1.Uvod
Sudbina eurozone zanima cijeli svijet zbog njezina velikog značenja za svjetsku privredu. Udjel eurozone u svjetskom BDP-u iznosi oko 20%, a udjel aktive njezinih banaka u aktivi banaka u svijetu je oko 35%, dok je udjel banaka eurozone u prekograničnim transakcijama oko 34%. Zato bi se veći potres u eurozoni osjetio u cijelom svijetu. 

Kad je u svibnju 2010. izbila kriza eura u Grčkoj, list Informator među prvima je objavio analizu uzroka i posljedica te krize, u članku »Odjeci Grčke financijske krize« (br. 5863 od 15. svibnja 2010.). Predvidio je širenje krize eura i na druge zemlje, unatoč energičnim mjerama za njezino suzbijanje (prije svega osnivanjem privremenog garancijskog fonda -
 EFSF, u iznosu od 750 mlrd. eura).

A kad se kriza eura proširila i na Irsku, list Informator u članku »Irski poučak za Hrvatsku« (br. 5958 od 13. travnja 2011.) analizira uzroke širenja krize i predviđa njezino širenje i na Portugal, Španjolsku i Italiju, usprkos mjerama koje je eurozona poduzimala. Brojni prijedlozi za rješavanje krize eura, krizu nisu eliminirali. Ona je postajala sve veća, pa je tako u listu Informator ponovno na to upozoreno u članku »Koliko je ozbiljna kriza eura« (br. 6045 od 11. veljače 2012.).

2.Aktualiziranje problema izlaska iz eurozone
Nedavno je jedna poznata svjetska rejting agencija objavila procjenu vjerojatnosti bankrota određenog broja zemalja. Čelno mjesto zauzima Grčka. Svjetska, a posebno europska tržišta ponovno su se uznemirila. Prinosi na grčke obveznice, a time i troškovi zaduživanja Grčke povećali su se. Oživjele su spekulacije o izlasku ili čak isključenju Grčke iz eurozone. Počele su kalkulacije koliko bi bankrot Grčke koštao eurozonu, ali i pojedine njezine članice. Kalkulacija ima u izobilju, baš kao i prijedloga za rješavanje krize eurozone. Rezultat većine tih kalkulacija jest da je ulazak u eurozonu sličan ulasku u brak. Manji su troškovi ulaska u brak, nego troškovi rastave. 

Odjednom se promijenila i retorika političara u pojedinim zemljama, osobito glavnih vjerovnika zemalja zahvaćenih krizom. Mnogi sad govore da euro treba sačuvati po svaku cijenu. Od procjena gotovo katastrofičnih posljedica raspada eurozone (primjerice, »The Terrible Consequences of Eurozone Collapse« -
strašne posljedice raspada eurozone - Financial Times od 8. prosinca 2011., ali i drugi), došlo se do manje dramatičnih, ali analitički fundiranijih procjena.

Razloga je puno, ali najvažniji je veliki šok koji bi izlazak pojedine zemlje iz eurozone imao. Izlazak bilo koje zemlje imao bi ne samo koristi, nego i troškove u svakoj zemlji. Troškovi bi se vidjeli u kratkom roku, dok bi se koristi osjetile poslije. Ti bi troškovi pali na porezne obveznike, a budući da su porezni obveznici i birači, to bi se odrazilo i na rezultate izbora (posebice u Njemačkoj, u rujnu ove godine).

Potezi za očuvanje eura postali su odlučniji i konkretniji. U ljeto 2012. Europska centralna banka (ECB) započela je Izravne monetarne transakcije (Outright Monetary Transactions), nalik na Quantitative Monetary Easing američke centralne banke (FED), kupnjom obveznica zemalja u kojima se kriza intenzivirala. To se, prije svega, odnosilo na Španjolsku iz koje je u prva tri mjeseca 2012. pobjeglo više od 66 mlrd. eura, što je utjecalo na pogoršanje likvidnosti španjolskih banaka, a time i na usporavanje privredne aktivnosti sa svim negativnim posljedicama. Zato je predsjednik ECB-a Mario Draghi izjavio da će ECB učiniti sve što treba da bi spasio euro. To je djelovalo umirujuće na financijska tržišta, pa su prinosi na španjolske obveznice bitno smanjeni, na oko 5%. Financijska tržišta su se smirila, ali je neizvjesnost ostala.

Procjene svih troškova i koristi (cost-benefit analiza) od izlaska iz eurozone najčešće su pravljene na primjeru Grčke. Te su procjene ponovno postale aktualne. Sadašnje procjene uzimaju u obzir činjenicu da su od pojavljivanja financijske krize u Grčkoj 2010. mnoge strane financijske institucije smanjile svoju izloženost grčkim obveznicama. Osim toga, eurozona je osnivanjem privremenog (EFSF) i trajnog (ESM) garancijskog fonda bitno ograničila opasnost širenja efekta grčke krize da ona ne bi postala sistemska.To je smanjilo percepciju opasnosti od izlaska Grčke iz eurozone. Stoga je njemački ministar privrede Philip Roesler u srpnju 2012. izjavio da je izlazak Grčke iz eurozone izgubio svoj horror. Nakon toga su i cost benefit analize očuvanja statusa quo ili izlaska iz eurozone postale manje podložne utjecajima emocija, ali analitičnije.

