1. Uvod
Zakon o općem upravnom postupku (Nar. nov., br. 47/09 - u nastavku teksta: ZUP) u primjeni je pune tri godine i više ga ne možemo smatrati novim propisom. Upravo je, stoga, nužno utvrditi rezultate njegove primjene.

Implementacija ZUP-a u cjelokupni pravni sustav Republike Hrvatske, vrlo je zahtjevan i složen proces i odvija se u više zasebno organiziranih i programiranih ciljeva Ministarstva uprave i drugih središnjih tijela državne uprave.

Sadržajno, aktivnosti se mogu podijeliti na: 1. ostvarivanje edukativnih programa o primjeni ZUP-a; 2. usklađivanje drugih zakona sa ZUP-om; 3. ostvarivanje Projekta iz programa EU IPA 2008.

2. Ostvarivanje edukativnih programa o primjeni ZUP-a
U razdoblju od objave ZUP-a u travnju 2009. godine¹, Ministarstvo uprave organiziralo je samostalno ili u suradnji s drugim institucijama više od desetak seminara sa svrhom prenošenja međunarodnih iskustava u reformi upravnog postupka, važnosti i ciljeva reformiranja upravnog postupanja u Republici Hrvatskoj, upoznavanja s novim pravnim institutima u upravnom postupanju, specifičnostima oblika i tijeka upravnog postupanja te novinama u pravnim lijekovima i sudskoj zaštiti u upravnom postupku.

Od međunarodnih institucija organizator i sudionik takvih seminara bila je SIGMA², a kao ostali organizatori seminara u najvećem se broju pojavljuje Novi informator i nešto manje Narodne novine. U seminarima i tečajevima sa svojim stručnjacima, sudjelovali su predstavnici upravnih sudova, pravnih fakulteta, Ministarstva uprave i drugi stručnjaci upravnog prava.

Uz upravne stručnjake različitih specijalnosti, seminari kojih je organizator bilo Ministarstvo uprave bili su otvoreni cjelokupnoj javnosti, iako su tematski bili namijenjeni određenim ciljanim skupinama. U početku su to, u pravilu, bili rukovodeći državni službenici u državnoj upravi, kako iz središnjih tijela državne uprave tako iz ureda državne uprave u županijama, ali i upravnih tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave. Nakon toga, kao polaznici, uglavnom se pojavljuju državni službenici koji imaju radni status službene osobe koja vodi upravni postupak ili rješava o upravnim stvarima.³

U tematskom sadržaju tih seminara, u početku je važnost dana informiranju o međunarodnim iskustvima u provedbi reformi upravnog postupka⁴, značenju Zakona o općem upravnom postupku u kontekstu reforme javne uprave⁵, te njegovo značenje u specifičnostima postupanja lokalne i područne (regionalne) samouprave, javne službe, zaštite od postupanja pružatelja javnih usluga te zaštite od drugog postupanja javnopravnih tijela⁶.

U daljnjim seminarima, posebice u početku primjene novih odredaba ZUP-a, tematski sadržaj bio je usmjeren prema uočenim početnim problemima u primjeni ZUP-a, a uvjetovan je upitima neposrednih izvršitelja, odnosno službenih osoba koje vode upravni postupak, tj. rješavaju upravne stvari.

Pritom su uvijek kao tematske cjeline isticane novine u općem upravnom postupku⁷, zatim tijek i varijante upravnog postupka, uključujući i izvršenje⁸, kao i novine u pravnim lijekovima u upravnom postupku⁹.

Za sve tako organizirane seminare, uz financijsku pomoć Europske unije, pripremljene su brošure u kojima su objavljeni svi stručni radovi na netom naznačene teme. Specifičnost tih seminara jest da je bila organizirana dostupnost što većem broju polaznika jer su održavani u Splitu, Opatiji, Osijeku, Karlovcu, Zadru i višekratno u Zagrebu. Isto tako, neovisno o tematskom sadržaju, na seminarima su postavljana razna pitanja.

Izvršavanju edukativnih zadaća i aktivnosti središnjih tijela državne uprave, ali i ostalim javnopravnim tijelima obveznicima primjene ZUP-a, svojom djelatnošću značajno doprinosi i Novi informator svestranim informiranjem o svim značajnim novinama implementacije ovoga Zakona.

