U članku autor Milan Stipić, dipl. iur., iz Zagreba obrađuje neka pitanja postupanja tijela državne uprave, točnije, državnih službenika na radnim mjestima inspektora, na zaštiti prava potrošača i gospodarskih interesa potrošača. Propisi kojima se uređuju ti odnosi jesu postupovno-pravne i materijalne prirode. Prava i pravni interesi potrošača štite se različitim sredstvima. Jednom je to u upravnom, drugi put u sudskom postupku. Donošenjem Zakona o potrošačima (Nar. nov., br. 96/03) i njegovim stupanjem na snagu može se reći da je u Republici Hrvatskoj učinjena svojevrsna kodifikacija propisa o zaštiti potrošača, ali se nikako ne može, kao važeće mišljenje prihvatiti da je ovaj Zakon jedini pravni izvor zaštite potrošača jer je nemoguće obveze gospodarskih subjekata s gledišta posrednika između proizvođača i potrošača urediti jednim zakonom. Člankom se pokušava pridonijeti potpunijem tumačenju pravnog sadržaja i smisla pravnih normi koje uređuju inspekcijski nadzor. U zaštiti potrošača inspektori sa svojim ovlastima nisu sami, tu su i sudovi, a i potrošači kao građani u svojstvu oštećenika mogu svojom aktivnošću pokretati postupke radi ostvarivanja prava pri kupnji proizvoda i usluga ili od nadležnih tijela tražiti informacije u vezi s ostvarivanjem prava potrošača. Stoga, u ovom prvom dijelu, pišemo o provođenju inspekcijskog nadzora na temelju Zakona o općem upravnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 103/96 - Odluka USRH), Zakona o sustavu državne uprave (Nar. nov., br. 75/93, 92/96, 48/99, 15/00, 59/01, 190/03 - proč. tekst i 199/03), Zakona o Državnom inspektoratu (Nar. nov., br. 76/99, 96/03, 107/03 i 151/03) i drugih propisa koji se primjenjuju u ovom području. U sljedećem nastavku pisat ćemo o nekim pitanjima u vezi s primjenom Zakona o prekršajima (Nar. nov., br. 88/ 02, 122/02 i 187/03) u provođenju inspekcijskog nadzora i zaštiti potrošača.