Pravni standard javnog interesa prisutan je u većini grana prava. Ipak, javnopravni karakter upravnog prava spomenuti standard čini zastupljenijim upravo u toj pravnoj grani, kako u njezinoj materijalnopravnoj, tako i procesnopravnoj dimenziji.^[1]

U temelju same strukture javnog prava je da ponekad privatni interesi pojedinaca moraju trpjeti na račun određenoga šireg javnog interesa^[2].

Istodobno, »postoji skrivena i duboka zajednička koncepcija ljudske osobe i javnog interesa koju dijelimo. Iskustvo koje je naš kontinent stekao s dva totalitarna režima u XX. stoljeću, ne samo da mu daje pravo nego i prijeku obvezu da brani ovu tradiciju koja ima istaknutu pravnu dimenziju«^[3]. K tome, Europski sud za ljudska prava »očito izbjegava lažnu dvojbu, prema kojoj bi morao odabrati između slobode i sigurnosti (sigurnosti kao primjera javnog interesa, nap. a.), prenoseći poruku da te dvije važne vrijednosti europskih društava moraju koegzistirati«^[4].

I Gjidara ukazuje da upravno pravo zadovoljava dvije potrebe, koje nisu i ne trebaju biti proturječne: (1) osigurava unutarnju disciplinu i dosljednost uprave; (2) građanima jamči djelovanje uprave u skladu sa zahtjevima proglašene pravne države.^[5] 

Kao i svaki pravni standard, »javni interes« izmiče jednoobraznom definiranju te pred primjenjivače pravnih normi postavlja zahtjev utvrđivanja njegova sadržaja u svakome konkretnom slučaju. Pišući u kontekstu prijašnjeg Zakona o općem upravnom postupku^[6], Krijan navodi da »ZUP nije dao definiciju 'javnog interesa' pa je stoga tijelo koje vodi upravni postupak dužno javni interes cijeniti u okviru domašaja materijalnog propisa na temelju kojeg se rješava upravna stvar, npr. u primjeni poreznih propisa javni je interes da se oporezuje sve što ti propisi određuju, da se pravodobno naplati porez itd.«^[7]. Drukčije nije ni glede važećeg ZUP-a, pa Đerđa ističe: »Budući da Zakon o općem upravnom postupku pojam javnog interesa ne određuje, javnopravno tijelo u svakom konkretnom slučaju ocjenjuje što u konkretnoj stvari obuhvaća pojam 'javnog interesa'«^[8].

Istodobno, interpretacija javnog interesa nerijetko suočava pravne profesionalce s izazovom raznih oblika zloporabe pod izgovorom zaštite javnog interesa.^[9]

Funkciju čuvara javnog interesa ima država^[10], odnosno ukupnost javne vlasti u pojedinoj zemlji.

Bez pretenzija cjelovite analitičke obrade teorijskih i srodnih pristupa pojmu javnog interesa (to bi uvelike nadilazilo prirodu, temu i opseg ovog teksta), u nastavku iznosimo primjere nekoliko mogućih - zbog kompleksnosti definiranja ovog pojma nužno raznovrsnih - poimanja javnog interesa i povezanih termina. 

Politološki - primjerice, prema Reeveu, pod javnim interesom razumijeva se zajednički interes osoba u njihovu svojstvu članova publike, kao i - posve suprotno - zbroj pojedinačnih interesa osoba na koje utječe pojedina politika ili mjera. Istodobno, koncept javnog interesa podvrgnut je trima vrstama skepticizma. Prvo, smatra se da je riječ o izrazu kojem se ne može pripisati koherentno značenje. Drugo, čak i kad bi takvo značenje postojalo, u praksi je nemoguće identificirati javni interes. Treće, politički skepticizam dvoji jesu li praksa i institucije moderne politike takve da potiču javni interes.^[11]

Javni, nacionalni ili opći interes pojmovi su u političkim raspravama kada se žele naznačiti koristi ili prednosti zajednice kao cjeline, za razliku od privatnih ili osobnih interesa. Katkad se javni, nacionalni interes poistovjećuje s interesom vodeće skupine. Pojam ima političke, etičke i emotivne konotacije, a ekonomisti razmatraju i njegove ekonomske implikacije. U svakom slučaju, pojam javnog interesa ukazuje na namjeru koristi velikom broju ljudi, često neuspješnu u praktičnoj provedbi. Zato može postojati razlika između svrhe i rezultata akcije koja je motivirana javnim interesom.^[12]

Na pitanje što je javni interes »mogli bismo dati nekoliko odgovora, ali možemo reći da je to 'opći interes' jednog društva, pa prema tome i interes dotične države i pravnog poretka, koji bi trebao biti iznad pojedinačnih, osobnih ili užih interesa«^[13].

