1. Uvod

Prema procjeni nadležnih hrvatskih ministara Europska je komisija nedavno dala pozitivne ocjene o tempu i načinu hrvatskog prilagođavanja europskim kriterijima i standardima. To se pogotovu odnosi na usporedbu hrvatskog prilagođavanja u odnosu na ostale zemlje u Jugoistočnoj Europi. Odmah je, međutim, upozoreno da neke nade koje su se pojavile nakon ovoga europskog izvješća prema kojima bi Hrvatska u Europsku uniju (u nastavku teksta: EU) mogla ući već u prvom krugu planiranoga proširenja, nisu realne. Prije događaja od 11. rujna prošle godine (teroristički napad na SAD) nitko nije očekivao da će vjerojatno ove godine završiti pregovori s čak 10 zemalja i da će od 2004. godine EU imati već 25 članica. To je očito politička odluka zbog jačanja globalne antiterorističke fronte, pa ako se pokaže politički i sigurnosno potrebnim, možda Hrvatska ipak dobije prigodu za punopravno članstvo u EU. No zasad treba biti realan i ocijeniti da je pozitivno izvješće Europske komisije tek jedan od značajnih koraka prema punopravnom članstvu, kojega ipak ne treba očekivati prije 2008. godine.

I prije toga izvješća znalo se da Hrvatska odskače od ostalih zemalja u ovom području po gospodarskim, ali i političko-institucionalnim dostignućima. Bruxelles je posebice pohvalio dostignuća na gospodarskom području, što pomalo odudara od bespoštednih kritika koje se mogu u zemlji čuti glede gospodarske situacije. Očito stvari gledane iz daleka izgledaju drukčije, jer se lakše može uspoređivati s nekim naprednijim tranzicijskim zemljama što ide u korist Hrvatske. Međutim, ono što svim drugim zemljama daje veće izglede da će moći u primjerenom roku dovesti svoje gospodarstvo barem blizu prosjeka EU, jest činjenica što se njihov rast već dulje vrijeme zasniva na izvozu, a manje na domaćoj potrošnji. U Hrvatskoj to nije slučaj, otuda sve veća nezaposlenost uz slabljenje konkurentske sposobnosti hrvatskih izvoznika. Unatoč pozitivnim ocjenama Europske komisije, postoji opasnost da Hrvatska neće u primjerenom roku biti u stanju ispuniti kriterije iz Kopenhagena, od kojih je najznačajniji onaj koji govori o potrebi uspostavljanja »djelotvornog tržišnog gospodarstva, koje je sposobno suočiti se s konkurentskim pritiskom tržišnih snaga unutar Unije«¹.

2. Kriteriji iz Kopenhagena i Maastrichta

Da bi se kriteriji iz Kopenhagena, u njihovom makroekonomskom dijelu mogli ispuniti, najznačajnije je ispuniti kriterije konvergencije iz Maastrichta². Shodno tome težište prilagođavanja leži na optimalnoj razini interakcije između mikro i makroeko-nomske politike, tj. u provođenju takvih politika tranzicije, koje će omogućiti da hrvatska poduzeća budu u stanju podnijeti konkurenciju poduzeća iz EU. Makroeko-nomska politika ima zadatak da takve napore na mikroekonomskoj razini u što je moguće većoj mjeri olakša i to mjerama, koje će progresivno i postupno težiti ispunjavanju kriterija iz Maastrichta. U tom su smislu najznačajnije monetarna, fiskalna i investicijska politika, te politika znan-stveno-tehnološkog razvoja.