S obzirom na to da je u istom razdoblju donesen i novi Zakon o upravnim sporovima (Nar. nov., br. 20/10), koji se počeo primjenjivati od 1. siječnja 2012., u održanim seminarima zamjetna je uloga predstavnika Upravnog suda Republike Hrvatske.

U upravnom postupanju i zakonitosti odluka javnopravnih tijela u upravnim stvarima, primjena Zakona o općem upravnom postupku kao postupovnog propisa i Zakona o upravnim sporovima, koji propisuje način odlučivanja o zakonitosti odluka te o zakonitosti postupanja, međusobno je povezana, ali i uvjetovana praksom upravnog sudovanja.

Povezujući prva jednogodišnja iskustva u primjeni Zakona o općem upravnom postupku i donošenje Zakona o upravnim sporovima, Novi informator organizirao je stručni seminar na kojem se raspravljalo o spornim pitanjima ZUP-a i pripremalo za početak primjene ZUS-a. Na seminaru je predstavljeno više stručnih radova, a svi su objavljeni u opširnoj brošuri, objavljenoj pod nazivom »ZUP – iskustva u praksi i primjeri«.¹⁰

Između ostalih pitanja koja su obrađivana na seminaru, većina autora je ukazivala na odnose odredaba ZUP-a i posebnih zakona koji sadržavaju postupovne odredbe, a reguliraju različita upravna područja.

Početkom primjene ZUP-a, najčešća pitanja postavljana na seminarima odnosila su se na:

- primjenu postupovnih odredaba u posebnim zakonima koji su u suprotnosti s odredbama ZUP-a;

- primjenu postupovnih odredaba u posebnim zakonima koje su identične odredbama ZUP-a; 

- položaj i status službene osobe s obzirom na prije izdane pisane ovlasti za vođenje upravnog postupka ili/i rješavanje upravnih stvari od čelnika upravnog tijela;

- različitost rokova za izjavljivanje žalbe;

- postojanje ili nepostojanje upravnih ugovora u određenom upravnom području, iako to zakonom nije propisano;

- postupak zaštite od postupanja pružatelja javnih usluga uz posebni naglasak da je građanima nepoznato tijelo nadležno za provedbu nadzora nad obavljanjem tih javnih usluga;

- probleme osobne dostave pismena u uvjetima nepostojanja poštanskog sandučića ili pretinca naslovljene osobe te značenje izričaja »ili na drugom za primatelja vidljivom mjestu«¹¹.

Uz ovakva pitanja, sudionici seminara, osobito iz ureda državne uprave i iz upravnih tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, naglašavali su nedostatak komunikacije sa središnjim tijelima državne uprave, posebice u načinu primjene zakonskih odredaba posebnih zakona u upravnim područjima koja se odnose na konkretne upravne stvari.

3. Usklađivanje drugih zakona sa ZUP-om
Problem posebnih propisa koji sadržavaju postupovne odredbe, istican je i u vrijeme donošenja Zakona i već se tada ukazivalo na potrebu njihovog mijenjanja, odnosno usklađivanja sa Zakonom o općem upravnom postupku. Unatoč tim saznanjima, u Zakonu o općem upravnom postupku nije utvrđena obveza i rok za usklađivanje posebnih zakona koji sadržavaju postupovne odredbe, iako je takva obveza bila sadržana u Prijedlogu Zakona, uz obrazloženje da se to samo po sebi podrazumijeva. Postupak usklađivanja posebnih zakona s odredbama ZUP-a bila je obveza Republike Hrvatske za zatvaranje pregovora iz poglavlja pravne stečevine 23. Pravosuđe i temeljna prava.

Propisivanje posebnih postupaka bilo je omogućeno prije važećom odredbom o supsidijarnom primjeni zakona, utvrđenom člankom 3. bivšeg ZUP-a. Sada u ZUP-u više nema odredaba kojima se izrijekom propisuje njegova supsidijarna primjena. Ocijenjeno je da je upravo ovakva odredba o supsidijarnoj primjeni ZUP-a »u svim pitanjima koja nisu uređena posebnim zakonom« i dovela do velikog broja posebnih postupaka u upravnim područjima koja to ne zahtijevaju radi svoje specifičnosti postupanja i opravdane nužnosti, već se često slijedila logika bolje sve na jednom mjestu, slično ZUP-u ali malo drukčije itd.