3.Troškovi i koristi od izlaska Grčke iz eurozone
Pitanje koje se najčešće postavlja je, koliko bi vjerovnici Grčke izgubili zbog njezina izlaska iz eurozone?

Pokušajmo najprije procijeniti koje bi bile moguće koristi za Grčku od njezina izlaska iz eurozone. 

Ako bi Grčka izašla iz eurozone i ponovno uvela drahmu, vjerojatno bi drahma odmah deprecirala oko 50%. To bi povoljno utjecalo na konkurentnost grčkih proizvoda i povećanje njezina izvoza, povećanje njezina BDP-a i smanjenje tereta zaduženosti, smanjenje nezaposlenosti, porast raspoloživog dohotka, smanjenje siromaštva i socijalnih napetosti.

Međutim, njezin BDP, ali i dugovanja izražena u drahmama prepolovila bi se kad bi ih se izrazio u eurima. To znači da bi strani vjerovnici bili prisiljeni otpisati potraživanja za oko 50% ili bi se grčka vlada oglušila na otplatu svojih preostalih dugova. Europske bi banke trebale otpisati preostalih oko 70 mlrd. eura svojih potraživanja. To bi ugrozilo ne samo njihovu likvidnost, nego i solventnost. Budući da vlade ne bi dopustile bankrot svojih banaka jer bi to dovelo do smanjenja proizvodnje i porasta nezaposlenosti, one bi ih vjerojatno sanirale. A to bi rezultiralo u porastu budžetskih rashoda tih vlada, što znači i poreznog opterećenja poreznih obveznika.

Budući da su privatni kreditori bili svjesni da bi se grčka ogluha najprije odnosila na privatna potraživanja, oni su se nastojali (i uspjeli) riješiti većine grčkih obveznica. Zato je preostali grčki dug koncentriran na javne kreditore, prije svega na EFSF i na ECB. A za to solidarno odgovaraju sve zemlje članice eurozone. 

Zbog toga su zemlje koje su najviše izložene grčkom dugu, a napose Njemačka ,počele praviti detaljnije analize mogućih troškova izlaska Grčke iz eurozone. Javno mnijenje sklono je izlasku ili čak izbacivanju Grčke (ali ne samo nje) iz eurozone jer im je već dosta danih, a neispunjenih obećanja tih zemalja (sadržanih u sporazumima o financijskoj pomoći garancijskih fondova) da će svoje probleme koji su doveli do krize na odgovarajući način riješiti. Mnogi smatraju da je Grčka (a i još neke periferne članice eurozone) vreća bez dna u koju se slijeva novac poreznih obveznika. Zato smatraju da konačno treba podvući crtu i inzistirati na striktnom poštovanju obveza koje su periferne zemlje prihvatile u sporazumima o financijskoj pomoći iz garancijskih fondova. Time bi se povećao kredibilitet preostalog dijela eurozone i eura kao rezervne valute.

Procjenjuje se da bi troškovi izlaska Grčke iz eurozone (pomoći, jamstva, Target 2, državne obveznice i dr.) za Njemačku iznosili oko 120 mlrd. eura, a za cijelu eurozonu oko 320 mlrd. eura. Dakle, na Njemačku bi otpalo više od trećine svih troškova. A to čini oko 4,5% od njemačkoga BDP-a. Tako veliki troškovi možebitnog izlaska Grčke iz eurozone bili su dovoljan razlog za traženje alternative rješavanju krize eura, koja će najmanje koštati. 

U Memorandumu koji su sastavili neki najbliži suradnici njemačke kancelarke A. Merkel, a koji je objavljen u »The Economistu« od 11. kolovoza 2012. predložen je i analiziran plan B rješenja krize eura izlaskom pojedinih članica iz eurozone. To bi pridonijelo dugoročnom rješavanju krize. Razmatrane su dvije mogućnosti: a) izlazak Grčke i b) izlazak i ostalih zemalja koje nisu pokazale sposobnost postizanja fiskalne konsolidacije.

4.Pravni i ekonomski problemi izlaska iz eurozone
Kod analize problema izlaska ili izbacivanje neke zemlje iz eurozone javlja se puno problema: pravnih, ekonomskih, političkih i socijalnih. Konačno rješenje je političko, ali se ni drugi aspekti ne smiju zanemariti.

Prvi pravni problem jest može li zemlja članica izaći iz eurozone? U pristupnom ugovoru svaka je zemlja članica vezala svoju valutu uz euro, trajno i neopozivo. To znači da članica kad jednom uđe u eurozonu, iz nje više ne može izaći. Štoviše, ECB je 2009. objavio pravno mišljenje da zbog ugovora o pristupanju neke zemlje u eurozonu koji ne predviđa mogućnost izlaska neke članice iz eurozone, zemlja članica koja bi izašla iz te zone, morala bi napustiti i Europsku uniju. A to bi značilo gubitak koristi ne samo od zajedničke valute, nego i od zajedničkog tržišta.