Kriteriji iz Maastrichta nisu postavljeni kao uvjet u trenutku prijema novih članica, ali su oni značajni kao orijentir ili cilj kojemu makroekonomska politika svake zemlje kandidata treba težiti, kako bi omogućila da njeno gospodarstvo što prije postane tržišno funkcionalno i konkurentno. Podaci pokazuju da neke već dugogodišnje članice EU, pogotovu one manje razvijene, ne ispunjavaju potpuno te kriterije. Prema nekim istraživanjima, neke zemlje kandidati za ulazak u punopravno članstvo trenutno su znatno bliže kriterijima konvergencije nego što su to početkom 90-ih bile Grčka, Italija, Španjolska i Portugal, koje su imale tada inflaciju 10.2%, deficit proračuna 8,6% i javni dug oko 80% BDP-a3. Može se zaključiti kako kriteriji konvergencije za sada ne znače neki nužni okvir hrvatske gospodarske politike, već treba voditi politiku koja će težiti njihovom ispunjenju, kada to bude aktualno. Za Hrvatsku bi relevantno i aktualno pitanje bilo vodi li se ekonomska politika na način koji će u neposrednoj budućnosti olakšati zadovoljenje kriterija iz Kopenhagena, uz vjerodostojnost politike koja omogućuje kvalitetan kreditni rejting.

Glavni zadatak makroekonomske politike u tom smjeru jest smanjenje udjela ukupnih izdataka države u bruto društvenom proizvodu s preko 50% na oko 40%. Na taj način povećat će se financijska snaga i investicijska sposobnost sektora poduzeća. Nužno je smanjenje državnih investicija, kao i tekućih proračunskih rashoda za plaće, kao i nastavak reformi sustava mirovinskog i zdravstvenog osiguranja kako bi se umanjio njihov pritisak na proračun, koji je potrebno usmjeriti u rast razvojnih izdataka, (znanost, tehnologija i obrazovanje). Restrukturiranje investicijskih aktivnosti moguće je postići putem fiskalnog rasterećenja sektora poduzeća, te tako potaći privatna ulaganja u izvozno konkurentne djelatnosti.

Sama tečajna politika, iako se ne može poreći njena efikasnost u uklanjanju eksterne neravnoteže4, posebice ako je ta neravnoteža posljedica ranije precijenjenosti tečaja, nije jedino rješenje povećanja konkurentnosti nacionalnih gospodarstava.

Isto tako prilagođavanje u sferi industrijske politike i privatizacije na mikroekonomskoj razini, preduvjet je za poboljšanje postojećeg makroekonomskog položaja hrvatskoga gospodarstva, bez čega ono neće moći ispuniti kriterije iz Kopenhagena. U postojećim uvjetima makroeko-nomski položaj hrvatskog gospodarstva predstavlja značajnu prepreku potrebnom restrukturiranju. Glavna ograničenja potječu iz mikroekonomske sfere, koja ne omogućava razvoj proizvodnje zasnovane na izvozu, pa tako i jačanje sposobnosti za tržišno natjecanje. Očekivana stopa rasta od oko 4% u iduće tri godine, preniska je za takvo restrukturiranje gospodarstva, koje bi omogućilo jačanje sposobnosti za tržišno natjecanje u uvjetima liberalizacije vanjske trgovine. Zbog toga je mogućnost ostvarenja visokih stopa rasta izvoza ključno pitanje.

Hrvatska pripada grupi malih zemalja i kao takva mora razvijati otvoreno izvozno orijentirano gospodarstvo, kako bi zasnivanjem rasta na izvozu, a ne na domaćoj potražnji, i kroz svoju gospodarsku snagu, postala što više subjektom, a što manje objektom međunarodnih odnosa. EU i njezine članice najznačajniji su trgovački partner Hrvatskoj. Proces pridruživanja za Hrvatsku znači korist i troškove koji će se odraziti u kratkoročnom i dugoročnom razdoblju. Očekivani učinci na trgovinskom planu u kratkoročnom razdoblju (tzv. statički efekti) mogli bi prouzrokovati trenutne teškoće, budući da zbog nedovoljne konkurentnosti domaće proizvodnje treba očekivati da će bilateralno ukidanje carina s EU rezultirati bržim rastom uvoza iz EU od rasta izvoza iz Hrvatske. Isto tako će se povećati troškovi prilagođavanja standardima EU na mnogim područjima. Dugoročno gledajući dinamički učinci liberalizacije tržišta i općenito integracije u gospodarske tokove EU trebali bi biti iznimno pozitivni za Hrvatsku, zbog stvaranja stabilnih trgovinskih tokova, jačanja konkurentnosti, industrijske specijalizacije, korištenja učinaka industrije obujma, uspostave viših oblika gospodarske suradnje itd. Očekivani pozitivni dinamički efekti znatno su veći od statičkih troškova⁵.