Temeljna ideja kojom su se rukovodili tekstopisci novog ZUP-a bila je da se ZUP treba primjenjivati u svim upravnim stvarima i da ima apsolutni prioritet, što je konačno ozakonjeno odredbom članka 3. ZUP-a.

U pristupu cjelokupnom poslu usklađivanja posebnih propisa, osnovni kriterij je postupanje sukladno odredbi članka 3. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku i pridržavanje odredbe koja propisuje da se samo pojedina pitanja upravnog postupka zakonom urediti drukčije, ako je to nužno za postupanje u pojedinim upravnim područjima te ako nije protivno temeljnim odredbama i svrsi Zakona o općem upravnom postupku.

Sadržaj prvog dijela navedene odredbe je odobrenje, odnosno ovlast na mogućnost uređenja posebnih zakona da uređuju samo pojedina pitanja upravnog postupka drukčije, ali je to odobrenje uvjetovano postojanjem nužnosti za takvo postupanje u pojedinim upravnim područjima. Dakle, propisivanje pojedinih pitanja upravnog postupka na drukčiji način mora biti obrazloženo nužnošću za takvo postupanje u pojedinim upravnim područjima.

Drugi dio ove odredbe, u njezinom posljednjem dijelu sadržava zabranu da postupovne odredbe posebnih zakona ne mogu biti protivne temeljnim odredbama i svrsi Zakona o općem upravnom postupku.

Poštovanje sadržaja ove odredbe ZUP-a bitno je u cjelokupnom pristupu i postupku usklađivanja posebnih zakona, ali i u postupku pripreme i izrade novih zakona u pojedinim upravnim područjima. Za razliku od prethodnog zakonskog rješenja gdje je propisivanje posebnih postupaka bilo ograničeno samo poštovanjem načela ZUP-a, sadašnja ograničenja su puno opsežnija jer u temeljne odredbe nisu uključena samo načela već i niz drugih pravnih instituta, koji nisu načela. Stoga su u tom poslu presudne aktivnosti (i sposobnosti) svakog od središnjih tijela državne uprave.

Ministarstvo uprave je već prije (2010. godine) u okviru programa bilateralne pomoći Ministarstva vanjskih poslova Kraljevine Danske »Potpora razvoju kapaciteta javnog sektora«, podržalo prijedlog izrade analize postojećih postupovnih propisa, uz kategorizaciju njihova odstupanja od odredaba ZUP-a.

Analizom posebnih postupovnih propisa nisu bili obuhvaćeni svi zakoni (analizirano ih je 104), a razmatrani su i neki zakoni koji ne sadržavaju postupovne odredbe u smislu ZUP-a.

U naznačenoj analizi pristupilo se kategorizaciji odredaba posebnih zakona u odnosu na Zakon o općem upravnom postupku, prema sljedećim kriterijima:

1. odredba nije u skladu ili je protivna temeljnim odredbama ZUP-a;

2. odredba je protivna svrsi ZUP-a;

3. odredba propisuje drukčiji način postupanja nego što je to propisano ZUP-om;

4. odredba regulira postupak na isti način kao i ZUP (ili je prepisana iz ZUP-a);

5. odredbom se ovlašćuje tijelo državne uprave da podzakonskim propisom uredi postupovna pitanja;

6. odredba nadopunjuje odredbe ZUP-a.

Odredbe koje su analizirane potpadaju, u pravilu, pod više kategorija istodobno, tako da se niti pregledani zakoni ne mogu svrstati u iste skupine. Ipak, dobili su se neki pokazatelji o kojima je potrebno voditi računa u postupku usklađivanja posebnih zakona sa ZUP-om.

Izrađena analiza posebnih zakona ukazuje na njihovu brojnost, ali i brojnost postupovnih odredaba koje treba uskladiti sa ZUP-om. Međutim, ta se analiza ne može smatrati temeljitom i isključivom podlogom u tom postupku.