Prema Mölleru, »često govorimo o nečemu što bi bio javni ili opći interes. To je u stvari samo skraćeni način da kažemo kako služi interesima svačije autonomije. Kreiranje politike i ustavna prava tiču se isključivo specifikacije sfera autonomije ravnopravnih pojedinaca; stoga nema mjesta javnim interesima osim glede njihove instrumentalne vrijednosti za osobnu autonomiju ravnopravnih. Stoga možemo reći da je u javnom interesi imati jaku vojsku; ali ono što time mislimo jest to da u smislu kontrole koju osoba ima nad svojim životom, svakome koristi sigurnost koja dolazi sa snažnom vojskom. (…) Pitanja povezana s javnim interesom često su u srži problema vezanih uz ustavna prava. (…) Prvi korak za rješavanje slučajeva koji uključuju javne interese jest utvrditi do koje mjere su odnosni javni interesi doista interesi osobne autonomije.«^[14]

Pojam javnog interesa odnosi se na interes osobe kao člana zajednice, javnosti, a ne na njezin interes kao pripadnika dijela zajednice (člana kluba, vlasnika imanja, umirovljenika i sl.). Svi članovi javnosti imaju koristi od primjene programa od javnog interesa i svi imaju koristi kao pripadnici iste vrste, to jest kao članovi javnosti.[16] 

U kontekstu javnog interesa kao razloga za ograničenje temeljnih prava, spomenimo i da je, prema stajalištu Europskog suda za ljudska prava, jedini tip potrebe koji je sposoban opravdati miješanje u neko od konvencijskih prava onaj koji može tvrditi da je iznikao iz demokratskog društva, a demokracija je jedini politički model koji Konvencija uzima u obzir i u skladu s time jedino je s njom usuglašena.^[17]

Prema Vrbanu^[18], javni ili opći interes, odnosno »javnu korist«, nije jednostavno definirati, iako ga možemo intuitivno spoznati kao nešto što označava opće dobro ili što pridonosi dobrobiti cijele zajednice. To se suvremeno shvaćanje razilazi s klasičnim pristupom državnom interesu, koji se nazivao »državnim razlogom«. 

Klasična koncepcija interesa države utemeljuje se na državnom razlogu. Prema tom shvaćanju, sve što koristi javnoj vlasti u općem je interesu, pa u svakom slučaju državni razlog preteže nad pojedinačnim interesima. S druge strane, postupanje u korist države dopuštalo bi korištenje svih raspoloživih sredstava za postizanje državnih ciljeva, pa i onih koji su u suprotnosti s moralom, vjerom i pravom (politička korist ili svrhovitost). Takva interpretacija ne samo da nije etična, nego je i u suprotnosti s idejom ograničavanja vlasti, pravne države i zaštitom ljudskih prava.^[19]

Ipak, javni interes nije posve bezlično načelo, koje nema nikakve veze s ljudima, vlašću i konkretnim prilikama. Njega ipak određuju osobe koje obavljaju državne poslove^[20], a teži zadovoljavanju potreba konkretnih korisnika, odnosno građana. S druge strane, nije ispravno ni suprotstavljanje javnoga i privatnog interesa, jer oni nisu uvijek oprečni. Nasuprot angloameričkom shvaćanju, vladajuća tradicija kontinentalnoga europskog prava shvaća javni interes pretežno apstraktno i objektivno, ne uzimajući u obzir subjektivne momente. To znači da se on određuje neovisno o potrebama, željama i percepcijama ljudi u državnoj službi i samih građana, kao onih prema kojima se državna služba provodi. Javni se interes određuje generalno, kao opći državni interes, a ne kao interes pojedinih kategorija ili skupina. U tom smislu, javni interes načelno nije partikularni interes. Njega utvrđuje sama država, odnosno njezina predstavnička i druga najviša tijela, velikim dijelom u Ustavu. Sve ustavne odredbe o zaštiti osobitih prirodnih, materijalnih ili duhovnih dobara, kao i odredbe o posebnim subjektima zaštite te o ljudskim pravima, od najveće su važnosti za načelno određivanje sadržaja javnog interesa. Na pojmu javnog interesa počiva i koncepcija javne službe, odnosno javne koristi.^[21]