Na monetarnom planu integriranje u EU za Hrvatsku u perspektivi znači vezivanje tečaja za euro i ulazak u monetarnu uniju. Za malu zemlju poput Hrvatske prednosti takvih promjena daleko su veće od troškova djelomičnog gubitka monetarne suverenosti. Troškovi su prvenstveno vezani uz gubitak mogućnosti utjecaja monetarne politike na ciklička kretanja u hrvatskom gospodarstvu. Neposredne koristi proizlaze iz mogućnosti ulaska na veliko područje monetarne unije, čime će se otkloniti tečajni transakcijski troškovi, postići dugoročna monetarna stabilnost, te veći pristup izravnim stranim ulaganjima, itd.

Na fiskalnom planu, dugoročno gledajući, koristi također premašuju troškove. Sam ulazak u EU neće znatnije utjecati na porezni sustav Hrvatske, međutim prihodi iz fondova Unije bit će veći od hrvatskog izdvajanja u proračun Unije⁶. Kad je riječ o sektorskim efektima, s većim otvaranjem hrvatskog gospodarstva konkurencija će i na domaćem tržištu biti sve jača, a samim time bit će sve ugroženiji opstanak nekonkurentnih domaćih proizvođača. To će potaknuti proces restrukturiranja, što je još jedan pozitivni efekt cijelog procesa.

3. Značenje mikroeko-nomske razine

Na mikroekonomskoj razini se u tom smislu kao najznačajnije pokazuju, industrijska politika, politika privatizacije, politika razvoja malih i srednjih poduzeća (MSP) i politika regionalnog razvoja. Ciljevi industrijske politike Republike Hrvatske u svrhu ispunjavanja kriterija iž Kopenhagena su: stvaranje odgovarajućeg okruženja za industrijske čimbenike, jačanje sposobnosti za međunarodno natjecanje hrvatske industrije i njena prilagodba poslovnom okruženju i industrijskim strukturama EU. Ako se želi slijediti vizija Hrvatske kao subjekta u međunarodnim odnosima, tada treba donijeti stratešku odluku o tome da se pravci budućeg industrijskog razvoja moraju bazirati na postojećim ljudskim resursi-ma/kapitalu, u okviru razvitka postojećih komparativnih prednosti, koje su većinom u radno intenzivnim industrijama, posebice poljoprivredi i turizmu.⁷ Komparativne prednosti treba, dakle, prilagoditi razvoju ljudskih resursa, a ne obratno. Da bi se to postiglo, potrebno je veliko i dalekosežno restrukturiranje hrvatskog gospodarstva, uključujući proaktivne industrijske politike u sektorima visoke tehnologije te uspostavljanje mnogo fleksibilnijeg i liberalnijeg poslovnog okruženja. Takav je razvoj od iznimne važnosti za sposobnost medjuna-rodnog tržišnog natjecanja u uvjetima »nove ekonomije«.

Također je jedan od preduvjeta za jačanje sposobnosti za međunarodno natjecanje hrvatske industrije pomak od »tradicionalne« k modernoj industrijskoj politici, dakle pomak od »sector-led growth« u »company-led growth« model. U kontekstu kriterija EU te se politike skupno nazivaju politikama za jačanje sposobnosti tržišnog natjecanja industrije i gospodarstva u cjelini8 i zasnovane su na modelu u kojem se poduzeća natječu putem cijena i količina te istodobno surađuju, posebice po pitanju tehnologije. Iz svega se ovoga vidi da proces prilagodbe uključuje i proces konvergencije nacionalne industrijske politike u odnosu na industrijsku politiku EU.