3.1. Brisanje određenih odredaba
Središnjim tijelima državne uprave dostavljeni su i rezultati analize postojećih postupovnih propisa uz naznačenu kategorizaciju odredaba u odnosu na ZUP te preporuke projektih stručnjaka za daljnje radnje usklađivanja posebnih postupovnih odredaba.

Vlada Republike Hrvatske na sjednici održanoj 6. listopada 2010., donijela je zaključak o obvezi usklađivanja takvih odredaba u roku šest mjeseci od donošenja zaključka.

Taj postupak usklađivanja posebnih zakona s odredbama ZUP-a nije nomotehnički zahtjevan jer se usklađivanje najčešće odnosilo na brisanje odredaba koje sadržava ZUP i odredaba koje su bile u suprotnosti s temeljnim odredbama ZUP-a.¹²

Također su brisane odredbe u posebnim propisima, prepisane iz starog ZUP-a koje u sadašnjem Zakonu više ne postoje - primjerice donošenje zaključka o pitanjima kojima se sada odlučuje rješenjem.

3.2. Usklađivanje roka za žalbu
Kao specifično drukčije postupanje koje je ujedno i protivno temeljnim načelima i svrsi ZUP-a bilo je određivanje roka za žalbu kraćeg od 15 dana.

Kao obrazloženje koje se navodi za zakonom određene žalbene rokove kraće od 15 dana, spominje se hitnost postupka. Intencija hitnosti postupka vrlo je prihvatljiva činjenica, ali je potrebno razlikovati na koga se to odnosi. Naime, hitnost postupka morala bi se očitovati u rješavanju žalbe, a ne u skraćivanju roka stranci za ulaganje žalbe. Stoga je određivanje kraćeg roka od 15 dana za izjavljivanje žalbe u posebnim propisima protivno temeljnim odredbama ZUP-a, a posebice se, pritom, povređuje načelo razmjernosti u zaštiti prava stranaka i javnog interesa jer se postizanje svrhe, obrazlagano hitnošću postupka može postići hitnim postupanjem javnopravnih tijela u rješavanju žalbe, a ne ograničavanjem prava stranke skraćivanjem roka za ulaganje žalbe.

Kad je u pitanju žalba, drukčije postupanje u skladu sa ZUP-om bilo bi produljivanje roka za žalbu na više od 15 dana, dakako ako je to nužno za postupanje u pojedinim upravnim područjima.

3.3. Stvarna nadležnost
Posebni propisi sadržavaju, u pravilu, i propise o stvarnoj nadležnosti, dakle o javnopravnom tijelu koje rješava o pravima, obvezama ili pravnim interesima fizičke ili pravne osobe ili drugih stranaka.

Propisivanje stvarne nadležnosti nužno je u posebnim propisima, a na to upućuje i ZUP u članku 15. stavak 1. Primjerice, potrebno je propisati nadležno tijelo za rješavanje po žalbi. Također, potrebno je propisati ako žalba nema odgodni učinak izvršenja rješenja ili je žalba isključena, odnosno ako se za ulaganje žalbe utvrđuje dulji rok od 15 dana.

Ovdje posebno ukazujemo na pojam i značenje pojma drugostupanjsko tijelo.

Zakon o općem upravnom postupku u svojoj prvoj odredbi definira javnopravna tijela, odnosno obveznike postupanja i rješavanja u upravnim stvarima i taksativno ih nabraja.¹³ Kad Zakon kao obveznike njihove primjene određuje državna tijela, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravne osobe koje imaju javne ovlasti određuje ih kao cjelinu, neovisno o njihovim ustrojstvenim oblicima.

S tim u svezi u određivanju stvarne nadležnosti za rješavanje po žalbi u posebnim propisima, nikako se kao »drugostupanjsko tijelo« ne može odrediti ustrojstvena jedinica istog tijela, bez obzira na to postoji li ona ili se predviđa njezino ustrojavanje odredbama posebnog zakona.

