Zakonodavstvo
Sudska praksa
Alati
Stručni članci
×
06.04.2011.
Jadranko Crnić: legalist na čelu trnovite, ali zvjezdane ustavne tranzicije
Dr. sc. Jadranko Crnić, prvi predsjednik Ustavnog suda samostalne i suverene Republike Hrvatske, veliko ime hrvatske pravne misli i ustavnopravne povijesti, obilježio je svojim ljudskim i pravnim djelovanjem desetljeća XX. i XXI. stoljeća. Njegovom smrću 4. travnja 2008. godine izgubili smo vrsnog znalca mnogih pravnih područja, a osobito ustavnog prava, prava vlasništva i drugih stvarnih prava, obiteljskog i drugih pravnih područja te predsjednika našeg Nakladničkog savjeta. Stoga, na treću godišnjicu smrti, in honorem dr. sc. Jadranku Crniću, legalistu na čelu trnovite, ali zvjezdane ustavne tradicije, svoju kolumnu (14)
O ustavima i ljudima posvećuje prof. dr. sc. Branko Smerdel, predstojnik Katedre za ustavno pravo na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Doc. dr. sc. Sanja Barić, predstojnica Katedre za ustavno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, piše rad pod naslovom Vladavina prava kao jedini i valjani izbor, u obliku dijaloga in memoriam dr. sc. Jadranku Crniću o nekim ustavnopravnim pitanjima, ponajprije u odnosu na zaštitu ljudskih prava i ulogu ustavnog sudovanja. U ovom broju donosimo i članak državnog tajnika Ministarstva pravosuđa mr. sc. Zorana Pičuljana, o prvoj dodjeli priznanja Zaklade dr. sc. Jadranko Crnić. Naime, Zakladna uprava pod predsjedanjem mr. sc. Zorana Pičuljana, na sjednicama od 15. veljače i 22. ožujka, donijela je odluku o dobitnicima priznanja Zaklade za 2010. U ovom broju, isto tako, donosimo i prilog Ustavni vidici br. 9, koji je pokrenuo dr. sc. Jadranko Crnić. U prilogu pišu prof. dr. sc. Robert Podolnjak i Sandra Marković, viša ustavnosudska savjetnica.
I. dr. sc. Jadranko Crnić, ugledni civilist I legalist kao predsjednik Ustavnog suda
Kad je 1984. godine ugledni sudac Vrhovnog suda i jedan od najuglednijih hrvatskih civilista, Jadranko Crnić odlučio prijeći u onda izrazito politiziran Ustavni sud, mnogi su začuđeno šaputali. Do danas ostaje otvoreno pitanje koji je tome bio razlog. Prema tadašnjim propisima, suci Ustavnog suda nisu morali biti pravnici, premda se on u tim godinama već pomalo nadopunjavao uglednim pravnicima. No, kada je Jadranko Crnić, kao priznati i poznati legalist, 1988. godine postao predsjednik Ustavnog suda RH, to je nedvojbeno bilo naznaka nailaska novog vremena u kojemu će se Ustav uzimati daleko ozbiljnije nego do tada. Kao iskreni štovatelj dr. sc. Jadranka Crnića, sklon sam vjerovati da je on slutio kako će važnu ulogu u predstojećim događanjima odigrati Ustavni sud, te kako će borba za ustavnost dominirati hrvatskom pravnom scenom sljedećih desetljeća. Ta je borba teška i nije završena.
Kad je 1984. godine ugledni sudac Vrhovnog suda i jedan od najuglednijih hrvatskih civilista, Jadranko Crnić odlučio prijeći u onda izrazito politiziran Ustavni sud, mnogi su začuđeno šaputali. Do danas ostaje otvoreno pitanje koji je tome bio razlog. Prema tadašnjim propisima, suci Ustavnog suda nisu morali biti pravnici, premda se on u tim godinama već pomalo nadopunjavao uglednim pravnicima. No, kada je Jadranko Crnić, kao priznati i poznati legalist, 1988. godine postao predsjednik Ustavnog suda RH, to je nedvojbeno bilo naznaka nailaska novog vremena u kojemu će se Ustav uzimati daleko ozbiljnije nego do tada. Kao iskreni štovatelj dr. sc. Jadranka Crnića, sklon sam vjerovati da je on slutio kako će važnu ulogu u predstojećim događanjima odigrati Ustavni sud, te kako će borba za ustavnost dominirati hrvatskom pravnom scenom sljedećih desetljeća. Ta je borba teška i nije završena.