Tijekom 90-ih prošlog stoljeća, politika privatizacije u RH nije primjereno ostvarila priželjkivane gospodarske i socijalne efekte, što nalaže pomno redefiniranje buduće privatizacijske politike, kako bi i politika privatizacije pomogla prihvaćanju kriterija iz Kopenhagena9. U tom smislu privatizaciju treba ubrzati na sljedećim područjima:

• javna poduzeća (Hrvatske telekomu-nikacije-HT, Hrvatska pošta-HP, INA, Hrvatske željeznice (HZ)t Hrvatske ceste (HC), Hrvatske šume (HS), Hrvatska radiotelevizija (HRTV);
• bankarski sektor iz portfelja Državne agencije za sanaciju banaka-DAB (preostali portfelji, Croatia i Dubrovačka banka) i osiguravateljski sektor u pretežitom državnom vlasništvu (Croatia osiguranje);
• velika državna industrijska poduzeća (holdinzi) koji su ostali u dominantnom vlasništvu države (brodogradilišta, teška industrija, transportna i komunalna poduzeća itd);
• preostali državni portfelj u turističkom sektoru;
• objedinjeni rezidualni portfelj poduzeća u rukama državnih fondova: Hrvatski fond za privatizaciju (HFP), Državna agencija za sanaciju banaka (DAB), Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (HZMO), Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO).

Vremenski rokovi ostvarivanja tih ciljeva trebaju biti kratkoročni i srednjoročni, s time da se sve kratkoročne i srednjoročne aktivnosti usklade s onim reformama koje upravo imaju dugoročne efekte na gospodarstvo, a to su mirovinska i zdravstvena reforma. Proces privatizacije treba također zahvatiti dijelove sustava obrazovanja (osobito srednjoškolskog i visokog), socijalnih i komunalnih usluga te nekih usluga državne administracije.

Razvoj malih i srednjih poduzeća (MSP) ključan je čimbenik procesa industrijskog restrukturiranja u Hrvatskoj jer:

• rješava probleme vezane za dezinte-griranje preostalih većih poduzeća;
• povezuje međusobno manja poduzeća u inovativne i dinamične proizvodne sustave;
• potiče gospodarsko oživljavanje slabije razvijenih područja kroz poticanje kapaciteta lokalne ponude i generiranje lokalnih prihoda.

Politika razvoja MSP ima bitnu međunarodnu dimenziju koja se prije svega očituje u:

• međunarodnom razvojnom povezivanju sektora MSP s velikim sustavima u glavnim gospodarskim partnerima Hrvatske i s multinacionalnim kompanijama;
• učinkovitom povezivanju s inozemnim MSP (matchmaking);
• efikasnom korištenju međunarodnih mehanizama i instrumenata (financijskih instrumenata, institucija podržavajuće gospodarske infrastrukture i si.);
• prijenosu inozemnog znanja i iskustva s područja koja su neophodna za promoviranje propulzivnog sektora MSP u Hrvatskoj;
• poznavanju vanjskih tržišta, marketingu, pronalaženju niša;
• porastu sposobnosti domaćih MSP za učinkovito korištenje inozemnih izvora financijske i tehničke potpore njihovu razvoju.

Budući da se Hrvatskoj otvaraju linije za financijsku i tehničku podršku od strane programa EU potrebno je svestrano upoznavanje sa svim ključnim institucijama EU, koje su vezane za podršku razvoju MSP (Directorate General for Enterprise Policy, programi SAPARD, CARDS, LEADER i RURAL u okviru Directorate General for Regional Policy). Eventualno dobivena sredstva trebaju koristiti kroz garancijske sheme koje su već osnovane ili je njihovo osnivanje u tijeku u Hrvatskoj, kroz prve institucije podržavajuće infrastrukture koje su osnovane uz podršku EU (prve lokalne ekonomske razvojne agencije u Hrvatskoj), ili kroz druge programe, a vezano za suradnju s pojedinim Ministarstvima (Ministarstvo za europske integracije, Ministarstvo poljoprivrede i dr.). Pritom pomoć treba prioritetno usmjeriti sljedećim kategorijama poduzetnika:

• postojećima, koji su uključeni u inovativnu i izvozno orijentiranu proizvodnju;
• mladim poduzetnicima;
• ženama poduzetnicima;
• onima koji tek počinju razvijati posao.