Također se ukazuje da ustrojavanje novih zasebnih i neovisnih tijela za odlučivanje po žalbi koja bi kao drugostupanjska bila ustrojena izvan tijela državne uprave (ministarstva), u ovom trenutku nije prihvatljivo jer je tendencija u smanjivanju broja državnih tijela, a ne u njihovom povećavanju. U nekim posebnim zakonima taj se problem rješava tako da se rješavanje o žalbi povjerava stručnom povjerenstvu koje osniva i imenuje Vlada Republike Hrvatske. Naime, članove takvih povjerenstava nikako ne bi smio imenovati ministar resornog ministarstva o čijim se odlukama odlučuje u drugostupanjskom postupku. Međutim, takva su rješenja statusno i organizacijski upitna jer se ne radi o samostalnim državnim tijelima.

Stoga bi u kreiranju posebnih zakona trebalo poštovati i sustav državne uprave kojim su tijela državne uprave utemeljena kao prvostupanjska (uredi državne uprave) i drugostupanjska (središnja tijela državne uprave).

Donošenje prvostupanjskih odluka u središnjim tijelima trebao bi biti izuzetak, u pravilu za najsloženije upravne stvari od državnog interesa, protiv kojih je žalba isključena uz pravo na pokretanje upravnog spora.

Također je ukazivano na odredbe posebnih zakona koje daju ovlast da se podzakonskim propisima urede postupovna pitanja jer se tzv. provedbenim propisima zakonske postupovne odredbe mogu samo razrađivati, odnosno podrobnije opisivati način njihove primjene.

Normiranje postupanja podzakonskim općim aktima treba biti svedeno na iznimke i to samo za neka specifična pomoćna pitanja, uz uvjet da se ne odstupa od odredaba ZUP-a.

Uređivanje postupovnih pitanja podzakonskim propisima (kao jedinim normama o postupanju) protivno je ustavnom načelu zakonitosti (čl. 5. st. 1. Ustava), kao i ustavnoj odredbi koja propisuje da se ustrojstvo i poslovi državne uprave i način njihova obavljanja uređuju zakonom (čl. 117. st. 1. Ustava).

Stoga se ponovno ukazuje na odredbu članka 3. stavak 1. ZUP-a, koji ne dopušta da se pojedina pitanja upravnog postupka urede drukčije, ali samo zakonom, a ne podzakonskim propisom.

4. Ostvarivanje Projekta iz programa EU IPA 2008
Ministarstvo uprave sudjeluje u provođenju Projekta IPA 2008 – Potpora implementaciji Zakona o općem upravnom postupku, kao korisnik Projekta.

Tijekom 2010. pripremljena je natječajna dokumentacija za provođenje Projekta iz programa IPA 2008 – Potpora implementaciji Zakona o općem upravnom postupku, u vrijednosti od 1.666.667,00 EUR.

Cilj Projekta je:

Slijedom spomenutog cilja, Projekt se sastoji od tri komponente:

Natječajna dokumentacija za Projekt IPA 2008 – »Potpora implementaciji Zakona o općem upravnom postupku« bila je objavljena na stranicama Središnje agencije za financiranje i ugovaranje programa i projekata EU te Europe Aid-a do zaključno 1. prosinca 2010., nakon čega je uslijedila ocjena pristiglih ponuda interesa za daljnjim sudjelovanjem na Projektu. S obzirom na proces selekcije te potrebno vrijeme za potpisivanje ugovora, sâm početak provedbe određen je za treći kvartal 2011., kad je počela njegova realizacija.

Za Ministarstvo uprave, kao korisnika Projekta, bitno je ostvarenje svih triju utvrđenih sastavnica (komponenti) Projekta. Međutim, Ministarstvo ima Zakonom zacrtane obveze koje će morati izvršavati i nakon okončanja Projekta. Stoga posebnu pažnju posvećuje onim ciljevima koji će mu poslužiti u daljnjem radu kao nadzornom tijelu, ali i ostalim javnopravnim tijelima, obveznicima primjene ZUP-a.

4.1. Nadzor Ministarstva uprave nad provedbom ZUP-a
Nadzor nad provedbom ZUP-a obavlja Ministarstvo uprave u čijem ustrojstvu djeluje i upravna inspekcija, koja obavlja inspekcijski nadzor nad provedbom tog Zakona.¹⁴ Ostala ministarstva, svako u svom djelokrugu, nadziru rješavanje upravnih stvari te osiguravaju zakonitost, djelotvornost i svrhovitost provedbe upravnog postupka tijela državne uprave i jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave.¹⁵

U nadzoru nad provedbom Zakona, Ministarstvo uprave dužno je pratiti primjenu svake pojedine odredbe ZUP-a, a s tim u svezi dužno je davati i potrebne stručne upute o načinu izvršavanja radnji, odnosno upravnog postupanja javnopravnih tijela koja su obveznici primjene Zakona.