Glede poimanja javnog interesa u legislativnoj djelatnosti upućujemo, primjerice, na nedavno izraženo stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske prilikom razmatranja reguliranja troškova upravnog spora, kojim je stajalištem financijskim interesima države, promatranima izolirano od svrhe i naravi upravnog spora, odreknuto svojstvo legitimnog cilja u javnom interesu:

»Proizlazi da je cilj izmjene članka 79. ZUS-a bio usmjeren na zaštitu financijskih interesa države (budući da upravo ona mora naknaditi trošak postupka u situaciji kada izgubi spor), on teško da se, uzimajući u obzir svrhu i narav upravnog spora, a osobito činjenicu da je danas u Republici Hrvatskoj upravni spor uređen kao spor pune jurisdikcije (…), može smatrati legitimnim ciljem u javnom interesu.«^[22]

Prvu čine norme koje su u funkciji osiguranja ravnoteže između potencijalno suprotstavljenih (legitimnih) interesa. Riječ je o sljedećim odredbama ZUP-a:

- članak 6. stavak 3. (jedan od triju elemenata načela razmjernosti u zaštiti prava i javnog interesa) - pri vođenju postupka javnopravna tijela dužna su strankama omogućiti da što lakše zaštite i ostvare svoja prava, vodeći pri tome računa da ostvarivanje njihovih prava ne bude na štetu prava trećih osoba niti u protivnosti s javnim interesom; 

- članak 57. stavak 2. - nije dopuštena nagodba protivna propisima, javnom interesu ili pravima trećih osoba;

- članak 103. stavak 2. - jamstvo stjecanja prava ne smije biti protivno javnom interesu ili interesu trećih osoba; 

- članak 150. stavak 2. - upravni ugovor ne smije biti protivan izreci rješenja, prinudnim propisima, javnom interesu niti smije biti sklopljen na štetu trećih osoba.

U drugu skupinu pripadaju odredbe koje relevantnost javnog interesa povezuju s pokretanjem, nastavkom ili odgodom pojedine vrste postupka. To su sljedeće norme ZUP-a:

- članak 42. stavak 1. i 2. - upravni postupak pokreće se po službenoj dužnosti kad je propisano zakonom ili je nužno radi zaštite javnog interesa, a pri ocjeni o postojanju razloga za pokretanje postupka po službenoj dužnosti javnopravno tijelo uzet će u obzir predstavke, odnosno druge obavijesti koje upućuju na potrebu zaštite javnoga interesa;

- članak 46. stavak 4. - u slučaju odustanka stranke od zahtjeva tijekom upravnog postupka, postupak će se nastaviti ako je nastavak postupka u javnom interesu ili to zahtijeva protivna stranka;

- članak 135. stavak 1. - izvršenje rješenja provodi se po službenoj dužnosti kad to nalaže javni interes, dok se izvršenje koje je u interesu stranke provodi na prijedlog stranke;

- članak 140. stavak 1. - na prijedlog stranke, a radi izbjegavanja nastanka teško popravljive štete, javnopravno tijelo koje je donijelo rješenje može odgoditi izvršenje i, ako je to nužno, produljiti odgodu izvršenja rješenja sve do donošenja pravomoćne odluke o upravnoj stvari, ako nije drukčije propisano zakonom i ako se to ne protivi javnom interesu;

- članak 161. stavak 3. - ako stranka na čiji je zahtjev pokrenut postupak, unatoč nalogu službene osobe, u određenom roku ne položi iznos za pokriće posebnih izdataka očekivanih u ispitnom postupku, službena osoba može odustati od izvođenja dokaza ili obustaviti postupak, osim ako produljenje postupka zahtijeva javni interes.