Prilagodbe u politici regionalnog razvoja važne su zbog kompatibilnosti s regionalnom politikom EU, a i zbog toga što je regionalna politika preduvjet za prilagodbe i u industrijskoj politici. Prihvaćanje europskih standarda regionalne politike, omogućava Hrvatskoj pristup strukturnim fondovima EU sa značajnom financijskom i tehničkom pomoći. Da bi se ta pomoć mogla učinkovitije iskoristiti, potrebno je:

• pripremiti kategorizaciju hrvatskih regija po uzoru na kategorizaciju u okviru strukturne politike EU;
• postići konsenzus oko Strategije regionalnog razvoja Hrvatske;
• pripremiti se za uključivanje u strukturne fondove EU i razvojne programe u okviru »Inicijativa zajednice«. Ovo se u prvom redu odnosi na Fond ISPA, koji je namijenjen zemljama u fazi pridruživanja, kao i na razvojne programe, kao što su INTER-REG, LEADER, URBAN i RURAL;
• intenzivirati pravne prilagodbe pripremom relevantnih zakonskih akata (primjerice, Zakon o promociji uravnoteženog razvoja, Zakon o poticanju razvoja u područjima s demografskim padom i dr.);
• intenzivirati financijske prilagodbe u cilju učinkovitijeg prihvaćanja sredstava strukturnih fondova EU, u prvom redu kroz razvoj financijskih instrumenata kao što su regionalni razvojni fondovi i slično;
• uspostaviti Nomenklaturu prostornih jedinica za statistiku (The Nomenclature of Territorial Units for Statistics - NUTS) s ciljem da klasificira sve administrativno-teri-torijalne jedinice država članica za potrebe regionalne statistike EU;
• razvijati institucije i instrumente za podršku regionalnom razvoju.

4. Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju

Hrvatska je 29. listopada 2001. u Luksemburgu potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (u nastavku teksta: SSP) s EU, a u studenom iste godine taj je sporazum ratificirao i Hrvatski sabor. Petnaestog prosinca iste godine je ratificirao i Europski parlament. Ratifikacijom tog sporazuma uspostavljeni su ugovorni odnosi između Hrvatske i EU s evolutivnom klauzulom, koja potvrđuje njen status potencijalnog kandidata za članstvo. Prilikom potpisivanja SSP, potpisan je i Privremeni sporazum o trgovinskim i s njima povezanim pitanjima (Privremeni sporazum), koji je stupio na snagu 1. ožujka 2002. godine s time da se počeo primjenjivati od 1. siječnja 2002. godine. Na taj su način određeni dijelovi SSP stupili na snagu prije potvrđivanja (ratifikacije) u svim nadležnim institucijama, a pogotovu u parlamentima svih država članica, što bi moglo trajati i dvije godine. Smisao Privremenog sporazuma jest omogućiti početak liberalizacije trgovinskih odnosa s EU, ne čekajući proceduru potpunog stupanja na snagu SSP-a.

Potpisivanjem Sporazuma počinje proces korjenite prilagodbe državne uprave i sveukupnog političkog i gospodarskog sustava, pravnim političkim i gospodarskim standardima EU. U skladu s time Vlada RH usvojila je Plan provedbe SSP, kojega je izradilo Ministarstvo za europske integracije u suradnji s drugim tijelima državne uprave. Ovaj Plan predstavlja prvi operativni dokument, kojim su određene mjere potrebne za uspješnu provedbu preuzetih obveza: što se mora učiniti, tko je odgovoran za pojedinačnu provedbu, te kako će se i u kojim rokovima SSP provoditi. Tijela državne uprave zadužena su da ostvaruju zadaće predviđene Planom provedbe SSP-a, prema u njemu zadanim mjerama, vremenskom okviru i nositeljima, te su obvezatna izrađivati izvješća o provedbi mjera. Plan inače predviđa provedbu 338 mjera za ispunjavanje obveza preuzetih SSP-om do 2006. godine.