II. Politička i pravna struktura
Politički sustav ne čine samo institucionalne strukture pravnih pravila, nego i strukture svijesti, koje uobičajeno nazivamo političkom i pravnom kulturom. O njima ovisi položaj i utjecaj ustava u političkoj zajednici. U demokratskim političkim zajednicama ustavi su temelj, okvir i oslonac razvoja političkog sustava utemeljenog na vladavini prava, a vlast se smjenjuje na izborima. U autokracijama ustavi su privid, blještavi izlozi što se pokazuju svijetu i vlastitom narodu kako bi ga se prevarilo glede tiranske naravi vlasti, a vlast se smjenjuje pobunom unutar vladajućih elita ili revolucijom masa.
U tranzicijskoj, pak, državi položaj i ulogu ustava u cjelokupnom političkom sustavu određuje specifična mješavina elemenata jednog i drugog sustava. Najveće dostignuće demokracije u ranoj tranzicijskoj državi jest etablirana mogućnost da se vlast smijeni ‘bez ispaljenog metka’, prema rezultatu slobodnih i poštenih izbora. Ostali uvjeti, kao što je to odgovornost vlasti, participacija građanstva, konzistentnost odluka, pravna sigurnost, nepolitičnost državnih i javnih službi, umjerenost pri uporabi državne prisile, uglavnom u punoj mjeri nisu ostvareni.
III. Borba za pravo
Najvažnije je razumjeti i stalno držati na pameti kako niti u jednom od navedena tri tipa političkog poretka, proces institucionalizacije i razvoja demokratskog političkog sustava nije dovršen i konačan, niti ireverzibilan. Jednostavno rečeno, u svakom od tri navedena tipa političke zajednice vodi se svakodnevno borba za pravo, ali su načini kako se ta borba manifestira bitno različiti.
U demokratskom društvu borba za pravo odvija se pretežno kroz razvijeni sustav institucija koje pružaju zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ustav je općeprihvaćen kao osnovni politički instrument društvene integracije i temelj unutar kojeg se odvija politička borba oko vlasti te rješavaju sporovi između pojedinaca i pravnih osoba. U odnosima s državnim službama i službenicima građani se redovito pozivaju na ustav i ovi to uvažavaju. Zna se da se ustav primjenjuje izravno i da je to pravni akt za čije kršenje slijede sankcije.
U suvremenim autokracijama borba za ustavnost prigušena je, ali tinja, vodi se potajno, u očekivanju povoljnog trenutka za demokratske promjene. Ustav služi vlasti za legitimiranje pred ‘međunarodnom zajednicom’, ponajprije pred velikim silama. Građanin koji se poziva na ustav sumnjiv je i evidentira se u dosjeima »službi« kao potencijalni ‘unutarnji neprijatelj’. Ustav je formalno ‘na snazi’, ali o tome hoće li se i kako primijeniti, odlučuje ad hoc ‘mudro rukovodstvo’. Ustav se u teoriji smatra programskim dokumentom, koji se ne može izravno primjenjivati.
IV.Uloga dr. sc. Jadranka Crnića u pripremi provođenja izbora
U povoljnom povijesnom trenutku, ustav može poslužiti kao oslonac rušenja autokratske vlasti ili za mirnu smjenu vlasti, koja vodi promjeni sustava. Upravo to dogodilo se u Hrvatskoj 1990. godine. Opće prihvaćenim tumačenjem, proturječje između nedemokratskih (jednopartijskih) odredaba u jednom dijelu Ustava SR Hrvatske iz 1974. (namijenjenom za unutarnju uporabu), i demokratskih jamstava slobode političkog udruživanja i djelovanja u njegovom drugom dijelu, o ljudskim pravima i slobodama (namijenjenom za ‘stjecanje ugleda u (slobodnom) svijetu’), omogućilo je donošenje izbornog zakonodavstva, održavanje višestranačkih izbora i mirnu smjenu vlasti. Hrvatska je postala dio procesa na koji se u tom svijetu gledalo kao na ‘ustavne revolucije’.
Predsjednik Ustavnog suda Jadranko Crnić odigrao je u pripremi i provedbi izbora izuzetno važnu, a danas gotovo zaboravljenu ulogu. Kao predsjedavajući Odbora za nadzor izbora sastavljenog od nezavisnih uglednika, koji je istodobno kreirao pravila izborne kampanje i pazio na njihovo poštovanje, on je u dramatičnoj situaciji prvih slobodnih izbora bio prihvaćen kao krajnji jamac poštenog brojenja glasova i poštovanja izbornih rezultata. Žalosno je, stoga, kako se danas zanemaruje djelovanje Ustavnog suda (od 1964. godine) i njegovog predsjednika Jadranka Crnića (od 1988. godine), kao i njegova uloga u krucijalno važnim političkim zbivanjima kojima je 1990. godine započela demokratska tranzicija.
