Nužan preduvjet za učinkovito vođenje parničnog postupka je postojanje normativnog okvira koji sadržava pravila o načinu na koji stranke poduzimaju radnje pred sudom. Poduzimanje pojedinih radnji često je ograničeno stadijem u kojem se postupak nalazi. U ovom članku autor raspravlja koji su to materijalnopravni prigovori na koje sud ne pazi po službenoj dužnosti, a koje tuženik ističe u kasnijoj fazi postupka te treba li ograničiti mogućnost isticanja tih prigovora nakon zaključenja prethodnog postupka.