Treća skupina obuhvaća, pak, odredbe koje javni interes normiraju kao jedan od elemenata za odlučivanje o odstupanju od redovitih procesnih standarda u iznimnim slučajevima. Radi se o sljedećim odredbama ZUP-a:

- članak 49. točka 2. - službena osoba može neposredno riješiti upravnu stvar u postupku koji je pokrenut po službenoj dužnosti ako je to nužno za poduzimanje hitnih mjera radi zaštite života i zdravlja ljudi ili imovine veće vrijednosti koje se ne mogu odgađati, ako je to u javnom interesu, a činjenice na kojima se rješenje temelji utvrđene su ili barem učinjene vjerojatnima;

- članak 99. - u stvarima manjeg značenja u kojima se udovoljava zahtjevu stranke, a ne dira se u javni interes niti interes trećih osoba, rješenje se može sastojati samo od izreke u obliku zabilješke u spisu, ako su razlozi za takvu odluku očiti;

- članak 112. stavak 3. - javnopravno tijelo može iznimno, radi zaštite javnog interesa ili radi poduzimanja hitnih mjera, odnosno radi otklanjanja štete koja se ne bi mogla otkloniti, odlučiti da žalba nema odgodni učinak, pri čemu rješenje mora sadržavati detaljno obrazloženje zašto žalba nema odgodni učinak.^[23]

Prvo, ocjena zakonitosti osporavane pojedinačne odluke (upravnog akta) obuhvaća i ocjenu zakonitosti primjene odredaba ZUP-a povezanih s javnim interesom. Pri tome upravni sud analizira je li tuženik (javnopravno tijelo) pravilno interpretiralo pojam javnog interesa u konkretnom slučaju, odnosno je li tuženik propustio utvrditi postojanje javnog interesa kada je to bio dužan učiniti.

Drugo, ZUS sadržava dvije odredbe u kojima se izrijekom spominje pojam javnog interesa: 

- neprotivnost odgode javnom interesu, kao jedna od triju kumulativnih pretpostavki za primjenu ovlasti suda da odredi odgodni učinak tužbe (čl. 26. st. 2.)^[24];

- zaštita javnog interesa, kao jedan od alternativnih razloga za uskratu pristupa dijelovima spisa (čl. 53. st. 2.)^[25].

Veza s javnim interesom postoji i u dijelu odredbe članka 19. stavak 2. ZUS-a, što se referira na pravne interese koji se štite na temelju zakona. Navedenom je odredbom normativno definirana kategorija zainteresirane osobe kao stranke u sporu zasebna u odnosu na »klasičnu« varijantu zainteresirane osobe iz stavka 1. toga članka.^[26]

Treći aspekt ne podudara se u cijelosti sa sadržajem i dosegom pojma javnog interesa, ali je sukladan njegovu segmentu koji se odnosi na zaštitu objektivne zakonitosti, u kontekstu propisivanja cilja ZUS-a.

Naime, osnovnim tekstom članka 2. stavak 1. ZUS-a bilo je propisano da je cilj toga Zakona osigurati sudsku zaštitu prava i pravnih interesa fizičkih i pravnih osoba i drugih stranaka povrijeđenih pojedinačnim odlukama ili postupanjem javnopravnih tijela. Prema Medvedoviću, tom cilju »podređena je cjelokupna regulacija upravnog spora ... Tek je u drugom planu osiguranje objektivnog prava. Objektivno pravo, u pravilu, štiti se kroz odlučivanje o subjektivnim pravima tužitelja«^[27].

Međutim, drugom novelom ZUS-a dopunjena je odredba članka 2. stavak 1. toga Zakona, te je kao dodatan cilj ZUS-a izrijekom navedeno osiguranje zakonitosti^[28]. Do navedene dopune došlo je »jer je jedan od ciljeva Zakona osiguranje objektivne zakonitosti što je bilo neopravdano izostavljeno iz važećeg teksta Zakona«^[29].

