Predmet ovog članka su »zakoni o oprostu« koji su doneseni između 1992 i 1996. Prvi je donesen Zakon o oprostu od krivičnog progona i postupka za krivična djela počinjena u oružanim sukobima i u ratu protiv Republike Hrvatske 1992. godine koji je izmijenjen 1995. Nakon njega je donesen Zakon o oprostu počiniteljima kaznenih djela s privremeno okupiranih dijelova područja Vukovarsko-srijemske i Osječko-baranjske županije 1996. te potom Zakon o općem oprostu također 1996. koji je i danas na snazi. Autor Zorislav Kaleb, dipl. iur., sudac Općinskog suda u Zagrebu analizira primjenu tih zakona u sudskoj i ustavnosudskoj praksi kroz dostupne odluke te ističe da se Zakon o općem oprostu pokušavao dosta široko primijeniti i da je bilo dosta nesnalaženja u sudskoj praksi oko njegove primjene. Iz odluke Ustavnog suda iz 2001. g proizlazi da je institut općeg oprosta iznimno stanje koje proturječi općem pravilu da svatko treba odgovarati za kazneno djelo koje je počinio. Odredbe o oprostu treba tumačiti razborito i uz nužni oprez, tako da oprost ne prijeđe u svoju suprotnost i ne dovede u pitanje svrhu zbog kojeg je zakon donesen. Bitno je u tom smislu stajalište Ustavnog suda da veza s agresijom, oružanom pobunom ili oružanim sukobima treba biti neposredna i bitna, da bi se mogle primijeniti odredbe o oprostu.