Uz naznačene obveze ministarstava, Ministarstvo uprave, kao središnje tijelo državne uprave nadležno za poslove opće uprave, ima i dodatnu obvezu izvješćivati Vladu Republike Hrvatske o rješavanju upravnih stvari te o provedenim postupcima zaštite od postupanja javnopravnih tijela i postupanja pružatelja javnih usluga.¹⁶

4.2. Izvješćivanje Vlade Republike Hrvatske
Izvješćivanje Vlade Republike Hrvatske o rješavanju upravnih stvari je zakonska obveza Ministarstva i ono je mora izvršavati. Međutim, s obzirom na povezanost vođenja postupka s rješavanjem upravnih stvari utemeljenih na posebnim zakonima u cjelokupnom sustavu državne uprave, podaci o načinu primjene i provedbe Zakona moraju biti dostupni ponajprije i drugim ministarstvima koja, svako u svojem djelokrugu, nadziru rješavanje upravnih stvari te osiguravaju zakonitost, djelotvornost i svrhovitost provedbe upravnog postupka tijela državne uprave i jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, a zatim i cjelokupnoj javnosti.

Iz naznačenih zakonskih odredaba vidljivo je da se bitno razlikuju obveze Ministarstva uprave i ostalih središnjih tijela državne uprave.

Pritom je važno naglasiti da središnja tijela državne uprave imaju vrlo složenu zadaću koja se sastoji u obvezi da:

Osim toga, neka središnja tijela državne uprave nadležna su za provedbu nadzora nad obavljanjem javnih usluga. S obzirom na to da ZUP propisuje posebnu zaštitu prava korisnika javnih usluga¹⁷, središnja tijela državne uprave dužna su poduzimati mjere iz svoje nadležnosti po pravu nadzora.

Identična zaštita propisana je i za druge oblike postupanja javnopravnih tijela.¹⁸

O svim naznačenim obvezama, središnja tijela moraju pratiti stanje i prikupljati podatke te Ministarstvu uprave dostavljati izvješća o rješavanju upravnih stvari te o provedenim postupcima zaštite od postupanja javnopravnih tijela i pružatelja usluga.

4.3. Metodologija praćenja primjene ZUP-a
U svrhu izvršavanja ovih zakonskih obveza svih ministarstava, a posebice Ministarstva uprave, nužno je utvrditi jedinstvenu metodologiju praćenja primjene svih pravnih instituta i izvršavanja radnji u upravnom postupku, osobito onih koji se odnose na zaštitu prava stranaka i njihovih pravnih interesa. S tim u svezi potrebno je utvrditi i jedinstveni način prikupljanja podataka, radi mogućnosti kontinuiranog praćenja primjene svih pravnih instituta ZUP-a u vođenju upravnog postupka.

U načinu rješavanja upravnih stvari moraju biti prepoznatljivi svi pravni instituti i postupci propisani ZUP-om te načini njihova ostvarivanja i primjene.

Metodologija izvješćivanja mora sadržavati i potrebne upute, razumljive za postupanje i objašnjenja radi prepoznavanja pojedinog pravnog instituta, svrstavanja radnji u određene skupine, odnosno iskazivanje brojčanih podataka prema utvrđenim skupinama zadataka.

Sadržajno, metodologija mora imati pokazatelje za svako upravno područje, odnosno obveznika primjene ZUP-a, a isto tako brojčane pokazatelje, odnosno statističke podatke.