Ovdje je, ipak, na umu potrebno imati i recentno stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske, prema kojem nije riječ o ciljevima jednakog ranga. U osvrtu na važeće uređenje upravnog spora u Hrvatskoj i odnos toga uređenja s prijašnjim reguliranjem, Ustavni sud navodi, između ostaloga, sljedeće: 

U segmentu osiguranja objektivne zakonitosti, zaštita javnog interesa prožima, dakle, cjelokupno odlučivanje upravnih sudova pri rješavanju upravnih sporova i ostvarivanju cilja ZUS-a^[31], uz istodobnu potrebu svijesti upravnih sudaca o sekundarnosti toga cilja u odnosu na zaštitu subjektivnih prava pri poimanju vlastite uloge u ukupnoj konstrukciji pravne demokratske države, uključujući ostvarivanje smisla i svrhe odredbe članka 19. stavak 2. Ustava, koja čini konstitucionalni temelj upravnog spora, te kojom je zajamčena sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti.^[32]

Četvrti aspekt ogleda se u interpretaciji javnog interesa u kontekstu funkcije upravnog spora (upravnog sudstva) u demokratskoj pravnoj državi.

Prilikom interpretacije pojma javnog interesa u upravnom sporu na umu je potrebno imati cjelovito sagledanu ulogu upravnog sudstva. Gjidara, primjerice, ističe da je sljedeći korak »u upravnom pravu uzimanje u obzir demokracije u njezinoj svakodnevnoj primjeni. Ako je u nekim zemljama (a posebice u Hrvatskoj) upravno pravo prepustilo ustavnom pravu i ustavnom sucu njegu o svakodnevnom životu 'demokratske zabrinutosti' kao i provedbu 'prednosti i vladavine prava' usavršavajući ih, upravo je sada na upravnom pravu i upravnom sucu da preuzmu štafetu, tako što će prisvojiti 'demokratsku zabrinutost' kako bi poboljšali odnose između uprave i građana. Taj zahtjev temelji se na činjenici da upravno pravo jest i treba biti pravo svake države koja tvrdi da je demokratska, kao i na činjenici da se to upravno pravo (i njegov sudac također) oslanja na demokratski ustav, koji ne može zanemariti i koji je izravno ili neizravno proizašao iz volje naroda.«^[33]

Pritom je u obzir potrebno uzeti i da hrvatski Ustav nije vrijednosno neutralan, što je Ustavni sud izrazio, između ostaloga, na sljedeći način:

Osim toga, upravnom sudstvu su javnopravna tijela tek jedna od ravnopravnih stranaka u sudskom postupku (najčešće tuženici). Ta tijela nerijetko imaju (i) ulogu čuvara javnog interesa, ali posve je pogrešno u upravnom sporu poistovjećivati interes javnopravnog tijela (ili kojega drugog entiteta javnog sektora) s javnim interesom.

U situaciji nemogućnosti jednoznačnog definiranja pojma javnog interesa, kako generalno, tako i u domaćem upravnom postupovnom pravu, ponudit ćemo nekoliko glavnih parametara za koje smatramo da mogu poslužiti okvirnome pozitivnom i negativnom definiranju pojma javnog interesa i njegove primjene u pravu, prije svega na području upravnog postupka i upravnog spora.

Javni interes je objektivnoga, generalnog i načelnog karaktera. Mora biti jasan i razumno prihvatljiv. Nije nužno u opreci s individualnim interesima. Moguće je suostvarivanje javnoga i partikularnog interesa i kada su (djelomice) suprotstavljeni, a za realizaciju toga suostvarivanja od primarne je važnosti načelo razmjernosti i provjera pretežnosti interesa.

Kada pravna norma nalaže ili implicira utvrđivanje javnog interesa, kompleksnost njegova utvrđivanja u pojedinom slučaju nije opravdan razlog za zaključak da javni interes ne može biti pouzdano utvrđen.

Kada se pozivaju na javni interes, primjenjivači pravnih normi dužni su jasno konkretizirati u čemu se taj interes sastoji u odnosnom slučaju, u svjetlu pravne norme koju primjenjuju, kako bi identificiranje javnog interesa bilo provjerljivo. Iako se sintagma »javni interes« koristi u jednini, javni interes nije jedan jedini, već se javlja u većem broju mogućih varijanti, uvijek u svezi s kontekstom u kojem se u utvrđuje.