Međutim, promjenom političkih prilika, mijenjaju se i interpretacije pravnih propisa. Dobar primjer za tu tvrdnju je osnivanje garancijskih fondova, privremenog (EFSF) i trajnoga (ESM). Naime, ugovor iz Maastrichta od 1992. izričito zabranjuje davanje garancija jedne zemlje drugoj. Na tome se temeljila tužba njemačkom Ustavnom sudu o neustavnosti garancija koje je Njemačka dala tim fondovima. Međutim, Ustavni je sud 12. rujna 2012. odbacio tu tužbu i tako legalizirao garanciju njemačke Vlade tim fondovima, iako je ona Maastrichtskim sporazumom bila izričito zabranjena.

Ekonomski problemi su još očigledniji.

Prvo se javljaju financijski problemi. Već na samu najavu (ili čak glasine) da neka zemlja izlazi iz eurozone, nastala bi navala na banke u toj zemlji i bijeg kapitala iz nje. To pokazuje primjer Španjolske iz koje je u prva tri mjeseca 2012. pobjeglo 66 mlrd. eura. To bi dovelo do problema nelikvidnosti banaka, što bi rezultiralo opadanjem kredita realnom sektoru, padom ekonomske aktivnosti i porastom nezaposlenosti i svim ostalim problemima koji iz toga nastaju.

A što učiniti ako zemlja ne želi izaći iz eurozone? Može li se neka zemlja izbaciti iz eurozone, čemu je sklono javno mnijenje zemalja glavnih vjerovnika? Formalnopravno ne može, ali postoje načini da je se navede da ona sama donese odluku o izlasku. Postoje dva načina: a) obustava pritoka novca iz garancijskih fondova i b) ukidanje mogućnosti refinanciranja banaka dotične zemlje od strane ECB-a, što bi banke te zemlje dovelo do problema nelikvidnosti koji bi onda rezultirali smanjenjem aktivnosti realnog sektora, povećanja nezaposlenosti, itd.

Uskraćivanje pritoka novca iz garancijskih fondova i iz ECB-a natjeralo bi zemlju koja je na izlasku da svoj deficit financira izdavanjem obveznica koje bi postale de facto usporedna valuta, ali bi mogla funkcionirati samo na unutarnjem tržištu. Time bi se trasirao put ponovnog uvođenja nacionalne valute, recimo drahme u Grčkoj. Sva financijska aktiva, posebno depoziti u bankama i njezini krediti ugovoreni prema grčkim zakonima, preračunali bi se u drahme prema sadašnjem tečaju. No, čim bi se otvorila financijska tržišta, drahma bi snažno deprecirala. Ako bi deprecijacija bila 50%, to bi značilo da bi se svi dugovi i sva potraživanja izražena u eurima smanjila za 50%. Mnogi bi vjerovnici pretrpjeli goleme gubitke. Zato bi oni svoje depozite što prije prebacili u inozemstvo ako je ikako moguće. Bijeg kapitala još bi povećao pritisak na deprecijaciju drahme.

Velika deprecijacija drahme povećala bi konkurentnost grčkih proizvoda na europskom tržištu. To bi povećalo izvoz, domaći proizvod i zaposlenost. Međutim, postoji i opasnost da se velika deprecijacija drahme zbog uvozne zavisnosti privrede i drugih razloga izvrgne u hiperinflaciju, koja bi anulirala sve koristi deprecijacije.

Strani bi kreditori pretrpjeli velike gubitke. Zato je pitanje koji je trošak manji: nastaviti spašavati euro i imati dugoročne troškove pomaganja zemljama u krizi ili prestati financirati zemlje koje su do problema dovele, ali imati kratkoročne troškove izlaska tih zemalja iz eurozone. 

5.Zaključak
Na temelju ove kratke i vrlo pojednostavljene analize može se zaključiti da je najvažnije pitanje na koje treba odgovoriti kod razmatranja mogućnosti rješavanja krize eurozone, sljedeće: jesu li troškovi izlaska Grčke i/ili neke druge zemlje iz eurozone veći ili manji od troškova ostanka tih zemalja u području eura? Troškovi ostanka tih zemalja u eurozoni sastoje se uglavnom od troškova pomoći tim zemljama. Koliko će ta pomoć trajati i može li se ona pretvoriti u permanentne transfere pa da zemlje primateljice postanu ovisnici o toj pomoći čije će troškove snositi porezni obveznici zemalja sa zdravom fiskalnom pozicijom? Kod usporedbi treba uzeti u obzir i različitu ročnost troškova izlaska i troškova ostanka u eurozoni. Odgovori na ta pitanja nisu samo ekonomski nego, prije svega, politički.