V. ‘Božićni Ustav’
U tranzicijskom društvu sustavi su pravila nestabilni i nepouzdani, ponašanje dužnosnika inficirano ostacima autokratske svijesti, a ponašanje građanstva još i te kako korumpirano strahom od vlasti pod utjecajem podaničkog mentaliteta. Ustav se potiskuje iz javnog diskursa, njegova izravna primjena dovodi u pitanje, a ostvarivanje zajamčenih sloboda i prava dugotrajno i neizvjesno. Razdoblje demokratske tranzicije je u svakom poznatom povijesnom primjeru trajalo desetljećima uz brojne prijetnje po sam opstanak demokratskih sustava.
Toliko je uglavnom bilo poznato prije dvadeset godina, kada su nastupile ‘demokratske promjene’. Nasuprot euforiji optimizma i sanjarijama o ‘kraju povijesti’ (F. Fukuyama), poneki su svjetski ugledni znanstvenici (Ralf Dahrendorf, Zbigniew Brzezinski) upozoravali na povijesno iskustvo i nužnost trezvenih očekivanja glede rezultata baršunastih revolucija.
Ipak, pod utjecajem uspješno provedenih demokratskih izbora i upravo primjerne predaje vlasti, u hrvatskoj je pravničkoj zajednici prevladao ‘ustavni optimizam’. Od najširih slojeva puka pozdravljen i slavljen, novi je ‘Božićni Ustav’ imao služiti kao ‘svjetovna Biblija’. Demokracija i vladavina prava izgledala je kao općeprihvaćeni oblik ustavnog i političkog poretka nove demokratske Hrvatske. Taj optimizam izražava naslov prvog Crnićeva djela posvećenog ustavnom pravu: „Vladavina Ustava“ (1994). Originalnim odstupanjem od uobičajene terminologije (koja govori o ‘vladavini prava’), Crnić je izrazio uvjerenje kako nastupa doba konstitucionalizma (koje smo mi u to doba nazivali ‘ustavnom vladavinom’).
VI. Vladavina prava
Ideja racionalno organizirane zajednice u kojoj ustavne norme služe kao jamstvo uzajamnog poštovanja interesa svih njezinih članova bez diskriminacije, nije nova. Demokracija je sustav vladavine većine, pod uvjetom poštovanja i zaštite prava manjina zajamčenog demokratskim ustavom. Njemački ustavni pravnik Peter Häberle takvu zajednicu naziva ‘društvom slobodnih tumača Ustava’, a američki politolog Vincent Ostrom ‘zajednicom uzajamnog razumijevanja ustavnih načela’. Brojni se autori desetljećima bave pitanjem ‘kako riječi napisane na papiru mogu postati živa stvarnost’, odnosno kako nastaje ‘zbiljski ustav’, ono što obični i svakodnevni ljudi smatraju najvišim zakonom, a svaka vlast poštuje kao vrhovnu normu. Odgovor nalazimo na području socijalne psihologije, a istaknuti mu je američki autor Sanford Levinson dao ime ‘vjera u ustav’.
Jadranko Crnić to je dobro razumio, pa je tijekom dva desetljeća ‘demokratske tanzicije’ uporno djelovao na stvaranju uvjeta za jačanje sustava utemeljenog na ‘zbiljskom Ustavu’, putem širenja vjere u Ustav. Koliko je samo ugledu Ustava i Ustavnog suda pridonijela ‘odluka o mirovinama’ iz 1998. na koju je on odlučno utjecao? No, na vlastitom je iskustvu naučio kako je to teško, pa i s najvišeg položaja u državnom pravozaštitnom sustavu. To najbolje pokazuje naslov jednog njegovog rada: ‘Na trnovitom i zvjezdanom putu vječnog ideala vladavine prava (1998). Podnaslov togarada glasi ‘In laudem Iustitiae’, pohvala pravednosti.
Put je doista trnovit i mnogo je duži nego što smo očekivali. To je put idealista, ali je osvijetljen zvjezdanim svjetlom racionalnog izbora. Onima koji su skloni napustiti ideju vladavine prava i pomiriti se s njezinim porazom, uvijek je korisno sjetiti se lika Jadranka Crnića i njegova djela, kao i uvjeta u kojima ga je stvarao, šireći ustavne ideje u dobrom duhu upravo mladenačkog optimizma.
1.01. USTAVNI I POLITIČKI SUSTAV