U upravnom postupku javni interes utvrđuje su pri primjeni dijela odredaba vezanih uz postizanje interesnog balansa, egzistenciju postupka te iznimne procesne situacije.

U okviru upravnog spora javni interes ponajprije je važan pri ocjeni zakonitosti primjene toga standarda u upravnom postupku, pri ostvarivanju objektivne zakonitosti kao jednog od ciljeva ZUS-a, u kontekstu cjeline uloge upravnog spora te pri implementaciji odredaba toga Zakona kojima su uređene zapreke za određivanje odgodnog učinka tužbe, odnosno za uvid u spis.

Pojedine vrste javnog interesa relevantne su samo za neke od spomenutih odredaba upravnopostupovnih zakona. 

S druge strane, ne može se smatrati javnim interesom:

- interes koji se iscrpljuje u tzv. državnim razlozima

- saniranje propusta javnopravnih tijela ili nedostataka u procedurama njihova djelovanja

- saniranje nedostataka u zakonodavstvu, izvan ustaljenih pravila pravne interpretacije

- bilo koji oblik prikrivanja protupravnih radnji

- interes koji nije sukladan političkom modelu liberalne demokracije i ostalim načelima koja proizlaze iz Ustava.

K tome, postoje slučajevi u kojima se određeni interes može opravdano smatrati javnim interesom, ali - prema načelu razmjernosti - ne postoji valjana osnova da pozivom na odnosni javni interes bude ograničeno nečije temeljno pravo ili sloboda.