Također su usvojene dopune Odluke o mjerama u postupku usklađivanja zakonodavstva Republike Hrvatske s acquis com- munautaireom. Time su se tijela državne uprave obvezala da od 1. prosinca 2001. uz prijedlog zakonskih propisa izrade izjavu o usklađenosti propisa s pripadajućim europskim propisima. Prijedlozi koji neće biti popraćeni navedenom Izjavom neće se upućivati u daljnju proceduru i vraćat će se na doradu. Vlada RH usvojila je i Komunikacijsku strategiju za informiranje hrvatske javnosti o približavanju RH europskim integracijama, koju je izradilo Ministarstvo za europske integracije, te prijedlog za sustavnu koordinaciju sveukupne pomoći, koju RH dobiva iz stranih izvora.

Prema Privremenom sporazumu hrvatskom su izvozu u EU ukinuta količinska ograničenja za industrijske proizvode, povećan tržišni pristup za poljoprivredno- prehrambene, uključivo i riblje proizvode, čime je otvorena veća institucionalna mogućnost za hrvatski izvoz na tržišta EU. To je za Hrvatsku značajna razlika u odnosu na razdoblje posljednjih više od deset godina kada je Europska komisija svake godine diskrecionim odlukama odobravala unilateralne povlastice. Sporazum Hrvatskoj omogućava uspostavu zone slobodne trgovine, potom i carinske unije, te uključivanje u jedinstveno tržište EU. Nadalje, stvara temelj za gospodarsku, političku i vojnu suradnju, suradnju u pravosuđu i unutarnjim poslovima, te za kulturnu, tehnološku, znanstvenu i druge oblike suradnje.

5. Mogući scenariji prilagođavanja

Vremenska dimenzija prilagođavanja europskim standardima i kriterijima određena je brzinom otklanjanja slabosti u hrvatskome gospodarstvu, dakle vremenskim mogućnostima njegova restrukturiranja. Ako se u razdoblju 2001 .-2005. godine ne može očekivati veća prosječna stopa rasta BDP-a od 4-4,5% godišnje, bilo bi racionalno to vrijeme iskoristiti za čišćenje svih dubioza i uspostavljanje zdrave gospodarske osnove za dugoročno održiv gospodarski rast, kao i za sve ostale prilagodbe acquis- u. Ključno je smanjivanje udjela državne potrošnje u BDP-u, uz nastavak i intenziviranje reformi za nesmetan razvitak tržišnoga gospodarstva na osnovi kriterija iz Kopenhagena, te mirovinska i zdravstvena reforma. To je preduvjet za ulazak u sljedeće povoljnije razdoblje od 2005.-2010. godine. Ako bi u tom razdoblju prosječna stopa rasta iznosila više od 5% godišnje, to bi omogućilo uspostavljanje takvih strukturnih karakteristika hrvatskog gospodarstva, na osnovi kojih bi Hrvatska mogla početi ispunjavati kriterije iz Maastrichta, završiti sve prilagodbe acquis-u, kako bi krajem toga razdoblja, između 2008. i 2010. godine ispunila sve uvjete za punopravno članstvo u EU na individualnoj osnovi.

