kamatama na dohodak od štednje.

Postoje razni modaliteti oporezivanja dividendi. Kod nas su dividende bile oporezovane, pa se od toga odustalo, premda za to nije bilo uvjerljivih razloga. Opredjeljenje za oporezivanje i dividendi motivirano je ostvarivanjem zahtjeva za plaćanjem poreza prema ekonomskoj snazi i ravnomjernom raspodjelom poreznog tereta.

Veliki proračunski deficit može se (pa i mora) smanjiti i oporezivanjem nekih imovinskih predmeta koji se danas ne oporezuju, kao što su, primjerice, garaže, bazeni, višak stambenog prostora. Dok je lagano ponuditi argumente za oporezivanje garaža i bazena, to nije slučaj i skonkretizacijom prijedloga za oporezivanje viška stambenog prostora. Naime, nedostaju relevantni podaci za utvrđivanje porezne obveze i visine poreznog opterećenja, kao primjerice podaci o vlasništvu, veličini i opremi stana te broju stanara, starosti stana i njegovoj lokaciji, je li opterećen stambenim kreditom, itd. 

Umjesto zaključka
Nemogućnost odnosno otežana mogućnost osjetnog smanjenja javne potrošnje na jednoj te njezinog financiranja na drugoj strani, zahtijeva da se preispitaju neka od postojećih rješenje u sustavu oporezivanja (primjerice, oporezivanje dohotka i dobiti, nasljedstva i darova) te da se sustav oporezivanja »obogati« tako da se oporezuju:

Blizina izbora ne bi smjela biti opravdanje za odustajanje od nužnih promjena u poreznom sustavu i poreznoj politici. Odgađanje rješavanja problema visine javne potrošnje i njezinog financiranja, koje je motivirano razlozima političkog oportuniteta odnosno izostankom političke volje, produljuje i otežava gospodarski oporavak zemlje. Nema argumenata kojima se može opravdati kako vladajuću strukturu, tako i oporbu, da se prema očitoj potrebi za smanjenjem javnih rashoda ponašaju kao da za poduzimanje adekvatnih mjera nužnih za realizaciju promjena, imaju vremena u izobilju.


1 Ekonomska kriza u nas uvjetovana je brojnim razlozima, kao primjerice: lošom poduzetničkom klimom, mitom i korupcijom, nedostatkom odgovornosti, tromom i nekompetentnom državnom administracijom, velikom nelikvidnošću, rigidnim radnim zakonodavstvom, izrazito nepovoljnom strukturom brojne umirovljeničke populacije, neadekvatnim teritorijalnim ustrojem zemlje, rasprostranjenom sivom ekonomijom, nekritički preuzetim modelom neoliberalizma, orijentacijom na potrošnju i uvoz umjesto na proizvodnju i izvoz, zapostavljenom zaštitom vjerovnika, nezadovoljavajućim funkcioniranjem države, podobnošću, a ne stručnošću, pogrešnim modelom privatizacije itd. Međutim, u ovom se članku ponajprije raspravlja o nekim aspektima fiskalne aktivnosti države u prevladavanju ekonomske krize. 
2 O problemu teritorijalnog ustroja u ovom se članku govori samo sa stajališta smanjenja javnih rashoda. O raznovrsnim aspektima decentralizacije vidjeti izvanredni rad Ekonomskog instituta: Analitička podloga za učinkovitu decentralizaciju u Hrvatskoj, Zagreb, 2010.