[1]Na području ustavnoga i konvencijskog prava susrećemo, primjerice, pojmove legitimnog interesa te zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske (kao pretpostavki za ograničavanje pojedinih prava), kao i dobara od interesa za Republiku Hrvatsku, koja uživaju njezinu posebnu zaštitu - v. npr. čl. 16. st. 1., čl. 50. st. 2. i čl. 52. Ustava Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 59/90, 135/97, 8/98 - proč. tekst, 113/00, 124/00 - proč. tekst, 28/01, 41/01 - proč. tekst, 55/01 - ispr., 76/10, 85/10 - proč. tekst i 5/14 - Odluka USRH), odnosno čl. 8.-11. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Nar. nov. - Međ. ugovori, br. 18/97).
[2]Cane, Peter, Administrative Law, 4^th ed., Oxford University Press, Oxford (...), 2004., 194. str.O modelima rješavanja sukoba između konvencijskih prava i općih/javnih interesa (koji svoj najjači izraz dobivaju u načelu demokracije), u okviru načela djelotvornosti zaštite konvencijskih prava, v.: Omejec, Jasna, Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u praksi Europskog suda za ljudska prava (Strasburški Acquis), str. 1029-1032. O priznavanju statusa žrtve na osnovi dostatnoga općeg interes u praksi Europskog suda za ljudska prava v.: ibid., str. 514-516. O testu pretežnosti javnog interesa u okviru globalnog modela ustavnih prava v. npr.: Möller, Kai, The Global Model of Constitutional Rights, Oxford University Press, Oxford, 2012., str. 5, 13, 15 te 135-137; o navedenom testu u kontekstu konvencijskog prava na mirno uživanje vlasništva v. npr: Rainey, Bernadette - Wicks, Elizabeth Ovey, Clare, The European Convention on Human Rights, 6^th ed., Oxford University Press, Oxford, 2014., 506.-507. str.
[3] Sauvé, Jean-Marc, Rad i utjecaj francuskog Državnog savjeta, 2008., cit. prema: Omejec, Jasna, Obrana demokracije - novo čitanje Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama, Informator, br. 6450-6451/16, str. 3.
[4] Sicilianos, Linos-Alexandre, The European Court of Human Rigths at a Time of Crisis in Europe, predavanje od 16. listopada 2015., cit. prema: Omejec, Obrana demokracije …, str. 3
[5] Gjidara, Marc, Upravno pravo: temelj i odraz demokratske države, Informator, br. 6433/16, str. 2.
[6] Nar. nov., br. 53/91 i 103/96 - Odluka USRH.
[7] Krijan, Pero, Komentar Zakona o općem upravnom postupku, Novi informator, Zagreb, 2004., str. 28.
[8] Đerđa, Dario, Opći upravni postupak u Republici Hrvatskoj, Inženjerski biro, Zagreb, 2010., str. 48.
[9]Opširnije o generalnom pojmu interesa, standardu javnog interesa u upravnome materijalnom pravu te u drugim granama prava, proklamiranju javnog interesa u programskim dokumentima i etičkim kodeksima, terminima srodnima pojmu javnog interesa i sl. v. npr. u: Rajko, Alen, Javni interes kao pravni standard u hrvatskom zakonodavstvu, PiP, br. 6/06, str. 43-53.
[10] O državi kao čuvaru javnog interesa v. npr. i presudu Europskog suda za ljudska prava Engel i dr. protiv Nizozemske, presuda od 6. lipnja 1976., zahtjev br. 5100/71 i dr.
[11] Reeve, Andrew, »Public Interest«, u: McLean, Iain (ed.), The Concise Oxford Dictionary of Politics, Oxford University Press, Oxford (...), 1996., str. 412-413. Premda opći i zajednički interes te javni interes nisu sinonimi, spomenimo da je opći interes onaj koji je sadržajno vezan uz dobrobit zajednice, dok se zajednički interes formalno izjednačuje s interesom većine. Ako su dva vida egzistencije pojedinca - privatni i javni - načelno odvojeni, interes je onaj koji između njih posreduje - Puhovski, Žarko, »Interes«, Leksikon temeljnih pojmova politike, Školska knjiga, Zagreb, 1990., str. 268-270.
[12] Ekonomski leksikon, LZ Miroslav Krleža i Masmedia, Zagreb, 1995., str. 359. O javnom interesu u gospodarskoj sferi v. npr.: Novak, William J., Law and the Social Control of American Capitalism, Emory Law Journal, Vol. 60, Iss. 2., 2011.
[13] Perić, Berislav, Država i pravni sustav, 6. izdanje, Informator, Zagreb, 1994., str. 61.
[14] Möller, op. cit., str. 136.
[15] Gjidara, op. cit., str. 3. O detektiranju javnog interesa u demokratskome legislativnom procesu te u upravnom postupku v. npr. i: Fracchia, Fabrizio, Administrative Procedures and Democracy: The Italian Experience, Indiana Journal of Global Legal Studies, Vol. 12: Iss. 2, 2005.
^[16] White, P. A., The Justification of Education, u Peters, R. S. (ur.), The Philosophy of Education, Oxford University Press, Oxford, 1973.
[17] Iz obrazloženja presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu Ujedinjena komunistička partija Turske i dr. protiv Turske, od 30. siječnja 1998., zahtjev br. 19392/92, § 45.[
