Zakon o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 35/05, 41/08 i 125/11) definira jamstvo kao ugovor kojim se jamac obvezuje prema tuđem vjerovniku, da će ispuniti valjanu i dospjelu obvezu dužnika ako to ovaj ne učini. To je dobrovoljno jamstvo, koje u privatno-pravnom odnosu mora biti u pisanom obliku da bi proizvelo pravni učinak. Jamstvo može nastati i na temelju zakona, a to se događa u slučajevima kada se odredi posebnim zakonom. Najčešći oblik jamstva u privatno-pravnom odnosu je ugovorno jamstvo. U poreznom pravu kao javno-pravnom odnosu jamstvo je prinudno odnosno ono je u pravilu zakonsko, što znači nametanje obveze vraćanja tuđeg poreznog duga za slučaj da porezni dug ne podmiri porezni dužnik. Ono je kao takvo propisano Općim poreznim zakonom (Nar. nov., br. 147/08, 18/11, 78/12 i 136/12 - u nastavku teksta: OPZ), što ne znači da i u poreznom postupku možemo imati ugovorno jamstvo. Svatko tko ima razlog može jamčiti da će, ako porezni dužnik ne plati dug, isti platiti umjesto njega. Ugovorno jamstvo mora biti u pisanom obliku, a zakonsko jamstvo propisuje sam zakon i ono nastupa kada se za to ispune zakonom propisane pretpostavke.