Još iz vremena akceptnog naloga, instrumenta nastalog u platnom prometu, koji je bio preteča današnje ovršnopravne zadužnice, ustalila se sudska praksa da dužnik, u slučaju vjerovnikove zloporabe ili općenito nekorektne uporabe toga instrumenta, ima pravo pribjeći ovršnopravnom osiguranju privremenom mjerom, te da je uvjet za opravdanje takve mjere – popratna kondemnatorna tužba na vraćanje isprave (instrumenta). Do takve reivindikacijske tužbe najčešće dolazi nakon što vjerovnik podnese zadužnicu na naplatu banci (danas – FINA-i), pa zadužnica ne bude naplaćena (djelomično ili u cijelosti) zbog nedostatka sredstava na računu. Jedna, čini se usamljena, revizijska odluka dovodi takvu praksu u pitanje, problematizirajući vjerovnikov posjed zadužnice nakon što ju je predao na naplatu. U članku se autor kritički osvrće na stajalište iz revizijske odluke, obrazlažući drukčije mišljenje posebnim, ovršnopravnim odredbama koje uređuju zadužnicu i njezinu realizaciju, ali i onima koje uređuju klasičan institut posjeda.