Ovaj članak, čiji smo prvi dio objavili u prošlom broju Informatora, bavi se pravilima prema kojima su osobe koje se kreću kroz Europsku uniju (EU) obuhvaćene sustavom socijalne sigurnosti država članica te načinom na koji se međusobno koordinira njihovo nacionalno zakonodavstvo, ponajprije hrvatsko zakonodavstvo s istovrsnim zakonodavstvom drugih država članica. U kontekstu propisa EU, područje kojim se bavi članak naziva se »određivanje zakonodavstva (o socijalnoj sigurnosti) koje se primjenjuje«, a radi se o primjeni tog zakonodavstva na radno aktivne osobe (radnici, samozaposlene osobe, državni službenici, pomorci) ili na radno neaktivne osobe (studenti, umirovljenici). Tema ovog drugog dijela članka je socijalno osiguranje osoba koje rad obavljaju po različitim osnovama u dvije ili više država članica (radnici, samozaposlene osobe, državni službenici, transportno te kabinsko i letačko osoblje). U kontekstu izraza »primjena zakonodavstva« u doprinosnim sustavima radi se, zapravo, o pitanju - u kojoj su državi članici (nadležnoj državi) hrvatski poslodavci koji upućuju radnike na rad u inozemstvo ili radno aktivne te radno neaktivne osobe, ovisno o slučaju, dužni plaćati doprinose.