U takvom scenariju EU bi prihvatila Hrvatsku isključivo na osnovi uspješnog prilagođavanja acquis-u, što je formalno najznačajniji i jedini uvjet za prihvaćanje novih članica. Na osnovi takve strategije EU je razvila scenario, koji je potvrđen zaključcima Međuvladine konferencije u Nici (prosinac 2000.), a u kojem je trebala u idućem srednjoročnom razdoblju završiti pregovore sa zemljama kandidatima prve(do kraja 2002.) i druge skupine, nešto kasnije, jer datum nije točno određen, dakle sveukupno njih 12, a u koje se Hrvatska ne ubraja. Riječ je zapravo o zemljama koje imaju status pridruženog člana, dakle Češka, Estonija, Mađarska, Poljska i Slovenija, te Cipar u prvoj, te Bugarska, Latvija, Litva, Rumunjska, Slovačka i Malta u drugoj skupini. Članice SSP-a u Nici nisu spomenute, o njihovom pristupanju raspravljalo bi se tek na Međuvladinoj konferenciji, zakazanoj za 2004. godinu. Ako bi na toj konferenciji bila donesena odluka o završavanju pregovora sa članicama SSP, Hrvatska bi mogla ostvariti cilj ulaska u punopravno članstvo između 2008. i 2010. godine. U tom bi slučaju bilo vrlo značajno da to bude, ako je moguće što bliže prvom dijelu toga razdoblja, kako bi njeni birači mogli sudjelovati na izborima za Europski parlament 2009. godine.

Drugi se plan zasniva na mogućnosti da se ostvare zaključci sastanka Europskog vijeća u prosincu 2001. godine u Laekenu, prema kojemu bi se pregovori sa 10 zemalja, koje imaju status pridruženog člana, završili do kraja 2002. godine, kako bi građani tih zemalja mogli, glasati na izborima za Europski parlament 2004. godine. To bi bile Cipar, Češka, Estonija, Latvija, Litva, Mađarska, Malta, Poljska, Slovačka i Slovenija - dakle svih 6 zemalja prve i samo 4 zemlje druge grupe. Pritom je istaknuto kako će se tijekom cijele 2002. godine pratiti aktivnosti tih zemalja za prilagodbu europskim standardima i tek ako se zaključi da su one u tom postigle zadovoljavajuće rezultate, postoje izgledi da budu primljene u EU do 2004. godine. U takvom bi scenariju za ovu fazu proširenja otpale Bugarska i Rumunjska.

Na osnovi Deklaracije iz Laekena, koja je cijeli drugi odjeljak posvetila ulozi EU nakon događaja od 11. rujna 2001. godine, može se zaključiti da je ideja što skorijeg prihvaćanja novih 10 članica, na način »bing bang« ili scenarija »velikoga praska«, najviše motivirana sigurnosnim razlozima, u ovom slučaju razlozima borbe protiv terorizma. Za Hrvatsku to ima i dobre i loše strane. Dobre su strane što je teško očekivati da će se za Bugarsku i Rumunjsku uspostaviti posebna procedura integracije. Njima bi se vrlo vjerojatno, nakon 2004. godine mogle pridružiti naprednije zemlje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, među kojima je Hrvatska daleko najbolja. To upućuje na važnost eventualnog skraćivanja rokova prilagođavanja i što bržeg prihvaćanja modela »virtualnoga« (prividnog) članstva. U takvom bi se slučaju već nakon 2004. godine intenzivirali pregovori s novom grupom kandidata, kako bi se omogućilo tim zemljama da njihovi građani glasaju na izborima za Europski parlament 2009. godine.

Loša je strana, međutim, za Hrvatsku što postaje sve izvjesnije da će se, s obzirom na događaje od 11. rujna, sve veće značenje pridavati stabilnosti i sigurnosti. Ako se i pretpostavi da će Hrvatska u određenom roku gospodarski i politički ispuniti uvjete »virtualnoga« članstva, to će možda biti manje važno od procjene da li bi primanje Hrvatske, prije recimo Bosne i Hercegovine, ugrozilo sigurnost na ovom području. Prema mnogim pokazateljima teško je vjerovati da bi u novim okolnostima međunarodna zajednica pristala na zacrta- vanje nove granice civilizacije, na čijem bi kraju, tj. zapravo na liniji fronte, bila Hrvatska. A to bi se možda dogodilo ako bi Hrvatska u EU bila primljena prije ostalih zemalja područja.