18] Vrban, Duško, Država i pravo, Golden marketing, Zagreb, 2003., str. 194-195.
[19] Ibid., str. 195.
[20] Ljudi u državnoj službi dužni su postupati, onda kada rade za državu, ne u svome privatnom, nego u općem ili javnom interesu. To se definira i kao smisao ovlaštenja koja pripadaju tzv. službenoj dužnosti, odnosno šire, ovlastima državnih tijela. Javni je interes i jedan od temelja razlikovanja javnoga od privatnog prava - ibid., str. 194. Članak 7. Europskog kodeksa o dobrom ponašanju zaposlenih u upravi, kojim je uređeno nepostojanje zloporabe vlasti, glasi: »Ovlasti se primjenjuju isključivo u svrhu za koje su date putem relevantnih odredbi. Službenik posebice izbjegava korištenje tih ovlasti u svrhe koje zakonski nisu utemeljene ili koje nisu motivirane nikakvim javnim interesom.«O povijesnim primjerima dopuštenosti privatnih tužbi (i) u javnom interesu (npr. parnice qui tam) v: Damaška, Mirjan, Lica pravosuđa i državna vlast (Usporedni prikaz pravosudnih sustava), NZ Globus, Zagreb, 2008., str. 42-43.
[21] Vrban., op. cit., str. 195.
[22] Iz toč. 10. obrazloženja Odluke i Rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske, br. U-I-2753/2012 i dr. od 27. rujna 2016. (Nar. nov., br. 94/16).
^[23]Premda ne sadržava izričaj »javni interes«, referiranjem na zaštitu života i zdravlja u ovu skupinu u osnovi pripada i norma čl. 34. st. 4. ZUP-a, prema kojoj će se, kad interes stranke ili zaštita života i zdravlja, odnosno imovine veće vrijednosti nalažu hitno obavljanje postupovne radnje i ako je sudjelovanje stranke, odnosno osobe ovlaštene za zastupanje stranke u obavljanju te radnje nemoguće, ili je vezano uz nerazmjerne troškove, odrediti privremeni zastupnik samo za tu radnju i o tome će se bez odgode obavijestiti stranku odnosno osobu ovlaštenu za zastupanje stranke.
[24]Članak 26. st. 2. ZUS-a glasi:»Sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu.«
[25]Članak 53. st. 2. ZUS-a glasi:»Pristup dijelovima spisa predmeta može se uskratiti ako je to nužno radi zaštite javnog interesa, interesa jedne od stranaka ili interesa trećih osoba.«
[26]Odredbe čl. 19. st. 1. i 2. ZUS-a glase:»(1) Zainteresirana osoba je svaka osoba kojoj bi poništavanje, izmjena ili donošenje pojedinačne odluke, postupanje ili propuštanje postupanja javnopravnog tijela, odnosno sklapanje, raskid ili izvršavanje upravnog ugovora povrijedilo njezino pravo ili pravni interes.(2) Zainteresirana osoba je i javnopravno tijelo koje smatra da sudska odluka može imati učinak na prava i pravne interese koje to javnopravno tijelo štiti na temelju zakona.«
[27] Medvedović, Dragan, Novi sustav upravnog sudovanja, uvodni članak u: Đerđa, Dario - Šikić, Marko, Komentar Zakona o upravnim sporovima, Novi informator, Zagreb, 2012., str. 32. [28] V. čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima (Nar. nov., br. 152/14).Norma čl. 2. st. 1. ZUS-a sada glasi:»Cilj je ovoga Zakona osigurati zakonitost i sudsku zaštitu prava i pravnih interesa fizičkih i pravnih osoba i drugih stranaka povrijeđenih pojedinačnim odlukama ili postupanjem javnopravnih tijela.«
[29] Citirano iz obrazloženja Konačnog prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima (studeni 2014.).
[30] Iz točke 7.2. obrazloženja Odluke i Rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske, br. U-I-2753/2012 i dr. od 27. rujna 2016. (Nar. nov., br. 94/16).U funkciji zaštite objektivnog prava jesu, primjerice, i odredbe ZUS-a kojima je propisana nevezanost upravnih sudova priznanjem tužbenog zahtjeva (čl. 42. st. 1.), kao i zabrana sklapanja nagodbe o zahtjevima kojima stranke ne mogu raspolagati (čl. 89. st. 2.).
[31] Cilj osiguranja zakonitosti, postavljen u čl. 2. st. 1. ZUS-a, ne implicira da se u upravnom sporu primjenjuje načelo materijalne istine, za razliku od upravnog postupka. Više o tome v. npr. u: Rajko, Alen, Teret dokazivanja u upravnom postupku i upravnom sporu, u: Galić, Ante (ur.), Novosti u upravnom pravu i upravnosudskoj praksi, Organizator, Zagreb, 2016., str. 101-102.
[32] Šire o ulozi upravnog sudovanja v. npr. u: Rajko, Alen, Glavne funkcije upravnog sudstva u Republici Hrvatskoj, Informator, br. 6119/12.
[33] Gjidara, op. cit., str. 2.
[34] Iz t. 10.1. obrazloženja Odluke Ustavnog suda, br. U-VIIR-4640/2014 od 12. kolovoza 2014. (Nar. nov., br. 104/14).Terminološki i sadržajno važno je razlikovati pojam političko-pravnog poretka liberalne demokracije, od liberalizma kao jednog od političkih usmjerenja (poput konzervativizma, socijaldemokracije, i sl.). Konzervativci, socijaldemokrati, liberali i ostali političari natječu se u okviru poretka liberalne demokracije.