 
1 Zakon o općem upravnom postupku objavljen je 16. travnja 2009. (Nar. nov., br. 47/09), a stupio je na snagu 1. siječnja 2010. 
2 Support for Improvement in Governance and Management. 
3  Čl. 23. ZUP-a: 
 (1) U upravnom postupku postupa službena osoba u opisu poslova koje je vođenje tog postupka ili rješavanje o upravnim stvarima, sukladno propisima o ustrojstvu javnopravnih tijela. 
 (2) U javnopravnim tijelima službena osoba koja vodi postupak ili rješava o upravnim stvarima mora imati odgovarajuću stručnu spremu, potrebno radno iskustvo i položen državni stručni ispit. 
 (3) Ako u javnopravnom tijelu nema osobe ovlaštene za rješavanje o upravnoj stvari, rješenje donosi čelnik tijela. 
4 Anke Freibert, predstavnica OECD/SIGMA. 
5 Mr. sc. Zoran Pičuljan, tada državni tajnik Ministarstva pravosuđa. 
6 Dr. sc. Alen Rajko, pročelnik Službe za upravni razvitak, grad Opatija. 
7 Doc. dr. sc. Dario Đerđa, predstojnik Katedre za upravno pravo na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Rijeci. 
8 Božo Gagro, dipl. iur., sudac Upravnog suda Republike Hrvatske. 
9 Prof. dr. sc. Dragan Medvedović, redoviti profesor Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. 
10  ZUP – iskustva u praksi i primjeri, Novi informator, 2011. 
11 Čl. 85. st. 3. ZUP-a: 
 (3) Ako dostavljač u naznačeno vrijeme ne pronađe naslovljenu osobu ili ako ona odbije primiti pismeno, dostavljač će ostaviti pismeno u njezinom poštanskom sandučiću ili pretincu ili ako toga nema, na vratima ili drugom za primatelja vidljivom mjestu. Na dostavnici uz ostavljeno pismeno dostavljač će naznačiti razlog takve dostave, dan i sat kad je ostavio pismeno i potpisati se. 
12  Primjerice, brisane su odredbe koje reguliraju postupak na isti način kao i ZUP (ili je odredba prepisana iz ZUP-a), što je sukladno čl. 3. st. 1. ZUP-a, koji propisuje da se Zakon primjenjuje u postupanju u svim upravnim stvarima. 
13 Čl. 1. ZUP-a: 
 Ovim se Zakonom uređuju pravila na temelju kojih tijela državne uprave i druga državna tijela, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravne osobe koje imaju javne ovlasti (u daljnjem tekstu: javnopravna tijela), u okviru djelokruga utvrđenog na temelju zakona, postupaju i rješavaju u upravnim stvarima. 
14 Čl. 165. ZUP-a: 
 (1) Nadzor nad provedbom ovoga Zakona obavlja središnje tijelo državne uprave nadležno za poslove opće uprave. 
 (2) Inspekcijski nadzor nad provedbom ovoga Zakona provodi upravna inspekcija. 
15 Čl. 166. ZUP-a: 
 Ministarstva u svom djelokrugu nadziru rješavanje upravnih stvari te osiguravaju zakonitost, djelotvornost i svrhovitost provedbe upravnog postupka tijela državne uprave i jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave te pravnih osoba s javnim ovlastima. 
16 Čl. 167. ZUP-a: 
 Središnje tijelo državne uprave nadležno za poslove opće uprave izvješćuje Vladu Republike Hrvatske o rješavanju upravnih stvari te o provedenim postupcima zaštite od postupanja javnopravnih tijela i postupanja pružatelja javnih usluga. 
17 Čl. 157. ZUP-a: 
 (1) Pod postupanjem pružatelja javnih usluga smatra se poduzimanje ili propuštanje radnji pružatelja javnih usluga koje imaju učinak na prava, obveze ili pravne interese fizičkih i pravnih osoba, a o kojima se ne rješava u upravnom postupku. 
 (2) Ako korisnik javnih usluga smatra da su postupanjem pružatelja javnih usluga povrijeđena njegova prava ili pravni interesi, može izjaviti i prigovor radi zaštite svojih prava, odnosno pravnih interesa tijelu nadležnom za provedbu nadzora nad obavljanjem tih javnih usluga. 
 (3) Prigovor se može izjaviti sve dok radnja ili propuštanje radnje pružatelja javnih usluga traje. 
18 Čl. 156. ZUP-a: 
 Osoba koja smatra da joj je drugim postupanjem javnopravnog tijela iz područja upravnog prava, o kojem se ne donosi rješenje, povrijeđeno pravo, obveza ili pravni interes, može izjaviti prigovor sve dok takvo postupanje traje ili traju njegove posljedice.