U tom slučaju Hrvatska svoj strateški interes može najbolje ostvariti ako primijeni model optimalne kombinacije između skraćivanja rokova prilagođavanja i funkcionalne suradnje u subregiji. Funkcionalna suradnja je osnova za povećanu uzajamnu suradnju, kao mehanizam učvršćivanja stabilnosti u subregiji, a skraćivanje rokova prilagođavanja na svim područjima, donijet će Hrvatskoj unutrašnju političku stabilnost koja je neophodna pretpostavka za ostvarenje njenih nacionalnih interesa i na vanjskom planu. Stabilna Hrvatska tako postaje političko, sigurnosno i gospodarsko središte subregije i kao takva stožer stabilnosti od kojega najviše ovisi brzina istočnog proširenja EU u subregiji.

Na taj način Hrvatska o stvaruje preduvjete da, bez obzira na izbor bilo kojega od ovih scenarija, bude spremna za punopravno članstvo već početkom razdoblja 2008.-2010. kako bi njeni građani mogli glasati na izborima za Europski parlament 2009. godine. Mogućnost glasanja za taj mandat Europskog parlamenta istodobno će osnažiti položaj Hrvatske u tom procesu, jer će mu dati demokratski legitimitet i olakšati ratifikaciju Ugovora o pristupanju Europskoj uniji.

1 Uvjeti punopravna članstva određeni su na samitu Europskog vijeća u Kopenhagenu (lipanj 1993.). Ti su uvjeti gospodarski, politički i pravni. Za punopravno članstvo zemlja kandidat mora udovoljiti sljedećim kriterijima:
- stabilnost institucija koje jamče demokraciju, vladavinu prava, poštivanje ljudskih i manjinskih prava, - djelotvorno tržišno gospodarstvo i sposobnost suočavanja s konkurentskim pritiskom tržišnih snaga unutar Unije,
- sposobnost preuzimanja obaveza koje proizlaze iz članstva u EU uz prihvaćanje ciljeva političke, gospodarske i monetarne unije (kriterij prihvaćanja acquis communautaire-a).
2 Ugovorom iz Maastrichta 1992. godine utvrđeni su kriteriji gospodarske konvergencije između zemalja članica EU. Oni obuhvaćaju sljedeća područja:
- visok stupanj cjenovne stabilnosti, što znači da stopa inflacije ne smije prelaziti više od 1,5 postotnih poena stopu inflacije u trima zemljama s najstabilnijim cijenama,
- održivost financijske pozicije Vlade, što znači da proračunski deficit ne smije biti veći od 3% BDP-a , a javni dug ne smije prelaziti 60% BDP-a, - poštivanje margina fluktuacije mehanizma valutnih tečajeva tijekom barem dvije godine prije ulaska u monetarnu uniju; zemlja ne smije devalvirati svoju valutu u odnosu na valute država članica,
- održivost konvergencije što se odražava u dugoročnim kamatnim stopama, prosječne nominalne dugoročne kamatne stope ne smiju prelaziti za više od dva postotna poena kamatne stope triju zemalja s najstabilnijim cijenama.
3 Daniel Groš, »Enlargement and EMU: Can the Candidates Meet the Maastricht Criteria and Will They Weaken the Euro?«, CEPS, 2000.
4 U novijoj literaturi opisani su slučajevi vrlo brzog i djelotvornog uklanjanja vanjske neravnoteže, bez većih utjecaja na razinu domaćih cijena, u Velikoj Britaniji, Irskoj, Španjolskoj, Italiji i Finskoj, krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina.
5 Prema »Hrvatska i EU: koristi i troškovi integriranja«, Institut za međunarodne odnose, Zagreb, 2000. 
6 Ibidem
7 Vidi »The Country Investment Profile - Croatia«, European Bank for Reconstruction and Development, 1999.
8 Vidi »Will we see a revival of industrial policies?« govor Magnus Lemmel održan na konferenciji »Eco-nomic Integrationin Europe: vvhere is Swedish Research Standing«, Švedska, 9. lipnja 1999.; »Focusing on Growth«, NUTEK: Swedish lndustry and Industrial Policy, 1999.
9 Vidi Pojmovnik